Godina početka (1914.) Prvog svjetskog rata u znaku je završnice moderne u hrvatskoj književnosti. Umro je A.G. Matoš. Drugo razdoblje hrvatske književnosti (od 1929. do 1952.) obilježeno je pjesnikom novih obzora, Tinom Ujevićem.
Spona između Matoševe i Ujevićeve poezije je, svakako, Antun Branko Šimić. Začetnik je i najvažniji predstavnik ekspresionizma. Zalagao se je za nove razvojne puteve i shvaćanja. Umjetnost je vidio kao «najintezivniji doživljaj svijeta koji se reflektira kroz umjetnika.» (A.B.Šimić) Poistovijetio je umjetnost s duhovnim, nadnaravnim, mističnim čovjekom. Tražio je suštinu i srž čovjeka i dublji smisao ljudskog života.
Rođen je u Hercegovini, a definirao se kao pjesnik u Zagrebu. Tema Hercegovine, odnosno pejzaža, bila je važna za pjesnika, početnika. Na ekspresiju Šimić je prešao u drugom razdoblju stvaralaštva. Idili sela suprostavio se grad Zagreb. Sukob duha (koji je žilav) i tijela (koje propada), spoznaja vlastitog nestajanja, asfalt Zagreba, bol, nemir i strah uzroci su Šimićeve preobrazbe. Tipično su ekspresionistički.
U tom razdoblju Šimić je napisao jedinstvenu zbirku «Preobraženja». «Dotle je bio nepoznat takav duhovni zanos, zbiljski krajolik kao projekcija njegova unutrašnjeg bića u specifičnom obliku stihova i grafičkom izgledu pjesama.»
Dva su motiva temeljna u poeziji: motiv ljubavi (kao sinonim za život i početak života) i motiv smrti (kao sinonim za kraj i svršetak života).
Atipične motive unosi nakon 1920. godine, kada stvara cikluse sa socijalnom tematikom. U njima iskazuje svoj bunt i nemoćan revolt protiv svega što čovjeku onemogućava da se izrazi i što ga sputava. Posebno je izražen motiv sukoba duha i tijela i vidljivo je autobiografski.

2. ŽIVOT ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA

Antun Branko Šimić rođen je 18.10.1898. godine u Drinovcima u Hercegovini. Životni put A. B. Šimića ide od Drinovca, preko Širokog Brijega, Mostara i Vinkovaca do Zagreba u kojem, uz kraća izbivanja u Beogradu i Dubrovniku, živi do smrti. Drinovci u Hercegovini i Zagreb dva su mjesta koja su utjecala na rad pjesnika Šimića. U prvom se rodio, a u drugom se definirao kao pjesnik.
Školovao se u rodnom mjestu, Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu. Posljednji, osmi, razred nije položio, kao ni završni ispit: ravnateljstvo Donjogradske gimnazije u Zagrebu nije dopuštalo, uz školovanje, istodobno izdavanje književnog lista. Onemogućen u školovanju – posvetio se samo književnom radu.
Živio je vrlo teško i siromašno. Sve je žrtvovao za književnost. Živio je u vrijeme nijemog filma, agonije Austrougarske monarhije, balkanskih ratova, prvog svjetskog rata, oktobarskee revolucije i početka kraljevsko-vidovdanske Jugoslavije. Njegov kratak životni put počeo je nestajati 1923. god. Kada se prvi put razbolio, a potpuno nestao u bolnici za tuberkulozne na zagrebačkom Zelenom brijehu 2.5..1925. godine.
Tražio je viši i dublji smisao života. Nosio je u sebi sukobe, probleme i apsurd suvremenog čovjeka. Pitanja koja je često postavljao, istodobno su odgovori. Njegova je šutnja glasna. Bio je vjernik bez vjere s tragičnom vizijom svijeta. Bio je dijete svoga vremena, ali ne njegov rob. Nosio je okove, ali se s njima nije mirio. Prošao je težak životni put, a nije klonuo. Padao je i dizao se. Bio je ponosan i uspravan, do kraja. Postigao je, bez nasljedstva i pomoći, zavidno obrazovanje. Strogo je sudio samome sebi. Iako je imao uzore u književnosti izražavao je samostalnost svog duha. Imao je pjesničku imaginaciju, misaonu preciznost koja ga je uzdigla na prijestolje hrvatskih pjesnika. Njegov nemoćni fizički organizam bio je savršeni stvaralački laboratorij.
Nosio je prokletstvo tijela iz siromaštva i jedno više prokletstvo od kojeg je bio suđen i na koje se svjesno predao: prokletstvo stvaranja..
O A. B. Šimiću napisan je priličan broj eseja, članaka i napisa, od Dobriše Cesarića preko Gorana Kovačića do danas. Cesarić je napisao neponovljiv portret pjesnika naglasivši zajedničke oznake i sklad njegove ličnosti i djela. «Šimić je volio jednostavnost. To se vidi u njegovom stilu, ali to se očitovalo i u sobi u kojoj je stanovao.» (Jure Kaštelan). Iznad «formalne, tehničke novosti» Šimićeve poezije, Cesarić ističe njenu životnu snagu, «nova osjećanja i teme» kojima je obogatio našu liriku.
Ne pripadajući ni jednom određenom pokretu, ni jednom programu (iako je na početku bio ekspresionista), ne tražeći od umjetnosti ništa drugo nego da bude umjetnost, Antun Branko Šimić je jedinstvena pjesnička pojava u našoj književnosti. Ostao je sam svoj program, senzibilan i osjetljiv: kroz njegovu se ličnost odražavao život s kojim se on poistovjetio, preobražavajući ga i mijenjajući, tražeći u njemu, ekspresijom, neki viši i dublji smisao postojanja.

3. KNJIŽEVNI RAD ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA

Antun Branko Šimić je u kjiževnosti ušao kao četrnaestogodišnjak: bio je učenik trećeg razreda niže gimnazije u Širokom Brijegu. Tada on piše i objavljuje pjesme. Kao petnaestogodišnjak objavljuje i prve feljtone. Već sa sedamnaest god. Šimić uz pjesme i feljtone objavljuje kritične tekstove u kojima svakako «nije imao dlake na jeziku».
Tri godine poslije Matoševe smrti javio se vlastitim književnim časopisom «Vijavica» u kojemu otvoreno istupa protiv dotadašnje tradicije i traži novu umjetnost inspiriran ekspresionističkim pokretom u njemačkoj književnosti. Kako je bio radikalsn u «Vijavici», tako je radikalnost prenio i u časopis «Juriš».
Izvanredno svjedočanstvo nezadovoljstva, radikalnosti i furioznosti su članci u kojima je mladi Šimić izrazio negativan kritički stav prema poezije Vidrića i Nazora, prema ranoj prozi Ive Andrića («Ex Ponto») i ranoj poeziji Krleže («Pan»). Svoj časopis «Književnik» počinje izdavati 1924.
Po njegovom mišljenju umjetnost predstavlja najintezivniji doživljaj svijeta koji se ostvaruje kroz samog umjetnika: onako kako umjetnik vidi i doživljava svijet. To znači da umjetnost teži samo da bude umjetnost, ni za čim drugim.
«Umjetnost je ekspresija umjetnikovih osjećanja, ovaploćenja umjetnikove unutrašnjosti u zvucima, bojama, linijama, ili riječima, stoga u ekspresiji.» (M.Šicel)
Šimić doživljava i shvaća umjetnost kao realizaciju nečeg tipično ljudskog, kao jedan poseban unutarnji doživljaj svega onoga što je vezano uz čovjeka i njegov život, uz svijet koji je lišen svega što je izmišljeno, nestvarno ili banalno. On traži bit, suštinu čovjeka i svijeta, odnosno dublji i viši smisao života i čovjekovog postojanja. Simboličnost je nalazio u riječima.
Cjelokupnu njegovu poeziju mnogi su kritičari i ljubitelji dijelili na dvije, tri, četiri... faze. Istaknula bih najvažnije pjesnikove preokupacije koje su s vremenom dovodile do promjene tema pjesama, odnosno samog straha koji je tijekom godina prerastao u potpuno mirenje.
Prva bi faza obuhvaćala djela, odnosno zbirke pjesama koje su izdane do 1917. god. One su stvarni pokazatelji formiranja mladog pjesnika. To je poezija čiste impresije, deskriptivna, pisan avezanim stihom i tematski određena pejzažem. Uglavnom ti su stihovi pod utjecajem Matoša i ne donose ništa novo. U tu fazu pripadaju tzv. «Rane pjesme».
Susret s gradom te sukob idile prirode sa svijetom stroja, urbane sredina, dovodi do preokreta u pjesniku. To je ponajviše izraženo zbog bolesti koju je pjesnik osjetio u sebi. Tada dolazi potreba za novom formom, za slobodnim i nevezanim stihom i za prijelazom sa impresije na ekspresiju.

Vječno neki grad
kroz moj život
vječno tramvaj koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenog tijela
.....
On je sa mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao smrt.
(«Grad»)

Na tom golom asfaltu grada probudio je tu usamljenost, okrutnost, očaj zbog slabljenja tijela i siromaštva. On ulazi u dubinu, u vlastite traume i opsesije: u pitanja koja se kreću od doživljaja ljubava i osjećaja prisutnosti smrti, do sukoba duha i tijela, do stvaranj mračnih snova stvarnoga života i njegova poistovjećivanja s tim životom.
Šimićev doživljaj svijeta i života započinje i završava upravo na spoznaji vlastitog nestajanja. Javlja se sukob nestajanja tijela, ali ne i duše. U tom sukobu nastaju, ljubav i smrt kao osnovni motivi lirike, jer se kroz jih ostvaruje početak i svršetak života. Ljubav je sinonim za život i tu je pjesnik uspio dati svoju najjaču ekspresiju, najjaču poetsku snagu. Druga opsesija njegova života i stvaralaštva je smrt, koju doživljava kao nešto normalno. Odnosno kao što postoji život, tako jednostavno postoji smrt.
Toj, drugoj faz pripada «najvažnija pjesnička knjiga ovostoljetne hrvatske književnost» - «Preobraženja».
Posljednja faza stvaralaštva A.B. Šimića vezana je za cikluse pjesama «O siromasima» i «O tijelu». Važna je izrazito socijalna tema u kojoj progovara o bijedi i siromasima jer je u njima pronašao nešto srodno samom sebi: dubinu nečeg što se ne da do kraja otpjevati i baš zato privlači pjesnika. Oba ciklusa su autobiografska i međusobno se nadopunjavaju i isprepliću.
Nemoćan revolt pred prolaženjem vremena, koje je on shvatio kao nepravdu u najvišem smislu, prenio je Šimić u teme o tijelu, prije svega o vlastitom tijelu i na ciklus pjesama o siromasima čime je duboko prodro u socijalnu problematiku svog vremena.

Siromasi nestalno lebde
između života i smrti
i svaki čas može da pritegne
nevidljiv uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđu
među i odmah budu
u smrti: najbližoj blizini.
(«Siromasi»)

Nestajanje tijela siromaha, osjećanje tog tijela kao tereta je doživljaj socijalne nepravde, jednako kao što je i Šimićeva tragična spoznaja da mu tijelo polagano nestaje iako duh ostaje zdrav.
Ukratko rečeno, Šimić je pjesnik zemaljske i zvjezdane perspektive, odnosno tematski je vezan uz pejzaž, socijalnu nepravdu, tijelo (ono opipljivo), ali i uz ljubav, smrt, život (ono neopipljivo). Zbog toga je svestran stvaraoc koji otkriva nečujne i nevidljive, a uvijek prisutne dimenzije stvarnosti.
Pjesnik Šimić koristio se svim čulima i sredstvima svog vremena te je miješao u svoje stvaralaštvo različite vrste umjetnosti. Tako on emotivno i misaono ulazi u svijet i problematiku slikarstva i likovnih umjetnosti. Piše i nekoliko teorijski i kritičkih osvrta o slikarstvau i o novim tedencijama u umjetnosti («Slikarstvo u nas», «Meštrovićevo kiparstvo», «Likovne umjetnosti», «Slikarstvo i geometrija», «O slikarstvu»). «Da slikarstvo ne treba (i ne može zapravo biti) čisto imitativno (prema prirodi), može poslužiti kao neki dokaz poredba s drugim umjetnostima od kojih nitko ne traži to što većina traži od slikarstva.. Primjer je pjesništvo i još jasniji, uvjerljiviji, muzika, u kojoj nikomu i ne pada na pamet tražiti zvukove iz prirode. Ko bi se usudio poreći vrijednost jednoj muzici, jer on te zvukove nije čuo ni u glasu ljudi ili životinja, ni u šumu vjetra ili vode. (Ta imitacija, u kabaretu na primjer, može da posluži samo za nasmijavanje ljudi..... Zato treba da svaka umjetnost realizira ono što njezinim sredstvima najbolje odgovara.
Pored svega toga da sve što vrijedi za jednu umjetnost ne mora vrijediti i za drugu, ipak su sve umjetnosti u bitnosti jedno...» («Konstruktivno slikarstvo»)
Te rasprave predstavljaju najbolje stranice njegove kritičke proze i naše likovne kritike. Otkrivao je zajedničko u slikarstvu i poeziji. Kritička proza je pratnja njegova pjesničkog razvoja (dosljedan je sebi pjesniku), komentar stvaranja pjesme («Tehnika pjesme», «Vidrićevi stihovi», «Matoš», «Umjetnik i filolog», «Žurnalizam»). Ti komentari i kritike imaju objektivnu teorijsku i misaonu vrijednost, predviđaju bitna pitanja književnosti i umjetničkog stvaralaštva. Kao i u poeziji, i u kritici A. B. Šimić znači čitav jedan pokret, vrlo usamljen, ali ne i beznačajan. Pišući o drugima stvarao je vlastiti stav.
Kako bih napravila jedan kratki rezime Šimićevog stvaralaštva istaknut ću jednu činjenicu. Šimićeve pjesme nisu objavljene za vrijeme njegova kratkog života (izuzetak «Preobraženja»), tek dvanaest godina iza pjesnikova života. To su ukratko zbirke: «Izabrane pjesme», «Sabrana djela I,II,II» i «Sabrana djela I,II», odnosno «Pjesme o tijelu» i «Siromasi». Bio je i vrsni kritičar, koji je svoje mišljenje iznosio u vlastitim časopisima «Vijavica» i «Juriš», te kasnije u časopisu «Književnik». Svoje «poglede» na druge umjetnosti izrazio je u djelu «O likovnoj umjetnosti», i drugima. O sebi je ponajviše napisao u «Dnevniku» i svoju intimu prikazao u «Kjiževnoj ostavštini». Ipak, Šimić, koliko god unosio samoga sebe u prozu, eseje, članke i mnogobrojne kritike, ideju stvaralaštva i života najučinkovitije je «iscrtao» u stihovima svih svojih pjesama, naročito istaknuto u zbirci «Preobraženja» već prvom i osnovnom pjesmom Šimićeve poezije.

Pjesnici su Čuđenje u svijetu
oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu
(«Pjesnici»)

Moto cjelokupne Šimićeve poezije je pjesničko stvaralaštvo i uloga pjesničkog stvaranja. Tako i ova pjesma govori o ulozi pjesnika, to je takozvana «ars poetika».
Pjesnicima je osnovni poticaj za stvaranje čuđenje, oni se čude svemu oko sebe kako bi im se nadahnula duša. To čuđenje se pretvara u gledanje, a pjesnicima i šutnja govori, oni čuju ono što se ne čuje, oni vide ono što se ne vidi. Šimić prikazuje pjesmom «Pjesnici» sliku svijeta kako je vidi pjesnik. «Pjesnici su vječno treptanje u svijetu». Upravo taj posljednji stih prikazuje Šimićev nemir koji mu ne dopušta da miruje, već da izrazi svoj doživljaj svijeta kroz pjesmu.
«Misao A. B. Šimića, njegova (književna, likovna, umjetnička) poetika izvire iz pjesničke vizije svijeta i nije s njome u sukobu. On je totalni pjesnik. Isti oganj razgorijeva se u njegovim krikovima, riječima, rečenicama. Vječno treptanje.» (M. Šicel)

4. LJUBAV U POEZIJI ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA

«Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć
Kose moje drage duboko šumore
kao more»
(«Ljubav»)

Eros ili ljubav pokreće svijet, stvara ga. On ili ona je duhovna vrijednost u svakom biću. Iako je Šimić možda čak više misaon pjesnik, nego emocionalan, emocije ga guraju naprijed u život. I, može on život nazvati i ljubav i doživljaj, ali u pjesmama kakva je ova osjeća se želja za životom. On može biti nježan i lijep i slatkorječiv, ali najviše je istinit. Ljubavna tematika u Šimića je vrlo intimna i malo koji pjesnik bi objavio nešto tako prisno kao što su doživljaji i osjećaji. Opjevani su jednostavno, bez uvijanja, jasno i lijepo.
Ljubav, kao jedna od dvije najveće Šimićeve opsesije ima različite stupnjeve: od potpune jačine i strasti, pa sve do stihova gdje želje, čežnje i žudnje poprimaju apstraktne forme. U stihovima gdje je, dakle, ljubav degradirana osjećajima pjesnika, najsnažnije su, najsimboličnije i jednostavno najviše su Šimićevske. Ona (ljubav) je simbol za život, za proticanje krvi u žilama, za osjećanje mirisa, za gledanje boja i svih drugih životnih strujanja. Baš je mistična i unutar čovjeka neizbježno jaka.
Takav je i Šimić, dosljedan samom sebi i svojim nedirnutim osjećajima. Rijetko koji pjesnik može tako snažno željeti živjeti, kao što žele ovjekovljeni stihovi Šimićeve strasti.
Kako je zbirka pjesama «Preobraženja» posvećena djevojci Tatjani Marinić zaključujem da su ovi predivni i pomalo neobični stihovi istiniti, bez imalo laži i izokretanja stvarnosti kako bi nastala dobra pjesma, odnosno, složne i lijepe rime.
Mir pri odlasku, ljubav čini žalost. Što će biti kada se vrati? On je voli, strasno i jako jer može zaviriti u njenu dušu. Ali, što se događa pri povratku? Nekakva iskra nevjerice se može prikazati u pjesnikovim očima. Čini mu se da ga ona više ne voli, možda voli nekoga drugog i njemu je svoje crvene usne predala. Osjećaji će ostati stalna preokupacija pjesnika jer ih oni iznose pjesmom. Šimić je u tome jednostavan i jasan, bez okolišanja i izvrtanja riječi, na što kraći način, uspio je izraziti, u par stihova, vrlo kompliciran problem. Stihovi nisu okovani rimom, iako su izrazito ritmični. U početku pjesme je ubrzani ritam, a što se pričica bliži kraju to su osjećaji sve jači, srce sve više kuca, ali ritam nekako slabi. Pjesnik je koristio tek jedan ili dva interpunkcijska znaka u pjesmama. Time je pokazivao u kakvim neizvjesnostima ostaje i u takvim ozračjima ostavlja i nas. Neobično jednostavno je opjevao snagu ljubavi, ljubomore, stvarnih ekspresija, pokrenutih od osobe koja je voljena.

5. SMRT U POEZIJI ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA

Kao što ljubav, sinonim za život, predstavlja jednu opsesiju pjesnikovu, smret je postala drugom njegovom preokupacijom.Šimić ju doživljava normalno, sasvim ljudskom. On jednostavno pjeva o smrti, ali ne rješava problem smrti. Takav stav je vjerojatno nastao zbog bolesti koju je pjesnik nosio u sebi i shvatio je da smrt nije u čovjekovoj moći.. Iako se pjesnik miri sa svojim stanjem i piše pjesme poput:

« Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama»
(«Smrt i ja»)

U pojedinim stihovima nekih drugih pjesama može se pronaći molitva Bogu da ga spasi. I, pjesnikovo je tijelo ponekad zadrhtalo sjetivši se smrti (kraj svega). Imao je jednu sreću, strah je znao izraziti. Šimić je takvim pjesmama htio smrt istaknuti, podsjetiti da ona čeka svakog od nas, pa i njega. Čovjek, koji je smrtnik mora skupiti toliko snage u životu da bi dočekao svoju smrt s nekom ideologijom, smislom i prihvatio svoju sudbinu koja će sigurno završiti smrću. Najbolje to izražava stih :
«I smrt će biti sasma nešto ljudsko» («Smrt»)
Do teme nestajanja, smrti, propadanja tijela doveo je Šimića, ne samo bolest, već i dolazak iz prirode u urbanu sredinu. Hercegovina je bila početak života, a Zagreb kraj života i jedino crnilo u krajoliku koje izaziva pitanje egzistencije čovjeka.
Smrt je jednostavno opisana u Šimićevim pjesmama kao kraj i svršetak života.
Umro je mlad, s jedva navršenih 27 godina, podlegao je tuberkulozi. Bio je jedna od najbistrijih inteligencija Hrvatske.
Nije se bojao smrti.

ZAKLJUČAK

«Umjetnost je ekspresija umjetnikovih osjećaja.» (A.B.Šimić)
Jedinstvenim pogledima na književnost Antun Branko Šimić začetnik je ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. Njegova je riječ napisana odlučno, jezgrovito i razgovijetno. Čudo, koje otkriva književni rad A. B. Šimića, ne samo poezija, već i iskrena kritika i proza i feljtoni pisani, možda, s još više osjećaja i doživljaja samog stvaraoca, jednostavno okreću list složenih misaonih rima, lirskih tema, pretjerivanja, ka najnovijem izražavanju. Iako je Šimić govorio i pisao o temama koje su obrađivali i drugi, revolucija se u književnosti naočigled isticala. Novo je sve osim tematike. Sagradio je temelje avangardne poezije i zbog toga je izuzetno važan za vrijeme i književnike nakon njega. Mnogi su našli u Šimiću nešto za svoju dušu. Neki ljubav, neki smrt, neki «neokovani» stih, neki izostavljanje intrpunkcija, a neki tu snažnu ekspresiju koja «gura» u stvaranje. Ostao je među nama kroz pjesme koje žive za njega. One «trepću» svojom trajnošću u ime pjesnika te ističu žudnju koju Šimić tijekom svog života nije imao, ali joj se nadao. Stvarajući zbirku «Preobraženja» pjesme su mu bile utočište i način mirenja, ne samo s bolešću, nego i s negativnim povijesnim zbivanjima u okolini i vremenu u kojem je živio.
Antun Branko Šimić nije mogao birati između bolesti i zdravlja, između siromaštva i bogatstva, ali je izabrao najveće vrijednosti koje je mogao ponuditi ljudima – svoja djela: pjesme, prozu, feljtone... Tako je, iako naslučujući smrt, zauvijek dotaknuo onu rijetku iskru besmrtnosti kojom jedan umjetnik vječno živi.

LITERATURA

1. PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI 99, ANTUN BRANKO ŠIMIĆ, PJESME I PROZA, MATICA HRVATSKA ZORA, ZAGREB, 1963.
2. MIROSLAV ŠICEL, HRVATSKA KNJIŽEVNOST, ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB, 1982.
3. TOMISLAV SABLJAK, OPASKE O UVJERAVANJU, ČAKAVSKI SABOR, SPLIT, 1977.
4. KREŠIMIR BAGIĆ, ANTUN BRANKO ŠIMIĆ – I NJEGOVA PREOBRAŽENJA, GLAS ISTRE, 1995.
5. VLADO PANDŽIĆ – JOSIP KEKEZ, KNJIŽEVNOST 4, PROFIL INTERNATIONAL D.O.O., ZAGREB, 1996.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE | FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU | OPERATIVNI I STRATEGIJSKI MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA | SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi