FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
“ ZLOČIN I KAZNA ”

Fjodor Mihajlovic Dostojevski. Baviti se Dostojevskim i pisati o njegovim delima, slično je i bavljenju istinom i smislom života. Dostojevski je pisao o najvećim dilemama u čoveku, o moralnom padu i stradanju, društvenim nepravdama, borbi za istinom i, konačno, pročišćenju duše. Dostojevski nas tera da budemo svesni vremena u kome živimo, da se kritički odnosimo prema njemu, da ne zaboravimo kuda smo pošli i čemu težimo. Podseća nas na mračnu stranu ljudske duše i uči nas da budemo bolji. Čitajući Dostojevskog, mi nepogrešivo dobijamo odgovor na mnoga pitanja koja nas muče. Uz Dostojevskog ne prestajemo da se menjamo i da bolje razumemo sami sebe.
Od samog početka romana susrećemo se sa turobnim životom glavnog junaka romana, siromašnim studentom prava Rodionom Raskoljnikovim. Opis Raskoljnikove sobe, koja podseća na mrtvački sanduk, široka i duga svega pet - šest koraka, stvara osećaj mučnine i teskobe kod svakog od nas. Dostojevski vrlo dobro opisuje požutele, prašnjave i odlepljene tapete u niskoj sobi u kojoj je svaki malo viši čovek osećao zebnju i strepnju da će udariti glavom u tavanicu. Vrlo brzo stvaramo utisak o tome kako čovek može da se oseća u tako skučenim uslovima svakodnevnog života. Povratak u svoju sobu Raskoljnikov shvata i kao simbolični pad u sopstveni ponor, tamnicu, mračne misli i nemilosdnan, neprijatan život bez pravde.
Ideja Raskoljnikovog o ubistvu pojavila se nakon prve posete babi zelenašici i ,,počela da mu kljuje u glavi''''. Međutim, sav kasniji sled događaja, koji, uprkos njegovom unutrašnjem otporu prema takvoj monstruoznoj ideji, gura Rodiona u zlocin. Kao da Dostojevski podsvesno opravdava takvo ponašanje i tera nas, čitaoce, da shvatimo i razumemo sve razloge koji će pomutiti svest ovog siromašnog intelektualca.
Čitav roman ”Zločin i kazna” izgrađen je, zapravo, na fabuli o ubistvu. Od početka pratimo ubicu i njegov zločin, ali isto tako i unutrašnju borbu ovog kompleksnog protagoniste. Raskoljnikova zatičemo na samom pocetku romana u rascepu izmedu jednostavnosti rešenja koje je smislio i gnušanja nad mogucnošcu da se ta ideja uopšte rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrađuje i proverava plan, iako jedan deo njega ne veruje u izvršenje plana. Rodion nije želeo samo da pokrade i ubije babu-zelenašicu, njegovi su motivi podređeni osnovnoj ideji o satiranju zla. Ona je, sticajem okolnosti, stvorenje koje je živelo na tuđoj nesreći, a okolnosti u kojima se Raskoljnikov našao - siromaštvo, beda i poniženje u društvu u kojem je živio - navele su ga da je ubije sekirom.
Raskoljnikov je smatrao da je izuzetnim ličnostima uvek bilo dopušteno da odstranjuju nametnike koji čine društvo nepravednim. Zato je nakon ubistva uporedio sebe sa Napoleonom, pretvarajući svoj zločin u ideološki počinjeno ubistvo. Pokušavajući da opravda svoj motiv u mukotrpnoj borbi sa svojom grižom savesti, Raskoljnikov se zanosi idejom o izvršenju “više pravde” koju je ostvario ubistvom Aljone Ivanove.
Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov pada u drugi svet, svet Svidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i zakon oličen u Porfiriju Petroviču. Sada se motivacija, sa kojom je našao moralno opravdanje ubistva, sudara sa podsvesnim u njemu – pada u bunilo i latentnu bolest uma.
Sonja, ma koliko nemoralna u materijalnom smislu te reči, ostaje simbol čiste hrišćanske duše. Kroz njen lik čujemo reči koje donose spas. Ona savetuje Raskoljnikova da: ,,Krst patnje treba da uzme na sebe i njome da se iskupi''''. Upravo ona vodi Rodiona do spasenja. Uz njeno duhovno vođstvo on shvata da je jedini put ispravnosti put preobražaja - put povratka iz sveta neobičnih u svet običnih ljudi. Raskoljnikov je pokusavao da shvati kako je Sonja, pored razvrata uspela da sačuva čistotu duse. Njen odgovor je Bog, koji nepogrešivo vodi ljude na pravi put, koji ima ljubav, razumevanje i oproštaj za sve.
Ovo je prekretnica u romanu gde počinje Raskoljnikov preobražaj. Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, čemu je uzrok veoma jaka motivacija. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom vratio i priznao svoj zlokobni čin. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja, kao zvezda vodilja na putu ka pročišćenju duše, koje će uslediti nakon beskonačno dugog lutanja po ponorima i tminama sopstvenog dna.
Jedno od osnovnih pitanja kojim se bavi ovaj roman je: da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje?
Dok je pisao zločin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmišljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja uopšte - da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronameran cilj i humanu ideju, medjutim, ono što je onemogućilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogrešno odabrano sredstvo. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je pre zločina smatrao da cilj opravdava sredstvo, međutim, na kraju ipak spoznaje da ,,bez morala nema covjeka'''.
Roman ”Zločin i kazna” prevazilazi granice vremena i prostora samim tim što je on jedno veliko umetnicko ostvarenje, koje je kao i svako drugo umetnicko delo stvoreno da prkosi i odoleva vremenu koje neumitno prolazi. Dostojevski je, istražujući dubine ličnosti takvim silnim psihološkim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio čoveka kao biće, osvetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije delove njegove duše, a ujedno dao opštu sliku svoje epohe i društva kakvu je retko koji umetnik i stvaralac za sobom ostavio. Delo Dostojevskog je neiscrpno, jer koliko god dublje poniremo u njega, nailazimo na sve više ideja i poruka.

ZLOČIN I KAZNA

"Njegovo lice se u prvi čas čini kao lice seljaka. Obrazi mu imaju boju ilovače, upali su, puni gotovo prljavih nabora, izrovala ih je patnja brojnih godina pa se izbrazdana i ispucana koža napinje kao da je žedna i da je opaljena; iz nje je vampir dvadesetogodišnje bolesti isisao krv i boju. Desno i lijevo se izdižu, kao dva snažna kamena bloka, slavenske jagodične kosti, a smršena guštara brade neuredno pokriva opora usta i lomne čeljusti. Sve je tamno, zemljano i bez ljepote na tom seljačkom licu, gotovo licu prosjaka. Tamno je plosnato i bezbojno, bez sjaja, komadić ruske stepe ispucano kamena. Oči su mu duboke i upale.
Jednako kao i njegovo djelo, to lice najprije izaziva osjećaj užasa kojemu se oklijevajući pridružuje bojazan, a zatim strastveno, i u sve većoj začaranosti, divljenje."
Stefan Zweig

Dostojevski Zlocin i kazna Roman Zločin i kazna izgradjen je na fabuli o ubojstvu. Od početka pratimo ubojicu i njegov zločin, ali isto tako i unutrašnju borbu lika. Glavni junak Rodion Romanovič Raskoljnikov počinio je zločin. Nije htio pokrasti lihvarku, već su njegovi motivi podređeni osnovnoj ideji o zatiranju zla. Ona je stvorenje koje živi na tuđoj nesreći, a okolnosti u kojima se je Raskoljnikov našao (siromaštvo, bijeda i uopće, ljudsko stradanje i poniženje u društvu u kojem je živio) navele su ga da je ubije sjekirom. Raskoljnikov smatra da je izuzetnim ličnostima uvijek kroz povijest bilo dopušteno da odstranjuju nametnike koji čine društvo nepravednim (uzima primjer Napoleona), a kako je sebe smatrao izuzetnim zaokuplja ga takva misao pa njegov zločin postaje zločin s predoumišljanjem tj. ideološki zločin uopće. I sam istražitelj je ovdje dobar poznavatelj ljudske duše, dovitljiv i lukav policajac koji tijekom romana sve više stišće obruč oko Raskoljnikova. Kroz monolog izmedu ubojice i istražitelja pisac najbolje daje psihološki karakter lika koji si postavlja mnoga etička i moralna pitanja, preispituje sebe i otuđuje se od svijeta. Mnogo se likova pojavljuje u romanu, a uz Raskoljnikova i istražitelja možda je navažnija Sonja Marmeladova koja Raskoljnikova svojim kršćanskim odgojem i vjerom dovodi do prizbavanja zločina. Raskoljnikov se konačno predaje te odlazi u Sibir gdje u ljubavi prema Sonji i Evanđelju nalazi volju za život.

CITATI

RASKOLJNIKOVA SOBA - mrtvački sanduk

"To je zapravo bila krletka pet - šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namještaj je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž čitavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.
To je bila Raskoljnikova postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao - i prljavo i čisto - da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol."

PEJZAŽ

Nad gradom je ležala gusta, mliječna magla. Svidirgajlov pođe po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noći nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drveće i žbunje, i najzad onaj žbun..." Na ulici je bila strašna vrućina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac..."

LIKOVI

RODION RASKOLJMKOV
Na nježnim crtama mladićevog lica na trenutak se pojavi osjećanje najdubljeg gađenja. Uzgred rečeno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih očiju, smeđ, povisok, tankovijast i stasit.....
On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izađe na ulicu."

PORFIRIJE PETROVIČ
"Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku.
Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak podsmješljivo. Ono bi izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati."

SONJA
"Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima."

DIMITRIJE PROKOFJIČ - RAZUMIHIN
"To je bio neobično veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilično bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine - visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopće i ne napravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Bio je neobično siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zarađujući novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuče neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je daje tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije."

AVDOTJA ROMANOVNA- Dunja
"Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa - visoka, neobično stasita, jaka i samouvjerena - što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo - smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme ponekad na trenutak neobično dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada - jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!"

PULHERIJA ALEKSANDROVNA
"Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekorači."

PETAR PETROVIČ LUŽIN
"To je bio neki postariji gospodin, ukrućen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poče time što zastade na vratima gledajući oko sebe uvredljivo - ne skrivenim čudenjem i kao da je očima pitao: "Kuda sam ja to zabasao?" Nepovjerljivo i čak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijeđenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu brodsku kabinu."

ARKADIJE IVANOVIČ SVIDRIGAJLOV
"Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom."

MARMELADOV
"To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje - ako hoćete, osjećao se i smisao i razum - a1i u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva čekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv sto."

KATARINA IVANOVNA
"To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova..."

ALJONA IVANOVNA
"To je bila sićišna, suhonjava stara baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost."

LIZAVETA IVANOVNA
"To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovćićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala..."

IZ ČLANKA - KAKO RASKOLJNIKOV DIJELI LJUDE

"Ja vjerujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da se ljudi, po prirodidnom zakonu, općenito dijele na dvije vrste: na nižu (obične), to jest, da tako kažem na materijal koji služi jedino razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, tj na one koji imaju dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu riječ.
Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se te dvije osnovne vrste prilično razlikuju. prvu vrstu tj. materijal, čine, općenito govoreći, ljudi koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato što su za to i predodređeni, i to njih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako relativni i različiti; ponajčešće zahtjevaju u vrlo raznolikim iskazima da se sruši ovo današnje u ime nečega boljeg. Ali, ako takav čovjek treba, radi svoje ideje, da preskoči i preko leša, da zagazi u krv, on može sam sebi u svojoj duši, po mom mišljenju, odobriti takav korak, ovisno doduše o ideji i njenim razmjerima, to valja dobro upamtiti."

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »