INTERPRETACIJA BASNI I PRIČA O ŽIVOTINJAMA

„Druženje s književnošću je avantura koju ništa drugo ne može zamijeniti. Čitanje je putovanje nečijom dušom za koju, divnim čudom, otkrivate da je vaša vlastita.“

Brojna istraživanja su dokazala da su prve godine godine učenja. Učenje u djetinstvu osposobljava dijete za samostalni život, to je oprema s kojom gradi svoj budući životni put. Oko 90% cjelokupnoga razvoja mozga se događa u prvih pet godina života. Kvaliteta djetetovog okruženja i raznolikost iskustava, pomažu mu ostvariti puni potencijal. Što će dijete prije spoznati da nisu zanimljivi samo vanjski podražaji, već da postoji i čovjekov vlastiti unutarnji svijet, to će prije moći samostalno osvajati svijet i lakše se čuvati od njegovih negativnih strana. Osim abecede i tablice množenja potrebna nam je i sposobnost crpljenja životne snage, smisla za ljepotu, kreativnosti, uživanja u sitnicama i sl., a ipak sve to nikada ne dolazi samo od sebe, jer nabrojano moramo naučiti i iskusiti. U tom pogledu knjiga ima čudesnu moć. U njoj se pred našim očima stvara život. Iz slova iskrcavaju lica kao da su od krvi i mesa. Ta lica nas navode da istinski suosjećamo s njihovim patnjama, da se do suza smijemo njihovim šalama, da se radujemo i s njima sanjamo. Ona stvara naš odnos prema životu, svijetu i sebi samima. Čitanjem dijete razvija svoj govor, način izražavanja, maštu, uči se razlikovati dobro od lošeg, lijepo od ružnog, tužno od smiješnog, stvarno od bajkovitog. Basne, kao jedan od najstarijih pripovjednih oblika i kao izrazito didaktička vrsta, pomažu djeci ali i odraslima shvatiti odnose među ljudima i svijet u kojem žive. Kroz druženje s različitim životinjskim likovima upoznajemo različite vrste karaktera, shvatamo da su ljudi različiti i povezujemo njihove osobine s dobrim i poželjnim ili s lošim i nepoželjnim, a iskustva likova pomažu nam u suočavanju sa sličnim problemima i u razumijevanju osjećaja drugih ljudi. Zbog svoje odgojne vrijednosti i kao svojevrsno odgojno sredstvo, basne imaju svoju nezamjenjivu ulogu u razvoju mlade ličnosti. Zato je važno ukazati na njihovu ulogu i značaj. Za ovaj seminarski rad odabrala sam nekoliko zanimljivih narodnih basni i priča o životinjama kroz čiju bih interpretaciju htjela prikazati neke životne istine i pouke. Ali prije toga je važno reći nešto o porijeklu basne, odnosno, kako i kada je nastala i kako se dalje širila i mijenjala, kao i na neke njene opće osobine i vrijednosti.

KADA I KAKO JE NASTALA BASNA?

Tačno vrijeme nastanka basne historija književnosti još nije odredila. Kako porijeklo basne seže u daleku prošlost, još nije tačno utvrđeno je li joj pradomovina Grčka, Egipat, Indija ili neka druga zemlja, ali je poznato da je najbogatije vrelo basni stara Indija, odakle su se širile na sve strane. Grci su ih uspješno njegovali, preuzevši stare motive i dajući im svoj pečat. Iz Grčke, basna se širi u Rim i dalje u evropsku kniževnost. Grčka kultura i jezik izvršili su na tom području prvenstveno ulogu posrednika a ne izvornog stvaraoca. Naši su narodi preuzimali teme i od Grka, ali i iz starijih vrela od grčkih, te ih prerađivali prema svojim shvaćanjima. Kako basne imaju mnogo internacionalnih motiva, teško je u njima odijeliti naše od tuđega, a internacionalne su upravo zbog svoje forme izražavanja i zbog sažetosti. Naš se doprinos u građi basne najviše očituje u izboru životinja koje su vezane uz naše krajeve, tako se najčešće javljaju nespretni i lakoumni vuk koji simbolizira ljude koji ne mogu ili neće da radom i svojom vrijednošću postignu bilo šta u životu, zatim lukava i prevrtljiva lisica kao oličenje građana i onih ljudi koji su se lukavošću morali služiti da uspiju u životu. Česti su i likovi bojažljivog zeca, naivne ovce, tvrdoglavog ali i simpatičnog magarca i mnogi drugi.

Sve se te životinje zbog svojih vlastitih svojstava povezuju uz pojedine slojeve feudalnog i građanskog društva, ali naročito uz slične tipove ljudi različitih zvanja i društvenih pozicija. Iz svakog dodira sa bilo kojom životinjom osjeća se konkretna stvarnost nekog društva i doba a u tome im je glavna vrijednost. Cilj basne nije da slika životinje, nego pomoću njih ljude u namjeri da ih pouči ili ukori. U njoj su životinje date s mnogim antropomorfnim svojstvima, naročito darom govora. Nije bitno uočavanje životinjskih osobina, nego njihova primjena na ljudske odnose, pa je preneseni smisao basne značajniji od konkretne slike . Sve narodne (usmene) pripovijetke, dakle i basne, nastale su i očuvale se na isti način kao i narodne pjesme i ostale narodne umotvorine. Stvarali su ih daroviti ljudi i predavali ih svojoj okolini, pamtile su se i prenosile na mlađa pokoljenja, pritom one nisu neke mrtve, mehaničke tvorevine koje idu od čovjeka do čovjeka i generacije do generacije, nego su živ organizam koji živi po određenim stvaralačkim jezičkim, t.j. književnim zakonima . U basnama i pričama o životinjama prenosi se iskustvo naroda, izražavaju težnje i stremljenja i otkrivaju osnovne karakteristike ljudi. Istovremeno simboliziraju moralno ponašanje, moralni odnos, uvodeći nas u svijet prirode, u poznavanje životinja i u odnos čovjeka prema tom svijetu. Zato se rado slušaju i čitaju jer se lako mogu primijeniti na neposredno životno iskustvo svakoga od nas.

BASNA (OBILJEŽJA I KARAKTERISTIKE)

U periodu kada se kod djece javlja potreba stvaranja mosta između svijeta bajki i svijeta činjenica, te uspostavljanja ravnoteže između vanjskog i unutarnjeg svijeta, basna može imati značajnu ulogu u ostvarenju tog cilja, jer u sebi zadržava slikovitost, a oslobađa se bajkovitosti. Basna pripada pripovjednoj prozi. To je mala, sažeta epska forma, što znači da u sebi nosi obilježja epske strukture (događaj, likovi, fabula), ali se po svojim strukturnim obilježjima približava i drami. Smatra se da je basna i najstarija forma dramske umjetnosti, jer je način izražavanja u basni izrazito dijaloški. U njoj se ostvaruje konflikt koji ne poprima jače dramatske razmjere i razvojne faze kao u dramskom djelu ali čini jezgro fabule. Dijalog kao primarna pripovijedna tehnika basne, temelji se upravo na konfliktu, odnosno sukobu među likovima. Karakteristika basne je i to da ona na satiričan način prikazuje ljudsko ponašanje, djelujući na moral ljudi ismijava ljudske nedostatke i mane, kao i pojave u društvu. Pošto se služi sredstvima komičnog izražavanja basna predstavlja ujedno i „malu komediju“. Ono po čemu je basna kao književna vrsta ptepoznatljiva je njen slikovit način govora, odnosno njen alegorijski smisao i značenje. Dok je priča tijelo basne, pouka je njezin duh i duša a alegorija je odjeća u koju se basna oblači . Basna posrednim (prenesenim) načinom izražava svoje poruke, preko kojih utječe na etičko i socijalno oblikovanje djetetove ličnosti i na razvoj i spoznavanje moralnih životnih vrijednosti. Smisao alegorijskog izražavanja jeste taj, da se na indirektan način kaže neka životna istina i otkriju ljudske karakteristike i osobine.

Alegorija pokazuje općenito i pojmovno u pojedinom. Svaki lik u basni utjelovljuje, personificira određenu, tipičnu ljudsku crtu. Zato se u basnama naivnost uvijek prikazuje u liku ovce, lukavost u liku lisice, okrutnost u liku vuka, itd. U basnama se alegorija može shvatiti kao produžena metafora odnosno, kada se metafora proteže kroz sve dijelove basne. Svoju alegorijsku osnovu basna izgrađuje na usvojenim predodžbama o pojedinim svojstvima životinja (plašljivost zeca, vjernost psa, lukavost lisice, krvoločnost vuka, glupost magarca i slično). Ustaljene osobine životinja u basni služe kao način sporazumijevanja i sažimanja. Kad je i najsažetija basna ima potpuno razvijenu i tipičnu kompoziciju: ekspozicija (uvod) – zaplet – kulminacija – rasplet, ali ima na kraju najčešće pouku. Pouka je bitni element basne. Svaka basna nosi u sebi neku pouku koja ima veliki odgojni potencijal. Poukom se želi ukazati (kroz likove životinja) na to kako su neke ljudske osobine dobre i poželjne, dok su druge kao što su: sebičnost, lakomislenost, hvalisavost, lijenost, zavidljivost i slično, nepoželjne i loše. Pouka se iznosi u izravnoj formulaciji prije fabularnog toka ili se javlja kao komentar događajima na kojima je fabula izgrađena a nerijetko se javlja i na kraju basne, data u obliku poslovice. Jezik basne je jednostavan i razumljiv. Po formi može biti pisana u prozi ili u stihovima. Basna je kratka priča, najčešće u jednoj epizodi a zasniva se na jednoj ideji. U njoj se daje jedan događaj ili situacija ali može sadržavati dva pa i tri događaja, iako rijeđe, koji zapravo potcrtavaju ideju i koji su kauzalno povezani. Kako se u basni vrlo slikovito u životinjama prikazuju prvenstveno ljudski karakteri, njihovi potezi i djela u životu, njihov moral i životni ideal, težište basne i nije na prikazu složenih zbivanja, radnji i događaja, nego upravo na prikazu karaktera, zbog čega su pretežno kratke i aforistične. U njima nema ništa mitološko, čudesno (kao u bajkama), već one djeluju realno, kao da bi i sami ljudi mjesto njih nastupali. Da bi se kroz dijalog i u toj kratkoj sugestivnoj formi moglo reći što više, u basnama nema nikakvih opisa ili napomena o tome, kako neko izgleda ili šta radi, nego svaki lik izgovori one riječi i misli koje su njemu jedino svojstvene i na način kako to on jedino može. Građene na principu ogledala, jer nam je uvijek lakše uočiti nedostatke, mane i pogrešne postupke ako nam se pokazuju kod drugih a ne kod nas samih, svojim sugestivnim djelovanjem, princip basne je u izboru građe i u komponiranju likova u tome da životinje nastupaju kao ljudi i zato se one poistovjećuju s njima.

PRIČE O ŽIVOTINJAMA (OBILJEŽJA I KARAKTERISTIKE)

Za razliku od basni koje se temelje na jednoj epizodi i ideji a koje su po pravilu kompoziciono jednostavnije, priče o životinjama imaju više epizoda i njihova kompozicija mora biti složenija. Likovi životinja u pričama o životinjama takođe liče po svojim postupcima na ljude, ali kod njih nisu naročito naglašene ljudske osobenosti. Uzbudljivi i smiješni doživljaji životinja više imaju zabavni karakter nego što služe za pouku. Priča obuhvata veći broj likova i događaja, pa prema tome ima i razvijeniju fabulu od basne. Likovi pripadaju različitim sredinama i nose različita obilježja (etička i idejna). Ton kod narodnih priča o životinjama je šaljiv, ozbiljan ili satirično – ironičan. Počeci i završeci su tipični i karakteristični, postupak in medias res. Kao ni kod basni, ni u pričama se ne daje detaljan opis likova, prirode ili zbivanja. Daje se samo suština zbivanja ili radnje. Likovi životinja u pričama, svojim se postupcima zalažu za plemenite stvari, ulažu snagu i vjeru u borbu za pobjedu dobrog i pravednog. Ali i onda kada glavni likovi stradaju, njihova se žrtva prikazuje tako, da se kod djece ne javlja sumnja o pravom putu i pravoj vrijednosti onih koji se bore za dobro i pravdu.

I ovdje se susreću dvije oprečne grupe likova: simpatični i nesimpatični likovi, domišljate i priglupe životinje, snalažljive i nespretne, dobre i zle itd., ali se ne postavljaju na samom početku priče, nego se izgrađuju kroz radnju kao oprečni, suprotni tipovi upravo svojim postupcima i svojim moralom. Teme i motivi u pričama o životinjama, kao i u basnama, imaju široku internacionalnu rasprostranjenost. Ako se izuzme zamisao da se životinje ponašaju i govore kao ljudi, fantastičnih predstava i čudesnih situacija u pričama o životinjama nema, nema ni zamišljenih bića, kao npr. aždaja i slično.

Po tome su slične basnama ali i bitno razlikuju od bajki. Situacije u kojima se životinje nalaze zasnovane su na realnim čovjekovim zapažanjima koja su data u uopštenom vidu i u hiperbolisanim oblicima . Iako su životinjski odnosi posmatrani iz ljudskih vidika, u osnovi priče o životinjama nisu zasnovane na alegoriji a ukoliko i ima alegorijskog smisla on je u ovim pričama sekundarnog značaja.

Značaj basni i priča o životinjama

Pričati o životinjama da bi se reklo nešto o ljudima nije nova pojava. U narodnim basnama životinje predstavljaju ljude sa njihovim dobrim ili lošim osobinama, dok su životinje u narodnim pričama više tu da nas svojim simpatičnim i hrabrim potezima i djelima nasmiju i zabave. U basnama i pričama o životinjama čitava je radnja zamišljena i izvedena pomoću životinja kojima su date neke ljudske osobine kao što su hrabrost i smjelost, mudrost i dosjetljivost, poštenje ali i nasilje, nepravda i kukavičluk i kroz koje govore stvarno ljudi.

Ali se ipak radi o životinjama, jer je u svemu prihvaćen princip životinjskog t.j. s jednog mogućeg gledišta životinja rješavaju se problemi. Kod naših se priča o životinjama osjeća distanca, udaljenost između čovjeka i životinje, jer nisu do kraja i potpuno izjednačene s ljudima kao što je slučaj kod naprimjer indijskih priča gdje su životinje u svemu izjednačene s ljudima, primjereno njihovoj religiji i filozofiji.

INTERPRETACIJA BASNE: VO I MIŠ

Teško svakome silnome i omraženome- to je pouka ove priče i govori o tome kako i najjači i najveći među nama mogu zapasti u situaciju u kojoj sve to ne pije vode i kako valja biti dobar prema svakom stvoru ma kako malen ili velik on bio.Da bi se ironija situacije i njena moralna pouka naglasile protagonisti basne zastupaju potpuno različite osobine kako vanjske tako i unutrašnje. Vo je životinja puna snage, masivnog i zastrašujućeg izgleda dok je miš malen i barem u odnosu na vola potpuno bespomoćan. Moglo bi se pomisliti, i vo isprva tako i čini, da se njih dvojica nikad ne bi mogla naći u situaciji u kojoj miš može zatrebati volu. Zato ga dotični i tjera sa sebe i ne dozvoljava mu nešto što mu u suštini ni najmanje ne smeta. Iako je miš ljubazan i umiljat vo se ponaša arogantno i nadmoćno, prijeteći mu čak i smrću ako ga ovaj ne pusti na miru. Svoju oholost vo uskoro debelo plaća jer kad mu se konopac omota oko vrata i rogova i niko drugi osim miša ne čuje i ne vidi njegov jad, on postaje manji od makova zrna i moli miša da mu pomogne. Iako je miš i sitan i slab njegove osobine dolaze u ovakvoj situaciji potpuno do izražaja. Svojim sitnim zubima on pregriza konopac i spašava volu život. Sva snaga i moć koju vo posjeduje su u odlučujućem momentu bile potpuno beskorisne. Čudni su putevi životnji, narod je to oduvijek znao. Poenta je u tome da treba biti dobar i ljubazan prema drugima, mržnja, oholost i naduvenost ne vode ničemu, jer ma koliko velik, pametan, snažan neko da bio nekad su upravo one oprečne osobine one koje spašavaju život.

Tematsko – idejni svijet basne: vo i miš

U tematsko – idejnom smislu, basna vo i miš govori o jednom malom mišu i arogantnom i velikom volu, koji su dijelili mjesto boravka (pojatu) i koji su se igrom sudbine našli u neobičnoj situaciji kada je snažnom, velikom volu koji je sebe smatrao superiornim i vrijednijim bićem od jednog običnog, sitnog miša, zatrebala pomoć upravo jednog takvog, malog bića čije su sposobnosti i vještine u tom kritičnom momentu bile od presudnog značaja za njegov život. U ovoj basni lik miša utjelovljuje neke od najljepših ljudskih karakteristika kao što su dobrota, spremnost da se drugom pomogne i svakako onu najbitniju a to je sposobnost da se nekom oprosti i uprkos njegovoj oholosti i bezobzirnosti pomogne.

Interpretacija

U ovoj narodnoj basni, mogu se odmah primijetiti elementi i tipična obilježja usmenog, narodnog kazivanja. Jezik je prost, svjetovan bez stilskog uljepšavanja a odlikuje se jednostavnim načinom pisanja, upravo onako kako narod misli i govori. Jezik ujedno svojom jednostavnošću olakšava razumijevanje nekih nepoznatih riječi i pojmova preko kojih se i najviše osjeti narodni karakter basne. Vo i miš, kao dvije oprečne slike, dva potpuno različita karaktera, predstavljaju svojim ponašanjem više različitih ali suprotnih osobina čovjeka. Odmah u uvodu basne, prema pravilu in medias res, osjeti se ta razlika između likova i odmah se da naslutiti karakter kojeg prezentira vo. Na prvi pogled stiče se dojam ponosa i visokog držanja pojedinih ljudi ali i umišljenost i površnost, što se jasno vidi kroz prvu dijalošku situaciju u tekstu: „ Zar ti nije širine po ovoj pojati, nego po mome hrbatu (kičmi) da se igraš, je li?“ Kroz ovu rečenicu vidljiv je otresit stav vola prema mišu a neprijateljski ton kojim je izrečena nagovještava zaplet radnje i tihi konflikt koji nastaje upornošću vola da mišu dokaže svoju važnost i veličinu, kroz pitanje: „ A ne znaš ti ko sam ja?“ Time je pružena slika jedne arogantne, odvažne osobe koju jedino krasi lažno samopouzdanje i opasna samosvijest.

U drugoj dijaloškoj dionici teksta, miš odgovara na postavljeno pitanje, čime se saznaju karakter i osobine malog miša. Iako je puno manji i fizički slabiji od vola, miš je svojim odgovorom odmah pokazao da njega krase potpuno drugačije osobine. Pokušavajući smiriti vola i spasiti situaciju, miš se obraća volu opisujući ga epitetima jak, velik, čime mu daje do znanja da je on itekeko svjestan njegove veličine i snage ali se istovremeno umiljava volu, nastojeći tako pridobiti njegovu naklonost, govoreći mu da je on pored toga i „dobar i miran voko“. Unatoč komplimentima i nastojanju malog miša da pridobije povjerenje vola, vo nije imao namjeru da učini tu uslugu malom mišu, pa mu je uz to počeo još i prijetiti, aludirajući na svoju fizičku nadmoć: „ No bjež´s mene, e tako mi tvoje poganštine, a mojega junaštva, ako samo repom mahnem, odletjećeš mrtav dovrh pojate“. Sljedeću kompozicijsku jedinicu basne, čini situacija koja predstavlja ujedno i vrhunac radnje u kojoj se metaforički prikazuje nepredvidivost života i sudbine koja budno čeka pravi trenutak za osvetu. Kad je vo ostao sam u pojati svezan, zapleo se rogovima okolo konopa uz komentar: „ ... i dođe mu konop okolo grla da ga zaduši“. Uz paničan strah i borbu za život, vo se u jednoj sekundi vremena, transformirao iz ponosnog, snažnog vola u biće koje očajno moli za pomoć. Kako se kolo sreće uvijek okreće, došao je taj trenutak kada je volu jedini spas i nada bio mali miš kojeg je prije samo nekoliko dana nazvao „ništavcem“, čiju pomoć nikad neće trebati: „ Od hiljadu takvih ništavaca niti se bojim da mi mogu nauditi, ni uzdati da mi mogu pomoći...“ Kada je vo zatražio od miša da pregrize konop, miš je uz ironičnu primjedbu dodao: „ Ja bih, ali ne smijem na tvoj vrat skočiti“, apelirajući na volove nedavne riječi. U citatu koji je uslijedio, osjeća se puni sjaj narodnog kazivanja i duha u kojem se vidi da je čovjek koji se nađe u beznadežnoj situaciji spreman na sve samo da izvuče živu glavu: „ Skači ne po vratu, nego i po očima, samo pomozi“. Dobroćudni miš je skočio i spasio vola od propasti, dokazavši time svoju pravu veličinu i vrijednost koja se nikad ne bi mogla mjeriti sa fizičkom snagom što je jedino čime vo raspolaže.

INTERPRETACIJA PRIČE: KUM PIJETAO I NJEGOVA DRUŽINA

U svim našim narodnim pričama o životinjama, primjetna je jedna karakteristika a to je da se krug tema i motiva u njima nije mijenjao još od pradavnih vremena. Jedan dio ovih priča, naročito onih u kojima se govori o putovanju životinja, zadržao je u cjelini vrlo staru šemu kompozicije, koja bi se mogla nazvati verižnom . Jedna životinja krene na put a njoj se, po nekom redu, stalno pridružuju nove. Susret sa svakom pojedinom životinjom obilježen je jednolikim, kratkim dijalozima koji se doslovno ponavljaju pri svakom novom susretu. U priči „Kum pijetao i njegova družina“, taj se dijalog odvija između pijetla i svake životinje koja mu se pridružuje, uvijek u istoj formi: „ Kud žuriš tako, kume pijetle? – U svijet, u svijet – odgovori pijetao – sačuvaj bože, zemljotres! Zgrade se ruše, grede padaju!“ Odgovor svake pojedine životinje, unosi nešto raznolikosti i živosti u pričanje, mada su i ta objašnjenja često stereotipna. Iako je kompoziciono složenija od basne i ima veći broj događaja i likova, u priči o životinjama epizode nisu tako razrađene kao u bajci ili npr. noveli. Iako su glavni nosioci radnje životinje, pijetao kao glavni lik, zatim patka, mačka, pas, magarac, vo, pa i neke sitne životinje kao što su pčele i slično, a iako su svi oni predstavljeni sa antropomorfnim svojstvima, odnosno pričaju, razmišljaju, djeluju, pa i donose odluke poput ljudi, oni nisu sasvim i do kraja poistovjećeni s njima.

Naime, u priči o kumu pijetlu i njegovoj družini, pojavljuju se čak i obični ljudi u ulozi razbojnika, koje su životinje kao glavni protagonisti priče, vješto nadmudrili i predstavili u lošem svjetlu. Jezik ove priče je sasvim prost i jednostavan, prožet raznim riječima i izrazima koji se čuju u običnom narodnom govoru i na način koji otkriva neka narodna vjerovanja (da đavo ili satana kažnjava one koji čine nedjela), ali i sklonost običnog čovjeka da svim pojavama oko sebe, koje ne može odmah razumjeti, pridaje nadnaravna svojstva. Radnja je prikazana realno, bez čudesnih, fantastičnih pojava ili bića. Sve domaće životinje prikazane u priči, su u cjelini pozitivni, optimistični likovi koji zastupaju dobro i pravdu. Priče o životinjama nemaju taj zadatak da prenose moralne pouke ili da dublje zadiru u ljudsku podsvijest, kao što je slučaj kod narodnih basni, ali ipak one u sebi sadrže skrivene poruke koje se otkrivaju kroz radnju i postupke likova.

Interpretacija

Ova priča govori o avanturi nekoliko seoskih životinja koje radi lažne uzbune napuštaju svoj dom i svojim poduhvatom sasvim slučajno lišavaju okolinu opasnih razbojnika. Lokalni pijetao paničar biva jedno jutro probuđen od slamke koju je vjetar nanjeo. On poče da viče da je zemljotres i diže veliku graju. Kako su ga ostale životinje zvale kumom i očigledno štovale, nekoliko njih se također prepade i pođe za pijetlom iz sela put šume, jer se navodno svijet počeo rušiti. Kako su lutale dugo i besciljno životinje ogladniše i umoriše se. Pošto su se našle u šumi pored jedne kućice u kojoj su se neki razbojnici upravo spremali da večeraju pijetao predloži da se posakrivaju i počnu da viču i urliču što glasnije i strašnije mogu. Životinje poslušaše i zarikaše svaka na svoj način iz sveg glasa. Na to se razbojnici prepadoše i otrčaše iz kuće. Kako je trpeza ostala netaknuta životinje večeraše i raspodijeliše se po kući da se odmore. Jedan od razbojnika je u međuvremenu krenuo nazad do kuće da izvidi stanje. Ušavši u kuću htio je da zapali vatru ali ga u ognjištu dočeka mačka koja ga ogreba a potom pijetao iz dimnjaka zasu izmetom. Tako oslijepljen on otetura do lonca da se umije gdje ga patka posu vodom i natjera do stola gdje ga pas ugrize za nogu a potom magarac ritne volu na rogove. Sav izubijan i sluđen razbojnik napusti kuću i otrča nazad u šumu. Usput srete svoje drugove koji su se također krenuli vraćati. Pošto su se počeli smijati njegovom izgledu on im ispriča kako su ga u kući iznapadali i pretukli đavoli i demonska stvorenja. Razbojnička družina se na to glavom bez obzira razbježa po šumi i od tad nikad više nisu viđeni u tom kraju. Tako je pijetao zahvaljujući svojoj paničarskoj prirodi sebe i svoju družinu nenamjerno učinio..herojima.

Idejna usmjerenost priče

Poruka koja proizlazi iz priče o kumu pijetlu i njegovoj družini je ta, da čovjek koji čini nedjela, koji svojim ponašanjem zastupa zlo i nepravdu, ne može u životu dobro proći. Savjest koja se prikradala negdje u tamnom dijelu uma nesretnog razbojnika, stigla ga je neočekivano. Razbojnik je iznenadni napad životinja u mraku kuće, protumačio kao kaznu za sva nedjela koje je u životu počinio, ne znajući da su njegovi napadači, ustvari bile seoske životinje koje su mirno spavale u kući.
Poruka: „ Ne čini zlo jer kazna će stići, ne zna se kada i u kojem obliku!“

ZAKLJUČAK

Brojna znanstvena istraživanja su pokazala da je čitanje djetetu od najranije dobi jednako važno za njegov razvoj kao i briga o njegovim osnovnim potrebama – potrebi za hranom, zdravljem, odmorom, igrom, sigurnošću i ljubavlju. Od trenutka kada dijete sluša glas odraslog, ono postupno riječi povezuje s određenim značenjem. Djeci su potrebni pozitivni uzori, njihovi vlastiti junaci i heroji, na čijim će postupcima i karakteru graditi svoju sliku svijeta. Likovi životinja prikazani u basnama i pričama o životinjama, imaju dvostruki efekat: prvo, životinjski svijet je blizak djeci, oni vole da slušaju i čitaju o njima a kao drugo, pouke i poruke o životu i ljudima, lakše dopiru do djece ako se prikazuju kroz likove životinja. Djeca na taj način uče kako se postaviti prema životu i drugim ljudima, uče važnost prepoznavanja svojih ali i tuđih osjećaja, pravilnog ponašanja, lakše razumijevanje socijalnih odnosa i kao najvažnije, uče razlikovati dobro od lošeg i pravdu od nepravde. Pouke koje izražavaju životinje u basnama i pričama o životinjama, uvijek su bez obzira na sadržaj i likove koji su u njima zastupljeni, na strani dobrog i pravednog. Nikada neće zastupati ili braniti loše postupke svojih likova, niti će nastojati da prenesu pogrešne vrijednosti i poruke na svoje čitaoce. Kako je poznato da su djeca poput malih spužvi koje u sebe upijaju sve što čuju i vide, važno je zato od samog početka ulijevati u njih samo svijest o pozitivnom i ispravnom ali im i objasniti zamršeni svijet odraslih u koji će kad – tad ući i ostati.

LITERATURA

• Džafić, R. (2006). Književnost za djecu. Sarajevo: Prosvjetni list.
• Čubelić, T. (1988). Povijest i historija usmene narodne književnosti. Zagreb.
• Delić, M., Rodić, M., Rosandić, D., i Turjačanin, Z. (1974). Metodički pristup književnoumjetničkom tekstu. Sarajevo: Veselin Masleša.
• Vukomanović, N. (1990). Narodne pripovijetke. Sarajevo: Svjetlost.
• Zuković, Lj. (1976). Narodna proza. Sarajevo: Veselin Masleša.
• Čivić, I. (1844). Basne. Karlovac: Pretisak.
• Latković, V. (1967). Narodna književnost. Beograd.
• www.mudrac.ffzg.hr/itatomir/skripte/metodika.rtf.
• www.isvu.hr/javno/hr/vu9/nasprog/2006.shtml.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi