POCETNA STRANA

“PRIČE IZ DAVNINE” - IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ

2. ŽIVOT I DJELO IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ

Ivana Brlić Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu, gdje joj je otac Vladimir Mažuranić, sin pjesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuranića bio tada na dužnosti državnog odvjetnika. Osobitom snagom na Ivanu je utjecao djed Ivan Mažuranić o čemu svjedoči i njen sin Ivan:
„ Rijetko su kada osobni pečat predaka, tradicija obitelji i upliv iste krvi, stvorili dva tako istovjetna karaktera kao što su to djed Ivan i unuka mu Ivana. I kada je kao petnaestogodišnja djevojčica poljubila ruku umrlog djeda, jasno je spoznala da se onaj i vanjštinom i svojom unutrašnjom izgrađenošću impozantni lik djeda tako usjekao u njezinu žensku i pjesničku dušu, da je ta njezina duša postala istovjetna djedovom duhu na sav njezin život“.
Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskom. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, potom u Jastrebarsko, i konačno u Zagreb.
Kada se 1892. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, seli u Slavonski Brod, gdje je živjela većinu života posvetivši se svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Ivana je, naime, imala vrlo jasne stavove o književnosti i ženskom književnom stvaranju. Već je u ranoj mladosti zaključila da se „ spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim“ i zato je potiskivala svoju jaku želju za pisanjem. No kada su njezina djeca dorasla do dobi u kojoj ih počinju zanimati knjige i čitanje, Ivana je s radošću i zahvalnošću prihvatila mogućnost da se, kako kaže: „ moja želja za pisanjem izmiri s mojim shvaćanjem dužnosti i da svojoj djeci i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanje, da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vina ne izgube“.
Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnom duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnog pokreta. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom dvadesetog stoljeća. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. nadalje. Napisala je zbirku (ne-dječjih) pjesama Slike 1912., pedagoški intoniranu Knjigu omladini 1923.,. Slijedeće četiri godine najznačajnije je razdoblje njezina književnog stvaralaštva – 1913. objavljuje dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (prema kojem je napravljen i crtani film), a 1916. zbirku bajki Priče iz davnine, dva najbolja i najpoznatija djela.. 1927. izlazi joj zbirka dječjih stihova Dječja čitanka o zdravlju, bez oznake autora, predavanje što ga je održala na Dan mira 11. studenoga 1929., nazvano Mir u duši, kao posebni otisak iz Hrvatske revije 1930., te tri sveska zapisa o obiteljskom rodoslovlju „ Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi“ (1934. – 1935.). Krajem 1937. Objavljuje dječji povijesno-pustolovni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata, za kojeg je građu pronašla u povijesnim istraživanjima svoga oca Vladimira.
Kao ljude u kojima je pronalazila i tražila uzore za svoj životni put Ivana Brlić-Mažuranić osim djeda Ivana Mažuranića, izdvojila je pjesnika i estetičara Franju Markovića, te biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Još kao dijete divila se Markovićevoj poeziji, a posebno njegovom doživljaju i osjećaju ljepote. Josipa Jurja Strossmayera doživjela je kao izvanrednog govornika, vještog konverzatora, dobrog poznavaoca književnosti, umnog političara i duboko religioznog čovjeka.
Srce i slika dva su osnovna elementa njezine umjetnosti. Govoreći o svom stvaralaštvu, ističe da postoji zakon srca iz kojeg proizlazi određeni osjećaj i potreba da se izreknu neki najdublji i najsuptilniji doživljaji. Užitak nije najjače čuvstvo koje vodi pisca u kreiranju njegovih tema i motiva, već je to osobitost prizora koji se nameće oku. Njezin dodir sa svijetom, prema tome, nije ništa drugo nego stvaranje jedne goleme slikovnice, a umjetnost kao fenomen ljudskog duha samo je umijeće literarnog transformiranja te slikovnice u adekvatnu riječ.
Akademija ju je dva puta (1931., 1938.) predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937. za svog člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnog idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (A. G.Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac). Školska knjiga ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnog stvaralaštva za djecu i mladež.
Umrla je 21. rujna 1938. u šezdeset i četvrtoj godini života u Gottliebovu sanatoriju na Srebrnjaku u Zagrebu, i pokopana je u obiteljsku grobnicu u arkadama na Mirogoju u Zagrebu. Nakon smrti objavljena joj je knjiga Srce od licitara (Zagreb, 1938.), a 1943. objavljena joj je još jedna knjiga Basne i bajke.
Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti.

3. MODERNA KAO KNJIŽEVNOPOVIJESNO I ESTETSKO IZVORIŠTE AUTORICE

Ivana Brlić Mažuranić u hrvatskoj se književnosti pojavila u razdoblju moderne, i svoja najbolja djela napisala je upravo tada. Zbog života van Zagreba kao književnog centra, nije bila uključena u tekuće književne borbe (posebno u poznatom sukobu starih i mladih), a opredijelivši se za dječju književnost priključila se marginalnom dijelu hrvatske književnosti u kojem se nisu postavljala ni rješavala neka njezina ključna pitanja.
U času kada se pojavljuje njeno najbolje djelo Priče iz davnine (1916.), moderna je u hrvatskoj već dala svoje najbolje plodove. Rat je u punom jeku, i u takvoj situaciji Ivana bježi u književnu fantastiku. Besmislenost i tragičnost ratnog zla, ubijanje, patnja i razaranje izaziva želju za bijegom iz nametnute realnosti u vlastitu maštu i izmišljeni svijet priče.

Ponirući u svijet legendi, mitova, priča, predaja, ova je autorica slijedila one smjerove moderne koji su se u njoj javili kao manifestacija neoromantike ali i (sve)-slavenskog i nacionalnog duha i tematike s kakvom je na početku stoljeća u hrvatsko književnost ušao Vladimir Nazor. Njegove Slavenske legende (1900.), Pjesme naroda hrvatskoga (1902.), kao i Knjiga o kraljevima hrvatskijem (1904.) rezultat su interesa hrvatske moderne za oživljavanje svijeta daleke prošlosti pomoću legende i predaje. Posebno valja naglasiti interes za mitski svijet iščezlih civilizacija (rimsko-helenske kod Vidrića, a donekle i Matoša) te naklonjenost pojedinih autora legendi kao lirko-dramskoj i lirsko-epskoj vrsti (Legenda o Amisu i Amulu Branimira Livadića, rani Krležine scensko-lirski monolozi i dijalozi napisani u formi legendi).
Proza Ivane Brlić-Mažuranić koja se pojavila na književnoj sceni u sutonu hrvatske moderne, pa i neposredno po njenom formalnom završetku (1916.) koji je vezan uz Matoševu smrt, početak Prvog svjetskog rata i pojavu Hrvatske mlade lirike, nije bila izvan konteksta vremena i prostora, izvan estetskog razvoja i kretanja hrvatske književnosti.
Brlićkino okretanje mitologiji Dubravka Zima dovodi u vezu s književnošću kraja 19. stoljeća odnosno sa jednim od poetskih pravaca moderne, neoromantizmom. Neoromantizam donosi ponovno zanimanje za neke od romantičarskih interesa kao što su: zanimanje za prošlost, književna fantastika, mitologija, interes za usmenu i narodnu književnost te priroda. Priroda je u neoromantizmu simbolična strana čovjekova bića, a u Pričama iz davnine priroda je simbol vječnog božanskog suprostavljanja zlu i mračnim silama. Mit je shvaćen kao univerzalna i stilizirana slika svijeta, kao svojevrsna alternativa stvarnosti.
Dok realizam i naturalizam književnost shvaćaju kao sredstvo društvenog angažmana, umjetnost kraja stoljeća odbija se baviti zbiljom. Umjesto toga ona postaje mjesto stvaranja jedne nove realnosti.

4. SLAVENSKA MITOLOGIJA I USMENA TRADICIJA U PRIČAMA IZ DAVNINE

4.1. POSTANAK PRIČA IZ DAVNINE

Knjiga Priče iz davnine u svom prvom izdanju sadrži šest priča: Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Brat Jaglenac i sestrica Rutvica i Sunce djever i Neva Nevičica. Trečem izdanju dodane su još dvije priče: Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor. Otkako su se pojavile vodi se rasprava koliko je njihova građa originalna, odnosno koliko duguje slavenskoj mitologiji i narodnoj priči. Odgovarajući na to pitanje, u jednom privatnom pismu sinu Ivanu, autorica je razjasnilla njihov postanak:
Uspjele ili neuspjele, manjkave ili savršene, te su priče koli u svojoj biti, toli u svojoj izvedbi čisto i potpuno moje originalno djelo. One su sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije i to je sva vanjska veza koju one imaju s narodnom mitološkom predajom. Ni jedan prizor; ni jedna fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u ovim pričama nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji. Posve je drugo pitanje nutarnja veza koju Priče iz davnine imadu sa narodnim pjesništvom. S toga gledišta moje su priče zaista ne moje, nego su one pričanja, priviđenja, nade, vjerovanja i uzdanja cijele duše slavenskog plemena…
Poticaj pisanju dobila je kada ju je žeravica izletjela iz kamina podsjetila na male slavenske kućne duhove domaće, koji su se kasnije upleli u radnju Šume Striborove:
U velikom kaminu prasnula je na vatri borova cjepanica, - na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice ko da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj živi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i … nije ih više bilo. – Čitala sam u ono doba Afanasjeva „Vozzrenija drevnih Slavjana na prirodu“ – padoše mi u taj tren na pamet „domaći“. I tako ovaj roj iskrica-zvjezdica ipak bi uhvaćen – i to u“ Šumi Striborovoj“ – i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove priče nastadoše i ostale, njih još sedam, bez ikakve zasebne geneza, dakle su i one kao i „Šuma Striborova“ izletjele kao iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma“.
U umjetničkoj realizaciji Priča iz davnine zaista nema gotovih preuzetih prizora, fabula, ali su poticaji primljeni iz narodne tradicije i mitološke literature ipak znatno širi od samih imena i likova. Opisavši u pismu večernju zgodu u polutamnom pustom zimskom domu kada je u kaminu prasnula borova cjepanica i svojim žarkim iskricama izazvala doživljaj pretvoren u sliku malih duhova domaćih, autorica je otkrila umjetničku genezu svojih Priča iz davnine.

4.2. MITOLOŠKI I MITSKI SLOJ

Ivana Brlić-Mažuranić je mitološki sloj svog svijeta davnine zasnovala na likovima preuzetim iz slavenske mitologije ili pak usmene književnosti, dok se mitsko skriva u načinu organizacije građe, odnosno u strukturi djela. Istraživači njezina djela slažu se oko fabularnog sloja Priča za koji smatraju da je zaista plod autoričine invencije, ali se mišljenja razilaze kada treba odrediti koliki je upliv narodnog stvaralaštva i mitologije u Pričama iz davnine. Maja Bošković Stulli smatra kako su poticaji primljeni iz narodne tradicije i mitološke literature ipak znatno širi od samih imena i likova . Ona smatra da se tradicija narodnog stvaralaštva očituje i u stilu djela i u modusu pripovijedanja: pojavljivanje deseteraca (poglavito tamo gdje se pripovijeda o junačkom zbivanju), formulaični opisi svojstveni usmenoj književnosti su česti, mjestimično se javljaju magijske riječi i sl. . Zadirući u strukturu djela, u način organizacije priče oko mitološke građe, te u stilske postupke koje je autorica koristila, prelazimo na mitski sloj djela. On se u ovom slučaju izgrađuje na mitološkoj osnovi, ali se mitološko i mitsko ipak ne mogu poistovjetiti. Cvjetko Milanja otkriva tri mitske organizacijske razine koje se isprepliću u strukturi bajke Ivane Brlić-Mažuranić : najniža razina je modus u kojemu se segmenti skupljaju oko običnih likova i prema N. Fryju spadaju u niski mimetski modus; stepenicu više je modus junaka koji je nadmoćan ostalim ljudima, ali je podložan utjecaju bogova, a pravi mitski modus je strukturiranje (okupljanje) pripovjednih elemenata oko junaka koji je nadmoćan ljudima i okolini i koji čak ima nadmoć nad dijelom svoje vrste-dakle, strukturiranje segmenta priče oko božanstva. Primjerice, u priči Kako je Potjeh tražio istinu u niski modus spadaju likovi trojice braće, dok lik djeda djelomično prelazi u modus junaka. On nije nadmoćan ostalim ljudima (unuci ga potpaljuju), ali je darom bogova (sveti oganj) nadmoćan zlim bogovima. Lik koji pripada pravom mitskom modusu je Svarožić. On je nadmoćan ljudima, a nadmoćan je i vladaru zlih sila, Bjesomaru.
Još je jedno načelo organizacije građe (ovaj put shvaćene kao niz jezičnih jedinica) iznimno važno pri izgradnji mitskog svijeta, a to je načelo stila. Stilistička analiza Priča iz davnine otkriva sličnosti bajke kakvu piše autorica s narodnom bajkom i pričom: formulaični početci koji stiliziraju i estetiziraju prostor, formulaični vanjski opisi u pričama koji su nalik opisima u narodnom stvaralaštvu, primjerice: Na vrh planine pak bijaše jezerce, nasred jezera otok, a na otoku stara crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda, davno izorana. , metričke sheme (prije svega deseterci), bajkovit i arhaičan ton pripovijedanja, uporaba arhaičnog leksika i sl. Kod Ivane Brlić-Mažuranić česti su formulaični, bajkoviti početci i završetci: Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vijest sa svoja tri unuka , ili: Tako bili mlinar i mlinarica, a oboje bili tvrda i krivična srca . Bajkoviti početci postigli su svoju svrhu – oni nam odaju da je vrijeme zbivanja mitsko i drevno, da su Priče vremenski smještene u irealni prostor zamišljene prošlosti, prostorno zbijene u neprepoznatljivu i tajanstvenu prirodu, napučenu nepoznatim likovima i neočekivanim opasnostima… , dok završetci daju svojevrstan epilog, nužno sretan i idiličan svršetak: Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom što im bijaše dovela Domaće u kuću. – Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi. Atmosferu drevnog pojačava stilski obilježen izbor leksika i morfostilistički motiviran izbor oblika. Česti su arhaizmi koji se javljaju i u narodnom stvaralaštvu kao što su momče, zlatan barjak, zlatan dvor, a upotrijebljeni arhaični glagolski oblici (aorist i imperfekt) u skladu su s magičnim svijetom djela dodatno pojačavaju ekspresivno-impresivne efekte onomatopejom i (ili) rimom. Inverzijom se narušava logički red riječi u rečenici i postiže se poseban ritam, a kao i u narodnom stvaralaštvu, u inverziji najčešće stoje subjekt i predikat: Obradovaše se tužni čobani i čobanice, ali najradosnija od svih bijaše Kosjenka . U Pričama iz davnine zastupljene su i druge vrste inverzije, nekarakteristične za narodno stvaralaštvo: inverzija predikata i objekta (Svarožića zovete, Svarožića se bojite) , imenice i atributa (dvoru županov , travu najljuću ), i pridjevske zamjenice i atributa (…da izbavi čedo svoje milovano) . Ritam koji dočarava atmosferu davnine, osim inverzijom, postiže se figurama riječi kao što je asonanca, rimom te brojnim raznovrsnim ponavljanjima i nabrajanjima: Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve pljenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda jače viju, viju, kruže, kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i Mjesec i Vlašiće i vjetar i sve oblake. Unatoč svim sličnostima s narodnom bajkom, postoji nekoliko vrlo važnih razlika između narodne bajke i priča Ivane Brlić-Mažuranić, a one se očituju u kompoziciji, preobrazbi likova vođenoj kršćanskom vizurom, pjesničkim opisima i bogatima slikama.

4.3. VRIJEME I PROSTOR ZBIVANJA

Kao u svim bajkama vrijeme u Pričama iz davnine je mitsko, prošlo, drevno. Svaka je bajka svojevrsna metafora suvremenog života, traganje za odgovorima o njegovu smislu, a vrijeme davnine u funkciji je njihova razotkrivanja.
Stjepko Težak podijelio ih je na priče drevnog slavenskog poganskog vremena (Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Sunce djever i Neva Nevičica i Lutonjica Toporko i devet župančića te Jagor) i priče slavenskog kršćanskog vremena (Šuma Striborova, Regoč, Bratac Jaglenac i Sestrica Rutvica) . Za takvu diobu kao kriterij uzeta je činjenica što u prvoj kategoriji nema ni spomena Božjem imenu, ni traga zazivanju Božje pomoći, pa ni autoričinih komentara koji proizlaze iz njezina kršćanskog svjetonazora, dok je u drugoj kategoriji bajki sve to obilato prisutno. U njima se javljaju sasvim konkretni kršćanski simboli kao što su crkvica, križić, raspelo, svijeća, kandilo, miris tamjana i sl., ali ni te bajke nisu lišene nekih pretkršćanskih, poganskih shvaćanja, običaja i simbola (npr. priča Brat Jaglenac i Sestrica Rutvica obiluje natprirodnim silama i bićima poput zmajeva, vila i duhova). Gotovo sve Priče iz davnine nose jak pečat godišnjih doba. Iako ih autorica nije opisala kao konkretizirane teme uspjela ih je snažno asocirati, ponajviše vizualno, (opisima koji se vežu uz slike određenih detalja, ali i većih cjelina), ali i akustično (pomoću asonanci, aliteracija i onomatopeja). Tako je Šuma Striborova zimska priča prepoznatljiva po snijegu na vrhu litice do koje snaha šalje baku, po smrznutom jezeru iz kojega mora donijeti ribu itd. Proljetni okvir u priči Kako je Potjeh tražio istinu označen je već na njezinu početku kada starac Vjest šalje svoje unuke provjeriti jesu li pčelci prezimili i izlaze li već pčelice iz zimskog sna, a nastavlja se pojavom Svarožića kao simbola preljetnog sunca. Regoč je kao ljetna bajka obilježen već na samom početku (Jedne ljetne večeri…), ali i konjima na ljetnoj ispaši, slikom zlatnog polja koje je zadivilo Kosjenku itd. Ljetnom pejzažu u ovoj bajci suprotstavljen je zimski zadah simboličnog Legena u kojemu će se njegov stanovnik Regoč i sam požaliti na zimu. Na kontrastu zime i ljeta zasniva se i bajka Sunce djever i Neva Nevičica u kojoj je raskošno opisan zimski i ljetni solsticij. Bajke Ribar Palunko i njegova žena i Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica također obiluju elementima po kojima ih se može smjestiti u ljetno razdoblje, a to su branje lobode, ljetni gromovi i munje, postojanje jagoda i malina, ranog ljetnog voća na Kitež planini i dr. Posebnim ljetnim slikama isprepletena je bajka Jagor, počevši od slike podnevne ljetne vrućine kada sve miruje, preko podzemnog užarenog gumna koje simbolizira ljetnu vrućinu , pa do suncem užarenog polja. U Pričama iz davnine nema ni jedne „jesenske“ bajke, a izuzevši Šumu Striborovu dominiraju ona godišnja doba u kojima je priroda najživlja (proljeće i ljeto) .
Mjesto odigravanja radnje u Pričama u najvećoj mjeri je priroda (prostrana polja, livade i šume, morske pučine, oblaci, nebo i planine) te podzemna prostranstva (dvorovi poput onih Kralja Morskog i poput grada Legena, podzemnog užarenog gumna babe Poludnicne), ali i nadzemni interijeri (dom i ognjište, mlin, koliba, pojata, velikaški dvor).

4.4. LIKOVI

U Pričama iz davnine likovi se mogu podijeliti u dvije osnovne kategorije: realne i irealne likove. Realni su oni likovi koji pripadaju stvarnome svijetu i koji su mogući, ali ne nužno i vjerojatni u njemu; takvi su, između ostalih, likovi brižne majke iz Šume Striborove, starca Vjesta iz priče o Potjehu, lik nesavjesnog i pohlepnog oca Palunka, te brojni likovi djece koji se čas javljaju kao kolektiv (npr. Pastiri i pastirice u Regoču), a čas kao pojedinci (npr. Neva Nevičica, Rutvica i Jaglenac itd.). Irealni su oni likovi koji su neostvareni u realnom svijetu, i upravo oni predstavljaju sponu Priča iz davnine s mitologijom. Takvi su likovi dobrih i zlih duhova (domaći i bjesovi), dobrih i zlih vila, mitskih vladara kao što su Morski Kralj ili Stribor, te brojni antropomorfizirani likovi životinja. Karakterizacija likova u Pričama nije u potpunosti crno-bijela, iako dijalektički odnos opstoji u sveprisutnom antitetičkom paru dobro-zlo. Mogući su obrati loših likova, slično kao u srednjovjekovnoj legendi, pokretani etikom i opravdani kršćanskom vizurom (npr. junak Relja biva Božjom pomoći oslobođen taštine i okrutnosti, sin je u Šumi Striborovoj iskupljen i oslobođen majčinom žrtvom itd.) , a postoje i likovi koji se kolebaju između dobra i zla (npr. bijes koji ometa Potjeha u traženju istine je prema funkciji svrstan u red loših likova, ali se u čitatelju pobuđuje simpatija prema tom lakrdijašu koji ipak nakon Potjehove pogibije reve kao da je s uma sišao. Mnogi poznavatelji djela Ivane Brlić-Mažuranić ističu velik utjecaj koji je na autoricu izvršio ruski pristaša mitološke škole, Aleksandar Nikolajevič Afanasjev djelom Pogledi starih Slavena na prirodu . Budući da navedeno djelo ne poznajem niti ga mogu dobaviti, informacije o utjecaju Afanasjeva na Ivanu Brlić-Mažuranić crpit ću od Maje Bošković Stulli . Ona zauzima stav da su preko Afanasjeav u Priče iz davnine ušla imena i obilježja starih slavenskih božanstava kao što su Svarožić, Mokoš, Hrs, Stribor ( prema Stribog), a također i antropomorfizirana bića iz prirode: orijaška zmija, ptica i zlatna pčela (iz priče o ribaru Palunku). Osim Afanasjeva, zaključuje da je po nekim znacima također morala poznavati i djelo Natka Nodila Religija Srba i Hrvata na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnog, predstavnika mitološke škole nastale u doba romantizma.

Svarožić iz priče Kako je Potjeh tražio istinu je prema mitološkoj literaturi Svarogov sin i svakako se vezuje uz Sunce i svjetlost kako mu i ime kaže (etimologija se izvodi iz sanskrtskog korijena svar što znači Sunce) . Interpretacija toga božanstva ipak djelomično ostaje nejasna. Postoje dva podjednako vjerojatna objašnjenja. Jedni smatraju Svarožića bogom Sunca i personifikacijom neba, dok drugi tvrde da je Svarožić zemni oganj . U Pričama iz davnine Svarožić je prikazan kao Sunce na izlasku, jutarnja svjetlost u liku mladića, a suprostavlja mu se Bjesomar (i bjesovi) za koga autorica kaže: Tako nazivahu stari Slaveni u nekim krajevima vladara zlih i opakih sila . I doista, bjesovi su prema L. Legeru vrsta demona , a iz narodne uzrečice Koji ti je bijes? može se iščitati da je bijes zla sila koja obuzima čovjeka. U svijetu božanstava i polubožanstava oni predstavljaju vječnu antitezu dobro – zlo, a njihov se utjecaj osjeća u životu običnih ljudi. Obični su ljudi u ovoj priči starac Vijest i njegova tri unuka: Marin, Ljutiša i Potjeh.

Priča Ribar Palunko i njegova žena obiluje mitološkim elementima koji su u literaturi prilično različito tumačeni. U priči je prisutno Afanasjevo učenje o kamenu Alatiru i otoku Bujanu . Prema tumaču imena koji je sastavila sama autorica, naši predci su otok Bujan zamišljali kao raj, a kamen Alatir predočavao je sunce . Otok Bujan također je poznat u ruskoj narodnoj književnosti o čemu svjedoči jedna epska pjesma, bilina koja govori o junaku koji je tamo poslan da ubije ljutu zvijer:

Naredio mu je službu daleku, s koje nema povratka, na otok
Bujan; naložio mu je da tamo ubije ljutu zvijer, ljutu zvijer, sivo-
smeđu, s gustom dlakom, naložio mu je da izvadi iz nje srce s je-
trima… Daje se dobar junak na put do otoka Bujana. Ugledao
je ljutu zvijer i snima sa sebe svinuti luk. Polaže on strijelu pozla-
ćenu na svilenu tetivu; ubija on ljutu zvijer, vadi srce s jetrima.

Čudesni otok nalazimo i u Puškinovoj Bajci o caru Saltanu:

Mimo ostrva Bujana
V carstvo slavnog Saltana .

U istoj se priči javljaju dvije vrste vodenih (morskih) vila: vile prekomorke i Morske Djevice. Vodene su vile poznate slavenskoj mitologiji kao prevrtljive i često pakosne, a ponekad se javljaju u obličju sirene , (tako Morske Djevice opisuje i Ivana Brlić-Mažuranić: Hrvatska i slovenska priča nazivlje tako morska čudovišta: do pol tijela krasne djevojke, od pol tijela ribe razdvojena repa).
Ističe se lik Zore Djevojke, dobrohotna stvorenja koje pomaže ljudima u nevolji, za koju autorica navodi da je to žena koja, prema starim pričama, obitava na otoku Bujanu i jutrom plovi morem na zlatnom čamcu sa srebrnim veslom, a u mitološkoj literaturi joj nema mnogo spomena. Natko Nodilo ju uspoređuje s Prozerpinom (Perzefonom), kao figuracije dnevne i noćne Zore . Zanimljiv mitološki element je nijemi jezik koji se javlja u nekoliko priča Ivane Brlić-Mažuranić, a čiji je motiv preuzet iz narodnih vjerovanja i predstavlja još jednu motivsku sponu između usmene književnosti i Priča iz davnine. Liku Kralja Morskoga Maja Bošković-Stulli pronalazi pandan u bilinama: Kralj Morski, pred kojim Palunko za bogatu nagradu izvodi svoje ludorije, ima bližu analogiju u znamenitim bilinama u novogordskom trgovcu Sadku, koga je morski car nagradio čudesnim bogatstvom zbog divne Sadkove svirke na guslama .

Div Regoč iz istoimene priče preuzet je iz usmene tradicije otoka Mljeta posredstvom Ignjata Đurđevića koji u Marunku kaže:

Neg ko Regoč da sam jaki,
Ki za špirun potezo je
Do varh gore aljun svaki,
Ki je po moru barz jedrio,
I primišćo kampanio.

Regoč. Pripovijest smišljena, nu vjerovana jest na Mljetu da u staro doba Marko Regoč bjaše te visine i jakosti da bi korablju četverovoznu u goru prinosio, da je s plugom gradove premjestivo, i vodu puštao varh zvonika u način krupostasnika.

Grad Legen (Leđan, Legjan) u kojemu obitava div dolazi pak iz epske pjesničke tradicije. To je izmišljeni toponim koje se različito tumači: smatra se da je Legen ledeni sjeverni grad ili grad u kojemu caruju noć i zima, a u autoričino je tumačenje unesena velika doza mašte. Natko Nodilo za njega kaže da je zemaljski pakao Srba i Hrvata. Legen vodi nas, dakle, u najtamniju noć, u ponoća; te će Legen-grad, ili Legjan-grad, biti ono carstvo noći i zime, koje ustravljivaše sve Arijce, a i naše oce. Također Legjan dovodi u jezičnu vezu sa ledinom, što je zemlja skoro ne orana, zemlja pusta.
Vila Kosjenka koja potiče Regoča na putovanje ocrtava narodno vjerovanje o vilama koje mogu letjeti uz pomoć koprene, a žive na oblacima s kojih se povremeno spuštaju na zemlju. Ona napušta astralni vilinski svijet kako bi ostala u svijetu svakodnevnice (demagizacija vile), a Regoč napušta realni ljudski svijet i vraća se u pustu zemlju Legena. Regočev povratak u Legen pokazuje da je zemaljski život osuđenosti na opstanak okrutniji od života u pustoj zemlji. Vrijeme u Legenu stoji, i ono je zaleđeno tako da su u njem nemogući događaji, kako dobri, tako i oni loši. Zemaljski prostor koji je privukao vilu Kosjenku je gora: „gora, a na njoj divna šuma, pod gorom dva zlatna polja, kao dvije zlatne marame, na njima dva bijela sela kao dva bijela goluba, a malo podalje velika voda“ . Mitološka literatura za vile kaže da žive daleko od ljudi, po planinama (planinkinje), pokraj vode (vodarkinje, brodarkinje) ili u oblacima (oblakinje) .

Na planinama su najveći sabori njima; tu igraju njihova najbrojnija i najljepša kola, pa tu najvole odgajati i učiti mladiće vilenike. A nije pokrajine u našoj zemlji, gdje pokoja uzvisita planina ne bi se dičila svojim vilama.

Mit o potopu kao jedan od najbrojnijih mitova o kraju svijeta pažljivo je utkan i u ovu priču. Jedan od glavnih uzroka nesreće je ljudski grijeh, u ovom slučaju to je svađa između dva sela: Bila pak ljuta svađa među ona dva sela-svađa radi gumna i radi pašnjaka; radi mlinova i radi drvosjeka, a ponajpače radi palice starješinske što je odavna jedno selo svojatalo, a drugome ne htjelo da je izdade . Kataklizmički potop preživjela su samo djeca, a od starijih jedino šuknbaba i šukundjed, prenositelji životne mudrosti i temeljnih moralnih vrijednosti na kojima će se izgraditi novi svijet.

Šuma Striborova potaknuta je atmosferom toplog kućnog ognjišta na kojemu prema mitološkoj predaji borave Domaći, razigrani simpatični kućni duhovi koji, iako skloni igri i sitnim nepodopštinama, pomažu onda kada je najpotrebnije. Prema Ivani Brlić-Mažuranić, vođa Domaćih je Malik Tintilinić. U tumaču imena za njega navodi slijedeće: stari narodni naziv za Malika Tintilinića spojila dva stara narodna vjerovanja: vjerovanje o maliku (malić, macvalić) rasprostranjeno u Istri i Sloveniji, a posredstvom Slovenaca i u dijelu kajkavskih krajeva, prvenstveno oko Samobora, i vjerovanje o tintilinu koje je rasprostranjeno na dubrovačkom području. U Istri postoji nekoliko različitih vjerovanja o Maliku, ali je za njega karakteristično da je dobroćudan i razigran malac s crvenom kapicom na glavi, a često se vjerovanja o njemu vezuju uz novac. Tintilini su pak ljupka djeca koja donose novac onome tko im ukrade crveni klobuk.
Stribor (od Stribog) je prema Afanasjevu bog vjetra, dok ga Jagić i Vasiljev smatraju bogom zime i mraza. U pričama iz davnine Stribor je glavešina Domaćih i šumski glavešina koji sjedi usred šume, u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici . Upravo posljednja rečenica upućuje nas da je Ivana Brlić-Mažuranić morala dobro poznavati predaje o tintilinu, jer je ona parafraza stihova o njemu:

Sjedi tinto na granici
U crvenoj kabanici.
Više vrijedi kabanica
Nego tinto i granica.

Zla snaha, koja je prije bila ukleta u zmiju, zadržala je zmijski jezik, ali kada jednom ugleda male svračiće, polakomi su u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šum . Isti taj motiv susrećemo i u prvoj knjizi autobiografske trilogije Ivana Raosa Vječno nasmijano nebo: Pripovijedala mi je baba o zmiji-djevojci, i o tome kako se izdala ka joj je svekrva pokazala jaja: odmah se obliznula rašljastim zmijskim jezikom .

U priči Brat Jaglenac i sestrica Rutvica ima nekoliko mitoloških momenata, među kojima je najuočljiviji motiv vila Zatočenica koje spadaju u grupaciju zlih vila planinkinja. Maja Bošković-Stulli tvrdi da je isključiva polarizacija vila na dobre i zle strana u našoj narodnoj tradiciji, te da je to jamačno utjecaj Natka Nodila. Nodilo dijeli vile na „bijele i dobre“ te „crne i zle“, a objašnjava ih u duhu meteorološke mitologije, u duhu istih shvaćanja kakva je dijelio i Afanasjev. Da je Ivana čitala Nodila, primjećuje se i prema primjeru što ga je Nodilo naveo o vili Andesili koja je otrovnu kupu vina izložila na putu da njom otruje junaka. To je mogao biti poticaj za motiv o vili zatočenici koja malom Jaglencu podmeće na put otrovne jagode dok se on penje planinom. Ivana Brlić-Mažuranić objašnjava da je ovu vrstu vila izvela iz narodnog vjerovanja o tzv. zatočenim zmijama koje se u jesen zavjere da neće leći na zimski san dok nekoga ne ubiju , pa je prema tome posve jasno da su vile kakve nalazimo u priči Brat Jaglenac i sestrica Rutvica plod autoričine mašte iako su iznikle iz narodnog vjerovanja.
Vile zatočenice nalikuju ženama, ali imaju krila i oko njih se roje crne pčele. One ne podnose sunce ni svjetlost, pa sebe i planinu u kojoj borave zavijaju u maglu, stvaraju olujni vjetar i oblake lepetom svojih krila, a iz očiju mogu bacati munje . Osim zmije – zle vile, u ovoj je priči prisutan i mitološki motiv zmaja – Zmaj Ognjeni koji se uklapa u općeslavensku sliku o zmajevima kao o zlim stvorenjima (za razliku od nekih istočnih mitologija koje štuju zmajeve). Zmajevi su nalik zmijama ili gmazovima i rigaju vatru . Motiv zmaja ognjenoj karakterističan je upravo za južnoslavensku predaju (u hrvatskom usmenom pjesništvu kod Barakovića, Palmotića, Andrijaševića, Došena, Kačića Miošića u srpskoj predaji kao zmaj ognjeni bik, te bugarski ognen zmei, makedonski ogni zmei). I u Rusa se vjeruje da se leteći zmaj pojavljuje noću u zraku kao plamena kugla od koje vrcaju iskre.

Nu, otkad me ti basmom obaja,
Moje srce samo s tobom blaženstvuje,
Tebe ljubi, časti, s tobom i u zlu je,
Za te će na vraga i ognjena zmaja!

Malo toga vrimena postajalo,
Al to idu dva zmaja ognjena
Izdaleka od Perzije ravne,
Jain jedno a Zampša je drugo.

Viću oni od jutra do mraka:
„Može li se koji junak naći
Od sve vojske cara čestitoga,
Da nam ide na mejdan junački?“

Iz životinjskog svijeta u priči su prisutni i antropomorfizirani likovi bukača i zlog orla Klikuna čije je mitološko podrijetlo prilično nejasno. Sva ta čudnovata bića borave na Kitež planini koja je nastala na osnovi ruske narodne predaje o gradu Kitežu koji se pred tatarskom najezdom spasio potonuvši u jezero Sjetlojar. Međutim, između grada Kiteža i Kitež planine postoji jedna velika i značajna razlka: prema predaji, grad još uvijek postoji i u njemu vlada pravednost i veselje, dok je Kitež planina puna strahota. Moguće je da je do te preobrazbe došlo pod utjecajum narodnih vjerovanja o Kleku prema kojima je planina svake noći sastajalište vještica i svakojakih zloduha i zlih sila, a poglavito u Ivanjskoj noći kada sve zlo predvodi sam Lucifer. U tumaču imena autorica o Kitežu kaže slijedeće: „ Ruski pisac Merežkovski spominje po ruskoj predaji tajnoviti Kitež (pustu šumu i jezero Svetlojar), gdje su se zbivala svakojaka čuda i strahote“. U još jednom detalju ove priče vidljiv je upliv narodnih vjerovanja: očito je da je apotropejska i zaštitna moć brazde zaorane okolo otočića na kojemu se zatekla Rutvica, križa kojega nosi Jaglenac i zvona crkve čisto narodno vjerovanje koje je autorica s lakoćom unijela u tekst vođena svojim kršćanskim svjetonazorom. U priču o Jaglencu i Rutvici utkana je i jedna povijesna osoba koja je u korpus teksta ušla preko epske narodne pjesme. Riječ je o makedonskom velikašu, junaku Relji (Hrelji).

Priča Lutonjica Toporko i devet župančića donosi dva zanimljiva motiva: motiv Lutonjice i djeda Neumijke, a oba su motiva preuzeta iz ruske tradicije, oba vjerojatno posredstvom Afanasjeva. Lutonjica je prema riječima Ivane Brlić-Mažuranić dijete koje se rodi od odrubljenog komada drveta. Kad starac i starica, zaželjevši djecu, zibaju i tetoše takav panjić, tada on oživi i pretvori se u dijete. S mitološkog aspekta zanimljiviji je lik djeda Neumijke (izvorno ime mu je Neumojka): Po ruskoj predaji luta svijetom i nebom prnjavi i neumiveni djed Neumijko. Ali ka on otare nos, tada se srebro osipa. Inspiriran je likom isluženog vojnika iz ruskih priča koji se obvezao vragu da se petnaest godina neće brijati, šišati, čistiti ni mijenjati odjeću. Postoji i Afanasjeva interpretacija tog Neumojke, po kojoj je on bog svijetlog neba, prekrasan junak, koji se za sedam zimskih mjeseci ne češlja, ne šiša, ne umiva i ne useknjuje, tj. pokriva se oblacima i maglom. I tako se na tome zaobilaznom putu od islužena vojnika, preko boga svijetlog neba, rodila figura djeda Neumijke iz priče o Lutonjici, koji je i oblak i nebo i vjetar i kiša, koji je priroda sama, mitski lik oslobođen vještačkih simbola iz kojih je potekao.

Ime boginje Mokoš koja se javlja u sklopu priče Sunce djever i Neva Nevičica preuzeto je iz slavenske mitologije, ali je viđenje te božice kao sunčeve dadilje iznjedrila mašta Ivane Brlić-Mažuranić. U mitološkoj je literaturi do dana današnjeg ostalo prilično nejasno tko je zapravo Mokoš i kakvo je to božanstvo, a podatci se uglavnom temelje na nagađanju. Neka tumačenja kažu da je povezana s ženskim poslovima, posebno predenjem. Sigurno je da protok vremena umanjuje mogućnosti otkrivanja kakve pouzdane informacije o tom božanstvu i da će ono ostati zauvijek tajanstveno. I sama je autorica prilično neodređena kada daje tumačenje toga božanstva (ona opisuje Mokoš kao neku moćnu silu), a u tekstu Mokoš funkcionira kao dadilja nejakog Sunca, samovoljna i tvrda, milostiva prema onima koji joj pomognu, nemilosrdna prema onima koji joj se ikako zamjere. U toj se priči sporadično javlja još nekoliko motiva preuzetih iz narodnih vjerovanja i običaja: kolede, krijesovi i vjerovanje o omahi-vodi u kojoj su seljanke kupale djecu kako bi ih svo zlo zaobišlo. Također i ovdje ponovno susrećemo apokaliptično uništenje čovječanstva; međutim, dok je u priči Regoč riječ o potopu, u ovoj priči riječ je o uništavajućoj vatri (mit o kraju svijeta vatrom, vrućom omarom).

Posljednja od priča jest priča o Jagoru u kojoj se ponovno u sukobu nalaze dobre i zle sile. Jagorovo ime mitološkom interpretacijom možemo povezati s praslavenskim bogom vegetacije Jurjem – primjerice, u jednoj bjeloruskoj molitvi seljak moli Jurja-Jagora da „pošalje svoje vukove u tamne šume, divlje močvare i u čista polja“. Bog vegetacije borit će se protiv žara i vrućine babe Poludnice u njezinom podzemnom staništu. Lik babe Poludnice nastao je prema vjerovanju sjevernih i zapadnih Slavena, a autorica je u priču o Jagoru utkala Afanasjevu interpretaciju tog demona koji se ukazuje oko podneva, obično u blizini bunara češljajući dugu kosu. U narodnim pričama susreće ju se i kao staricu raščupane kose koja živi među koprivama, a u podne krade djecu po njivama. Ona je podnevni demon koji živi među koprivama, javlja se za podnevne žege, u satu kada nema sjene. Ženski lik, koji bi odgovarao poljevoju, kod Rusa je predstavljala poludnica, dok ovog lika i naziva nema u Bjelorusa i Ukrajinaca. U češkoj narodnoj tradiciji, kao i kod Slovaka, javlja se polednica, u Lužičkih Srba pripoldnica, kod Poljaka poludnica, a kod Južnih Slavena poludnica je poznata jedino kod Slovenaca. Bagan, jedan od najživljih Domaćih i predstavlja sile dobra. Prema Afanasjevu on je sitan kućni duh koji boravi u staji gdje su mu dodijeljene posebne male jasle sa sijenom, i brine se za uspjeh rogatog blaga. Pojava djedova duha sa snopom pšenice pod pazuhom priziva morfologiju boga vegetacije. Kazna za maćehu i Poludnicu riješit će se njihovim padom s ljese (drvena velika vrata u plotu, ogradi) u rov: …prešla kuća preko rova, zatrpala maćehu, odrubila glavu babi Poludnici) .

4.5. BILJNI SVIJET

U vjerovanjima starih i suvremenih europskih naroda religijski značaj šuma i pojedinih vrsta drveća bio je izuzetno velik. Život u prirodi učinio je da biljni svijet, a posebno drveće dobije značajno mjesto kako u svakodnevnom tako i u duhovnom životu. Drveće je bilo predmet različitih vjerovanja prenošenih s koljena na koljeno, a oko njega i u vezi s njim prakticirani su različiti običaji. Kod Kelta, Germana, Grka, Rimljana, Slavena šumski ambijent postao je obitavalište mnogih moćnih božanstava, a pojedine vrste drveća postala su njihova svetišta. Drvo je prvi i najprimitivniji hram. U narodnoj religiji drveće je podijeljeno na sretno i nesretno, tj. ono koje je nastanjeno dobrim i ono koje su zauzela zla bića. Priroda kao glavno mjesto odigravanja radnje Priča iz davnine obiluje širokim spektrom biljaka i drveća koji u sebi nose određeni mitološki predznak.

Bukova gora u priči o Potjehu prostor je starca Vjesta, čuvara svetoga ognja. Osim što je sakralni prostor, prostor je i sreće: u indoeuropskoj tradiciji bukva se javlja kao sveto i sretno stablo. Bjesomarav prostor i prostor njegovih bjesova određen je stablom rakite, grmolike vrbe koja slovi kao nesretno stablo. Praslavenima je vrba prvotno bila sveto i sretno stablo, ali prijelazom na kršćanstvo dobiva negativne konotacije zbog veze s Vragom/Velesom.
Njegova veza s rakitom jasno se pokazuje u poljskoj predaji koja kaže da đavol sjedi u rakiti, dok se u hrvatskoj i južnoslavenskoj predaji vjeruje da ne valja spavati pod vrbom jer se pod njom noću okupljaju vragovi a u njoj se legu zmije.
Svarožićeva prva objava dogodila se „bliže povrh stare lipe“ što odgovara ustaljenoj predodžbi lipe kao praslavenskog svetog stabla.

Mitski otok Bujan koji pliva kao zelen vrt, otok bujne trave i tratine, loze vinove, mandule rascvjetane, na čijoj se sredini nalazi bijeli gorući kamen Alatir priziva mitsku sliku rajskog vrta. On obiluje ikonografskim simbolima, a vinova je loza u ikonografiji često slikovni prikaz stabla života. Mandula (badem, bajam) stablo je koje u proljeće najranije procvjeta, a zbog svoje koštice simbol je bitnog skrivenog u nebitnom. Autorica tumači ikonografiju otoka Bujana kao mjesta na kojemu su naši preci zamišljali raj, a on se najčešće prikazuje kao vrt. Otok Bujan već u svom nazivu nosi neke odlike – obrastao je biljnim raslinjem. Palunkov sin Vlatko u podmorju Morskoga Kralja kao znak pripadnosti poočimu u ruci drži zlatnu jabuku koja mu ispada prilikom izlaska iz ispodmorskog kraljevstva. Jabuka mitološkom interpretacijom koja je određuje kao Perunov atribut, predočuje kuglastu munju, najrazorniju vrstu munje o čemu svjedoče i hrvatske narodne pjesme u kojima se jasno može zaključiti da je riječ o munjama:

Igrala ta zlatna jabuka
Pala je divojki na krilo,
Razbila je trim gradom vrata.
(HNPj 1879.)

Igrala je zlata jabuka
Na jednem stolu gospodskem.
Iz stoia j' dole padala.
Trin gradon vrata razbila
Trogiru i Šibeniku
I belu Zadru nad more.
(HNPj 1879.)

O Perunu je postoji više zapisa i predaja od bilo kojeg drugog slavenskog božanstva. Njegov lik ostavio je najviše traga na imenima, selima, planinama i biljkama (Peruna ves, Perunji vrh, Perunova gora u Bugarskoj, Perun brdo i Perunova dubrava u Hrvatskoj, Perunovij dub u Rusiji…).
Dub (hrast) je nerijetko atribut gromovnikov, pa se Perunovo ime uspoređuje s latinskim quercus „hrast“ (kod nas je ta osnova u riječi cer), a neki su ga i izvodili od njega.
Mjesto na kojem vila Kosjenka napušta svoj nadzemni, a Regoč svoj podzemni svijet prostor je najvećeg hrasta. Upravo je on označen i kao epicentar začarane šume u kojem se nalazi Striborovo sjedište kao šumskog starješine i starješine domaćih: Stribor boravi sred šume u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno“, a Olehova Hrastova gradina u bajci Sunce djever i Neva Nevičica određena je kao prostor svetog.
Hrast je sretno i sveto (Gromovnikovo/Perunovo) stablo. Kod većine Indoeuropljana hrast ili dub zauzima središnje mjesto u vjerovanjima. On predstavlja drvo života i os svijeta.
Zbog svoje kompleksne uloge u mitološkim predodžbama i vjerovanjima kod mnogih indoeuropskih naroda ime dub bilo je tabuirano te je izgovaranje njegova imena zamijenjeno riječju hrast.

Botanička imena naslovnih likova priče Bratac Jaglenac i Sestrica Rutvica mogu se označiti kao apotropeji od sila zla (orao Klikun, sedam vila Zatočenica koje su u Kitež-planini dvorile Zmaja Ognjenoga, medvjedica Medunka i ptica Bukač). Floronim Jaglenac svojim žutim cvjetovima simbolizira sunce dok fitonim Rutvica priziva apotropejsku funkciju rute kao zaštite od zlih vještica.

Javor (iz čijeg panja su rođeni župančići) visoko kotira u slavenskoj mitskoj botanici: od njega se rade gusle (javorove gusle). Kod Južnih Slavena javor je sveto stablo, a kao sretno stablo pojavljuje se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Uz javoriče rastao je i mali grabić koji ima srce crveno, a kojeg će županov dvorski namijeniti sebi za toporište. Lutonjica Toporko, nastao rođenjem iz grabova panjića, bit će prepoznat kao deseti, izgubljeni brat (u južnoslavenskoj predaji) koji s braćom župančićima ima zajedničko životno podrijetlo – rudinica i potok. Etimologija leksema grab upućuje na glagol grepsti, crtati, a kao i bukva povezan je s terminologijom pisanja, s čime možemo povezati Toporkovu mudrost koju je iskazivao još kao novorođenče u koritu. Osim što je povezan uz sliku mudrosti, grab je povezan i uz arhetip sjekire kao apotropeja protiv zlih sila i amajlije. Veza sjekire sa svetim šumama proizlazi od kulta drveta, koje se kao sveto nije smjelo sjeći bez posebnog rituala i sakralnog oruđa za takav sveti čin.

ZAKLJUČAK

Legende, mitovi i bajke spadaju u najstarije umjetničke tvorevine ljudskoga uma i one su svoju nit trajanja održale do danas. Bile su osnova na kojoj su kod pojedinih naroda izrastale književnosti i religije, a kao čovjekovo djelo bile su i spona među ljudima. Na bogatstvu slavenskih mitova, legendi i bajki, a naročito na našem usmenom narodnom stvaralaštvu inspirirala se Ivana Brlić-Mažuranić za svoje djelo Priče iz davnine.
Iz slavenskih je izvora autorica uzela imena božanstava i natprirodnih sila kao što su Svarožić, sin boga Svaroga, Stribor (prema Stribog), Mokoš. Snagom svoje imaginacije preobrazila ih je u simbole pravde (Stribor), istine i ljepote (Svarožić), zla i zavisti (Mokoš), a uz prepoznatljiva etička svojstva obilježila ih je vanjskim izgledom koji je pronašla u vlastitoj mašti. Iz sveslavenskih su izvora i lik Bjesomara, čudesan otok Bujan, djed Neumijka, Zora-djevojka, plemeniti kućni i zli šumski duhovi, planina Kitež, Poludnica. Svi likovi i motivi dovedeni su u svezu s realnim svijetom, a mnogi od njih povezani su i s domaćim predajama i običajima. Od domaćih je likova i predaja autorica preuzela Kralja Morskoga (udomaćenog u slovenskim i slovačkim pričama), morske djevice, odnosno diklice, junaka Relju (Hrelja), dok je Legen (Leđan) po objašnjenju same autorice drevni čudesni grad po hrvatskoj narodnoj pjesmi i predaji, a njegov stanovnik Regoč lik iz hrvatske umjetničke književne tradicije. Autorica je i te kako dobro poznavala naša pučka vjerovanja o maliku i tintilinu, raširena po Dalmaciji, Hrvatskom Primorju, Istri, ali i drugim krajevima. Spominjući kolede vezane uz lik Mokoši povezala je sveslavenske, ali i karakteristične hrvatske narodne svetkovine i običaje s drevnom predajom o neobičnoj močvarnoj stanovnici. Osim u likovima, utjecaje slavenske mitologije i narodne tradicije Ivana Brlić Mažuranić svjesno ili nesvjesno usadila je i u biljni svijet Priča iz davnine. Bukva, rakita, lipa, hrast, jabuka, javor, grab samo su neke od biljaka koje visoko kotiraju u slavenskoj mitologiji i indoeuropskoj tradiciji, a Ivana Brlić Mažuranić njima je upotpunila svoj čarobni svijet davnine.
Dio onoga što ovu autoricu čini nezaboravnom i neponovljivom jest posezanje za mitološkim motivima koji sa sobom donose mitsku strukturu lako prihvatljivu i razumljivu djeci, strukturu ispletenu oko simbola koji svakom čitatelju nude utjehu i nadu da dobro na kraju pobjeđuje, iako sam boj traži žrtvu, strpljivo podnošenje nedaće i odricanje. Ivana Brlić-Mažuranić ostvarila je fiktivni svijet izuzetne umjetničke vrijednosti u kojem izvori i poticaji mogu biti tema znanstvenog izučavanja, ali shvaćanje njenog podrijetla nije esencijalno za razumijevanje djela. Ono nije hermetično i njegova se ljepota ne otkriva u mitološkim motivima, već u načinu i stilu kojim su izgrađeni likovi i situacije, načinu kojim su mitološki motivi razrađeni.

BIBLIOGRAFIJA:

LITERATURA