MITOLOŠKA BIĆA
IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ I J. R. R. TOLKIENA

Zadatak ovog seminarskog rada jest prikazati mitološka bića u opusima Ivane Brlić-Mažuranić i Johna Ronalda Reuela Tolkiena, a to nije nimalo lak zadatak s obzirom na čitave galerije fantastičnih likova koji se u njihovim djelima javljaju. Ipak, navedeni je zadatak odrađen s velikom ljubavlju pasioniranog čitača takozvane fantasy literature spram navedenih autora i njihovih magičnih svjetova, te spram načina njihova pripovijedanja kojim grade bajkovito-mitske strukture. Iako su gotovo sva Tolikenova djela na ovaj ili onaj način vezana uz mitologiju, odlučila sam se bazirati na jedno djelo- Hobit ili tamo i opet natrag- prvenstveno zbog prostornog ograničenja seminarskog rada, ali i zbog složenosti problematike. Kada je riječ o Ivani Brlić- Mažuranić, podrazumijeva se da se u seminaru obrađuju njezine Priče iz davnine. Pri obradi mitoloških bića i mitološkog svijeta koji su ovi autori izgradili razdvojila sam dvije razine (mitološko i mitsko) prema uzoru na ideju koju je u svom radu iznio Cvjetko Milanja ugledajući se na Northropa Fryja. Nositelji mitološkog sloja djela jesu likovi i situacije koje se javljaju u navedenim djelima nastale po uzoru na neku mitologiju , dok se mitsko skriva u načinu organizacije građe, odnosno u strukturi djela.

2. IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ I JOHN RONALD REUEL TOLKIEN

Sličnosti između I. Brlić-Mažuranić i J. R. R. Tolkiena mogu se tražiti na nekoliko razina: one postoje i u njihovima kršćanskom vizurom obojanima pogledima na svijet i u nastajanju i strukturiranju njihovih djela. Tri osnovne poveznice između ovih autora leže u motivima koji su ih potaknuli na stvaranje navedenih djela, u kršćanskom svjetonazoru koji se ocrtava u njima, te u želji da stvore svoju vlastitu mitologiju. Sličnost poticaja na stvaranje kod ovih autora potkrjepljuju poznate činjenice: poznato je da je Hobit, uvod u trilogiju Gospodar prstenova, zapravo zapisana bajka koju je autor pripovijedao svojoj djeci , a jednako je tako poznato i da je I. Brlić-Mažuranić u pisanju za vlastitu djecu pronašla način kako da uskladi svoje 'ženske dužnosti' s unutrašnjim spisateljskim porivom. Nadalje, oba su djela obilježena suptilnim uplivom kršćanskog svjetonazora koji se očituje na različite načine: kod I. Brlić-Mažuranić u temama koje stoje u pozadini priče (npr. u priči Kako je Potjeh tražio istinu tematizira se problematika istine, grijeha i iskupljenja, Regoč je priča o samouništenju zbog nesloge, a priča Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica predstavlja parabolu o čistoći ), a kod Tolkiena u borbi protiv zla koja traži junaštvo i žrtvu - dvije vrlo snažne moralne kvalitete itekako zastupljene u glavnih junaka. Važno je napomenuti da karakterizacija likova u navedenim djelima nije u potpunosti crno-bijela, iako dijalektički odnos opstoji u sveprisutnom antitetičkom paru dobro-zlo. U Pričama iz davnine mogući su obrati loših likova, slično kao u srednjovjekovnoj legendi, pokretani etikom i opravdani kršćanskom vizurom (npr. junak Relja biva Božjom pomoći oslobođen taštine i okrutnosti, sin je u Šumi Striborovoj iskupljen i oslobođen majčinom žrtvom itd. ), a postoje i likovi koji se kolebaju između dobra i zla (npr. bijes koji ometa Potjeha u traženju istine je prema funkciji svrstan u red loših likova, ali se u čitatelju pobuđuje simpatija prema tom lakrdijašu koji ipak nakon Potjehove pogibije reve […] kao da je s uma sišao ). Kod Tolkiena se crno-bijela karakterizacija likova narušava onim osobinama likova koje funkcioniraju kao strasti pojedinih vrsta kao što je primjerice pohlepa patuljaka, a još više u liku Goluma (Smèagola) koji doista funkcionira kao podvojena ličnost u kojoj se nadmeću dobro i zlo.
Želja za stvaranjem vlastite mitologije i mitskog ozračja još je jedna poveznica između ovih autora: Ivana Brlić-Mažuranić je na krhotinama slavenskog panteona izgradila vlastiti svijet 'davnine', dok je Tolkien težio uspostavi autentičnog engleskog mitskog korpusa. On je, naime, smatrao da je engleska mitologija zapravo zbir raznih mitova drugih naroda, te je želio stvoriti, napisati, novu englesku mitologiju . Tom se činjenicom može objasniti njegov trud uložen u stvaranje pozadine vlastitih djela: Tolkienu je dobra lingvistička naobrazba poslužila pri stvaranju većeg broja 'zaboravljenih' jezika i pripadajućih runa/pisama, a kreativnost i stvaralačka ingenioznost pomogla mu je da potkrijepi svoje priče legendama, mapama, genealogijama kraljevskih porodica itd. Sve navedeno funkcionalno stvara privid realnog postojanja tih legendi, postiže se efekt mitološke pretpovijesti koja opisane događaje motivira i objašnjava, te stvara uzročno-posljedične veze između fiktivne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Unatoč bogatoj mašti i vrhunskom obrazovanju, Tolkien se nije do kraja oslanjao tek na svoju inventivnost- u njegovim djelima postoji čitava plejada likova koji su slični likovima nordijske mitologije ili su pak elementi šire rasprostranjenih mitova (npr. divovi).

2. 1. MITOLOŠKA BIĆA IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ

2. 1. 1. MITOLOŠKI I MITSKI SLOJ

Ivana Brlić-Mažuranić je mitološki sloj svoga svijeta davnine zasnovala na likovima preuzetima iz slavenske mitologije ili pak iz usmene književnosti. Govoreći o genezi Priča u pismu svome sinu Ivanu Brliću autorica je istaknula: …koli u svojoj biti, toli u svojoj izvedbi [Priče iz davnine] su čisto i potpuno moje originalno djelo. One su sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije, i to je sva vanjska veza koju one imaju sa narodnom mitološkom predajom. Ni jedan prizor, ni jedna fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u ovim pričama nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji. Istraživači djela I. Brlić-Mažuranić slažu se oko fabularnog sloja Priča za koji smatraju da je zaista plod autoričine invencije, ali se mišljenja razilaze kada treba odrediti koliki je upliv narodnog stvaralaštva i mitologije na Priče iz davnine. Neki istraživači smatraju da je veza Priča i narodne predaje čvršća i obuhvatnija no što je autorica smatrala. Tako Maja Bošković-Stulli smatra kako su poticaji primljeni iz narodne tradicije i mitološke literature ipak znatno širi od samih imena i likova. Ona smatra da se tradicija narodnog stvaralaštva očituje i u stilu djela i u modusu pripovijedanja u djelu-mjestimično se pojavljuju deseterci, poglavito tamo gdje se pripovijeda o junačkom zbivanju, formulaični opisi svojstveni usmenoj književnosti su česti, mjestimično se pojavljuju magijske riječi i sl . Zadirući u strukturu djela, u način organizacije priče oko mitološke građe, te u stilske postupke koje je autorica koristila, prelazimo na mitski sloj djela. On se u ovom slučaju izgrađuje na mitološkoj osnovi, ali se mitološko i mitsko ipak ne mogu poistovjetiti. Cvjetko Milanja otkriva tri mitske organizacijske razine koje se isprepliću u strukturi bajke Ivane Brlić-Mažuranić : najniža razina je modus u kojemu se segmenti skupljaju oko običnih likova i prema N. Fryju spadaju u niski mimetski modus; stepenicu više je modus junaka koji je nadmoćan ostalim ljudima, ali je podložan utjecaju bogova, a pravi mitski modus je strukturiranje (okupljanje) pripovjednih elemenata oko junaka koji je nadmoćan ljudima i okolini i koji čak ima nadmoć nad dijelom svoje vrste-dakle, strukturiranje segmenata priče oko božanstva. Primjerice, u priči Kako je Potjeh tražio istinu u niski mimetski modus spadaju likovi trojice braće, dok lik djeda djelomično prelazi u modus junaka-on nije nadmoćan ostalim ljudima (unuci ga potpaljuju), ali je darom bogova (sveti oganj) nadmoćan zlim bogovima. Lik koji pripada pravom mitskom modusu je Svarožić- on je nadmoćan ljudima, a nadmoćan je i vladaru zlih sila, Bjesomaru.
Još je jedno načelo organizacije građe (ovaj puta shvaćene kao niz jezičnih jedinica) iznimno važno pri izgradnji mitskog svijeta, a to je načelo stila. Stilistička analiza Priča iz davnine otkriva sličnosti bajke kakvu piše autorica s narodnom bajkom i pričom: formulaični početci koji stiliziraju i estetiziraju prostor, formulaični vanjski opisi u pričama koji su nalik opisima u narodnome stvaralaštvu, primjerice: Navrh planine pak bijaše jezerce, nasred jezera otok, a na otoku stara crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda, davno izorana. , metričke sheme (prije svega deseterci), bajkovit i arhaičan ton pripovijedanja, uporaba arhaičnog leksika i sl. U Ivane Brlić-Mažuranić česti su formulaični, bajkoviti početci i završetci: Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vijest sa svoja tri unuka . Ili: Tako bili mlinar i mlinarica, a oboje bili tvrda i krivična srca . Bajkoviti početci postigli su u pričama svoju svrhu - oni nam odaju da je vrijeme zbivanja mitsko i drevno, da su Priče vremenski smještene u irealni prostor zamišljene prošlosti, prostorno zbijene u neprepoznatljivu i tajanstvenu prirodu, napučene nepoznatim likovima i neočekivanim opasnostima… dok završetci daju svojevrstan epilog, nužno sretan i idiličan svršetak: Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom što im bijaše dovela Domaće u kuću. –Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi. Atmosferu drevnog pojačava stilski obilježen izbor leksika i morfostilistički motiviran izbor oblika- česti su arhaizmi koji se javljaju i u narodnom stvaralaštvu kao što su momče, zlatan barjak, zlatan dvor, a upotrijebljeni arhaični glagolski oblici (aorist i imperfekt) u skladu su s magičnim svijetom djela i dodatno pojačavaju ekspresivno-impresivne efekte onomatopejom i(li) rimom. Inverzijom se narušava logički red riječi u rečenici i postiže se poseban ritam, a kao i u narodnom stvaralaštvu, u inverziji najčešće stoje subjekt i predikat: Obradovaše se tužni čobani i čobanice, ali najradosnija od svih bijaše Kosjenka. U Pričama iz davnine zastupljene su i druge vrste inverzije, nekarakteristične za narodno stvaralaštvo- inverzija predikata i objekta (Svarožića zovete, Svarožića se bojite ), imenice i atributa (dvoru županovu , travu najljuću ), i pridjevske zamjenice i atributa (…da izbavi čedo svoje milovano ). Ritam koji dočarava atmosferu davnine, osim inverzijom, postiže se figurama riječi kao što je asonanca, rimom te brojnim i raznovrsnim ponavljanjima i nabrajanjima: Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve plijenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i Mjesec i Vlašiće i vjetar i sve oblake. Unatoč svim sličnostima s narodnom bajkom, postoji nekoliko vrlo važnih razlika između narodnih bajki i priča Ivane Brlić Mažuranić, a one se očituju u kompoziciji, preobrazbi likova vođenoj kršćanskom vizurom, pjesničkim opisima i bogatim slikama.

2. 1. 2. LIKOVI

U Pričama iz davnine likovi se mogu podijeliti u dvije osnovne kategorije: realne i irealne likove . Realni su oni likovi koji pripadaju stvarnome svijetu i koji su mogući, ali ne nužno i vjerojatni u njemu; takvi su, između ostalih, likovi brižne majke iz Šume Striborove, starca Vjesta iz priče o Potjehu, lik nesavjesnog i pohlepnog oca Palunka, te brojni likovi djece koji se čas javljaju kao kolektiv (npr. pastiri i pastirice u Regoču), a čas kao pojedinci (npr. Neva Nevičica, Rutvica i Jaglenac itd.). Irealni su pak oni likovi koji su neostvarivi u realnom svijetu, i upravo oni predstavljaju sponu Priča iz Davnine s mitologijom. Takvi su likovi dobrih i zlih duhova (domaći i bjesovi), dobrih i zlih vila, mitskih vladara kao što su Morski Kralj ili pak Stribor, te brojni antropomorfizirani likovi životinja. U ovom ću seminaru mnogo veću pažnju posvetiti irealnim likovima koji sačinjavaju bazu teksta i oko kojih se stvara bajkovita struktura Priča.
Mnogi poznavatelji djela Ivane Brlić-Mažuranić ističu velik utjecaj koji je na autoricu izvršio ruski pristaša mitološke škole, Aleksandar Nikolajevič Afanasjev djelom Pogledi starih Slavena na prirodu . Budući da navedeno njegovo djelo ne poznajem niti ga trenutno mogu dobaviti, informacije o utjecaju Afanasjeva na Ivanu Brlić-Mažuranić crpsti ću od Maje Bošković Stulli. Ona zauzima stav da su preko Afanasjeva u Priče iz davnine ušla imena i obilježja starih slavenskih božanstava kao što su Svarožić, Mokoš, Hrs i Stribor (prema Stribog), a također i antropomorfizirana bića iz prirode: orijaška zmija, ptica i zlatna pčela.
Svarožić je prema mitološkoj literaturi Svarogov sin i svakako se vezuje uz Sunce i svjetlost kako mu i ime kaže (etimologija se izvodi iz sanskrtskog korijena svar što znači Sunce). Interpretacija toga božanstva ipak djelomično ostaje nejasna-postoje dva podjednako vjerojatna objašnjenja. Jedni smatraju Svarožića bogom Sunca i personifikacijom neba, dok drugi tvrde da je Svarožić zemni oganj . U Pričama iz davnine Svarožić je pak prikazan kao Sunce na izlasku, jutarnja svjetlost u liku mladića, a njemu se suprotstavlja Bjesomar za koga autorica u tumaču imena kaže: Tako nazivahu stari Slaveni u nekim krajevima vladara zlih i opakih sila. I doista, bjesovi su prema L. Legeru vrsta demona , a iz narodne uzrečice Koji ti je bijes? može se iščitati da je bijes zla sila koja obuzima čovjeka.
Priča Ribar Palunko i njegova žena obiluje mitološkim elementima koji su u literaturi prilično različito tumačeni. U priči je prisutno Afanasjevo učenje o kamenu Alatiru i otoku Bujanu . Prema tumaču imena koji je sastavila sama autorica, naši predci su otok Bujan zamišljali kao raj, a kamen Alatir predočavao je sunce. Međutim, ako se prihvati takvo tumačenje teško je objasniti spomen toga otoka u humorističnim uvodnim formulama mnogih ruskih bajki , pa je jasno kako je ono, iako zastupljeno u Pričama, u znanosti neprihvatljivo. U istoj se priči javljaju dvije vrste vodenih (morskih) vila: vile prekomorke i Morske Djevice. Vodene su vile poznate slavenskoj mitologiji kao prevrtljive i često pakosne, a ponekad se javljaju u obličju sirene (tako Morske Djevice opisuje i Ivana Brlić-Mažuranić: Hrvatska i slovenska priča nazivlje tako morska čudovišta: do pol tijela krasne djevojke, od pol tijela ribe razdvojena repa ). Ističe se lik Zore-djevojke, dobrohotna stvorenja koje pomaže ljudima u nevolji, za koje autorica navodi da je to žena koja, prema starim pričama, obitava na otoku Bujanu i jutom plovi morem na zlatnom čamcu sa srebrnim veslom , a u mitološkoj literaturi joj nema mnogo spomena. Zanimljiv mitološki element je nijemi jezik koji se javlja u nekoliko priča Ivane Brlić-Mažuranić, a čiji je motiv preuzet iz narodnih vjerovanja i predstavlja još jednu motivsku sponu između usmene književnosti i Priča iz davnine. Interesantan je i lik Kralja Morskoga kojemu Maja Bošković Stulli pronalazi pandan u bilinama: Kralj Morski, pred kojim Palunko za bogatu nagradu izvodi svoje ludorije, ima bližu analogiju u znamenitim bilinama o novogordskom trgovcu Sadku, koga je morski car nagradio čudesnim bogatstvom zbog divne Sadkove svirke na guslama.
Div Regoč preuzet je iz usmene tradicije otoka Mljeta posredstvom Ignjata Đurđevića koji u Marunku kaže: Regoč. Pripovijest smišljena, nu vjerovana jest na Mljetu da u staro doba Marko Regoč bjaše te visine i jakosti da bi korablju četverovoznu u goru prinosio, da je s plugom gradove premjestivo, i vodu puštao varh zvonika u način krupostasnika. Grad Legen (Leđan) u kojemu obitava div dolazi pak iz epske pjesničke tradicije, to je izmišljeni toponim koji se različito tumači: smatra se da je Legen ili ledeni sjeverni grad ili grad u kojemu caruju noć i zima , a u autoričino je tumačenje unesena velika doza mašte. Vila Kosjenka koja potiče Regoča na putovanje ocrtava narodno vjerovanje o vilama koje mogu letjeti uz pomoć koprene, a žive na oblacima s kojih se povremeno spuštaju na zemlju.
Šuma Striborova je prema mojem mišljenju najuspjelija priča ovoga ciklusa. Priča je potaknuta atmosferom toplog kućnog ognjišta na kojemu prema mitološkoj predaji borave Domaći, ti razigrani simpatični kućni duhovi koji, iako skloni igri i sitnim nepodopštinama, pomažu onda kada je najpotrebnije. Prema Ivani Brlić-Mažuranić, vođa Domaćih je Malik Tintilinić. Ona u tumaču imena za njega navodi slijedeće: Stari narodni naziv za jednoga od najživljih Domaćih. Međutim, istina je ponešto drugačija. Autorica je u liku Malika Tintilinića spojila dva stara narodna vjerovanja, vjerovanje o maliku (malić, macvalić) rasprostranjeno u Istri i Sloveniji, a posredstvom Slovenaca i u dijelu kajkavskih krajeva, prvenstveno oko Samobora, i vjerovanje o tintilinu koje je rasprostranjeno na dubrovačkom području. U Istri postoji nekoliko različitih vjerovanja o maliku, ali je za njega karakteristično da je dobroćudan i razigran malac s crvenom kapicom na glavi, a često se vjerovanja o njemu vezuju uz novac. Tintilini su pak ljupka djeca koja donose novac onome tko im ukrade crveni klobuk. Stribor (od Stribog) je prema Afanasjevu bog vjetra, dok ga Jagić i Vasiljev smatraju i bogom zime i mraza . U Pričama iz davnine Stribor je glavešina Domaćih i šumski glavešina koji sjedi usred šume, u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici . Upravo posljednja rečenica upućuje nas da je Ivana Brlić-Mažuranić morala dobro poznavati predaje o tintilinu, jer je ona parafraza stihova o njemu:

Sjedi tinto na granici
U crvenoj kabanici.
Više vrijedi kabanica
Nego tinto i granica.

U priči Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica ima nekoliko mitoloških momenata, među kojima je najuočljiviji motiv vila Zatočnica koje spadaju u grupaciju zlih vila. Maja Bošković Stulli tvrdi da je isključiva polarizacija vila na dobre i zle strana našoj narodnoj tradiciji, te da je to jamačno utjecaj Natka Nodila. Ivana Brlić-Mažuranić objašnjava da je ovu vrstu vila izvela iz narodnog vjerovanja o tzv. zatočenim zmijama koje se u jesen zavjere da neće leći na zimski san dok nekoga ne ubiju , pa je prema tome posve jasno da su vile kakve nalazimo u priči Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica plod autoričine mašte iako su iznikle iz narodnog vjerovanja. Vile zatočnice nalikuju ženama, ali imaju krila i oko njih se roje crne pčele. One ne podnose sunce ni svjetlost, pa sebe i planinu u kojoj borave zavijaju u maglu, stvaraju olujni vjetar i oblake lepetom svojih krila, a iz očiju mogu bacati munje . Osim zmije - zle vile, u ovoj je priči prisutan i mitološki motiv zmaja- Zmaj Ognjeni- koji se uklapa u općeevropsku sliku o zmajevima kao o zlim stvorenjima (za razliku od nekih istočnih mitologija koje štuju zmajeve). Zmajevi su nalik zmijama ili gmazovima i rigaju vatru . Iz životinjskog svijeta u priči su prisutni i antroporfizirani likovi bukača i zlog orla Klikuna čije je mitološko podrijetlo prilično nejasno. Sva ta čudnovata bića borave na Kitež-planini koja je nastala na osnovi ruske narodne predaje o gradu Kitežu koji se pred tatarskom najezdom spasio potonuvši u jezero Svjetlojar . Međutim, između grada Kiteža i Kitež planine postoji jedna velika i značajna razlika: prema predaji, grad još uvijek postoji i u njemu vlada pravednost i veselje, dok je Kitež planina puna strahota. Moguće je da je do te preobrazbe došlo pod utjecajem narodnih vjerovanja o Kleku prema kojima je planina svake noći sastajalište vještica i svakojakih zloduha i zlih sila, a poglavito u Ivanjskoj noći kada sve zlo predvodi sam Lucifer. U još je jednom detalju ove priče vidljiv upliv narodnih vjerovanja: očito je da je aptropajska i zaštitna moć brazde zaorane okolo otočića na kojemu se zatekla Rutvica, križa kojega nosi Jaglenac i zvona crkve čisto narodno vjerovanje koje je autorica s lakoćom unijela u tekst vođena svojim kršćanskim svjetonazorom. U priču o Jaglencu i Rutvici utkana je i jedna povijesna osoba koja je u korpus teksta ušla preko epske narodne pjesme-riječ je o makedonskom velikašu, junaku Relji (Hrelji) .
Priča Lutonjica Toporko i devet župančića donosi dva zanimljiva motiva: motiv Lutonjice i djeda Neumijke, a oba su motiva preuzeta iz ruske tradicije, oba vjerojatno posredstvom Afanasjeva. Lutonjica je prema riječima Ivane Brlić-Mažuranić dijete koje se rodi od odrubljenog komada drveta. Kad starac i starica, zaželjevši djecu, zibaju i tetoše takav panjić, tada on oživi i pretvori se u dijete. S mitološkog aspekta zanimljiviji je lik djeda Neumijke (izvorno ime mu je Neumojka) inspiriran likom isluženog vojnika iz ruskih priča koji se obvezao vragu da se petnaest godina neće brijati, šišati, čistiti ni mijenjati odjeću. Afanasjev je, tumačeći motive bajke i pokušavajući u njima pronaći prežitak simbola drevne mitologije i njima pripisana utjelovljenja meteoroloških pojava, ponudio mitološku interpretaciju starca Neumojke u kojoj ga predstavlja kao prekrasnog junaka, boga svijetlog neba koji se tijekom sedam zimskih mjeseci ne češlja, ne šiša i ne umiva (tj. ne prekriva se oblacima). I tako se na tome zaobilaznom putu od islužena vojnika, preko boga svijetlog neba, rodila figura djeda Neumijke iz priče o Lutonjici, koji je i oblak i nebo i vjetar i kiša, koji je priroda sama, mitski lik oslobođen vještačkih simbola iz kojih je potekao.
Ime boginje Mokoš koja se javlja u sklopu priče Sunce djever i Neva Nevičica preuzeto je iz slavenske mitologije, ali je viđenje te božice kao sunčeve dadilje iznjedrila mašta Ivane Brlić-Mažuranić. U mitološkoj je literaturi do dana današnjeg ostalo prilično nejasno tko je zapravo Mokoš i kakvo je to božanstvo, a podatci se uglavnom temelje na nagađanju. Sigurno je da protok vremena umanjuje mogućnosti otkrivanja kakve pouzdane informacije o tom božanstvu i da će ono ostati zauvijek tajanstveno. I sama je autorica prilično neodređena kada daje tumačenje toga božanstva (ona opisuje Mokoš kao neku moćnu silu ), a u tekstu Mokoš funkcionira kao dadilja nejakog Sunca, samovoljna i tvrda, milostiva prema onima koji joj pomognu, nemilosrdna prema onima koji joj se ikako zamjere, a njoj se nije teško zamjeriti. U toj se priči sporadično javlja još nekoliko motiva preuzetih iz narodnih vjerovanja i običaja: Kolede, krijesovi i vjerovanje o omahi-vodi u kojoj su seljanke kupale djecu kako bi ih sve zlo zaobišlo .
Posljednja od priča jest priča o Jagoru u kojoj se ponovno u sukobu nalaze dobre i zle sile. Bagan, jedan od najživljih Domaćih, predstavlja dobre sile, a baba Poludnica one zle. Bagan je prema Afanasjevu sitan kućni duh koji boravi u staji gdje su mu dodijeljene posebne male jasle sa sijenom, a on se brine za uspjeh rogatog blaga. Lik babe Poludnice nastao je prema vjerovanjima sjevernih i zapadnih Slavena, a autorica je u priču o Jagoru utkala Afanasjevu interpretaciju tog demona koji se ukazuje oko podneva, obično u blizini bunara češljajući dugu kosu. Poludnicu se u narodnim pričama susreće i kao staricu raščupane kose koja živi među koprivama, a u podne krade djecu po njivama.

2. 2. MITOLOŠKA BIĆA TOLKIENOVA HOBITA

Hobit ili tamo i opet natrag (u izvorniku Hobbit, there and back again the map of the Hobbit) prva je knjiga koja govori o Međuzemlju. Nastala je 1937. godine, ali je kasnije (1951.) doživjela značajne preinake da bi se uskladila s nastavkom- Gospodarom prstenova. Do danas je objavljeno čak deset knjiga građe o povijesti Međuzemlja, a dio materijala objavio je Christopher Tolkien nakon očeve smrti. Budući da je ta građa vrlo opsežna i složena, u ovom seminaru ograničit ću se na sažeti prikaz mitoloških bića koja se javljaju u Hobitu, ne zalazeći duboko u njihovu fiktivnu povijest.

2. 2. 1. MITOLOŠKI I MITSKI SLOJ

Hobiti i Gandalaf Kod Tolkiena se, slično kao u Ivane Brlić-Mažuranić, isprepliću dva sloja vezana uz mit: mitološki sloj teksta koji svoje motive crpi pretežno iz nordijske mitologije i mitski sloj teksta koji izvire iz njegove strukture. Naime, događaji se nižu i slažu oko fantastičnih likova-hobita Bilba, čarobnjaka Gandalfa i skupine patuljaka, a također se mogu razlikovati različiti mitski modusi, iako svi likovi pripadaju mitsko-fantastičnoj fikciji. Bilbo bi tako pripao niskom mimetskom modusu (on je u potpunosti na milost i nemilost prepušten sudbini, slično kao i njegovi suputnici), stepenicu više nalazi se Gandalf koji sam posjeduje veliku moć, ali je također ovisan o drugima, dok u pravi mitski modus pripadaju likovi koji potpuno vladaju situacijom, primjerice Beorn koji ne podliježe nikakvim čarima osim vlastitim. Ipak, u širem kontekstu odnosa snaga u zamišljenom prostoru Međuzemlja, u pravi mimetski modus spada s jedne strane Sauron, najveći vladar zla, a s druge strane ujedinjena vojska sedam naroda koja predstavlja svu pozitivnu moć koju Međuzemlje posjeduje, dok se svi drugi likovi raspoređuju u prva dva modusa, ovisno o magijskoj moći koju posjeduju. Prema navedenome očito je da Hobit kao svojevrstan prolog slabije pokazuje mitsku strukturu no njegov nastavak-trilogija Gospodar prstenova, ali ipak se ne može poreći da mitska struktura u određenoj mjeri egzistira i u ovom djelu. Ono što u dijelu Tolkienova opusa o kojemu je riječ u ovom seminaru odstupa od pravog mitskog modusa jest mogućnost da likovi koji pripadaju nižem mitskom modusu poraze i nadvladaju likove koji su prema hijerarhiji magične moći jači od njih.

2. 2. 2. LIKOVI

Svi su likovi Hobita žitelj Međuzemlja (izvorno Midlle-Earth ) koje predstavlja jedno područje na fantazijskom svijetu Ardi. Sam je izraz prijevod skandinavskog izraza Middgard što znači ovaj svijet, odnosno svijet ljudi, a spominje se u stihu jedne nordijske pjesme koji glasi: Earendel, engla beorthast, Ofer middangeard monnum sended (pozdrav Earandele, najsjajniji od svih anđela, preko međuzemlja poslan čovjeku).

Glavni lik Hobita je hobit Bilbo Baggins koji Gandalfovom zaslugom kreće na putovanje prepuno opasnosti, u potragu za blagom zmaja Smauga. Prema samom autoru, hobiti su mali ljudi, upola niži od nas i niži od patuljaka, a obitavaju u ugodnim rupama. Oni su vesele i vedre naravi, vole dobro pojesti i zato su trbušasti. Stopala su im obložena dlakom, a kosa im je redovno kovrčava i smeđa.
Bilbo se u ovoj priči o Međuzemlju gotovo cijelo vrijeme nalazi u društvu bradatih patuljaka čiji je vođa Thorin Hrastoštit (u izvorniku Thorin Oakenshield) . Thorin je unuk slavnog patuljka Thora, kralja podno Gore. S mitološkog su aspekta zanimljiva imena Thor i Thorin; Thor je ime jednoga od skandinavskih božanstava koje pripada glavnoj rasi nordijskih bogova- rasi Aesir. Uz boga Thora veže se mnoštvo mitova, ali je sigurno da on spada u red vrhovnih božanstava. Često se Thor spominje kao bog groma . Čini se da ništa, osim aspekta moći koji kod božanstva reflektira samovolju i svemoć, nije preneseno u lik patuljačkog kralja Thora. Ipak, ono što je karakteristika i nordijskog božanstva i rase patuljaka jest ponositost, gordost i borbenost. Imena patuljaka Bifur, Bofur, Ori, Fili, Kili i još neka druga također se spominju u nordijskoj mitologiji koja broji cijelo mnoštvo patuljaka i predaja o njima. Najzanimljiviji motiv preuzet iz nordijskih predaja o patuljcima jest motiv o krađi magičnog prstena. Prema mitologiji, kralj patuljaka Andvari ukrao je rajnskim djevojkama čarobni prsten. Nakon što je uhvaćen morao se svega odreći kako bi ponovno stekao slobodu i tada je prokleo prsten tako da donosi smrt svakome tko ga poželi . Preslika se te predaje jasno očituje u središnjem motivu trilogije Gospodar prstenova koja govori o moćnom prstenu koji naprosto siše snagu onoga koji ga nosi i odvlači ga u smrt, u zemlju sjena.
Motiv vilenjaka, koji su u priči o hobitu Bilbu zastupljeni u vidu šumskih vilenjaka nastanjenih u šumi Mrkodolu, također je preuzet iz nordijske mitologije (iako su vjerovanja o vilenjacima toliko rasprostranjena da spadaju u općeevropsku mitologiju) i zanimljivo je da polarizacija te rase u nordijskoj mitologiji nalazi svoj ekvivalent u tekstu Hobita i ostalih djela koja tematiziraju povijest Međuzemlja. Ono po čemu se tekst Tolkienova djela razlikuje od mitologije iz koje je iznikao jest lociranje pojedinih vrsta vilenjaka: prema nordijskoj mitologiji svijetli vilenjaci borave u zemlji vilenjaka Asgardu, a tamni u podzemlju . Jednako kao i vjerovanja o vilenjacima, vjerovanja o zmajevima zastupljena su širom svijeta. Ipak, ni ovdje Tolkien ne odstupa od europske mitološke slike koja zmajeve predočava kao zla bića koja rigaju vatru.
Lik čarobnjaka Gandalfa u tekst je uvršten uz male preinake prema izvornom liku koji potječe iz nordijske mitologije gdje se pojavljuje kao moćni čarobnjak, a spominje se u pjesničkoj Eddi .
Gandalf U Hobitu taj se čarobnjak naziva još i Mithandir (tako ga nazivaju vilenjaci), Tharkûn, Olórin (tako ga nazivaju na zapadu). On je maiar, pripadnik svete rase, stanovnik krajnjeg Zapada koji je u Međuzemlje došao sa zadaćom da ujedini različite rase (patuljke, vilenjake, ljude…) u borbi protiv zla .
Trolovi su mitološki element nordijskih predaja koje se uglavnom prikazuje kao divovske i nezgrapne stanovnike divljine, a prema nekim predajama pretvaraju se u kamen čim ih dotakne sunčeva svjetlost. U nordijskoj je mitologiji i patuljke čekala takva sudbina u slučaju da ih ogrije sunce . Trolovi Bert, Tom i William su zapravo svadljivi i neotesani prljavci koji razmišljaju jedino o plijenu, jelu i piću, a u segmentu gdje se pripovijeda o njihovoj svađi prisutna je doza blage podrugljivosti spram njihove gluposti.
Tolkienova fascinacija prirodom i visoka ekološka osviještenost u spoju s mitološkom potkom teksta urodila je motivom divovskih orlova čiji se pandan također može pronaći u skandinavskoj mitologiji u liku divovskog orla koji stvara vjetar . Ta se fascinacija očituje i u liku Beorna koji također vuče podrijetlo iz nordijske mitologije u kojoj postoji vjerovanje o ljudima koji se preobražavaju u medvjede (kasnije je to vjerovanje prešlo u mnogo poznatije vjerovanje o vukodlacima).

ZAKLJUČAK

Ivana Brlić-Mažuranić i J. R. R. Tolkien su, svaki na svoj način, crpeći s raznih izvora, stvorili zadivljujuće magične svjetove koji su dostupni i zanimljivi velikom broju čitatelja. Pišući tek za vlastitu djecu, pričajući svojim najbližima u priču uobličene istine srca, autori nisu ni slutili da će ih generacijama čitati 'mali' i 'veliki', da će ih pojedinci čitati uvijek nanovo svakoga puta otkrivajući nešto intrigantno. O Ivani Brlić-Mažuranić postoji mnogo studija koje potvrđuju da i među djecom i među odraslima i danas postoji veliki interes za tu autoricu, a Tolkienova popularnost nakon ekranizacije njegovih djela ne jenjava. Dio svega onoga što ove autore čini nezaboravnima i neponovljivima jest posezanje za mitološkim motivima koji sa sobom donose mitsku strukturu lako prihvatljivu i razumljivu djeci, strukturu ispletenu oko simbola koji svakom čitatelju nude utjehu i nadu da dobro na kraju pobjeđuje, iako sam boj traži žrtvu, strpljivo podnošenje nedaće i odricanje. Impresivni su likovi izuzetno strpljive Palunkove žene, majke mladića iz Šume Striborove kojoj je draža njezina nevolja nego sva sreća ovoga svijeta , malog hobita Bilba koji će sve riskirati ne bi li pomogao prijateljima.
Iako su crpili motive iz mitova i usmene predaje, Ivana Brlić-Mažuranić i J. R. R. Tolkien su ostvarili fiktivne svjetove izuzetne umjetničke vrijednosti u kojima izvori i poticaji mogu biti tema znanstvenog izučavanja, ali shvaćanje njihova podrijetla nije esencijalno za razumijevanje djela-njihova djela nisu hermetična i njihova ljepota ne otkriva se mnogo u mitološkim motivima, već u načinu i stilu kojim su izgrađeni likovi i situacije, načinu kojim su mitološki motivi razrađeni.

POPIS LITERATURE I IZVORA

MITOLOŠKA BIĆA IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ I J. R. R. TOLKIENA