ANTIGONA

ANTIKA

Sofoklova tragedija „Antigona“ je djelo koje spada u razdoblje antike, točnije, u grčku klasičnu književnost te ću zbog toga napisati nešto o antici kao razdoblju i te neke njezine karakteristike. Antika je naziv prve i temeljne epohe europske književnosti, za koju se često rabe i nazivi antička književnost i klasična književnost. Obuhvaća dvije velike književnosti, grčku i rimsku, od kojih je svaka prošla dugotrajni razvitak. Antika nam je najvažnija po tome što je upravo u njezino vrijeme zapravo nastala književnost u današnjem smislu riječi, jer se književna djelatnost postupno odijelila od mita s jedne, te od filozofije i znanosti s druge strane, preuzevši tek tada onu temeljnu funkciju prema kojoj je i danas prepoznajemo kao upravo i jedino umjetničku knjievnosti. Antika je utemeljila i iscrpno razvila svijest o književnosti kao osobitoj jezičnoj djelatnosti, zasnovala jej i danas ključne književne vrste i postavila osnovice za do danas važeće književne konvencije. U antici, osim toga, nastaju književna djela koja ne samo da i danas mogu pružiti čitateljima užitak, nego po mnogim osobinama čine nepremašene uzore u načinima kako se upravo književnim sredstvima izražavanja može iskazati sva složenost i zagonetnost ljudske sudbine. Antička je književnost tako velikim dijelom odredila pravac razvitka svih europskih književnosti; njezin se presudni utjecaj može uspoređivati s Biblijom. Ona jej tako izrazito humanstički orijentirana: zanima je prije svega čovjek i njegov ovozemaljski život, pa i kada koristi mitsko iskustvo, i kada govori o bogovima i mitskim bićima, ona se ponajprije zanima ljudima i njihovim životnim sudbinama, a njezini bogovi i heroji jednostavno su uvećani ljudi. Ona je, nadalje, u velikoj mjeri racionalna i logična. Čak i kada se prepušta mašti i osjećajima, i tada se njezina racionalnost i smisao za logiku očituju u kompozicji, u psihološkoj motiviranosti likova i njihovih postupaka, te u načinu pripovijedanja koji poštuje zakonitosti takvog izlaganja kakvo se zasniva na razumu i na iskustvu. Antika ne samo da uporno uspostavlja nego i uporno njeguje ono što se danas naziva estetskom dimenzijom, pa čak i tadakada je dio mita ili rituala, ili kada je duboko i istinski religiozna, ili kada svjesno i namjerno želi poučavati, i tada uvijek zadržava ono što je sama odredila nazvala „ljepotom“, a što je shvatila kao jednu od bitnih ljudskih vrijednosti.

STARA GRČKA KNJIŽEVNOST

Nakon što sam napisala nešto o antici kao razdoblju u kojem je nastala „Antigona“, napisati ću i nešto o razdoblju unutar antike koja se naziva grčka književnost, jer navedeno djelo spada i u to književno razdoblje.
Što za zapadnu tradiciju znači klasično naslijeđe Grčke, uvjerljivo nam pokazuju grčke posuđenice u našem stručnom nazivlju. Epika, lirika, drama, komedija, tragedija književni su rodovi ili vrste koje su nastale u Grčkoj ili su na grčkom tlu stekle konačan oblik. Da bismo ih primjerenije mogli razumjeti, moramo nešto pozornosti posvetiti njihovom povijesnom okolišu. Stara grčka književnost obuhvaća golem raspon od gotovo tisućljeća i pol, a stručnjaci je radi preglednosti obično dijele u četiri razdoblja:

1. Arhajsko (otprilike 750.-450. god. pr. Kr.)
Ovo prvo razdoblje obilježeno je u jezičnom pogledu raznolikošću narječja, a u zemljopisnom množinom književnih središta. Iako je alfabet već poznat, književnost je toga razdoblja u golemu dijelu usmena. Usmenost priu tome treba razumijeti trojako: kao usmenost sastavljanja, usmenost izvođenja i usmenost prenošenja, to će reći da se pri nastajanju djelo ne zapisuje, nego pamti; da ga publika ne čita, nego sluša; da se s koljena na koljeno prenosi bez pomoći pisma. Razumljivo je da takva umjetnina nema stalan oblik nego se mijenja od izvedbe do izvedbe. Središnje mjesto u književnosti ovog razdoblja pripada epu i lirskim vrstama. Na pozadini mitskih priča ispripovjedanih u Ilijadi i Odiseji zrcali se narasla samosvijest zajednice koja istražuje svoje povijesne, kulturne i vjerske korjene. I u lirskom pjesništvu očituje se srodno zanimanje za temeljna pitanja kolektiva, no do izražaja dospijevaju i pojedinačan pogled ili osobno raspoloženje. U formalnom pogledu lirsko je pjesništvo obilježeno dvjema bitnim odrednicama: izvodi se pjevajući i popraćeno je glazbom. Od njegovih triju odvjetaka, elegija i jamb zarana su izgubili glazbenu pratnju, a pjevanje se u njima svelo na recitiranje. Treća je vrsta – lirika u užem smislu, odnosno melika, kako su je izvorno zvali Grci – zadržala iskonske značajke te se obvezatno pjevala uz pratnju lire.

2. Klasično (oko 450. – 323. god. pr. Kr.)
Klasično razdoblje omeđeno je dvjema važnim političkim činjenicama: procvatom atenske demokracije i smrću Aleksandra Velikog. Atena postaje neprijeporno kulturno i književno središte grčkog svijeta, a kazalište glavno mjesto književnog života. Povlašteni položaj epa preuzimaju dramske vrste. U sukobu likova na tragičkoj pozornici dotiču se ključna pitanja svekolika čovjekova postojanja: smisao života i smisao patnje, odnos božanskog i ljudskoga, narav i svrhovitost spoznaje. Dok Eshilovi, Sofoklovi ili Euripidovi stihovi uvijek iznova sučeljavaju gledatelja s takvim temeljnim dvojbama, Aristofanova komedija najizravnije nadahnuće nalazi u suvremenom političkom životu, koristeći se raznolikim smjehotvornim postupcima. U ovom razdoblju punu zrelost doseže i umjetnička proza. Povjesničari, poput Herodota i Tukidida, sastavljaju obuhvatne prikaze opće odnosno nacionalne povijesti; govornici, poput Demostena, ogledaju se u različitim oblicima javnih istupa; filozofi, poput Platona i Aristotela, izlažu vlastito razumijevanje čovjekova položaja u svijetu. U ovom razdoblju nastala je Sofoklova tragedija „Antigona“.

3. Helenističko (323. – 30. god. Pr. Kr.)
Razdoblje helenizma obaseže tri stoljeća, od smrti Aleksandra Velikog do propasti Egipta, posljednje države – nasljednice njegova velikoga carstva koja je potpala pod rimsku vlast. Aleksandrovim osvajanjimma grčka je uljudba višestruko prekoračila svoje prvobitne granice. Književni život više nije vezan za razmjerno malenu gradsku zajednicu nego se odvija na golemu prostoru, a u njemu nerijetko sudjeluju osobe kojima grčki nije materinski jezik. Socijalna i nacionalna slojevitost očituju se i u književnosti: ukus diktira visoko obrazovana manjina, koja ponekad i nametljivo pokazuje svoj učenost. Na osobitoj su cijeni kratki oblici. Mjesto negdanjega epa zauzima kraći epilij, pojavljuje se kratka pastirska pjesma, a najpopularnija književna vrsta zacijelo je epigram.

4. Rimsko (oko 30. god. pr. Kr. – V. st. posl. Kr.)
U posljednjem, rimskom (carskomo) razdoblju, grčka se književnost razvija u političkom okružju rimske države. Nacionalna nesamostalnost pojačava zanimanje za slavna razdoblja kulturne povijesti, za književne i jezične oblike koji su posvećeni starinom. Takva nesuspregnuta ljubav prema baštini ne ostavlja mnogo prostora za književno eksperimentiranje. Jedina je krupna novina u popisu književnih vrsta roman, koji je, doduše, naslijeđen iz prethodnog razdoblja, ali je u ovome dosegnuo vrhunac svoje čitanosti.

SOFOKLO

Sofoklo, Sofilov sin i grčki tragičar, rođen je godine 497. pr. Kr. u antičkom selu Kolonu nadomak Atene. Rođen u imućnoj obitelji vlasnika radionice oružja pripada, dakle, onim slojevima atenskog društva koje će najsnažnije upiti oduševljenje pobjednom nad Perzijancima i u najvećoj mjeri iskoristiti neviđen polet Atene nastao nakon grčkoperzijskih ratova. Kao i drugi sinovi imućnih građana i Sofoklo je dobio dobro obrazovanje koje je, uz nužna znanja gramatike i matematike, sadržavalo i tjelovježbu i glazbu. Pa iako će upravo u tom umjetničkom dijelu svojih sklonosti i svoje naobrazbe pronaći i svoj životni put, kao dobar Atenjanin obnaša on i političke dužnosti. Sofoklo se isticao po svojoj pristojnosti i ljubaznosti, odbijanju da ma o kome kaže ružnu riječi, poštivanju ljudi, a osobito pjesnika. U svom životu je napisao oko 130 djela (123), a sačuvano je samo 7 tragedija: Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu. Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju karaktera svojih likova i nastojao im dati što više ljudskih osobina. Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišući takve tragedije,koje svaka za se čini umjetničku cjelinu.

TRAGEDIJA

Tragedija je dramska vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grčkoj, postigavši najveći procvat u 5. st. prije Krista. Prema Aristotelovom mišljenju nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionicu na taj način što se korovođa u korskim pjesmama odvojio od kora, počeo govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s korom. Osnivač je tragedije prema grčkoj tradiciji Tepis, a najveći grčki tragičari su Eshi, Sofoklo i Euripid. Naziv „tragedija“ potječe od riječi tragos, jarac i ode. Pjesma, a do njega je došlo vjerojatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi kora bili zaogrnuti jarčjom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza.
Starogrčka tragedija imala je obredni smisao. Njezina je tematika uzeta iz mitova, a u izvedbi kor igra važnu ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske. Njezini su glavni dijelovi bili prolog – predgovoro, govor na početku; epizodij – naknadni ulazak glumaca ka koru koji je označavao dijaloški dio između korskih pjesama; stasim tj. korska pjesma između dijaloških dijelova te eksod koji označava izlaznu pjesmu kora na kraju tragedije. Dijalozi su se u tragediji citirali, a pjesme su se pjevale uz ples i glazbenu pratnju koju je komponirao sam pjesnik.
U razvoju dramske književnosti tragedija je izgubila obredni smisao, uloga kora s vremenom je manja ili je kor potpuno napušten, kompozicija je postala slobodnija, a iskljiučivo mitsku tematiku zamjenjuje povijesna tematika ili tematika aktualnih društvenih sukoba.

OPĆA OBILJEŽJA TRAGEDIJE

Opća obilježja tragedije na temelju kojih se može govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnijm razdobljima su:
Tragički junak – je žrtva vlastite nesretne sudbine. One se sukobljava s drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog ideala koje suprostavlja zbilji, zbog vlastite plemenitosti, vjernosti nekim moralnim načelima ili zbog osobita stjecanja životno važnih okolnosti.
Tragička krivnja – nije namjerna pogreška ili kršenje zakona, nego rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i zbilje ili pak primjerice, junakove nutarnje moralne nadmoći nad drugima koji obično zastupaju jedno moguće etiko stajalište koje se odnosi na prošlost, dok tragični junak zastupa načela novog morala budućnosti.
Tragički završetak – konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti život.
Uzvišeni stil – izbor jezičnih sredstava izraza u kojem prevladavaju elementi svečanoga, dostojanstvenoga govora, i to kako s obzirom na ono o čemu može biti riječi, tako i na izbor uporabljenih riječi i izraza.

KATARZA

Aristotel, prvi teoretičar tragedije, smatrao je da tragedija mora izazvati strah i sažaljenje te tako pročišćivati osjećaje gledatelja. To pročišćenje osjećaja zove on katarzom. Na temelju Aristotelova mišljenja o katarzi razvile su se poslije mnoge teorije o katarzičnom djelovanju tragedije ili drame u cjelini, pa i takve teorije koje svrhu cjelokupne književnosti tumače u smislu pročišćenja odnosno oplemenjivanja osjećajnosti. U novije vrijeme osobito je psihoanaliza katarzi dala novi smisao jer je Sigmun Freud smatrao kako proces u kojem postajemo sjvesni podsvjesnih želja i poticaja ima povoljan terapeutski učinak, pa u tom smislu i književnost može biti važno sredstvo postizanja psihičke ravnoteže.

OBILJEŽJA SOFOKLOVIH DRAMA

Nastavljajući Eshilova dostignuća, Sofoklo pojačava dramu radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg gluma, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve anorganske ili sadržajno nepovezane trilogije te svim time stvara uglavnom definitnvu formu grčke drame. Junaci njegovih tragedija nisu više titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji sam odlučuju o svojoj sudbini te svoj veličinu zahvaljuju jedino čvrstoći svoga značaja. Harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost što izbija iz njegovih tragedija, osigurali su Sofoklu mjesto najvećeg i najsavršenijeg antičkog tragičara, a duboko ljudski odnosi koje obrađuje nisu ni danas izgubili n a svojoj aktualnosti, o čemu svjedoče i njihove obrade u modernom ruhu.

„ANTIGONA“

KNJIŽEVNA VRSTA: Antigona je tragedija napisana u sedam činova.
MJESTO RADNJE: grad Teba
VRIJEME RADNJE : vrijeme Kreontove vladavine odnosno 6. st. pr. Kr.
TEMA : tragična sudbina hrabre i moralne djevojke Antigone koja krši zakon kako bi dostojanstveno pokopala ostatke svoga voljenog brata
KOMPOZICIJA :
Kompozicija "Antigone" počinje prologom u anapestičkoj stopi koji je napisan u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi paroda odnosno korska nastupna pjesma koja se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju istrumenata. Zatim slijede činovi koji su sačinjeni od dijaloga. Nakon činova slijede stasimone ili stajaće pjesme bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paroda. Zadnji dio kompozicije je eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i "Antigone". „Antigona“ se sastoji od sedam činova i pet stajaćih pjesama.

FABULA ANTIGONE:
Radnja ovog djela temeljena je na mitu o Edipu. Edipov je otac Laj zbog jedne otimice navukao na sebe prokletstvo koje je trebalo pratiti njega i sav njegov rod do trećega koljena. Laju je bilo suđeno umrijeti od ruke vlastitoga sina, a taj se sin zatim oženi svojom majkom i izrodi s njome djecu koja će također biti prokleta. Antigona, Izmena, Eteoklo i Polnik djeca su koju je Edip imao s Jokastom, svojom majkom i svojom ženom.
Radnja tragedije je usko vezena sa dramom "Kralj Edip" u kojem se opsiuje sukob Edipovih sinova Eteokla i Polinika. Naime, Polnik je odlučio otići iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godine dana vladavine nije htio prepustiti vlasti iako su se dogovorili. Nakon nekog vremena Polnik se odluči vratiti u Tebu kako bi je pokorio. Tada dolazi do sukoba dvojice braće u kojem obojica u isti trenutak, jedan drugome, probadaju tijelo mačem, te obojica umiru. Pošto Teba više nije imala vladara, za novog vladara izabran je brat Edipove žene Kreont. Kreont je naredio da se Eteoklov tijelo dostojno pokopa, a Polnikov tijelo zbog njegove izdaje domovine, ostavi bez obrednog pokopa. U ovom trenutku počinje radnja tragedije „Antigona“. Istoimena djevojka, Edipova kći, želi pokopati ostatke voljenoga brata kako bi dostojanstveno počivao u miru te svoj plan govori sestri Izmeni koja se ne slaže s tim. Izmena je odbila sudjelovati u tom činu jer se on protivi naredbi vladara Kreonta. Međutim, Antigona ne odustaje. Unatoč sestrinoj zabrinutosti i pokušajima odgovaranja, odlazi do mjesta gdje su se nalazili ostaci voljenog brata Polnika te tako da ju nitko ne vidi posipa nešto praha po bratovu tijelu te izvršava uobičajeni obred pokapanja. Stražari su primjetili da je izdajnik pokopan dostojanstveno te ujedno i protiv kraljeve naredbe te mu javljaju za počinjen zločin. Kreon sav uznemiren odlučuje i naređuje stražarima da nađu krivca ili će u suprotnom za taj čin optužiti upravo njih. U međuvremenu, stražari su maknuli prah sa Polnikovog tijela, a Antigona vidjevši to stane plakati nad njim. Stražari su to uočili te zaključiti da je ona počinitelj tog kaznenog djela. Odveli su je Kreontu koji ju je osudio na smrt. Antigona se nije pokušala braniti već je svjesno stala iza svog djela. Objasnila je da voli svoju mrtvu braću jednako te da misli da se prvenstveno trebaju poštovati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka. Kreont joj svejedno ne želi oprostiti te ju osuđuju da se pokopa živa u obiteljskoj grobnici. Hemon, Kreontov sin i Antigonin zaručnik, odlazi kod oca i moli ga za milost nad Antigonom. Nažalost, ni Hemon nije uspio odgovoriti tiranina od svog nauma. U Tebi nakon toga dolazi slijepi prorok u pratnji dječaka. Ime mu je bilo Tiresija. On govori Kreontu da će ga snaći gorka sudbina ukoliko ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo tijelo nećaka. Tiranin se uplašio tih riječi te naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polnikovo tijelo i da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu i tamo zatekao svoga sina kraj obješene djevojke. Hemon, ogorčen i očajan napada svoga oca, ali on uspjeva pobjeći. Pun bijesa Hemon presuđuje sam sebi. Nakon što je glasnik to objavio u Tebu dolazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena maloprije ubila. Vidjevši kakva ga je sudbina snašla, Kreont se pokaje. Pokajanje je stiglo kasno jer je oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo u propast i grad i dinastiju.
Osim navedenih likova u djelu sudjeluje i lik zborovođe koji nas upoznaje sa događajima u djelu te sami zbog koji nekada ima ulogu komentatora, a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.

LIKOVI :
a) glavni likovi: Antigona, Kreont

b) sporedni likovi: Izmena, Euridika, Hemon, Tiresija, dječak, zbog, pratnja, zborovođa, stražar, prvi glasnik, drugi glasnik

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

ANTIGONA : kći Edipova, hrabra djevojka i vrlo odlučna kada su u pitanju njezine odluke. Samostalna je i bezkompromisna. U svojem životu uvijek slijedi svoje srce, a ne zakone iako je svjesna da je njihovo nepoštivanje može dovesti u propast. Ona je pozitivan lik vođen ljubavlju, ali ipak na kraju završava tragično. Svjesna je da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna žrtvovanja čak i svog života.
KREONT : Antigonin ujak koji se domogao vladarske stolice nakon što su mu nećaci tragično poginuli. Oholost i okrutnost njegove su karakteristike. Kreontovo srce je bezosjećajno, hladno i kruto. Iako su mu Polnik i Antigona u rodu odnosno iako njihovim venama teče ista kriv ne želi popustiti u svojim naumima da Polnikovo tijelo ne sahrani dostojno i da Antigonu spasi smrti. Čak ni za sinovljevu ljubav ne želi osloboditi Antigonu krivnje, jer je ona naime bila Hemonova zaručnica. Moglo bi se reći da je Kreont zapravo jedna velika kukavica i praznovjernik jer tek na upozorenje proroka odlučuje promjeniti svoje mišljenje, no to biva prekasno. Na kraju ostaje sam, propao kao vladar, suprug i otac.

STIL I JEZIK :
„Antigona“ ima glavne karakteristike svake tragedije. Odlikuje ju uzvišeni način govora koji je popraćen brojnim molozima i dijalozima. Uz njih Sofoklo povremeno upotrebljava i kratke didaskalije koje predstavljaju upute glumcima ili kojima najavljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika. Osim ovih karakteristika djelo sadrži i ostala obilježja tragedije kao što su tragičan lik – Antigona, tragična krivnja – nesebično, ali dostojanstveno pokapanje bratovih ostataka te tragičan završetak – smrt Antigone, Hemona i Euridike. Tragedija sadrži i brojna stilska izražajna sredstva kao što su metafore i epiteti te mnoga druga.

LITERATURA

1. Aristotel (2005), O pjesničkom umijeću, Zagreb: Školska knjiga
2. Dukat, Zdeslav (1996.), Grčka tragedija, Zagreb: Demetra – Filosofska biblioteka Dimitrija Savića
3. Skupina autora (1996.), Čitanka 1, udžbenik za 1. razred gimnazije, Zagreb: Školska knjiga
4. Sofoklo (1998.), Antigona, Zagreb: Matica Hrvatska
5. Solar, Milivoj (2006), Rječnik književnog nazivlja, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga
6. Solar, Milivoj (2005.), Teorija književnosti, Zagreb: Školska knjiga

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi