POCETNA STRANA

Biografija Branka Ćopića

Pjesnik, romanopisac i pisac za djecu, Branko Ćopić rođen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmečom, «četiri sata hoda» od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavičajnom kraju u igri i «poslovima razne vrste». Ostavši u četvrtoj godini bez oca, koji je umro od «španske groznice», sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, vec 1941. godine Ćopić je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom «na kulturno-prosvjetnom sektoru» i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom viđenog i doživljenog, Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije» Ćopić. je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik «Pionira» (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom. Branko Ćopić zapocinje svoj književni rad još u đačkoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom «Braćo», u časopisu «Venac» Jeremija Živanovića, a prvu pripovijetku «Posmrtno ruvo Soje Cubrilove», u «Politici» 1936. godine. Od tada je sarađivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim listovima i časopisima, ali «Politika» ostaje njegova «prava književna kolijevka». Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom, a pisac ih je okruživao svojom rečenicom lirike i topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračio i okrilatio smijehom. Čovjeka valja požaliti, razumjeti učešcem,pomilovati ga lijepom riječju i dobrim sjećanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi. Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjeđi nego što se obično misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilački iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjeđim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića, on ima nešto čarobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić. Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice» su se čudesno podudarali, tako da je moguće sačiniti kratku Ćopić evu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Borislava Mihajlovića: « Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni dječak» proveo je «pod Grmečom» «ispod zmajevih krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajući zauvijek u svoje radoznale oči «život u magli» svojih «planinaca» i slušajući bajke «ispod krnjeg mjeseca». «Magareće godine» školovanja u susjednom gradu i studije u Beogradu biće samo priprema za «surovu školu» rata koji je banuo kao «prolom» u svijet njegove planine u kojem oduvijek i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno rađanje Domovine» počelo Ćopićevo «ratnikovo proljeće» sa «rosom na bajonetima» i uz prasak pravog i «gluhog baruta». Odratovao je uz mladiće kakav je bio «Nikoletina Bursac» i starce kakav je bio «Vuk Bubalo» svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi «gorki med» one posljednje «osme ofanzive». Za svo to vrijeme uz «bronzanu stražu» sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.»

Savremena književnost

Promjene koje zapažamo u srpskoj književnosti dobile su podsticaja od sličnih promjena koje su se nešto ranije desile u nekim evropskim književnostima. Među književni kontakti i uticaji sve se jače osjećaju. Ali očigledno postoji i izvjestan paralelizam u razvoju. Tako se cijeli period koji obuhvata od 90-ih godina prošlog vijeka pa do Prvog svjetskog rata označava terminom koji je zajednički za većinu srednjoevropskih i južnoslovenskih književnosti - moderna. Iako je termin uzet iz njemačke književnosti, upravo u ovo vrijeme kontakti s njom i njen uticaj slabe. Samo u srpskim zemljama koje su se tada nalazile pod vlašću Austro-Ugarske (Vojvodina, Bosna i Hercegovina i srpski krajevi u Hrvatskoj) njemački su kulturni i književni uticaj i dalje osjećao. U samoj pak Kraljevini Srbiji i u njenoj prijestolnici Beogradu naglo jača francuski uticaj. Bio je to sretan sticaj okolnosti, jer su tada nove književne ideje dolazile iz Pariza. Početkom trećeg i najdužeg perioda, koji obuhvata savremena književnost, označio je isto toliko kraj jednog rata koliko i promjena društvenog sistema. Drugi svjetski rat podjednako je bio razoran za srpski narod kao i Prvi. On je, međutim, u književnosti ostavio dublje tragove. Bio je i složeniji. Jer je, sem otpora stranim okupacionim vlastima, došlo do unutrašnjeg raskola u narodu na ideološkoj osnovi. Dva paralelna pokreta otpora - četnički (predvođen monarhistima) i partizanski (predvođen komunistima) - bili su međusobno nepomirljivi. Pobjeda drugog dovela je do uspostavljanja socijalističkog društvenog poretka, koji će se u Jugoslaviji održati pola veka i uticaće na književni razvoj znatno više no što su to mogli raniji društveni sistemi. Shvaćena kao dio društvene nadgradnje, književnost je podvedena pod ideološku kontrolu sa stanovišta prilagođene marksističke filosofije. Književni ravoj počevši od 1945. ne može se valjano razumjeti ako se ne uzme u obzir ova sasvim nova pojava. Jer on će u primjetnoj mjeri zavisiti od opštih političko-ideoloških promjena, koje su znale da budu oštre i nagle, ali su iz decenije u deceniju gubile na snazi i književnu umjetnost ostavljale da se samostalnije razvija.

DJELA ĆOPIĆA:

Zbirke pjesama:

Ognjeno rađanje domovine (1944),
Ratnikovo proljeće (1947); -
zbirke pripovijedaka: Pod Grmečom (1938),
Borci i bjegunci (1939),
Planinci (1940),
Rosa na bajonetima (1946),
Sveti magarac (1946),
Surova škola (1948),
Ljudi s repom (1949),
Ljubav i smrt (1953),
Doživljaji Nikoletine Bursaca (1956),
Gorki med (1959),
Bašta sljezove boje (1970);

Romani:

Prolom (1952),
Gluvi barut (1957),
Ne tuguj bronzana stražo (1958),
Osma ofanziva (1964),
Delije na Bihaću (1975);
knjige poezije i proze za djecu:
U svetu leptirova i medveda (1940),
Priče partizanke (1944),
Pjesme pionirke (1945),
Bojna lira pionira (1945),
Bajka o sestri Koviljki (1946),
Doživljaji kuma Torbe (1946),
Vratolomne priče (1947),
Armija odbrana tvoja (1948),
Ježeva kuća (1949), Priče ispod zmajevih krila (1953),
Doživljaji mačka Toše (1954),
Orlovi rano lete (1957),
Deda Trišin mlin (1960),
Magareće godine (1960),
Slavno vojevanje (1961),
Bitka u zlatnoj dolini (1963),
Mala moja iz Bosanske Krupe (1971),
Glava u klancu, noge na vrancu (1971);

Branko Ćopić o sebi

Moj deda Rada bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da slikam svijet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čovjeka. Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svijet za sebe. Na izgled ćutljiv, a nije. Na izgled mrk i mračan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Začudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obračuna, znate li šta mu sljeduje? Pjesma. Podrugljiva pesma, ismevačka, pakosna ponekad, humoristična najčešće. To mu dođe kao glavna kazna: šprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo već ima povod - zašto da se liši uživanja? - Presudan uticaj na mene su ipak izvršila djela Cankara, Kočića, Krleže i Andrića. - Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a vođen divnom ljudskom čežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za čovjeka koji se bori i strada... - Buntovni Kočić: najprije mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao, a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osjetio i suštinu tog njegovog specifičnog krajiškog bunta i njegovu gorštačku samouvjerenost. Sto puta sam se sjetio njegovih riječi: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!» - Krleža: pred njim sam stajao opčinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama... - I posebno dragi Andrić: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i rječito ćutanje i dobru riječ kazanu za čovjeka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smijeha... ćutanje. S poštovanjem sam uvijek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam čudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i budućnost, život i smrt. Poslije njega neću više nikog da pominjem... - Želja mi je da u ovaj tužni svijet nabijen mračnim slutnjama, unesem što više vedrine, smiješka nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a vjerujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem! - «Gospodine Ćopiću», rekao mi je poodavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan čestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj večnoj samoći». Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao...

Bašta sljezove boje (1970)

Ponovo se vračajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvukovima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednju zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije. Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primijetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovijednu cjelinu, jer ih cvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti. Ciklus ---``Jutra plavog sljeza`` posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka. U ciklusu ``Dani crvenog sljeza``, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu jasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji, pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, `Zatočnik`, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića. Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.

Pohod na Mjesec

Jedna od najboljih priča ove zbirke je Pohod na mjesec. Priču kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona počinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih dječaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bića, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...». Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog dječijeg sanjarenja. Pojavom sutona započinjala bi druga avantura - opčinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noći mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesečar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraća ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ćeš?». Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za noćnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošću i racionalnošću. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «fantazije», pošto to u djetinjstvu surovošću i nesmotrenošću drugih nije mogao. Što je bliži mjesecu, dječak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskočio iza drveta», što je rastužilo dječaka i on se osjetio nemoćnim i poraženim pred kosmičkim prostranstvom. Po povratku, «veliki delija, smjeli lovac na mjesec» će zadrijemati «među djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zaštićen od zastrašujućeg kosmičkog prostranstva. U dječakovom snu «plamičak djedove vatre se razastro u moćan i stravičan mjesečev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogućnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko. «Pohod na mjesec» označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobođen od svih briga, zamora i stega - krene u nepoznato, u visine, tamo gdje je prava sloboda. Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali I čovjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu noćnu i skrivenu stranu čovjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a noću raspaljuje
kao sam mjesec. Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; označava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, već vatrica koja priziva i kojoj se dječak sa radošću vraća. Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «fantazije» i on im se podsmijeva kao najvećim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna riječ i brige. Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujući golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i čulno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to čini dječak u ovoj priči.

Sveti Rade

Rade, Ćopić djed kome je unuk grijao staračka leđa, i djed koji je unuka naučio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom čestitosti i smjernosti. Svi ti seoski starčići i skitnice, stara lopuža Savo, lički buntovnik Dane Drmogaća, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulić obojili su Ćopićevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pričama uz rakijski kazan i seljačke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i đavola, omađijali dječije zjenice najprivlačnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Ćopićevog starčekanje, iza sveg tog dekora jarkih riječi, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komična priča izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Ćopića. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega čovjek domaćin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domaćin u duhovnom smislu riječi. On ima vedre oči čestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je oličenje patrijarhalne čestitosti. On je ispovjednik svojih čudnih skitalačkih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo čovjek. Iz ``Bašte sljezove boje`` - Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio. - Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Međutim, brat Sava… iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kakvoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanović bio kod njegove Draginje. - «Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje kad već ima svoju Đuju?» - «Pa da promijeni čovjek.» - «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad neće da vuče.» - I tako, te nezamjenljive čudesne noći, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjače pretače i ponovo vraća u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se čak i brata Sava i požalio «što rđa nije tu», pa da i on vidi fajde od ove strmoglave večeri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa čak i na svoj besprijekorni pravednički život. - Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majčici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad veče priđe, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu. - Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kuću. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošću, obećavao… Obećavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru… - Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konačno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opčinjene dječake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka. - Kako je dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječija boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna. - Pa ipak… ipak hrabro, s prijekorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječijeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom čudesnom pohodu. - I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?

Ćopićeva bajka o ljudima

Ćopić piše o svakodnevnom životu i običnim ljudima. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Covjek se rađa, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dođu loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku historiju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš – nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih radosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću. U tim takvim Ćopićevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogače»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dođu u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo. Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: «Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima». Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

Zaključak

Na osnovu svega napisanog možemo vidjeti da Ćopić traga za onim što je najljepše u čovjeku, da ne želi ne vjerovati u njegovu dobrodušnost i mimo svega što ga je zadesilo i šta je prošao. Ne želi gledati u mračnu stranu koju posjeduje svako jer ništa nije crno-bijelo već je sivo. Branko Ć. je svjestan toga, ali ipak voli da se bavi samo bijelim ili svijetlosivim nijansama čovjeka. To njegovo nastojanje najbolje se može vidjeti kroz lik njegovog deda Radeta koji zbog svoje dobrote ponekad izgleda naivno. Čudi se nečemu kao npr, crtanju svetaca i konja istom rukom, radnjama u mlinu, pohodu na Mjesec, konj kao ikona i mnogim drugim. I njegovo pismo prijatelju, Ziji Dizdareviću, čijom posvetom počinje cijela knjiga je dokaz ove dobrodušnosti Ćopićeve. Takav je prvi dio, ali drugi je već tmurniji i to na osnovu ličnog iskustva pisca, ali njegova vjera u čovjeka nikada ne iščezava.

Literatura