KOMIKA U ERUDITNIM KOMEDIJAMA MARINA DRŽIĆA (OBLICI SMIJEŠNOG)

Učena komedija ili komedija erudita nastaje u razdoblju renesanse po ugledu na antičke uzore.
Začetci proučavanja antičke književnosti leže u bavljenju latinskim jezikom koji je krajem srednjovjekovlja (Huzinga, Jesen srednjega vijeka; Curtius, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje) bitno pojednostavljen, a zbog prodora elemenata narodnih jezika i sve različitiji pa stoga i više ne udovoljava zahtjevima univerzalne. Osnivaju se humanističke akademije (Pomponije Leto osniva najčuveniju u Rimu 1500.) po uzoru na antičke koje se bave proučavanjem antičkih pisaca - epskih, ali i dramskih.

Budući da je bilo u duhu književne epohe povjerenje u ljudske sposobnosti, a od antičkih ideala i vrijednosti preuzima se vjera u ljudski razum i vrline (virtu=vrlina) počinju se pisati vedra i djela koja analitički prikazuju ljudske mane i poroke. Po uzoru na rimskoga komediografa arhajskoga razdoblja Tita Makcija Plauta (koji pak je bio pod utjecajem novoatičke komedije Menadra) i Terencija stvaraju se komedije s ustaljenim ustrojem u činovima, tipičnim ili stalnim licima (koja su preživjela još iz vremena starogrčkoga uličnoga kazališta - mima) i živom govornom karakterizacijom.
Posebna je komedija talijanskoga autora Nicola Machiavellija kojeg u istoriji kulture poznajemo i po svojem filozofskome tekstu - Vladar (koji veliča vladare iz porodice de Medici), a koji je bitno uticao na hrvatskoga komediografa Marina Držića.

KOMIKA U ERUDITNIM KOMEDIJAMA MARINA DRŽIĆA

Po uzoru na antičke tekstove razvijaju se karakteristične renesansne vrste: mitološka drama (glavni predstavnik u Dubrovniku je Mavro Vetranović) i pastorala (vrsta koja korijenje vuče iz pastirskih romana helenističkoga razdoblja grčke književnosti: Longo, Dafnis i Hloe).Tragedija se piše po uzoru na Senekine krvave komade.

Marin Držić javlja se u vrijeme hrvatske renesanse. Spada u dubrovačko-dalmatinski krug iz šesnaestog vijeka. Obilježja tog razdoblja su okretanje čovjeku, ovozemaljskom, iskorištavanju prilika i uživanju u životu, oživljavanje antičkih vrsta – komedija poštuje trojno jedinstvo (prostor, vrijeme, radnju).

„Dundo Maroje“ je komedija erudita (učena komedija). Takođe je komedija intrige i karaktera zbog toga što opisuje različite karaktere te se zasniva na zamršenom zapletu (intrigi), punom neočekivanih obrata i smiješnih situacija. Tema djela je višestruka, od sukoba oca i sina te njihova škrtost i raspinost (Dundo Maroje i Maro Maroje) te fortuna (Pomet – vladar vlastite sreće, sudbine). Pomet u svom monologu iznosi svjetonazor renesansnog čovjeka. Smatra da čovjek mora biti „vjertouz prilagođavanja“, to jest mora znati okrenuti sreću u svoju korist
„Ma se je trijeba s brjemenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu ko hoće renjat na svijetu.“,

zatim da snaga, talent, obrazovanje te ostale kvalitete nisu presudne za uspjeh u životu. Isto tako novac smatra vrhovnom vrijednosti jer omogućuje uživanje, životnu lagodnost što doživljava kao ideal
“Nije ga imat dinar er vidim mnoge s dinarmi potištene; nije ga bit doktur, jer vidim mnoge te brigate fantastike; nije a bit junak s mačem u ruci, er su ti većekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice, nije ga bit tamnice, nije ga bit poeta, ni komedije umjet činit, er tizijem svak ore i na svaki ga pir hoće operat, kao bastaha, a umjesto zahvaljenja da mu reku: „Ne valja ništa, iždeni!“, i da mu neprijatelji ostanu; nije ga bit mužik, er tizijeh druzi čine pjet kad veću volju plakat imaju.“

Pomet se često služi iskrivljenjim latinskim (makaronski) pokušavajući se prikazati učenijim nego što jest, ali i narodnim poslovicama kada se želi približiti Petrunjeli. Iz odlomka vidimo da priča štokavskom jekavicom te ubacuje rečenice iz talijanskog i latinskog jezika. U prvom prologu negromant (čarobnjak) Dugi Nos kaže kako je putujući svijetom u Starim Indijama sreo „ljude nazbilj“ i „ljude nahvao“. Ti su ljudi izmiješani u svim zemljama, oni se međusobno sukobljavaju u svakodnevnici. „Ljudi nazbilj“ su bistri, duhoviti i snalažljivi ljudi dok su „ljudi nahvao“ nesposobni i intelektualno bezizražajni. Pomet je jedini „čovjek nazbilj“ u čitavoj komediji. Ostale likove možemo svrstati u „ljude nahvao“ zbog toga što su nesposobni te neki od njih su rasipni (Maro Maroje), a neki su škrti (Dundo Maroje). Pometovo razmišljanje jeste diskutabilno jer ima dobre argumente, ali isto tako i one loše. Pomet smatra da pojedinac mora znati okrenuti sreću u svoju korist.

Marin Držić je djelovao u 16. vijeku u razdoblju hrvatske renesanse. Ovaj pisac, nadimka Vidra, pripadao je dubrovačkom krugu te je autor najuspješnije eruditne ili plautovske komedije ˝Dundo Maroje˝. Uz poštovanje vladajuće poetike ove dramske vrste u njih je unosio duh i atmosferu renesansnog Dubrovnika. U djelu su vidljiva renesansna obilježja: okretanje čovjeku, iskorištavanje prilika i uživanje u životu.

Ova komedija poštuje trojno jedinstvo prostora, vremena i radnje, a sastoji se od dva prologa i 5 činova. U prvom prologu se ističe antiteza ˝ljudi nahvao / ljudi nazbilj˝. Dugi Nos svojim prologom opisuje rat koji se vodio između ljudi nazbilj ( pošteni, dobri i lijepi ljudi) i ljudi nahvao (zli, pokvareni ljudi) , a to je rat koji se vodi i danas. Drugi prolog kratko najavljuje temu ovog djela, sukob između oca, Dunde Maroja, i njegova sina, Mare Maroja, kojemu je dao 5000 dukata da ode u Firencu i postane trgovac. Sin izigrava oca te odlazi u Rim, gdje iskoristi priliku i pokazuje potpuno drugačiji karakter od svog oca. Antiteza je prisutna i u samoj temi djela. Nasuprot ocu koji je škrti trgovac nalazi se rasipni sin. Svota novca od 5000 dukata je jedan autobiografski element. Naime sam Držić je imao porodični dug od 5000 dukata, a isto toliko je Maro potrošio u Rimu. Taj novac nije potrošen samo na njegove želje, nego na zahtjeve žene koju je Maro obasipao prividnim bogatstvom i lažima. Iako je bio vjeren 3 godine, on joj je obećao da će je oženiti. Jedan od temeljnih motiva ovoga djela je svakako fortuna ili sreća. Pomet je lik koji se veže uz taj motiv. On je vladar vlastite sreće ( sudbine), optimist i hedonist. On sreću naziva ˝srjeća˝, ˝dobra srjeća˝, i često je spominje, hvali ili proklinje. To je ukupnost povoljnih okolnosti koje, iskoriste li se u pravom trenutku i na pravi način, pridonose pobijedi čovjekove inteligencije. Slijedeći misao renesansnih filozofa, Držić dijeli shvaćanje o čovjeku kao središtu svemira: jakom, inteligentnom pojedincu koji sa svojim vrlinama i manama može savladati čovjekovu najopasniju silu, prevrtljivu sreću.

Pomet simbolizuje renesansna shvatanja. Kraj komedije nije sačuvan, dopunio ga je Mihovil Kombol, ali kraj mora biti srećan za sve likove. Dundo Maroje koji je došao za sinom u Rim, planira ga se odreći, no u saznanju da ako Maro sklopi brak sa Perom dobija sve bogatstvo, pohlepni starac ipak oprašta svom sinu. Važno je naglasiti kako su sluge u ovom djelu snalažljivi pokretači radnje, a gospodari su naivni jer sluge upravljaju njihovim životima.

Držić je uveo ovu vrstu u hrvatsku književnost. Komedija predstavlja događaje iz svakodnevnog života, izmišljene ali ne i nemoguće. Radnja je zapletena i u njoj učestvuje obični svijet koji se prikazuje u nedoličnim situacijama ( trgovci, krčmari, sluge, krađe, podvale). Njezin cilj je da zabavljajući i poučava. Česte su situacije prepoznavanje i prerušavanja, a likovi su tipizovane ličnosti, dijelom preuzete iz antičke komedije, a dijelom iz renesanse stvarnosti.
Za Dunda Maroja, bez sumnje najznačajniju svoju komediju, on je to čak učinio dva puta. Prvi put u onom opravdano glasovitom uvodnom monologu negromanta Dugoga Nosa, u kome se između drugoga napominje i ovo: "Sad budući me vjetar opet k vami dognao, srećom vašom u ovo brijeme od poklad, odlučio sam ne proć tako da vas kojomgodi lijepom stvari ne obeselim." Drugi put se čuje od Dunda Maroja iz Prologa: "I videći se našoj Družini od Pometa ne puštat proć poklade bez kojegodi feste, ili lijepe, ili grube, stavili su se za prikazat vam jednu komediju."
Množina Držićevih izjava te vrste, uvek na isti način intoniranih i uvek u jednom pravcu usmerenih, zaista je impresivna, ali je osim toga i vrlo zavodljiva; ona bi mogla, kad bismo joj se pustili, da nas odvede do zaključka, lakog i brzog, kako je cilj svoje literature – a to onda znači: cilj literature uopšte – Držić video u pukom postizavanju zadovoljstva kod onih kojima se ta literatura obraća. Takvo shvatanje pesnikovog cilja ne bi u vekovima renesanse bilo nimalo neobično i Držić ne bi bio ni prvi a ni poslednji pisac toga doba koji bi ga branio.

Kakve su bile teorijske osnove na kojima je Držić podigao veličanstvenu zgradu svojih komedija danas je još najlakše prozreti. Jer već prvi dodir sa njima otkriva i najpovršnijem pogledu da su taj Dundo Maroje i taj Skup, taj Arkulin i taj Pjerin, taj Džuho Krpeta i ta Mande zamišljeni uglavnom na jednoobrazan način i sagrađeni uglavnom po jedinstvenom postupku. Sve su one iz kola takozvanih eruditnih komedija to jest komedija koje su u zlatno doba italijanskog humanizma ponikle u obrazovanim sredinama iz predanog izučavanja i u prvi mah pobožnog i ropskog, a posle i sve slobodnijeg i sve samostalnijeg podražavanja klasičnog nasleđa. Renesansni teoretičari komediografskog posla, baš kao i njegovi praktičari uostalom. više su dugovali Plautovim i Terencijevim komedijama no Aristotelovoj Poetici, u kojoj je nedostajao upravo deo posvećen komediji, i više no Horacijevim i Ciceronovim delima, u kojima se za njihove svrhe moglo naći tek ponešto i u svakom slučaju nedovoljno. Danas se odviše dobro zna: Plaut i Terencije, i više onaj prvi no ovaj drugi, nisu samo toj komediografiji omogućili da se rodi i nisu joj samo pomogli da stane na vlastite noge, već su za nju bili, i ostali, za nju još i trajni uzor, čak i onda kada je ona to pokušavala da porekne, i bili su, i ostali, za nju još i nepresušni izvor – izvor motiva, svakovrsnih zanatskih znanja i pojedinačnih dosetki – čak i onda kada je ona to pokušavala da sakrije.

ZAKLJUČAK

Držić je svoje dijelo Dundo Maroje gradio na temeljima i u punom skladu s normama neke svoje unapred utvrđene ili u trenutku izabrane poetike. Takav su put odvajkada prelazili svi veliki pisci i njega nije mogao mimoići ni znameniti komediograf iz starog, renesansnog Dubrovnika. A posebno je, i sasvim drugo, i u krajnjoj liniji nebitno pitanje da li se oni, i Držić sa njima, po tom putu kreću sa punom svješću o svom činu ili samo vođeni nejasnim stvaralačkim nagonom.
To bi značilo, i to stvarno i znači, da je i naš "veseli dum Marin", kako smo dubrovačkog pesnika odavno svikli da zovemo, srdačno i intimno, ali možda i ponešto nepromišljeno, oblikujući iz svojih poetskih snova jedan novi svet, imao pred očima ili u svjesti nekakav svoj "vjeruju", nekakav osobeni i naročiti skup istina – vlastitih ili prisvojenih, svejedno – do kojih je držao i u koje se i kao čovek, i kao pisac zaklinjao. U taj su se skup, kao što je i bilo prirodno, po nuždi stekle istine mnoge i mnogovrsne, ali nas, za ovaj trenutak, najviše interesuju one koje okuplja široki krug meditacija o poeziji i njenoj suštini, o njenoj misiji među ljudima, o tokovima i o stranputicama njene sudbine, o njenim mogućnostima i o njenim varkama, o sponama koje je vezuju za ljudski život i o onim drugim koje ljudski život vezuju za nju.
Kakve su bile teorijske osnove na kojima je Držić podigao veličanstvenu zgradu svojih komedija danas je još najlakše prozreti. Jer već prvi dodir sa njima otkriva i najpovršnijem pogledu da su taj Dundo Maroje i taj Skup, taj Arkulin i taj Pjerin,taj Džuho Krpeta i ta Mande zamišljeni uglavnom na jednoobrazan način i sagrađeni uglavnom po jedinstvenom postupku. Sve su one iz kola takozvanih eruditnih komedija to jest komedija koje su u zlatno doba italijanskog humanizma ponikle u obrazovanim sredinama iz predanog izučavanja i u prvi mah pobožnog i ropskog, a posle i sve slobodnijeg i sve samostalnijeg podražavanja klasičnog nasleđa.

LITERATURA

• Miroslav Perić: Tematika djela Marina Držića, Zagreb (1988)

• Marina Simić, Boško Paunović i dr.:Komično u djelima u doba renesanse, Zagreb (1989)

• Sandra Jokić , Marina Zlatić: Dubrovačka književnost, Sarajevo (1989)

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi