POCETNA STRANA

„Reče mi jedan Čoek“ - Matija Bećković

BIOGRAFIJA MATIJE BEĆKOVIĆA

Matija Bećković je rođen 29. novembra 1939. godine u Senti. (Otac Vuk mu je rođen u Rovcima, u Crnoj Gori)
Osnovnu školu završio je u selu Velje Duboko, niže razrede gimnazije u Kolašinu i Slavonskom Brodu, a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu. Školske 1958/59. godine upisao se na Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za jugoslovensku i opštu književnost.
Prvu pjesmu štampao je kao gimnazijalac 1957. u „ Mladoj kulturi ”. Za dopisnog člana SANU izabran je 1983. godine, a za redovnog 1991. godine. Bećkovićevi prozni i poetski tekstovi priređivani su za pozorište i izvođeni na domaćim i stranim scenama.
U Savremenom pozorištu u Beogradu izvedena je 1970/71. komedija Matije Bećkovića „ Beograd nekad i sad ”, sa istoimenim komedijama Sterije i Nušića.
Adaptirao je sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša.Predstava je izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu 1980. Dramska poema Če - tragedija koja traje ( sa Dušanom Radovićem ) prevedena je na njemački ( Che - Tragödie, die Andauert, Verlag Autoren, Frankfurt am Main, 1969 ) i engleski jezik ( Che: A Permanent Tragedy, New York, Harcourt Brace Jovanovich, 1970 ), a izvođena je kao radio - drama na mnogim stanicama u Njemačkoj i u pozorištu u Vašingtonu.
Zapisi iz knjige O međuvremenu prevedeni su na engleski jezik pod naslovom Random Targets ( New York, Harcout Brace Jovanovich, 1970 ).
Bećković je priredio za štampu ( napisao predgovor i izvršio izbor iz cjelokupnog pjesništva ) dvije knjige: Petar II Petrović Njegoš: Pustinjak cetinjski ( Slovo ljubve, 1979 ), Sima Milutinović Sarajlija: Igraljke uma ( Slovo ljubve, 1981).
Video kasetu Reče mi jedan čoek snimao je Petar Božović, a zvučnu kasetu Matija govori, radio - fonsko izdanje Bećkovićevih govora, objavio je Dragoslav Simić.
Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću održan je naučni skup posvećen književnom djelu Matije Bećkovića, a potom je objavljen i zbornik Poetika Matije Bećkovića ( Oktoih, 1995 ). Objavljen je i knjiga Stevana Kodrića Njegoš i Matija ( Unireks, 1994 ) i Dragana Lakićevića Reče mi jedan čoek ( Obodsko slovo, 1996 ).
Za svoje pjesništvo Bećković je dobio nagrade Milan Rakić, Oktobarsku, Sedmojulsku, Zmajevu, Disovo proleće, Belovodsku rozetu, Zlatni krst kneza Lazara, Ravnogorsku, Stefan Mitrov Ljubiša, Veliku Bazjašku povelju, Jovan Marić, Laza Kostić.
Nagrada Tipar za 1996. godinu dodjeljena je Bećkoviću za poemu Ćeraćemo se još.

OBJAVLJENE KNJIGE

Vera Pavladoljska, 1962. ;Metak lutalica, 1963.; Tako je govorio Matija, 1964.
O međuvremenu, 1968.;Če- tragedija koja traje, 1970. ; Rece mi jedan coek, 1970.;
Međa Vuka manitoga, 1976.; Lele i kuku, 1978.; Dva sveta, 1980.; Služba Svetom Savi, 1987.; Sima Milutinović Sarajlija, 1988.; O Njegošu, 1988.; Kosovo najskuplja srpska reč, 1988. i druge knjige. Kaza, 1989.; Čiji si ti mali, 1989.; Nadkokot, 1990.; Dvadeset i jedna pesma, 1990.; Bogojavljenje 1990.; Moj predpostavljeni je Gete (razgovori) Služba 1990.; Ovo i ono 1995.; Potpis 1995.; Ćeraćemo se još 1996.; Pokajnica 1997.

O knjizi „Reče mi jedan čoek“ Matije Bećkovića
(U poetskim i semantičkim dubinama jezika )

Sve do pojave knjige Reče mi jedan čoek (1970) Matija Bećković je samo poznato pjesničko ime , jedno od mnogih u književnom talasu šezdesetih.Od tada on je, međutim, veliki pjesnik ,jedan od najoriginalnijih i najčudnijih koji su na srpskom jeziju pjevali .
Kada se pojavila rečena zbirka poema, kao prva u nizu njrgovih „rovačkih“ knjiga .stvorio se varljiv utisak ,koji inače prati mnoge podvige duha ,da je to bilo relativno lako spjevati .Činilo se ,maltene, da je sve što ta knjiga sadrži bilo već gotovo, sastavljeno da se nudilo , ali da se niko nije sjetio da ga „uzme i , još manje da ga proglasi za poeziju .Kada se prvo iznenađenje stišalo i opsjena prošla ,postalo je jasno da je u pitanju poetska građevina u kojoj je praktično sve poznato ,sem kako je stvorena .Poznat je jezički materijal , mjesto sa koga je uzet, poznata je uobičajena funkcija njegova .I drugi pjesnici su posezali za njim , neki i znatno prije Bećkovića, ali kao da je čekao tolike godine na njega , taj neshvatljivi materijal ,na kom su se mnogi “polomili“ , postao je iznenađujuće poslušan , kao da ga je poznao . Tajna te “poslušnosti“ jeste , zapravo , tajna te čudesne poezije.
U stilistici je više puta problematizovanaideja o skoro savršenoj kompatibilnosti naroda i njegovog jezika .Ta ideja , koja se kroz neke filozofskojezičke orijentacije provlači i danas , može se na izvestan način , aktuelizovati povodom Bećkovićevih “rovačkih“ poema.Jezik tih poema, naime i jeste i nije narodni.Da jeste, čini se , ne treba dokazivati .Pominjano osjećanje izazvano knjigom Reče mi jedan čoek , a obnavljano svakom kasnijom –da taj pjesnik progovori iz nas samih – najbolji je dokaz da taj pjesnik govori narodnim jezikom , mada na jedan superioran način tako da ostavlja utisak čudne lakoće. Naime njegov pjesnički govor , poput odsjaja zlatnog kondira u vodi u orjentalnoj bajci , izgleda lako dohvatljiv dok se ne posegne za njim . Međutim svako poređenje jezika tih poema i narodnog jezika izvan tih poema upućuje na zaključak da je bećković pravio strogu selekciju oslanjajući se na svoj rijetki dar . No, čin selekcija ma kako ona bila suptilno pravljena nije mogao dovesti do poezije onakvog nivoa . Mnogo bitnije operacija u postupku stvaranja te poezije bila je kombinacija,shvaćena u nešto slobodnijem značenju tog jakobsonovskog termina . Svi oni fascinantni nizovi leksema , formula , iznenađujućih spregova i velikih govornih blokova svrstani su u nov poredak , u nove kombinatorične odnose i u službi su jedinstvene zamisli . Jedino tako se iskazije njihova neslućena moć i jedino tako se dolazi do onih rijetkih harmonija , koje ponekad, djeluju tako kao da su nastale po nekoj višoj zapovjesti .
Tek doveden u viši red i sklad i jezik prestaje biti materijal , a postaje poezija , koja se sad ispoljava , kako bi rekli neki semiotičari kao nanovo modelovan jezik koji u tom novom modelovanju višestruko umnožava svoju snagu na svim pravcima : ideje , slici , zvuku itd. Naročito one riječi koje “imaju pamćenje“ tj. Koje u sebi čuvaju otiske svog postanja, a njih je u ovim poemama mnogo , u novim odnosima otkrivaju svoju zapretanu semantiku i dobijaju novu ekspresiju . U pitanju je dubinska semantika jednog idioma , skrivena običnom umu i sluhu , ali korespodentna na višim , skoro povlašćenim , nivoima recepcije .
Možda se cijeli taj problem najpotpunije ogleda na slučaju verbalnih formula , koje , svakako , imaju veliki značaj za Bećkovićevu pjesničku retoriku .Jezik je pun raznih formula, odnosno spojeva riječi koji samo u određenom sastavu , redoslijedu i metrici jesu ono što jesu . Često su to , po svemu sudeći , stilističko – semantička jezgra nekog prastarog motiva neke zaboravljene priče. Ti “okamenjeni“ spojevi ne trpe , bez štete po značenje i po efekat , nikakve promene – eventualna oduzimanja dodavanja ili mikro pomjeranja . Kao da su našli najsavršeniji oblik , u kom se skoro idealno stapaju smisao i zvuk ! Bajke , epske ojesme , tužbalice , zdravice , prigodne besjede, i ko zna sve koji oblici narodne književnosti i narodnog govora puni su takvih formula.
U verbalnim formulama je zarobljena velika (jezička ) energija . Do njih se , po svemu sudeći došlo dugim radom jezičke prakse , po nekim skrivenim , skoro energetskim princima komprimiranja . To je nešto poput razbijanja atoma pri čemu se oslobađa zarobljena energija. “Otvaranje“ formula predstavlj veliki izazov, nudi obilje asocijacija i uzbudljivu verbalnu i semantičku igru . Ponekad se iz najminijaturnijih formula , onih koje su svedene na jednu jedinu riječ,može rekonstruisati cijela filozofija odnosa jednog svijeta, kako je i to uradio Bećković u poemi ONO. Iz te riječi se mogu izvesti i pod nju podvesti skoro svi oblici “metafizičkog preokletstva “ za koje patrijarhalni svijet zna povodom imena,Vuk otkriveno je na stotine varijacija povezano u jedan inpresivan tužbalički lonac , koji , kroz specifičnu “vučju“ filozofiju i religiju , dodiruje paganske slojeve naše prošlosti . “Bojali smo se“ – kaže Bećković da tih imena neće biti dovoljno , a pokazalo sa da ih ne može ni prebrojati , a kamoli utrošiti tako se naša tužbalica-brojanica dotakla beskraja i života .
Istina , u postupku dehermetizacije formula , Bećković kao da proizvodi izvjestan “višak“ . Naime , jasno nam je da se iz njih samih nebi mogla isijati vaskolika leksička i stilska silna poema . Narodni jezik , sa svim svojim neizmjernim bogastvom koje je mogao osjetiti Bećković kao niko prije njega , poslužio je pjesniku da izgradi sopstveni stil .
Već prva poema (kao i cijela knjiga ) za naslov nudi jednu formulu („Reče mi jedan čoek“) koja u idiomu iz kog je pozajmljena ima široko semantičko polje. Jedno od najčešćih značenja te formule jeste izbjegavanje konkretizacije bilo lica koje nešto saopštava bilo sadržaja koje se saopštava. Cijela poema je , u stvari , ples nad prazninom , nevjerovatna dramatizacija svog čina tajne. Dobija se utisak da naratorova fantazija iznalaženje mogućnosti da se priča bez teme nema granica i da je , upravo , svrha svega da se stvori duhovna paradoksalna priča ni o čemu. Pretpostavljena tajna koju inicira naslovna formula , postaje samo elemenat verbalne igre , sa prizvukom parodije , zamišljeno središte oko koga se ona plete .To sredušte može biti bilo šta ; ona nema objektivnu vrijednost , ali zato uzima sav beskraj nekazanog , omogućujući pričanju da se uvrće samo u sebe i postaje svoj vlastiti predmet. U Pitanju je , dakle , pričanje bez predmeta na način kako se pričaju priče sa predmetom , povjeravanje tajne koje nema na način kao da je ima . Ta paradoksalna koncepcija , osil svojih humorno parodijske vrijednosti , pruža jeziku novu šansu oslobađanja od bilo kakve teme , šansu da u poetskoj formi demonstrira sam sebe .
Inače , postupak kontrastiranja na planu vrijednosti čest je u Bećkovićevim poemama interesantno je da je on svoje naratore stavljao u obije perspektive rečene relacije , koji je “umanjivao“ i “ uvećavao svoje satirične junake: nekada njihova samoispovjest prerasta u megalomaniju bez granica , a nekada opet u jedikovku i samosvođenje do nule .
Na kontrastiranju vrednosti kako smo već konstatovali – omiljenom pjesnikovom postupku zasnovana je i poema Unuk Alekse Marinkova plače nad Crnom Gorom .Crna Gora , inače vjerovatno Bećkovićeva najzastupljenija tema , u ovoj poemi je “raspolućena na svoju prošlost i svoju sadašnjost . Podjela je tragična i definitivna : nekadašnja Crna Gora je opisana vrijednosnim kategorijama s vrha moralne i viteške skale , sadašnja sa dna . Zatezanje uspostavljenog kontrasta isijava na jednoj strani idealizaciju , a na drugoj satirizaciju Crne Gore viđene očima lamentatora . U preplitanju tih vizija, prepliću se i tragično i komično . Zapravo u Bećkovićevoj zamisli Crna Gora je prešla put od uzvišenog , preko tragičnog do komičnog i grotesknog . Zato njegov junak i lamentira nad Crnom Gorom koje “više nema“,ali nad ovm koje ima , zato što je ima takve . Kao Jov , iz perspektive pada biblijski intonirajući svoj veliki “plač“, utkivajući u njega ekspresivne elemente leleka i tužbalice ,one se indetifikuju sa izgubljenim vrednostima, sa vrednostima koje je Crna Gora već svojim imenom simbolizovala . Dajući joj kosmički smisao i značaj , on je njen nastanak ukonponovao u pravi akopaliptičku scenario :

„S bogom se družila i razgovarala,
I nijesu se razdvajali ,
dok je svega nestalo,
I Neba i Boga i Crne Gore ...“

Može izgledati paradoksalno , ali upravo idealizacija i patos u poemi idealno utiru put i drugom tonu – ironije i satire , koje se slikaju “sadašnja“ Crna Gora i “sadašnji“ Crnogorci .Njihovo kontrastiraje, zapravo daje prave vrijednosti i jednom i drugnom u cjelini.
Odnos jezika i stvarnosti je složen , naravno i u Bećkovićevoj poeziji . Ali ono što je tu paradoksalno jeste da jezik postaje činjenica da jezik postaje primarna stvarnost i da , uglavno , nemamo posla sa jezikom u svijetu , nego svijetom u jeziku. Ideja o mogućoj supstituciji na liniji narod-jezik , donosno o jeziku kao idealnoj duhovnoj suštini naroda koji tim jezikom govori , jedan je od osnovnih postulata Bećkovićeve i filozofije i poetike . Jezik je narod / I tvorac naroda / ...Narod može nestati , /Ako jezik pretraje /iz nestanka će nastati /“ –kako piše u Bećkovićevoj Kaži . I nehotice se prisećamo Biblijskog opisa početka svega postojećeg: „U početku bijaše riječ“. Dakle, „riječ „ka sijeme svijeta , kao početna tačka čina stvaranja ! Na osnovu ovoga se postavlja pitanje da lu je i Bećković za stvaranje svo pjesničkog svijeta uzeo isto božansko sjeme ? Da li je svijet sakriven u „riječi“, odnosno u jeziku , i svijet stvoren jezikom imao u Bećkoviću i svog pronalazača i svog kreatora? I gdje je najzad Bećkovićeva „stajna tačka“? Na ta pitanja je teško dati odgovor. Putevi do njegovog „stajališta“ su , možda svjesno , pometeni , tako da nikada nismo sigurni gdje je on , kao što nismo nikad do kraja sigurni u njegov emotivni stav: Lamentira li on , smije li se indiferentan prema svom „velikom pozorištvu“U mreži kategorijalnih niti ove poezije teško je slijediti neku od njih , a ne suočiti se sa drugom : filozofija prelazi u satiru , ova u humor , ovaj opet u elegiju , elegiju u paroiju , uzvišeno i monumentalno smjenjuje se s gretskim i bizarnim , tragično i komično „ idu pod ruku “ , naiva i mudrost se prepliću. Kad se nađe u svijetu Bećkovićeve poezije , na prostoru otkočenih jezičkih sila i u obilju riječi , čitalac se ne može oteti utisku da prisustvuje velikom „buđenju“ jezika , svojevrsnom pjesničkom „glsau nad vodama“Otvarajući jezičke formule , zasipajući nas zvukom neistrošenih riječi , otvarajući nam često zaboravljene duhovne i jezičke paradokse , stvarajući neobične kombinacije , igrajući se nadmoćno sa izrazom i sa čitaocem Bećković kao da nudi jednu novu formu izraza , koja ostvaruje skoro hipnotički efekat . Uz sve to , on umije da se tako ukloni , da ostavlja iluziju da je sva ta poezija samonikla , odnosno da je „prepisana“ iz rovačkog govora .Međudim , bez svih pobrojanih i mnogih drugih operacija koje je pjesnik činio , estetski učinak njegove poezije sveo bi se praktično na isti učinak ostvaruje svaki kintakt sa sirovo idiomskom materijom , kakvu nam nudi cio jedan talas savremene poezije i prize . Bećkovićeve poeme nisu mogle biti ranije napisane , kao što ni nas epos ne bi bio ono Što jeste bez Vuka .Postoje riječi trenuci istorije u kojima valja činiti određene stvari .Bećkovićeve poeme nose arhaičnu matricu plemenske svijesti kao svoje lice , ali i istorijski sunovrat , kao naličje one su mogle nastati na razvođu vremena : polavijeka ranije ili kasnije to razvođe nebi bilo vidljivo i nebi bilo moguće uspostaviti onaj nevjerovatni kontrast bivšeg i sadašnjeg kakav u njima srećemo . Kao da velike stvari duha čekaju pravo vreme i prave ljude . Bilo je tako i sa Bećkovićem,nespjeh drugih koji je uvod u njegov uspjeh . Prije njega činilo se da se iz tog idiomskog materijala ne može , kao ni iz kamena „iscijediti“ ništa . On je , međutim , iz njega i od njega saznao možda najoriginalniju poeziju srpskog jezika.

O Rovcima
(uloga govora u Rovcima)

Ovih deset poema napisano je jezikom kojim se govori, ili bolje reći govorilo u Rovcima , ili još tačnije u selu Velje Duboko. Rovca su jedno od sedmoro Brda ,smeštena u klisurama i slomovratima „đe su dospjevale dušmanske glave,ali nijesu noge“,vekovno utočište hajduka i begunaca . Po predanju broje 800 pušaka.
U poeziji se ništa ne događa izvan jezika, a u Rovcima se uopšte ništa ne događa osim u jeziku .
Ne manje tajni ublažuje se neimenovanjem stvari . Kada bi se nepoznate zamenile činjenicama, tajna bi bila lokalna ili beznačajna , jer je svako ime manje od misterije kojom se postiže univerzalnost.U jeziku je akumuliorana mudrost vremena , sve što je trebalo zapamtiti. U govoru je sva, usmena civilizacija ovoga naroda .
Tamo gde se govori glasno, gdje je govor svečani čin, gde kad jedan govori drugi ćute,gde se gleda u oči kad se govori, gde ostaju da žive oni koji su iza sebe „neku lijepu riječ ostavili“ – tamo je kovnica jezika , izvor mudrosti, bistrine, rafiniranosti, zdravlja. Tamo su one prve, najbistrije kapi u kojima je sve – i po kojima je sve ostalo dobilo ime .
Za Rovca se zaista može reći : „ako nije mjesto za življenje,a ono je mjesto za pričanje“. Kad dva Rovčanina razgovaraju niko im ne nedostaje .
Jedan od najuočljivijih povoda ovoga govora je strah , strah je rak .On je dospeo svuda gdje živi makar i jedan čovjek. I tamo gdje verujemo da je sloboda , gdje još jedino ima slobodnih ljudi-tamo je strah najveći i potpun .Što odlazimo dalje u nprosvetljena brda, srećemo ljude prosvetljenoga uma i , obrnuto od Kafke , nailazimo na sve veći strah , na čisti, bezrazložni strah .U strahu koji se izražava na ovaj način današnji čovek prepoznaje moderne manije i traume.
Pobegli u pećine, ograđeni liticama, Rovčani su verovali da ih tu niko neće naći.Oni nisu krenuli u svijet, već izvan svijeta .Kad ih je svijet počeo sustizati ,dalje nisu imali kud .
Rovca su jedno a svet je drugo .Jedino iskustvo sa svetom je strah .Kao što su sve istine o životu i svetu na ovome jeziku nevine, jednostavne i bistre ,tako je i strah koji se ovim govorom izražava- iskonski i zbog toga istinit i uzbudljiv.
Najbogatiji su rečima koje znače zlo i nesreću,sinonimima za ološ , muke, patnje i tamnice.u Rovcima nem socijalne , već moralne hijerarhije .Najljući deminutiv je ONO . ONO je moralna kategorija, metafizičko prokletstvo nižega reda .
U nekim drugim krajevima, ONO je viša metafizička sila .
(Ubilo ga , ne dalo mu se , oćeralo ga u vojsku.)
Uz to , za sve što ne razumeju veruju da je zlo , a za sve što je zlo čude se da je ih mimoišlo. Ako neku riječ ne shvataju , okreću je na zlo .sve novo je na zlo .
Vuk je zapisao : „Najveći uzrok ovome je koje vodom , koje kamenjacima tako zatvorena, da se iz njih bez nevolje ne može izaći, pa se žitelji njihovi , a osobito žene i đeca, slabo mješaju sa okolinom susjedima svojim , nego provode vijek svako u svome mjestu : tako npr. U Perastu ima žena od 60 godina koje se odande nikuda nijesu makle“
Ovaj govor je destruktivan i jeretičan; i ako se dopusti da se do kraja razvijaju njegove mjere i zakoni , vidi se da se na njemu ne može izražavati ništa dnevno i plitko , ništa jednosmerno i privremeno , nikakav oficijalni optimizam , a da on ne bude osiromašen.
Vernici jednog plemena ne govore svoje misli , već misli svoga plemena . Svaki pojedinac usvaja misao plemena ne plašeći se za svoju ličnost. Kao da svaki čovjek nosi u glavi traku na kojoj je snimljena plemenska govorna biblija , i samo je uključuju na određeni povod.
Jednu takvu traku ponio sam iz detinjstva u svojoj glavi i pronašao je jednoga dana, daleko od zavičaja, umoran od urbanoga jezika .
Rovčani kao da nikada ne misle, a kad progovore – govore mudrosti govore u maksimama , kao latinski usvojenim formulacijama koje su govorom ispirane kao zlato , sve dok se nisu najlepše riječi spoile na najbilji način. Govore samo on što je najbolje rečeno, daju konačne odgovore možda je ovaj govor kada je dobio posljednje oblike postao pesma i počeo da izumire .
Ko teško živi on mora biti mudar . Literatura je jedno , a istina drugo .Zbog toga nas još jedino može uzbuditi ovako neposredno izražavanje života. Pismenost je sve veća , ali je pamet ona ista pamet. Duboku starost i poštovanje zaslužili su samo oni narodi koji su stvorili svoj mit .Crna Gora je čuvar velikog nacionalnog mita. Mitovi su naša religija .toj religiji pripadaju i Rovca . Iz tog mita je rođeno i osećanje izuzetnosti : da je svima drugima lako , da je samo nama teško , da je na nas pala sva odgovornost i pred Bogom i pred ljudima , a drugijema je lako , jer su bez skrupula , bez porekla, i obraza.
Rovčani veruju da su uvek najgore prolazili , da je im svak ostao dužan , a oni nikome , da se o svakome nešto čulo i priznalo a njima nikad ništa, da svak ima negdje nekoga svoga , a oni nikad nigdje nikoga – i što imaju brzo izgube – sve mimo ikoga.
Ovo je knjiga govornog rovačkog jezika.U ovome Govoru su sve rovačke tajne . Te tajne se od pamtiveka kriju od sveta .Zato što su se krile , one su se i sačuvale. Govore se uz kolevke , kao amaneti , kao odgonetke života kao pogled na svijet .
Ovu su knjigu napisali svi Rovčani .Ovo je knjiga odanosti i pripadnosti rovcima . Tamo je moj početak i kraj .
Matija Bećković kaže : „Znam da sam ja prvi Rovčanin koji tajne šifre plemena otkriva, i to onima od kojih su se i krile.“ Bio je posljednji trenutak .Ovako uskoro neće govoriti niko. Nešto od ovoga još govore zaboravljene žene i oni koji su davno otišli u tuđinu i sačuvali , nemajući skim zboriti . I takvih ubrzo neće biti .U Rovcima – već „Nema ko koga ukopati“ .Ono što je ostalo razneće putevi , svetlo , televizija, čim u Rovca stigne ono što je svuda već odavno došlo i sve obezličilo i izjednačilo .
Za svaki slučaj ovu knjigu počinjem i završavam rovačkom opreznošću ne odajući nikoga: Reče mi jedan čoek.

Kritičari o Bećkoviću
(Mirko Đorđevic)

Bećković se vremenski vezuje za ono doba posleratne srpske poezije u kojem su jasno bila vidljiva nova traganja sa znacima jedne poetike koja stoji na vremenskom raskršću; iako je Bećkovića teško i u tom smislu određivati »generacijski« - uvek je na neki način stajao po strani - ne možemo ga posmatrati ni izdvojeno; u svakom slučaju već sa svojom ranom poezijom Beckovic stoji kao svojevrsni medjas u odnosu na Vaska Popu ili B. Miljkovica od kojih se na samom pocetku i poezijom i poetikom razlikuje;
U prvim se pesmama M. Beckovica nazire iskrena lirika, ali opterecena »sadrzajem«. U strukturi cak i rane Beckoviceve lirike su sve cesce prisutni pozajmljeni arhaicni iskazi i »slike« Beckovicev ciji se iskaz oblikuje prema tradiciji, kako onoj dalekoj tako i blizoj, ali se ipak nikako ne bi moglo tvrditi da rana Beckoviceva poezija nema dah i car magije - njegova poezija toga doba je ono najbolje u njegovom dosadasnjem opusu. Dah magije i lepota zvucanja unose svezinu u okostalu formu soneta posebno jednim iskrenim, panteistickim i jesenjinovski-imazinistickim osecanjem sveta u toj poeziji ciji se hronotop maksimalno siroko otvara, sa akcentima koji potvrdjuju prisustvo pesnicki zaista iskreno uznemirenog pesnickog subjekta
On ce vec u poemi Vera Pavladoljska disati autenticnom svezinom izraza Otvara se jedan svet koji pesnik meri snagom ljubavi, svet u kojem su i on i svet stopljeni u jedno, do grca i suza. Nisu osnovni akcenti intonirani jednostavno, ima u njima dubine jednog gorkog saznanja o svetu koji nam je sudbina, sa fino naglasenim notama najdubljeg metafizickog »ukusa«. U drugim primerima se taj nemir iskazuje »slikom« ispunjenom bojom koja jos jednom istice tragicno osecanje sveta u kojem covek ima »usta - usta puna zemlje i sliku ptice koja cveta u vazduhu« da bi se i slika i osecanje sazeli u grc najdublje tragike
Ono sto se odnosi posebno na Beckovica - je bilo raskid sa jednom tradicijom ali i kretanje u retrogradnom smeru; kida se sa tradicijom Pope i Miljkovica, recimo, i okrece se dublje nazad i to ce se u poeziji Beckovicevoj ogledati na svim nivoima strukture; oblik skaza postaje dominantan i knjige Kaza ili Lele i kuku, recimo, opstaju na takvoj eksploataciji arhaicnog, ali jos citav niz pesnickih zbirki opstaje na tome - na tom tudjem glasu, na glasu kolektiviteta;
UBeckovicevoj pak poeziji - posebno u poemi Ceracemo se jos - ima na pretek elemenata koji se namecu svojom upotrebljivoscu; u prvom je planu upravo ideoloska, politicka upotrebljivost sto je skoro zakon u slucajevima kada se poezija i propoved poistovete, a u vremenima tipicno populisticke »rednje« - kako bi to kazao Laza Kostic - dogadja se i to da se poezija zameni propovedanjem, sto je u Beckovicevom slucaju ocevidno, sto je i potvrdila odavno prisutna linija ubijanja metafore te njene zamene retorikom.

preuzmi seminarski rad u wordu » » »