Narodni, knjizevni i standardni jezik

OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- KNJIŽEVNOST | JEZIK -

Još...

Narodni, književni i standardni jezik

Glavna osobina jezika jeste da se on mijenja kroz prostor i vrijeme. Tako se i jezik svakoga naroda mijenja. On se dijeli na narječja, dijalekte, govore, te vremenom komunikacija među govornicima biva otežana. Govornici se među sobom počinju razlikovati po dijalekatskim osobinama. Te razlike se čak i produbljuju, ako se kontakt među govornicima na etničkom nivou smanjuje ili prekida. Da bi se na određenom prostoru među različitim generacijama premostile razlike koje otežavaju komunikaciju, narod sebi stvara jezik kojim bi se što bolje mogao sporazumijevati.
Ako pođemo samo od osnovnog značenja termina jezik, a to je prirodni ljudski jezik, vidjet ćemo da se pod tim podrazumijevaju tri različita fenomena. Prvo je jezik kojim govori narod u svakodnevnoj komunikaciji (različito u različitim krajevima). To je, prosto rečeno - narodni jezik. Drugo je, opet, književni jezik, a treće - standardni jezik. Upravo raznolikost, kao i sam fenomen jezika jesu jedan od glavnih razloga za odabir teme ovog rada.
Cilj rada jeste najprije se upoznati sa samim pojmom i definicijom jezik, sa pojmovima narodni, književni i standardni jezik, kao i objasniti njihove eventualne povezanosti, međusobna preplitanja, te njhihove osobenosti. To ujedno predstavlja i kratak sadržaj ovog rada.

Jezik

Postoji više različitih definicija jezika kao pojave. Budući da je jezik u isto vrijeme i psihološki, i neurološki, i društveni, i etnički, i semiološki, i komunikološki, i kulturološki fenomen itd., zbog čega i jeste predmet zanimanja i izučavanja, osim lingvistike i njenih disciplina, i više različitih nauka: psihologije, neurologije, sociologije, etnologije, politikologije, semiologije, komunikologije, kulturologije, pa i filozofije, i drugih naučnih disciplina, on se može definisati iz različitih aspekta, tj. sa stanovišta predmeta, ciljeva i zadataka svake od tih nauka, ali i šire, prema shvatanju bitnih određenja toga pojma. Upravo zato su i moguće različite definicije, od kojih nijedna ne objašnjava dokraja to najsavršenije dostignuće ljudskog duha.
Za neurolingvistiku, na primjer, nauku koja se bavi povezanošću jezika i funkcija centralnog nervnog sistema (mozga), jezik je 'skup nervnih struktura u govornom centru'. I to je sa stanovišta te naučne discipline nesumnjivo tačno. Na drugoj, opet, strani jezik se, sa stanovišta njegove uloge u kulturi svake ljudske zajednice, definiše široko i opisno kao 'kulturna smotra naroda', što je također tačno, jer se kulturne vrijednosti naroda (književnost i dr.) ostvaruju prije svega jezikom i u jeziku. Te i mnoge druge definicije, međutim, ne govore dovoljno o suštini same te pojave, o njenom unutrašnjem ustrojstvu i njenim funkcijama. Zato nam se čini da je najpotpunija, i predmetu našeg razmatranja najprimjerenija, definicija jezika koja polazi upravo od ta dva elementa, tj. koja odgovara na dva bitna pitanja: šta je to jezik po svojoj unutrašnjoj strukturi, kako funkcioniše i čemu uopće služi.
Ta definicija, u svome najjednostavnijem obliku, glasi ovako: „Jezik je veoma složen sistem znakova (sa pravilima za njihov izbor, kombinovanje i upotrebu) pomoću kojih se ljudi u određenoj društvenoj zajednici međusobno sporazumijevaju, iskazuju jedni drugima svoje misli i osjećanja i obilježavaju se kao pripadnici upravo te zajednice, ili pak ove ili one društvene grupe u okviru nje.“
Slična je ovoj i (pretežno komunikološka) definicija, po kojoj je jezik „sistemski organizovan skup jedinica, i pravila za njihov kreativan i prikladan izbor, kombinovanje i upotrebu, prvenstveno sa funkcijom sporazumevanja, tj. kao komunikacioni znakovni sistem, sa njegovim struktu¬ralnim i funkcionalnim univerzalijama i varijacijama.“
Sa stanovišta uloge jezika u životu čovjeka i ljudskog društva jezik se definiše i kao 'sistem znakova koji čoveku omogućava razvijen društveni i duševni život, i koji se ostvaruje u općenju među ljudima'.
Ima još razuđenijih definicija pojma jezik. Tako se u jednom od najpouzdanijih leksikografskih izvora, velikom Rječniku engleskog jezika 'Američke baštine', jezik definiše u devet tačaka, od kojih 1. glasi da je to:
„a. razmjena misli i osjećanja putem određenih signala (znakova), kao što su artikulisani glasovi, gestovi ili pismeni simboli.
b. takav sistem uključujući pravila za kombinovanje njegovih elemenata, kao što su riječi.
c. takav sistem koji upotrebljava nacija, narod ili neka druga zajednica“
Jezik je, u općem smislu, određen i uređen sistem znakova kojima je osnovna funkcija sporazumijevanje među članovima jedne društvene zajednice. Kad je riječ o prirodnom ljudskom jeziku, taj sistem znakova predstavljaju artikulisani glasovi i njihove značenjski relevantne kombinacije (morfeme, lekseme, sintakseme) ili pak pisani znakovi, slova, pomoću kojih se te jezičke jedinice obilježavaju.
„Jezik u tom smislu daleko je najsloženiji, čovjekovim društvenim i duhovnim potrebama najprimjereniji sistem znakova za iskazivanje misli i osjećanja i sporazumijevanje među ljudima u jednoj društvenoj zajednici.“

Narodni jezik

„Narodni jezik je skup svih narodnih govora ili dijalekata koji po nekim svojim bitnim karakteristikama, prije svega po zajedničkoj supstanci i strukturi, predstavljaju cjelinu i razlikuju se od drugih, susjednih dijalekatskih sistema, tj. od susjednih jezika, iako tu, kad je riječ o srodnim jezicima, nema oštrih granica.“
Narodni jezik naziva se u našoj lingvističkoj literaturi još i dijasistem ranga jezika. Taj termin, međutim, nije šire prihvaćen u svjetskoj lingvistici, pa se čak i osporava. Stoga ćemo ovdje zadržati termin narodni jezik.
Narodni jezik je jezik svakodnevne komunikacije i njegova funkcija je da prenese informaciju
Osnovno obilježje narodnog jezika jeste njegova raznolikost, neujednačenost. Narod, naime, u različitim krajevima na području jednog jezika različito govori. Ponekad su te razlike tolike da se pripadnici istoga jezika teško među sobom mogu razumjeti. I to nije karakteristika samo našeg jezika kao ukupnosti narodnih govora koji mu pripadaju nego i drugih jezika u tom smislu.
To, svakako, otežava širu komunikaciju, pogotovo pismenu, pa se stoga, radi prevladavanja tih teškoća formira prvo književni jezik (u dostandarnoj epohi obično i više njih), a potom i standardni jezik.
Te se dvije pojave kod nas, ali i u svijetu, pojmovno-terminološki uglavnom izjednačavaju, pa se umjesto standardni jezik upotrebljava književni jezik. U novije vrijeme u lingvističkoj se literaturi susreće i termin književni ili standardni jezik, čime se potvrđuje izjednačavanje tih pojmova. Teorijski i praktični razlozi, međutim, zahtijevaju da se oni pojmovno-terminološki razluče i definišu.
Razgovorni jezik, koji se još naziva i kolokvijalni jezik. To je jezik kojim se čovjek služi u svakodnevnom živom za sporazumijevanje u porodici, na ulici, u restoranu, prodavnici, u razgovoru sa prijateljima, poznanicima, rođacima, slučajnim prolaznicima, saputnicima, u igri i zabavi. On se govori u svim mogućim situacijama kad čovjek razgovara s čovjekom i kad su prisutna najmanje dva govornika odnosno sagovornika. Tu se upotrebljava jezik čiji je glavni cilj da se ljudi u momentima govorenja što bolje sporazumiju. To je jezik kojim čovjek najčešće i govori i na koji (kako su neka istraživanja pokazala) otpada oko 75% cjelokupne jezičke aktivnosti čovjekove. Prema shvatanju većine savrememh stilističara, međutim, razgovorni jezik se smatra posebnom vrstom stila, pa se naziva razgovorni stil, mada se mi ovdje služimo terminom razgovorni jezik.
U razgovornom jeziku (ili stilu) čovjek se ne trudi da govori po strogim pravilima jezičkog standarda. Tu se jezik upotrebljava spontano i ne pazi se naročito na izgovor pojedinih glasova, akcenata, oblika, grupa riječi ili rečenica. A to je najviše zbog toga što prisutnost (više) govornika, tematska i situativna određenost, ekstralingvistički elementi (mimika, gestovi, smijeh i sl.) prate takvu jezičku upotrebu nadomješćujući moguće praznine u izrazu govornika, ili otklanjajući eventualne nesporazume.

Književni jezik

Književni jezik je, kako i iz samog tog naziva proizlazi, 'jezik knjige' ili, šire shvaćeno, 'jezik pismenosti' – 'pismeni jezik'. Narod sebi stvara i njeguje jezik kojim će se sporazumijevati svi članovi zajednice, odnosno svi pripadnici naroda i države. Takav jezik najčešće se javlja u pisanoj formi, 'u knjigama', kako se to obično kaže, pa se zato i naziva književni jezik. To je jezik svih članova jedne zajednice, čijih se gramatičkih pravila ta zajednica pridržava kako bi se sporazumijevala na višem lingvokulturološkom nivou.
„Pod pojmom književnog jezika mi razumijevamo ne samo jezik književnosti, nego, u jednom širem smislu, svaku vrstu kultivisanog jezika, bilo zvaničnog ili nezvaničnog, u službi cijele zajednice.“
Književni jezik javlja se kad se neki narod opismeni, tj. kad stekne pismenost, kad dobije svoje pismo. Kod nas je to bilo prije 1.100 godina, kad smo zaslugom sljedbenika Ćirila i Metodija dobili svoje prvo pismo - glagoljicu, a potom ćirilicu i latinicu, uz tzv. arebicu, koja se upotrebljavala kod muslimana od dolaska Turaka na ove prostore do početka XX stoljeća. Mi, dakle, možemo pratiti razvoj našeg književnog jezika (ili, tačnije, književnih jezika, jer ih je bilo više) čitav jedan milenijum. Prvo je to bio staroslavenski jezik (od IX do XII stoljeća), pa tzv. redakcije toga jezika, tj. mješavina staroslovenskog i narodnog jezika, a onda su se, do formiranja standardnog jezika (u XIX stoljeću) na raznim stranama pojavljivali, i upotrebljavali, različiti književni jezici: kod Srba su to bili srpskoslovenski, pa onda ruskoslovenski i slavenoserbski; Hrvati su osim štokavskih književnih idioma imali i kajkavski književni jezik (u Zagrebu je izdat i Rječnik kajkavskoga književnog jezika), pa i čakavski književni jezik, a i danas, pored hrvatskog standardnog jezika, imaju i poseban književnojezički idiom, poseban književni jezik - gradišćanskohrvatski (u Austriji), koji sami Gradišćanski Hrvati nazivaju jednostavno - hrvatski. I muslimani (današnji Bošnjaci) imali su svoj književni jezik koji je pisan arebicom, arapskim slovima, tj. jezik alhamijado literature, uz jezik kojim se obavljala pismena komunikacija na ćiriličnom pismu (prepiska krajiških i hercegovačkih kapetana). Nijedan od tih idioma nije imao sistematski izgrađene eksplicitne norme: grafijske, ortografske, gramatičke itd., što će reći da nije bio dokraja propisan, nego se formirao manje-više spontano pod uticajem određenih društvenih, kulturnih i jezičkih prilika.
Eksplicitna norma, nije, dakle, neizostavno obilježje književnog jezika. I pored toga, tu je stepen homogenosti (ujednačenosti) jezičkih osobina znatno veći nego u govoru naroda. Stoga je književni jezik i mogao ispunjavati svoju ulogu sredstva književnog i uopšte kulturnog stvaralaštva, ali i pismene komunikacije na užem ili širem području, u svakom slučaju prelazeći preko pojedinih dijalekatskih granica. Na osnovu toga mogli bismo zaključiti da je „književni jezik poseban, relativno homogen jezički idiom, uglavnom bez eksplicitne norme i s nedovoljno razvijenim funkcijama, koji služi kao instrument književnog i uopće kulturnog stvaralaštva kao i pismene komunikacije na užem ili širem prostoru.“ Upravo po tome što ima širu upotrebu izvan književnoumj etničkog stvaralaštva, što služi i kao sredstvo pismene komunikacije uopće, književni jezik se razlikuje, i treba ga razlikovati, od jezika književnosti.
Književni jezici po pravilu se javljaju najprije kao medijumi religije, svjetovne književnosti, nauke i visoke kulture, još u starim civilizacijama, a zatim, sa dolaskom modrenog doba, sve izrazitive i kao sredstva savremene komunikacije u svim domenima javnog života.
Književni jezici najčešće izrastaju na podlozi jednog dijalekta, ili grupe dijalekata datog jezika, izabranih iz geopolitičkih, ekonomskih ili kulturnih razloga. Po pravilu počinje kao posjed neke društvene elite (kulturne, vjerske, privredne ili ekonomske), a potom se postepeno proširuje i na kraju pokriva cjelokupnu teritoriju datog jezika.
„Osnovna funkcija književnog jezika jeste redukcija jezičke raznolikosti u geografskom i društvenom prostoru date zajednice, čime se olakšava komunikacija između različitih grupa govornika, kao i različitih generacija istog jezika. Stoga on po svojoj prirodi predstavlja jedan naddijalekatski oblik jezika.“

Narodni i književni jezik

„Dok je u narodnom jeziku upotreba jezičnih sredstava određena pretežno svrhom saopćavanja, pa su gotovo sva njegova jezična sredstva zajednička, dotle je u književnom jeziku potrebna veća funkcionalna i stilistička diferencijacija s određenijim i bogatijim leksičkim blagom.“
Kao što je rekao prof. Skok, jezik naroda nije dovoljan da izrazi sve bogatstvo raznolikog života građanskoga i socijalističkoga društva. Ili još jednostavnije rečeno, traktati iz nauke o spoznaji ili iz teorije književnosti ne mogu biti napisani jezikom, koji živi u širokim narodnim slojevima, nego književnim jezikom, koji je doduše izrastao iz narodnoga i sačuvao njegov duh, ali se oblikovao u organizam višega tipa s jasno određenom funkcijom u području književnosti, nauke i umjetnosti. Jedno je dakle narodni, a drugo književni jezik, premda i jedan i drugi imaju velik dio zajedničkog sadržaja.
Izrastajući tako iz narodnog jezika, književni jezik proživljava promjenu u tom smislu, da se on s jedne strane intelektualizira, a s druge opet razvija u građu umjetničkoga djela. Prateći književni jezik od njegove najprimarnije funkcije, koja je također komunikativna u krugu obrazovanih ljudi, do njegove najviše intelektualizirane funkcije u formi naučnoga jezika, mi zapravo polazimo linijom, kojoj je početni stadij razumljivost, dalji stadij određenost i posljednji stadij tačnost. U govornom jeziku intelektualaca nalazimo već jasno izraženu težnju za određenim, tačnim i apstraktnim izražavanjem, koja opet raste u još viši stupanj poslovnoga ili radnoga jezika, kojemu je već osnovno obilježje određenost izražaja, da bi postigla svoj vrhunac u naučnom jeziku s tačnošću kao osnovnim obilježjem. Narodni jezik ne može zadovoljiti te tri osnovne funkcije književnoga jezika, jer mu nedostaje i leksično blago i apstraktnost izražaja i povezanost i kompliciranost misaonog procesa. Nasuprot tome, i komu-nikativnim jezikom intelektualaca i poslovnim jezikom radnih ljudi i naučnim jezikom učenjaka kao osnovnim funkcijama književnoga jezika moguće je izraziti sve ono, što izražava narodni jezik kao njihov osnov i podloga, kao njihov stalni izvor i osvježenje, ali ipak kao primarniji, da se ne kaže primitivniji stadij jezika.
Ima još jedna važna razlika između narodnoga i književnog jezika Narodni jezik živi i razvija se u širokom krugu narodnih slojeva po zakonima i pravilima, koji su se razvili u jeziku u određeno vrijeme i na određenom mjestu s uzusom kao osnovnim mjerilom za jezičnu pravilnost. Ono, što jezična zajednica prihvati i što upotreba, uzus, usvoji, to postaje obvezno za čitavu tu zajednicu. Drugi regulativ za pravilnost narodnoga jezika ne postoji. Naprotiv, za pravilnost pojedinih pojava u književnom jeziku nije mjerilo samo uzus književnosti, tj. uzus dobrih pisaca, nego se norma književnoga jezika razvija i pod snažnim utjecajem lingvističke teorije. Vidljivo je to u čitavom razvoju našega književnog jezika od vremena Ljudevita Gaja i Vuka Stefanovića Karadžića. Kako je već Vuk Karadžić bio izbirljiv u traženju onoga, što je općenitije, pravilnije i ljepše, odbacujući neke izrazite osobine narodnoga jezika iz književnog jezika.
Premda smo tako u neku ruku odvojili književni jezik od narodnoga, ipak mi nikad ne prestajemo biti svijesni činjenice, da naš književni jezik crpe i svoje porijeklo i svoju snagu iz narodnoga jezika. Kao u starim vremenima, Antej u dodiru sa zemljom, tako i naši pisci u neposrednom dodiru s narodnim jezikom crpe i snagu i ljepotu i duh toga jezika. Ako bismo usvojili onu sliku, po kojoj je književni jezik samo pozadina, na kojoj se projicira struktura pjesničkoga djela, tada bismo s mnogo više opravdanja mogli reći i to, da je narodni jezik osnov, u kojem su položeni korijeni našega književnog jezika.
Književni jezik je najmeritorniji, 'najviši' jezik. On sadrži elemente svih funkcionalnih stilova. Književni jezik je najbliži standardnom jeziku, ali se sa njim ne može poistovjetiti. U jeziku književnog djela nerijetko je prioritet na estetskoj (poetskoj) jezičkoj funkciji. Jezik književnog djela odlikuje se stanovitim 'autorskim' odstupanjem od standardnog jezika.

Standardni jezik

Standardni jezik razlikuje se od književnog prije svega po tome što je obavezno normiran, što znači da je uređen i u visokom stepenu ujednačen eksplicitnom (preskriptivnom, propisanom i obznanjenom) normom i što ima razrađene funkcije kojima se zadovoljavaju kulturne i druge potrebe civilizovanog društva. To potvrđuje i prof. Dalibor Brozović, koji je, u knjizi Standardni jezik (1970), ukazao na potrebu uvođenja toga termina kao oznake pojma koji treba razlikovati od pojma književni jezik.
On kaže: „Bitno je za definiciju standardnog jezika da je on autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije.“
„Standardni jezik je, dakle, posebno odabran, normiran (tačnije - standardizovan) idiom koji je, zbog zadovoljavanja mnogostrukih društvenih potreba, funkcionalno pohvatan, tj. funkcionalnostilski razuđen.“
To je, zapravo, 'bezbojni prosjek' ili najmanji zajednički sadržilac funkcionalnih stilova, od kojih neki, ponajviše književnoumjetnički ili pjesnički, po svojoj prirodi, u manjoj ili većoj mjeri, izlaze iz njegovih okvira, što znači da se sa standardnim jezikom ne podudaraju u cjelini. Književnoumjetnička djela mogu, naime, biti napisana i u dijalektu ili žargonu, pa već i stoga treba razlikovati ne samo standardni i književni jezik nego i jezik književnosti od oba ova fenomena.
Stanadardni jezik nastaje izborom supstancije i strukture jednog dijalekta (kao što je u nas novoštokavski, ili italijanskom toskanski, a u španskom kastiljanski), ili mješavine više dijalekata (kao u slučaju slovenačkog standardnog jezika). Pošto se normira, on se odvaja od svoje dijalekatske osnovice, postaje autonoman vid jezika, koji se razvija po posebnim zakonitostima i izgrađuje kao naddijalekatski instrument civilizacije i kulture određene društvene zajednice, najčešće ranga nacije, zbog čega mu je jedno od osnovnih obilježja visok stepen ujednačenosti, homogenosti. Stoga se nijedan standardni jezik ne može poistovjećivati sa svojom dijalekatskom osnovicom, a pogotovo ne s narodnim jezikom u cjelini. To, onda, znači da ne možemo govoriti o 'čistom narodnom jeziku' kao uzoru kome treba težiti u razvijanju kulture govora.
Izgrađivanje standardnog jezika veoma je složen proces, koji, zapravo, nikada ne prestaje. Izbor osnove samo je prvi korak, prvi, veoma važan postupak u tom procesu. Slijedi dalje opis odabranog idioma, potom kodifikacija, tj. normiranje itd.
„Prof. Milorad Radovanović, polazeći od ideja i istraživanja američkih sociolingvista, u svojoj inovativnoj shemi (u knjizi Sociolingvistika) dao je pregledan prikaz jezičke standardizacije sa deset različitih postupaka, društveno uslovljenih i međusobno povezanih, jer slijede jedan iza drugoga ili se jedan s drugim prepliće.
To su:
1. selekcija (=odabiranje),
2. deskripcija ((=opisivanje),
3. kodifikacija ((=propisivanje),
4. elaboracija (=razrađivanje),
5. akceptuacija (=prihvatanje),
6. implementacija (=primenjivanje),
7. ekspanzija (=širenje),
8. kultivacija (=negovanje),
9. evaluacija (=vrednovanje),
10. rekonstrukcija (=prepravljanje) norme.“

Pod pretpostavkom da je u dosadašnjim fazama standardizacije našeg jezika uspješno savladano prvih pet postupaka, pred našom naukom o jeziku, posebno standardologijom, ali i pred cijelim društvom, stoje krupni zadaci u sistematskom savladavanju ostalih pet postupaka, od kojih većina zahtijeva permanentan angažman jezičkih stručnjaka. Sa stanovišta kulture govora tu su posebno važni: primjenjivanje, širenje i kultivacija (njegovanje) već odabrane, opisane, propisane i razrađene norme. Standardni jezik kodificiran je u: gramatikama (propisuje oblik govorne komunikacije), pravopisu (propisuje oblik pisane komunikacije) i rječniku (propisuje riječi koje su u duhu dotičnog jezika)
Osnovne karakteristike standardnog jezika jesu:
1. Autonomnost: neovisnot standardnog jezika o bilo kojem idiomu, ali i o organskoj osnovici na kojoj je nastao.
2. Normiranost: Jezici savremene civilizacije su normirani. „Norma predstavlja sveukupnost propisanih i obaveznih pravila dobre upotrebe jezika koja služe kao mjerilo jezičke ispravnosti i uzor svima koji se datim jezikom služe ili ga uče.“
Jezik je po svojoj prirodi normativan što znači da govornici jednog jezika posjeduju određena tradicijom i upotrebom naslijeđena znanja šta se i kako može reći u njihovom jeziku, kao i osjećanje šta je od čega bolje, šta može da posluži kao uzor, a šta je odstupanje od uobičajenog i prihvatljivog.
Standardnojezička norma zahvata sve nivoe jezičke strukture pa govorimo o ortografskoj, morfološkoj, sintaksičkoj, leksičkoj i stilističkoj normi.
Proces izgrađivanja jezičkih normi naziva se jezička standardizacija a njegov rezultat je standardni ili književni jezik. S druge strane su nestandardni jezički varijeteti : dijalekti, žargoni, sleng.
Iako se terminološki podudaraju, između standardnog i književnog jezika postoje određena diferenciranja: prvi termin naglašava mnogostrukost jezičkih funkcija u javnim životu uopće, dok drugi više ističe književne i kulturne funkcije.
3. Višefunkcionalnost: standardnim se jezikom mora moći izreći sve ljudsko znanje, konekretno i apstraktno, njime se mora suvereno govoriti o cjelokupnome univerzumu. U skladu sa potrebama koje podmiruje standardni jezik raslojava se na funkcionalne stilove. Pet je osnovnih funkcionalnih stilova: naučni, administrativni, publicistički, književnoumjetnički i razgovorni.
4. Stabilnost u prostoru: standardni jezik je naddijalekatski, nadregionalni i općenacionalni. Njime svoje komunikacijske potrebe govornici zadovoljavaju bez obzira na geografsko porijeklo.
5. Stabilnost u vremenu: gipkost (elastičnost) u vremenu.

Zaključak

Jezik je složena pojava. To proizlazi prije svega iz činjenice da je sistem znakova koji se naziva jezikom, zajedno sa pravili¬ma za njihov izbor, kombinovanje i upotrebu, sam po sebi izuzetno složen. I pojam jezika je, kao što pokazuju date definicije složen.
Kao jezički tip koji se ne razvija spontano nego planski i koji ostaje trajno zabilježen u knjigama i drugim dokumentima, književni jezik se vremenom mijenja sporije od samoniklih narodnih govora. Zbog toga se ovi tokom vijekova od njega mogu osjetno udaljiti pa se jezik kulture i jezik naroda mogu znatno razlikovati što se desilo sa starim kulturnim jezicima kao što je sanskrit, hebrejski, arapski, latinski ili staroslavenski.
Književni jezik ima i svoju usmenu formu, koja u savremenom životu postaje sve važnija. To je upotreba službenog jezika ne samo u školi već i na radiju, televiziji, u pozorištu, na javnim skupovima itd. Takav vid upotrebe jezika najčešće se imenuje pojmom standardni jezik. Postoje i težnje da se taj naziv upotrebljava mjesto pojma književni jezik za označavanje zajedničkog jezika na svim nivoima zvanične upotrebe. U lingvističkoj nauci javljaju se i nastojanja da se ta dva pojma kao termini među sobom razgraniče. Tim razgraničenjem pojam književni jezik označavao bi samo jezik književnog djela, a pojam standardni jezik širu upotrebu zvaničnog jezika utvrđenog gramatičkim i pravopisnim pravilima, koji su obavezni za sve govornike jezičke zajednice.
Ova dva naziva upotrebljavaju se najčešće sinonimno. Naziv književni jezik ima najdužu tradiciju i najpogodniji je za označavanje jezika u pisanoj formi. Pojam standardni jezik češće se upotrebljava u samoj lingvistici kao nauci. Njime se precizira da je riječ o jeziku koji je u jednom smislu širi pojam od jezika književnog djela, a u drugom smislu je i uži pojam. On ne obuhvata obavezno sve stilske mogućnosti koje ima književni jezik, odnosno jezik književnog djela.
Standardni jezik pridržava se norme, dok u književnom jeziku ima primjera odstupanja od norme i pomjeranja prioriteta sa primarne na sekundarnu nominaciju.
U jednom pogledu standardni jezik može se shvatiti i kao neka vrsta 'prosječnog jezika', tj. standardnih pravila njegove upotrebe. Književni jezik, međutim, obavezno podrazumijeva i kreativnost, stvaralački odnos spram jezika, tj. njegovo izražajno i značenjsko obogaćivanje. Jer ne samo da misao može obogatiti jezik već i sam jezik svojim mogućnostima obogaćuje misao.

Literatura

- De Sosir: Ferdinand: Opšta lingvistika, Beograd: Nolit, 1977.

- Grupa autora: Gramatika bosanskoga jezika, Zenica: Dom štampe, 2000.

- Internet: http://hrcak.srce.hr/file/77111

- Minović, Milivoje: Uvod u nauku o jeziku, Sarajevo: Svjetlost, 1980.

- Šipka, Milan: Kultura govora, Sarajevo: Institut za jezik, 2006.