Strukturalizam Krste Papica | SEMINARSKI RAD IZ KNJIZEVNOSTI

Strukturalizam je filozofski pravac koji sve izraze čovjekova duha, pa tako i likovnu i filmsku umjetnost, sagledava kao refleksiju prekognitivnih i nesvjesnih kolektivnih struktura. Struktura je uvijek objektivizacija socijalnog totaliteta, neovisno o tome koji oblik ona poprimila. Prema Leviju Straussu, u primitivnom društvu je nagonska, primordijalna, životinjska misao oslobođena od svih vanjskih sila i pritisaka koji bi mogli utjecati na nju. Upravo takvo društvo biva oslikano u Šimunovićevim strukturalnio- pejsažnim djelima, te u filmovima Krste Papića. Ovdje ću se osvrnuti na jedno od remek djela hrvatske kinematografije – njegov film Lisice, iz 1969. godine.
Kolektivna svijest je suma mentalnih sadržaja svih pojedinaca unutar neke društvene zajednice, bilo da je riječ o obitelji, naciji, etniciteti i sl. Kolektivna svijest, ili radije bih se izrazila kolektivno nesvjesno, tj. kolektivna nesvijest je entitet u konstantnom nastajanju i nestajanju, a tako je treba i promatrati. Zašto kolektivna nesvijest radije nego svijest? Stoga što svaka osviještena individua uvijek nastoji bježati iz kolektiva; primjeri takvih individua su slikar Frano Šimunović i redatelj Krsto Papić, koji u svojim djelima prikazuju surovost i nijemo predvidljivu predodređenost mase koja uvijek pada pod mačem tzv. sudbine. Utjecaj društva na pojedinca je neosporiv i gotovo presudan. Većina, odnosno kolektiv, se nikada, ili vrlo rijetko, uzdigne iznad ustaljenih obrazaca stvarnosti kakvom je programirana njihova (ne)svijest. U zdravom društvu je individualni napredak cilj i pokretač društvene zbilje, dok su u primitivnim društvima običaji i tradicijski sustavi (pa i politički) nadređeni pojedincu te mu negiraju razvijanje individualnosti. Film Lisice vjerno dočarava takav svijet.
Frano Šimunović je rođen 1908. godine u Dicmu u Dalmatinkoj Zagori, sin je slavnog književnika Dinka Šimunovića. Njegova djela ubrajamo u najeminentnije primjere strukturalnog pejzažizma ne samo hrvatskog poratnog slikarstva, već i općenito. Njegovi prikazi krajolika Zagore su strogi, kruti i opori, baš kao što je i taj krajolik sam u esenciji svoje duhovne naravi. Kao što se osviješteni pojedinac nastoji otrgnuti kolektivu, tako i Šimunović nastoji označiti jedan stvarni, pojedinačni isječak prirode, te ga potom u svojim djelima transformira u jedan gotovo apstraktan obrazac, koji iako je prikazan kao dio prirode, opstoji sam za sebe u svim realno oslikanim detaljima. Karakteristika njegovih slika su dinamika, kontrast i dramatika. Tako sredinom 20. st. nastaju njegova djela, Kamenjar, 1954., Zagora, 1957., Međe u kršu, 1959., Stare međe, 1969, Kameni doci, 1969, Sanjane međe, 1971, Stara priviđenja, 1973. U slikama prevladavaju dva elementa, zemlja i kamen, te mješavina triju boja; smeđe, crne i bijele. Gledajući slike, dobiva se dojam, da koliko god krajolik Zagore izgledao jednoliko, suho, i monotono - svugdje isti; toliko se čini da se svaki taj mali, pojedinačni djelić, nekako odlikuje samosvojnom neponovljivošću imanentnom svim bićima; kada se gleda kao odvojen dio, svaki djelić krajolika ima vlastitu živopisnost. Na taj način se i svaki pojedinac odlikuje posebnošću i potencijalu da se uzmakne svijesti kolektiva, no najprije treba osvijestiti tu činjenicu. Za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Frano Šimunović oslikava vjernost krajolicima Dalmatinske Zagore, a 1936. godine se usredotočio na prikaze tog pejzaža kao na ishodište svojih slikarskih zamisli, naslutivši da motivi pustog kamenjara dalmatinske Zagore mogu biti metafora njegovih egzistencijalnih promišljanja. On je vjeran tom motivu upravo zbog njegove istinske saživljenosti s njegovom problematikom. Šimunović kao senzibilan umjetnik, dakako, ne doživljava samo fizičku pojavnost krajolika koji prikazuje; sivi, bijeli kamen, smeđa, zelenkasta kruta i tvrda zemlja s pukotinama kao i primitivno, represivno mediteransko društvo puno potisnute individualnosti i bola koji se manifestira u vidu tih pukotina. Tako te slike prikazuju i duhovnu dimenziju krajolika, koja uvjetuje specifičan način života i mentalni sklop tamošnjih ljudi. Upravo zato se tu transcendira granica realnog pejsaža i svarnih prikaza dijelova krajolika, pa zbog takve proživljenosti dočarani dijelovi se okreću prema njegovom unutarnjem doživljaju dalmatinskog krša. Pejzaž se tad dematerijalizira, sa zemaljskih uzdižemo se do astralnih pejzaža osobna umjetnikova kozmosa.
Na slikama je dakle, prikazano tlo, pusti krš i zemlja, razmatranje strukture tog tla, te rastakanje i omekšavanje, što je postignuto nešto blažim miješanjem boja. Pored toga, uporaba jarkih boja netom pred II. svjetski rat, povezuje ga s Van Goghovim radovima. Radi i crteže ratne tematike, no uvijek se iznova vraća pejzažu. Prijelomno djelo u njegovu stvaralaštvu predstavlja slika Doci, kojom naglašava ritmičnu strukturu slike. Paleta je reducirana, ali je kolorit i dalje bogat te naglašavan kontrastima, često u obliku tamnih i svijetlih međa. Sintezom dolazi do svoga prepoznatljivoga izraza, dovodeći tako pejzaže na gotovo apstraktne forme. Njegova zrela djela, tako su spoj tradicionalnog i modernističkog shvaćanja. Kasnije se sve više okreće apstrakciji, a pri kraju stvaralaštva i ka simbolici samih motiva. Vidljiva je težnja za mitizacijom pejsaža koji oblikuje ''karaktere'' ljudi; koji fatalistično određuje sudbinu kolektiva. U takvom kolektivu prevladava i cijeni se, napose, beskarakternost. Stoga u Šimonovićevim slikama isprva nikada nije prikazan čovjek; samo pusti, tvrdi kamenjar koji ''guta'' svako slobodno pupanje života. Prvi su izvještaji iz kamenjara - oko 1937 - bilježili koegzistencijski model odnosa čovjeka i predjela: ljudi su napučili krajolik, seljaci okopavaju polja, žene nešto skupljaju, nečim se bave, nekamo kreću. Tada je pejzažna slika još bila pretežno konvencionalna, više ili manje iluzionistička, pa i nije bilo ozbiljnih problema s impostacijama figura. Nerijetko se motivima poljskoga rada pridružuju motivi procesija, a one će se, nedugo poslije, prometnuti u zbjegove, da ne kažem: seobe puka. Gdjekad su neki od tih likova bez pojedinačna značaja - reklo bi se za njih da su sjeme naroda - odjeveni u folklorno ruho, pa im se tako može odgonetnuti kolektivni entitet. Ne da tek jesu, nego da budu kao Netko. "Slikar tona, osobito prirođene osjećajnosti pod čijim se prstima rađa spontano transpozicija realnosti. Ta mogućnost je sretno sparena, valjda je to baština očeva, sa potrebom, gotovo romantičnom željom fantazirati i imaginirati na temelju realnih oblika čitav jedan svijet utvara, možda mu je i zbog toga toliko bliz i avetinjski Goya." Frano Šimunović je tom kamenjaru na kojemu su nikle sve najbolje pripovijesti njegova oca i oblikovali se svi njegovi najdojmljiviji likovi, kako muški tako i ženski pristupio s ozbiljnošću i dubokim razumijevanjem njegove stvarnosti. Djela Dinka Šimunovića su na njega ostavila veliki dojam.
Krsto Papić u svom kultnom filmu Lisice također prikazuje zaostale predjele Dalmatinske zagore, dakle isti taj kamenjar, te zvjersku narav njegovih protagonista koji, na kraju, zvjerski ispoljavaju ono kolektivno nesvjesno što oblikuje njihovu (ne)svijest. Papić baš kao i Šimunović, samo putem drugog medija, uspješno koristi puste i surove krajolike dalmatinskog krša kako bi dočarao okrutnost primitivnog i licemjernog društva koje, ili utapa pojedinca u svoju ne(svijest), ili na najokrutniji način negira njegovo postojanje, odnosno, okončava ga. Andrija, koji siluje mladu nevjestu, je utjelovljenje brutalne i licemjerne vlasti koja koristi svu svoju moć i ime u narodu ne libeći se i najkrvavijih povreda morala. Nešto kasnije udbaši ga privode pod sumnjom da je staljinist, mladoženju Antu prebiju mještani, a silovanu nevjestu Višnju, protjeraju i ubije jer je osramotila svog mladoženju i njihovo ime. Upravo ono što je Frano Šimunović mogao osjetiti u pisanjima svog oca, je nevjerojatan (za muškarca onog doba) senzibilitet za žene, njihovu podređenost unatoč, po njemu, duhovnoj superiornosti. Dinko Šimunović pokazuje izniman senzibilitet za žene u svojim djelima, suosjećajući s patnjom i sudbinom žene u krutom patrijarhalnom mediteranskom društvu koje negira njezinu osobnost, pa u konačnici i spolnost. Takvu tragičnu sudbinu je imala i nevjesta Višnja, koja stradava pod jarmom bezlične mase zaluđene tradicijskim vrijednostima i plaća Andrijine grijehe ni kriva ni dužna. S druge strane, Dinko Šimunović toliko poštuje ženu da je u svojim djelima oblikuje kao mitsku podlogu; Žene su čuvarice ognja i ognjišta: u doslovnom i prenesenom smislu; one su i posredovateljice tradicije. Kroz njih se čovjek oslanja na svoje: obitelj, rod, narod. Žena je Majka: darovateljica života i jezika. On je materinski jezik. Ona je prva hraniteljica. Ona je, djetetu na sisi, još i više: hrana sama, piće samo. Ona je Anima i Psiha, netjelesni sukus bitka: Duša, golubica. Šimunovićevskim jezikom: Srna.
Takvom senzibilnošću Dinko se dojmi i svog sina, koji na svojim djelima tek kasnije unosi ljudske, odnosno ženske figure. Likovi žena u pustome podneblju, pod otvorenim nebom i na surome kamenu shematizirani su teškom, prapovijesnom sjekirom i čine se više kao antropomorfne okamine, nego kao zbiljski ljudi. Nije nimalo izgledno, da će se ijedna od njih moći prignuti ili, sjedeća, podići; da će uspjeti pomaknuti ruku, okrenuti glavu, zakoračiti. Ima u njima nešto od pustoši i opustošenoga što sugerira da potječu iz pradavnoga Mrkodola. Vidljivo je da su Frani ti motivi i svijest o ženi od iznimnog značenja.
Frano uvijek uzima prepoznatljivi rodni krajolik kao ishodište svojih duhovno estetskih promišljanja, on transcendira njegovu strukturu uzimajući iz pejsaža pojedinačni motiv te ga izdvaja kao jedinstveni prikaz; tako ga dematerijalizira, te naposljetku uvodi ka sve većoj apstrakciji koja značenje pronalazi jedino u okviru najuzvišenijih, metafizičkih tumačenja.
Dok Krsto Papić, svojim filmom koji vjerno pokazuje demonsku surovost, poručuje da je gušenje individualnog izražaja stravično bolno za one koji ga potiskuju, svjesno ili nesvjesni, tada oni postaju bliži prirodi zvijeri te gube svoju ljudskost. Obojica, autora, slikar i režiser poručuju: Nikada se utopiti u nesvjesnom kolektivu, već uzeti od njega što je pojedincu potrebno za individualni razvoj, te se mijenjati; to je jedini način za kolektivnu evoluciju. Što je individuum kreativniji u svom djelovanju ka kolektivnoj svijesti, a to je moguće samo uz kreativnost, to je on ostvareniji; naposljetku i vrijedniji.

Strukturalizam Krste Papića u filmu Lisice i djela Frane Šimunovića

Strukturalizam i kolektivna svijest

Strukturalizam Krste Papića u filmu Lisice
i djela Frane Šimunovića