|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Poetika romana “Staklenko” Živka Jeličića
Bibliografski podatci
Splićanin
Živko Jeličić (1920. – 1995.) autor je jednog od najhermetičnijih
hrvatskih proznih opusa (Prosperov Novak, 2003: 433). Dugi niz godina
Jeličić je bio glavni pokretač književnih aktivnosti oko splitskoga Čakavskog
sabora a kasnijega Književnoga kruga. Uređivao je nekoliko časopisa od
kojih i utjecajne Mogućnosti te vodio nakladničke kuće i pokretao serijalne
publikacije. Na početku svoga književnoga rada pisao je liriku, ali se
ona nije sviđala komunističkim cenzorima bivše Jugoslavije koji su je
smatrali krivotvorenjem partizanske borbe. 1952. tiskana mu je zbirka
pjesama Koliba u inju, koju je spjevao na temelju dnevnika Rodoljuba Čolakovića.
Poslije tiskanja potonje zbirke Jeličić se potpuno posvetio pisanju romana.
Jeličić je s dosta uspjeha, ali ne odveć sistematski, pisao i književne
kritike i eseje pa je 1953. objavio kritičku zbirku Lica i autori, a knjiga
kritika Usput tiskana mu je desetak godina potom. Prvu konzekventnu marksističku
interpretaciju hrvatske književnosti ostvario je Jeličić u knjižici Marin
Držić – pjesnik dubrovačke sirotinje (1950.). Ta je studija svojevrsnom
polemikom protiv građanski orijentirane studije Jorja Tadića o istom piscu.
Svoja istraživanja renesansnog autora Marina
Držića zgotovio je u opsežnoj monografiji Marin Držić Vidra, tiskanoj
1960. u Beogradu. Temeljena na arhivskoj građi, ali i na dubinskim psihološkim
i sociološkim analizama, to je jedna od najboljih književnih biografija
u svojemu vremenu, djelo savršeno dobrog odnosa između izmaštanog i stvarnog,
romanesknog i dokumentiranog (vidi Prosperov Novak, 2003: 433).
Jeličićev romaneskni opus obilježava osam romana u kojima je, kako drži
Slobodan Prosperov Novak, bez ostatka slijedio školu francuskog novog
romana. Slijedio je analitičnost tih pisaca, poštovao njihovo napuštanje
čvrste fabule, inzistirao, kao i oni, na epskoj naraciji ali pri tome
nije opisivao akcije lica nego je ga je više od svega zanimalo stanje
predmeta. (Prosperov Novak, 2003: 433). Kao što su to činili i njegovi
francuski prethodnici, Jeličićevi su likovi bili otuđeni građanski intelektualci,
a pisao je o događajima bliskim njegovu obiteljskom i osobnom sjećanju.
Iako je bio pisac deskripcije, stvarnost nije opisivao, već je opisivao
ono što su njegovi likovi percipirali unutrašnjim okom. Redoslijed njegova
doživljaja stvarnosti nije blizak realističnoj prozi. On ne opisuje stvarnost
uz pomoć jezičnih konvencija. Za njega percepcija prethodi opisivanju,
percepcija za njega postoji prije jezika, jer je jezik Jeličiću dolazio
kao završni amalgam teksta (vidi Prosperov Novak, 2003: 433). Međutim,
valja imati na umu da sam Jeličić nikada nije priznao da je sljedbenik
poetike novog francuskog romana, ali se u njegovom stvaralaštvu svakako
pojavljuju analogije koje ih povezuju, no o tome ćemo nešto više u nastavku.
Dva kraća romana objavljena su mu 1957.: Kap stida i Staklenko, a 1960.
opsežna Mlaka koža u kojoj je definitivno prepoznato autorovo opsesivno
prebiranje po dubinama intime (Prosperov Novak, 2003: 433). Objavio je
i trilogiju Splitski triptih , te dvije knjige pripovijedaka Gola Julija
i Bizantski car.
Jeličića se smatra jednim od najrasnijih Mediteranaca u novijoj hrvatskoj
književnosti. Autor koji je, drži Prosperov Novak, svoju epsku dušu najugodnije
smjestio u fragmente i, mada je pisao odeblje romane, bio je pisac minijatura
jer je mislio da se svijet može najbolje obuhvatiti kad ga se razloži
na najmanje psihičke senzacije, na najmanje fizičke čestice (Prosperov
Novak, 2003: 434).
Poetike romana “Staklenko”
Staklenko je roman koji u sebi obuhvaća nekoliko poetika. Poetiku psihološkog romana, jer je fabula svedena na minimum, a u prvi plan dolazi psihološko portretiranje protagonista, unutranji monolozi, reminiscencije i sjećanja, pa čak i snovi i snoviđenja. Također, Staklenko ima tipične karakteristike modernog romana – zapostavljanje vremenske i prostorne kategorije, kao i posve olabavljenu fabulu (Šicel, 1997: 217). Kronologičan slijed događaja narušen je premještanjem priče vezanih uz događaje oko protagonista i supružnice mu Vesne na događaje vezane uz otok i domicilno stanovništvo i obratno. Sam je pak roman podijeljen na šest poglavlja od kojih su neka pisana u prvom, a neka u trećem licu – dakle, ponekad je pripovjedač heterodijegetski, a ponekad homodijegetski, s izmjenom intradijegetskog i extradijegetskog pripovijedača – a nakon svaka dva poglavlja umetnut je intermezzo. Prvi intermezzo nakon drugog poglavlja, a drugi intermezzo nakon četvrtog poglavlja. Narativni univerzum tako je i zatvoren intermezzom u službi epiloga (vidi Jeličić, 1964: 232). Također, prvo, treće i šesto poglavlje nose inicjalno postavljene fragmente iz dnevnika Staklenka, pa možemo govoriti i o poigravanju s različitim diskursima: onog fikcionalnih dnevničkih zapisa protagonista te samog romanesknog prostora. Staklenko ima odlike i novog francuskog romana. Očituje se to u minucioznoj analitičnosti, napuštanju čvrste fabule te inzistiranju na epskoj naraciji. Jeličić stvarnost animiranih predmeta razlaže na tisuće molekula koje onda opisuje ustrajnošću minijaturista sve dok mu one, od prve do posljednje, ne uđu u perceptivni raster, ne samo likova iz romana nego i pisca i čitatelja ( Prosperov Novak, 2003: 433). I kod njega je fabula podređena suptilnim analizama svijesti, osobito pojedinca izgubljenog i dezorijentiranog u suvremenoj civilizaciji. U ovom slučaju to je Staklenko. Otuđeni građanski intelektualac, introventirani i neurotični hipohondar mazohističkih sklonosti, kojega opsjeda misao – kojom je i otvoren romaneskni prostor Staklenka – da je providan kao staklo (Jeličić, 1964: 7), da se kroz nejga sve vidi (Jeličić, 1964: 7). On je, kako kaže Nemec, također i egosit, narcisoidno okrenut sebi, i svome svijetu želja, slutnja i fikcija. Njega opsjeda ženina nevjera pa s ustrajnom marljivošću prikuplja sve raspoložive činjenice o tom činu. Pratimo njegove solilokvije, analize, asocijacije, intimne dvojbe, nesvjesne preokupacije (vidi Nemec, 2003: 199). Staklenko obiluje i elementima poetike egzistencijalizma. Vidljivo je to prije svega u oblikovanju lika Staklenka. On je tragična ličnost, za život nesposobna jedinka, izgubljena u neprijateljskom mu svijetu, a njegovo je rvanje s tim svijetom samo zbir ponižavajućih poraza (vidi Gradiška, 1983: 39). On kao takav određuje egzistencijalno očajanje i beznađe. U prilog ovoj tezi ide što, kao i u egzistencijalističkom romanu, Staklenko kao lik ima psihološku čvrstoću, on postaje individuum, u potpunosti uspostavljeno biće čak i onda kad ništa ne radi (Dalmatin, 2011: 145). Jeličić lik Staklenka ne oblikuje kroz akciju, ona je sporedna, već kroz njegov skriveni život, kroz njegovu okrenutost samome sebi. Staklenko tako često zaviruje u podsvjesno, pa kao i egzistencijalistički likovi, pokazuje kako se to podsvjesno kratkim postupkom transformira u pokušaj akcije (Dalmatin, 2011: 146). Tako Jeličić problem pojedinca kao apsolutnosti, sagledava kroz osvješćivanje njegova vlastitog bića i znanje lika koliko kao slobodan, odnosno neslobodan akter može slobodno djelovati da bi ostvario svoju nezavisnu ontološku egzistenciju (vidi Dalmatin, 2011: 146). Također, u romanu je, kako smo već napomenuli, prisutna i destrukcija fabule u korist drame svijesti jednog ili više pojedinaca.
Prednosti i mane romana Staklenko
Jeličićeve romane ne možemo smjestiti u konkretan modelski ''pretinac''.
Njegova je poetička pozicija po mnogočemu samosvojna, a svoj je opus dosljedno
gradio na poetici hiperrealizma i ''totalne deskripcije'' (Nemec, 2003:
174). Potonje je ono što se najviše ističe u Jeličićevu romanesknom opusu.
Njegova tehnika totalne deskripcije prisutna je i u romanu Staklenko.
Jeličić pedantno bilježi sve potankosti , registrirajući i najmanje pokrete
u prostoru i svijesti likova te raščlanjujući cjelinu, u brojnim umecima
i digresijama, na niz sastavnih dijelova (Nemec, 2003: 196). Sitnozorno
opisivanje elemenata oko likova zapravo je opisivanje stanja svijesti,
jer i Staklenko ''sitnozorom'' analizira svaku potankost. Njegovom oku
ili misli ne promiče apsolutno ništa. Kao rezultat takve tehnike nastaju
gusta, hermetična, nekomunikativna tekstualna masa puna nepovezanih detalja,
asocijacija, osjetilnih senzacija, ali i svakojakih suvišnih poteza (vidi
Nemec, 2003: 196), koje bitno usporavaju radnju, ali je pokatkat i guše
time umarajući čitatelja. Ovakav postupak rezultat je Jeličićeve težnje
da sve, ali apsolutno sve što se nađe pred objektivom autorove kamere
bude zabilježeno bez obzira na važnost ili funkcionalnost. Dakle, autor
ništa ne izmišlja već samo bilježi ono što vidi neko imaginarno oko. Zbog
uporne težnje za preciznom evokacijom zbilje objektivnog inventara i mehanike
pojedinosti i oblika, predmetni je sloj izrazito bogat, a pred nama se
otkriva u svojoj verističkoj i pitoresknoj pojavnosti. Pripovjedač je
suzdržan hladan, gotovo impersonalan. Predočeno govori samo sa sobom;
naknadni komentari nisu potrebni. No pomna obrada vizualnih slika s kumuliranjem
hrpe podrobnosti i statičnih motiva guši teksturu romana (Nemec, 2003:
196 - 197).
Zbog ovakve bujne opisnosti čitatelj nema prostora da zamišlja štogod.
Nema prostora da sam u mislim pokuša zamisliti interijer i/li eksterijer.
Sve je predočeno. Jedino likovi nisu nešto detaljnije fizički opisani,
ali zbog siline opisa općenito teško da si možete dozvoliti luksuz zapadanja
u zamišljanje kako bi pojedini lik mogao fizički izgledati. Tek doba starost
dolazi do izražaja, pa ih tako jedino možete percipirati kao mlade ili
stare. Ovime ne pokušavamo reći da su likovi kod Jeličića svedeni na stvari.
Upravo suprotno. Jeličić inzistira na tzv. oslobođenim licima, tj. na
osobitoj karakterizaciji likova prema kojoj se oni takoreći samokreiraju
razgranatim pričanjem o sebi, autoanalizom i vivisekcijom svoje nutrine.
Likovi su tako dinamični, osjenčani sa svih strana, obilježeni hrpom oprečnih
i promjenljivih svojstava (vidi Nemec, 2003: 199).
U romanu Staklenko, posrijedi je pretenciozna psihološka studija o ljubomori,
preljubu i nerazumijevanju među supružnicima. Glavni lik posuđen je iz
istoimene Cervantesove novele , a u središtiu su njegovi promjenljivi
doživljaji, unutarnje reakcije i odrazi vanjskih događaja u svijesti i
snovima (Nemec, 2003: 199). Stakelnko je, kako smo već rekli, introventirani
i neurotični intelektualac, hipohondar i mazohist koji želi istjerati
na čistac sve činjenice vezane uz preljub njegove supružnice. Okrenut
je svome svijetu želja, fikcija i slutnji, a često pratimo njegove solilokvije,
analize, intimne dvojbe, nesvjesne preokupacije i dr.
No Staklenko je stavljen u prepoznatljiv ambijent što se raščlanjuje pred
njegovim očima. U introspektivni sloj prodiru prozori iz njegove okolice,
iz otočkog kraja kamo se sakrio od velegradske vreve na odmor sa svojom
supružnicom Vesnom. Taj je dalmatinski/mediteranski otočki svijet napučen
bizarnim likovima koji su i jezično primjerno karakterizirani (vidi Nemec,
2003: 199):
Ma Turketo, šjorno, šjorno. Poj na odbor, otvoridu se vrata od sobe prišidenta,
ko je unutra? Turketo. Greš li na sindikat, ko ti sidi imbandiran za stolon?
Turketo (Jeličić, 1964: 135).
Za razliku od intelektualističkih preokupacija Staklenka i žene mu slikarice,
ti su ljudi okrenuti običnim svakodnevnim problemima i potrebama tijela.
Otočani obavljaju svoje svakodnevne poslove i zaokupljaju ih događanja
vezana uz otočki mikrokozmos. Tako, primjerice, šjor Giacomo, osoba koja
živi u svojim reminiscencijama na prošlost, krati dane brinući se o svojim
kunićima i kupusu koji za te iste kuniće gaji. Njegova preokupacija dolazi
do izražaja u posljednjem poglavlju naslovljenom Intermezzo u službi epiloga,
u kojem je ispričana storija vezana zapravo uz njegove dnevničke zapise
o klanju kunića. Dnevnik donosi sve podatke, kada i zašto je ubijen pojedini
kunić, te fizičke karakteristike istog.
Zanimljivost je romana upravo u uspješnu povezivanju suprotnih područja:
subjektivnog i objektivnog, pučkog i intelektualističkog, fizičkog i duhovnog.
U posebnim intermezzima produbljuju se analize dvaju svjetova neobičnim
kontrastima i ironijskim pogledima. Upravo je tu, ističe Nemec, došla
do izražaja Jeličićeva sposobnost primjećivanja grotesknog i morbifdnog
u okrilju ljudske svakodnevice (vidi Nemec, 2003: 199 – 200).
Najzanimljivije stranice romana upravo su i ispisane na temu otočkih zgoda
lokalnih mještana, primjerice one o načinu na koji je šjora Marija varala
putnike za novac. Naime, kako je šjora Marija živjela na putu koji je
vodio do grada, putnici su kljusad, da im ne smeta u obavljanju poslova,
vezivali u hladu kod šjore Marije, a potom odlazili u grad. Pogodba je
jednostavna: ako magare (za mule i konje vrijedili su isti uvjeti) ostavi
hrpicu smeđih gomolja, tada njegov vlasnik uzjahuje i odlazi ne plaćajući
ništa u novcu, jer šjora Marija odmah pobere gomolje u vrećicu i istrese
ih iza konobe na spremište finog đubra za pomidore i klijalište kupusa.
A ako se životinja ustvrdoglavi i ode kao što je i došla, onda je vlasnik
životinje, prije nego uzjaše, obavezan ostaviti pet dinara na račun vezivanja
i smještaja kljuseta (Jeličić, 1964: 125). Međutim, s vremenom je šjora
Marija, dok vlasnika životinje nije bilo, a ova je ''dala svoj danak'',
kriomice kupila izmet te ga skrivala. Kada bi vlasnik došao, vidio bi
da gomolja nema te bi mislio kako životinja nije obavila svoju zadaću.
Potom bi morao platiti pet dinara, a šjora Marija bi dvostruko zaradila.
Za kraj valja reći da je problem Jeličićevog romana Staklenko upravo hiperanalitičnost
kojom guši radnju. Sve ono što se može reći na dvije stranice Jeličić
rastegne na petnaestak. Takav tip duborezačke naracije (Nemec, 2003: 200)
teško može zaintrigirati suvremenog čitatelja. Ipak, zavidna je i nevjerojatna
verbalna energija kojom prati podrobnost svake situacije, svakog razgovora,
tijek svih događaja, kretanje svijesti i slijed svake misli.
Zaključak
Roman Živka Jeličića, Staklenko, u najmanju ruku osebujan je roman za
kojeg svakako valja izdvojiti nešto više vremena za čitanje, jer Jeličić,
kako smo već rekli, bujnom opisnošću svake kretnje, misli, pa i najmanje
stvarce u svijesti i okolini likova, nagoni čitatelja na pomno i posvećeno
čitanje. Tehnikom ''totalne deskripcije'' Jeličić slučaju ne prepušta
ništa. Sve je predočeno. Tako, primjerice, i svaki dijalog biva popunjen
opisima što pojedini lik čini, što misli, kako se ponaša, i dr. pa tako
čitatelj nema previše prostora da se prepusti maštanju. Svaki je ''kadar''
zabilježen pomnim i budnim okom pripovjedača, koji sitnozornim pripovijedanjem
ne samo što ilustrira svaki detalj već i opisuje stanje svijest protagonista
koji misli da je sav od stakla. Da se kroz njega sve vidi. Sitnozorno
pripovijedanje, tehnika ''totalne deskripcije'' i hiperanalitičnost glavna
su obilježja romana, a ujedno i, da se tako izrazimo, opravdanje za protagonistov
strah. Jer mi doista ''vidimo kroz njega'', vidimo svaku njegovu kretnju
i misao.
Roman također obilježava, po našem mišljenju, i nekoliko poetika, koje
smo naveli u uvodu te obrazložili u središnjem dijelu rasprave o Staklenku,
a to su: poetika psihološkog romana, modernog romana, novog francuskog
romana i egzistencijalističkog romana. Jeličić je tako psihološki minuciozno
analizirao i portretirao protagonista, ali i neke druge likove poput šjor
Giacoma ili šjore Marije. Služeći se postulatima poetike modernog romana
olabavio je fabulu i zanemario vremenske i prostorne kategorije, omogućivši
tako nesmetan ''upliv'' priča koje se vrte oko različitih likova i odvijaju
na različitim mjestima. Razlažući stvarnost animiranih predmeta na tisuće
molekula i opisujući ih ustrajnošću minijaturista (Prosperov Novak, 2003:
433) te suptilnom analizom svijesti protagonista intelektualca izgubljenog
u suvremenom svijetu, dotaknuo se poetike novog francuskog romana. Ne
stavši na tome, Jeličić je oblikovao tragičnu ličnost Staklenka; za život
nesposobnu jedinku, koja se rve sa svijetom koji ga okružuje, a koji doživljava
poraz iscrpljujući se u beskrajnim analizama vezanih uz ženin preljub.
Upravo se u oblikovanju lika najbolje ogleda i poetika egzistencijalizma.
Međutim, uz sve uspješne zadaće koje je Jeličić ''ispunio'' u ovom romanu,
mi se moramo složiti s Krešimirom Nemecom, koji drži da će zbog pretjerane
opisnosti i analitičnosti, sa svojom zamornom retorikom, ''virtuoznom
jezičavošću'' i deskriptivnom ''poetikom pogleda'' (Nemec, 2003: 202),
Jeličićev roman teško naći put do suvremenog čitatelja. Ipak valja priznati
da oduševljava verbalna energija kojom se prati svaka situacija, ma i
najsitnija pomisao pojedinog lika, ili snaga opisa i digresija kojima
se vješto poentira pojedina misao ili sekvenca .
Literatura
• Dalmatin, Ana (2011), Egzistencijalistički roman u hrvatskoj književnosti, Matica hrvatska – ogranak Dubrovnik, Dubrovnik
• Gradiška, Ante (1983), Između stvarnosti i fikcije, Književni centar Zadar, Zadar
• Nemec, Krešimir (2003), Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga, Zagreb
• Prosperov Novak, Slobodan (2003), Povijest hrvatske književnosti, Golden marketing – tehnička knjiga, Zagreb
• Šicel, Miroslav (1997), Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, Školska knjiga, Zagreb
preuzmi seminarski rad u wordu » » »