ANTUN GUSTAV MATOS | SEMINARSKI RAD IZ KNJIZEVNOSTI

OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- KNJIŽEVNOST | JEZIK -

Još...

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873-1914)

Antun Gustav Matoš je jedan od najzanimljivijih pisaca novije hrvatske književnosti. Pesnik, pripovedač, esejist, feljtonist, polemičar, pisac vrlo široke kulture i istančanog ukusa, nemiran duh, borben i temperamentan — on je vršio snažan uticaj na razvitak hrvatske književnosti početkom ovog veka, imao oduševljeno pristalice među mladim piscima, i može se s pravom govoriti o njegovoj književnoj školi u dobrom smislu reči. Uneo je jedan nov duh u hrvatsku književnost i ceo svoj život posvetio njoj, boreći se za čistu umetnost.
Matoš je rođen u Sremu, u Tovarniku, 1873. godine. Njegovo školovanje je neredovno. Posle završenih šest razreda gimnazije uči u Beču za veterinara, ali te studije nije završio. Prilikom služenja vojnog roka u Petrovaradinu zbog nedisciplinovanosti biva zatvoren, ali beži iz zatvora i prelazi u Srbiju, u Beograd 1894. godine, i tu živi sedam godina, drugujući sa poznatim srpskim piscima onoga vremena: Veselinovićem, Sremcem, Vojislavom Iićem i drugima, izdržavajući se uglavnom zaradom od književnog posla. Sarađivao je u mnogim časopisima i listovima, pisao priče, skice, feljtone, kritike, članke po novinama. Do godine 1908. kada je amnestiran, on putuje po raznim zapadnim zemljama: Švajcarskoj, Francuskoj, Italiji, proširuje svoje duhovne vidike i iskustva. Petogodišnji boravak u Parizu značio je izgrađivanje i određivanje stava prema mnogim problemima umetnosti uopšte, a književnosti posebno. Po povratku u Zagreb on je u centru književnog i političkog života. U domovini se osvežava narodnim duhom, i tako otelovljuje u sebi dve protivrečne duhovne komponente: on je istovremeno i evropejac i kosmopolit, ali i nacionalist, veliki poštovalac narodne tradicije. Te mu protivrečnosti nisu smetale, međutim, da trezveno gleda na društvene i književne pojave u svome vremenu. Umro je u Zagrebu 1914. godine.
Matoš je počeo pisati početkom devedesetih godina devetnaestog veka, i to pripovetke; taj svoj rad je najviše i cenio. Smatrao je da modernoj pripoveci nije cilj samo da zabavi, no je to istovremeno «studija, upravo eksperimenat kojim se demonstruje kakva socijalna ideja«. Na taj način je postao u svojim pripovetkama i slikar hrvatske stvarnosti, dopunjujući te slike i svojim feljtonima. Njegove zbirke pripovedaka su: Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1909). Na njega kao pripovedača uticali su uglavnom francuski pripovedači i romansijeri. On se povijao, pod tim uticajem od realizma do simbolizma, i to se jasno vidi u njegovoj pripovedačkoj prozi.
Matoš je pisao i lirske pesme. Sa uspehom je negovao sonet, trudeći se da ga da u što savršenijoj formi. Pesme mu se odlikuju jakim lirizmom, bogatom muzikalnošću, ljubavlju prema čoveku i domovini, i, po mišljenju jednoga kritičara, »njegova lirika nije samo najbolji nego i najkarakterističniji dio njegova stvaranja«.
Snažno je uticao na razvitak mnogih mladin hrvatskih pesnika svoga doba.
Pa ipak je Matoš možda najznačajniji kao feljtonist i kritičar, tačnije rečeno kao feljtonist-kritičar u dobrom smislu reči. Prateći sa živim i širokim interesovanjem svakodnevna društvena i književna zbivanja u svome narodu, on je vodio oštru borbu za pravu književnost. Pisao je impresionističku kritiku i smatrao da je »kritičar impresionist umjetnosti, kao što je umjetnik impresionist života«, da je kritičar »prije svega umjetnik, umjetnik osjećanjem i stvaranjem«. Imao je bogatu kulturu i instinktom umetmka otkrivao istine i lepote u književnim delima koja je ocenjivao. Sa podjednakim interesovanjem pratio je i hrvatsku i srpsku književnost. Zbirke kritičkih napisa su mu: Ogledi (1905), Vidici i putovi (1907), Naši ljudi i krajevi (1910). Posle smrti izdane su mu nekolike knjige kritika i eseja, pesama, pripovedaka.

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
oblaci nad tamnim gorskim stranama;
monotone sjene rijekom plivaju,
žutom rijekom medju golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
kućice i toranj; sunce u ranama
mre i motri kako mrke bivaju
vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
šapće o životu mrakom gluhijem
kao da je samac usred svemira.

LIRIKA ANTUNA G. MATOŠA

Novelist, polemičar, kritičar, feljtonist, Antun G. Matoš u prvom je redu lirik. Puls lirske stvaralačke naravi osjeća se na svakoj njegovoj stranici; kao ponornica, njegova lirika teče ispod polemički zapjenjenih psovki, ciničkog rezoniranja, historijskog i estetskog meditiranja, oštrih kritičkih sudova, konstruirano-traženih novelističkih motiva i sižea, da nenadano provali u opisu nekog pejzaža, u nevinom spontanom zanosu, u poetizaciji nekog odnosa — čista i jedra kao iskonska pjesma u prozi.
Na stotinu pitanja što su dozrijevala u kuenovskoj noći Matoš nije precizno odgovorio, no da je taj romantični trubadur Croatie osjetio jad svoje domovine bolje nego njegovi suvremenici, to je izvan sumnje. Priklana teškom stoljetnom historijom, kolonizatorski eksploatirana, raščetvorena, krvareći iz tisuću rana, Hrvatska je u to vrijeme imala priličan broj nadriljekara tadašnje građanske političke i kulturne elite — ali vrlo malo pjesnika koji bi je kompleksno osjetili i doživeli. Jedan od tih rijetkih bijaše A. G. Matoš, francuski estet, revolucionar i tradicionalist, Sloven i internacionalist, Jugosloven i starčevićanac, no iznad svega toga — pjesnik. I upravo ta Matoševa lirika, kao glavna i najdragocenija komponenta njegova artističkog potencijala, koja se otkriva uvijek u jednom intenzitetu na svim stranicama njegova razasuta opusa, čas u emocionalnom doživljavanju kraja ili ljudi, čas umjetničkih objekata — veže njegov idejno-estetski eklektizam u jedinstveno umjetničko djelo.
Ako i jeste tačno da Matoš pod imperativom svoje urođene lirske sklonosti počinje pisati stihove, još uvijek nije rečeno da njegova lirika dolazi u rimama do svog najimpresivnijeg izraza. Naprotiv. Iz sveukupnoga Matoševa proznog djela, koje obuhvaća oko 20 omašnih svezaka, mogla bi se nesumnjivo sastaviti knjigu lirsko-proznih fragmenata, u kojoj bi lirik Matoš došao mnogo vjernije i potpunije do izražaja no u svojim stihovima. Lirska spontanost, kojom oživljuje francuski i naš pejzaž, kojom pristupa predmetima, rijetkost je u njegovoj stihovnoj lirici; samo u najboljim pjesmama njemu će poći za rukom da se probije do lirskog izraza svoje proze. Silujući svoj bogati osjećajni svijet u pregnantnost soneta, Matoš je često poetski siromašan, pjesnička mu je slika ishitreno konstruirana, a zvuk njegova stiha nije originalan: utjecaj Pariza — koji bješe inače za Matoša plodonosan — pretvara njegovu poeziju često u epigonstvo stranim uzorima. U većini svojih stihova Matoš nije iskren iz jednostavnog razloga što nije spontan: on je više tražio nego nalazio nov poetski izraz. Impresionist u poeziji, Matoš je vrlo malo pjesama uspio da dopjeva jedinstvenim doživljajem, iza pregnantnog, punog stiha slijedit će banalni, koji se ni po čemu neće razlikovati od stiha prosječnih poeta njegova vremena. I premda je Matoš napisao relativno malo pjesama, iako mu pjesme ispunjavaju najmršaviji svezak njegova sveukupnog djela, samo se u nekoliko pjesama otkriva njegova poetska narav u čitavom bogatstvu. No i s tim malim brojem pjesama (Jesenje veče, Maćuhica, Notturno, 1909, Čuvida, Gnijezdo bez sokola) njegovo se ime ne da izbrisati iz hrvatske poezije.
Taj strogi kriterij prema Matoševoj poeziji ni u kojem slučaju ne umanjuje kulturno-historijsku njenu važnost. Treba prilistati knjigu I. Savremenika iz god 1906. u kojem su objavljene Matoševe pjesme Utjeha kose i Serenada, pa da se jasno osjeti što je pojava njegove poezije značila u književnosti.
Vrlo dobar poznavalac srpske i hrvatske poezije, njen najlucidniji kritik tog vremena, Matoš je jasno osjetio jaz, koji je pukao na prijelomu stoljeća između našeg starijeg i novijeg pjesništva. Premda modernist, nitko o Dučiću i Rakiću ili o Begovicu nije pisao tako kritički kao on. Premda sentimentalan prema starijim pjesnicima, on je jasno osjetio njihovu u većini slučajeva lirsku nemoć, da poetski oblikuju sirov jezični materijal. S jezičnom, dakle, nerazvijenom bazom, koja je u njegovo vrijeme proživljavala svoje književno djetinjstvo, Matoš se smiono uputio u traženje novih poetskih izraza: da se potpuno oslobodi ne samo artificijelnosii, usiljenosti nego i pariških utjecaja. U tim rijetkim pjesmama ne progovara samo Matoš, nego se u stihovima, kao uvijek u velikoj poeziji, rastvara slika stvarnosti, slika, koju je lirik Matoš fiksirao nebrojeno puta u svojoj prozi...
Matoš nije bio pjesnik tuge, nego pjesnik energije. Upravo zato što je vjerovao u »uskrsnuće« domovine, hraneći tu vjeru njenom slobodarskom tradicijom
i demokratskim snagama, koje se u to vrijeme sve jasnije manifestiraju. Matoš je imao snage da pjesnički fiksira i njen jad i vjekovnu sramotu.
To njegovo sagledavanje nije rezultat klasne svijesti, on svoje fiksacije ne hrani bistrim cankarovskim perspektivama. Pjesnik, on na stvarnost reagira u prvom redu osjećajno. I u takvom jednom trenutku bistre pjesničke svijesti napisana je pjesma 1909, jedna od najimpresivnijih hrvatskih pjesama prvog decenija dvadesetog stoljeća. Ta stihovana Matoševa vizija, napisana kao usput, — ostaje i u njegovu opusu osamljena.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkom zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

To je prva strofa. Hladna, upravo ledena objektivizacija mjesta: riječi kao iz mramora klesane. Slika kao nožem rezana, jednostavna i u toj jednostavnosti monumentalna. To nije ni Heredia ni Verlaine ni Mailarme — to je Matoš. Štoviše, nema u toj slici bilo kakvih posuđenih rekvizita, ni angelusa, ni mrtvačkih svijeća, ni naše dekorativne feudalne prošlosti. Samo slika stratišta, simbola jednog malog naroda, koji je vjekovima oko kolaca, vješala i krvničkih panjeva uporno govorio da je ovdje, da postoji — a ti krikovi u narodnom bugarenju, u umjetničkoj poeziji, u kerempuhovskom »galgenhumoru«, krikovi pod vješalima, u plamenu su svjedočanstva njegova bistva, njegove egzistencije.
Ni u Mori, gdje razbija sve formalno-poetske okove svojih ostalih pjesama, Matoš nije tako potpun kao u ovoj pjesmi. Doduše, Mora će utjecati mnogo efikasnije na kasniju hrvatsku liriku; ritam te pjesme odjeknut će i u Krležinim stihovima, čitava političko-satirična hrvatska poezija između dva rata posredno je ili neposredno pod utjecajem tih Matoševih stihova iz More. Dok će Matoš svojim impresionističkim sonetima, bolećivim ugođajima jeseni, rezignacije, rekvizitima cvijeća, svijeća, igračaka, angelusa, utjecati na grupu »Griča«, na Hrvatsku mladu liriku, pjesma Mora postat će uzor pjesnicima koji inače s Matošem, a još manje sa njegovim učenicima, nisu imali nikakve veze.
No ipak Matoš pjesnik, Matoš čovjek najsugestivnije progovara u pjesmi 1909. Fiksirajući u fantastičnoj viziji vješanje Hrvatske, on je rastvorio sliku jedne duge historije vješanja, poniženja i smrti. Pišući inače o toj temi mnogo, on je obično mobilizirao i leksikon i dnevnu poliliku i romantičnu historiju. U ovoj pjesmi nema tog balasta. Pred pjesničkom spoznajom stvarnosti on je fiksirao samo sebe. Sebe u jami stratišta, pod vješalima, sebe u grobnici — da čitavu tu sliku, bošoski infernalnu, oljušti od svake tražene jezovitosti. I u toj pjesmi, u njenu ritmu, u izmjenjivanju slika, u balansiranju između sna i jave, u evociranju majčinih očiju, u čitavoj arhitekturi soneta; čitav je Matoš — kakav je hteo da bude i kakav bijajše. Ako pjesma treba da bude sinteza, onda ova pjesma sintetizira čitav složeni i često kontradiktorno-eklektički Matošev pjesnički lik.
Kod ocjenjivanja, pa i punog razumijevanja Matoševe poezije, ne smije se nikada zaboraviti da je ona samo dio njegova umjetničkog stvaranja. Ispjevana između Kranjčevićevih Trzaja i prvog rata, pisana tezom da naš poetski izraz može da dostigne francusku fakturu kraja stoljeća, ta je poezija u mnogim stihovima ipak životna. Kao što je bohemsko-romantični život emigranta Matoša općenito mnogo utjecao na njegove nazore i njegov izraz, isto tako taj život živi i u njegovim najboljim stihovima. A ako oljuštimo taj život od svih mistifikacija, koje je Matoš sam oko sebe širio — ostaje ipak taj životni tragičan, tipičan odraz tragičnosti jedne stvarnosti. Premda poslije Matoševe smrti (1914) hrvatska književnost kreće drugim putovima, uz Kranjčevićev, A. G. Matošev opus ostaje i u toj novoj književnosti najuočljivija njena komponenta.

*Marijan MATKOVlĆ

ANTUN G. MATOŠ KAO KNJIŽEVNI KRITIČAR

Kad god se bude ocenjivalo Matoševo književno-kritičko djelo, razasuto u nebrojenim esejima, prikazima, feljtonima i putopisima, uvijek će se nametati pitanje, u čemu je snaga i draž njegovih rečenica, da su preživjele ne samo pojave, koje su odražavale, nego i autorove apartne, a često i hirovite sudove, koje je u njima izražavao. Pravilo da većinu kritičara prati sudbina književnih pojava, o kojima su pisali, da je zaborav tih pojava i njihova smrt, ne vrijedi za kritičara A. G. Matoša. Njegovi nervozni kritički sastavci već decenijama odolijevaju zaboravu. Oluje ozbiljnih društveno-političkih perturbacija, što smo ih proživljavali u poslednjih pedeset godina, nisu im oduzele svježinu netom osušenih stranica. Pisca tih sastavaka nije stigla ni sudbina suca, koji je često izricao krive osude, ni temperamentnog pristaše stranke, koja se nasukala u brodolomu prvog rata, ni mislioca, koji je često zastupao pomodne ideje. Matoš živi danas u svom djelu — živi kao umjetnik. I dok je o misliocu Matošu njegov učenik Tin Ujević mogao već u nekrolognom članku izreći negativan sud, dok su njegove koncepcije bile vrlo često anahronizam već u vrijeme kad ih je napisao, kao što su mu mnoge književne ocjene bile plod trenutačnog raspoloženja — književnik Matoš, sa svim tim ozbiljnim manama, stoji ipak neoboriv još i danas u hrvatskoj književnosti kao umjetnik koji je označivao epohu u našoj književnosti, a i kao sugestivni kritičar koji je prvi na hrvatskom jeziku progovorio o mnogim estetskim pojavama, tc je u tom lucidnom, smionom govoru ostao do danas prilično osamljen.
Matoš pripada generaciji književnika kojoj bijaše suđeno da našu modernu književnost izvede iz često idilično-sterilna djetinjstva na nove neutrte staze. Među mnogim ideolozima svoje i starije generacije taj modernistički tradicionalist, koji u kasnijim polemikama oko Hrvatske Moderne svjesno nije pripadao ni Starima ni Mladima, po svom je umjetničkom potencijalu i književnoj naobrazbi jedini u našoj književnosti mogao biti most između naše kulturne prošlosti i budućnosti u času koji je bio odsudan za dalji razvitak hrvatske literature. I on je to bio! Brz, blistav, bezobzirno odrešit, on je kao artist osjetio svu kompleksnost problema naše mlade građanske književnosti, njene periferijske zaostalosti i izražajno slabosti. Dok su drugi književni radnici njegove generacije, postavivši o našem kukavnom kulturnom stanju oko godine 1900. istu dijagnozu kao i on, objavljivali u pozi sveznajućih, zabrinutih liječnika gotove spasonosne recepte, on je jedini osjetio da se s receptima u umjetnosti ne može ništa, nego da čas imperativno traži sugestivnu umjetničku tiječ, bilo kako gorka ona bila. I on ju je izrekao. Nije bilo neuralgičnog mjesta u kulturnom životu Matoševa vremena, o kojem on nije smiono pisao. Čas studiozno, letimice, čas lično, polemično, čas principijelno! U nervozno užurbanom radu nizahu se stranice. Kad je umro a umro je mlad — ostalo je više od sto araka kritičkog teksta, a hrvatska je književnost na početku dvadesetog stoljeća bila prebrodila tešku krizu. Mnogi objektivni i subjektivni faktori utjecahu na brzi razvitak hrvatske književnosti u prva dva decenija dvadesetog stoljeća: posredni i neposredni utjecaj tvorca našeg savremenog književno-esejističkog jezika ne treba nikako potejenjivati.
Osamnaest omašnih svezaka Matoševa teksta velik su torzo. Kao ni mnogi umjetnici koji su htjeli i mogli mnogo da kažu, ni on nije dovršio svoje djelo. Impresionist, on nije bio strpljiv kao njegovi francuski uzori. Rastrgan, bolećivo senzibilan i impulsivan, ostao je fragmentaran u svim književnim rodovima u kojima se javio. Ima među tim fragmentima nekih koji stoje sami za sebe, a ima ih koji su organski povezani za cjelinu u tolikoj mjeri da odijeljeni ne govore ništa (npr. Matoševa kazališna i muzička kritika) ili vrlo malo o autorovoj ličnosti. Ne da se odijeliti Matoš kritičar od Matoša prozaičara i pjesnika, Matoš književnik od Matoša novinarskog pečalbara. Matošev stvaralački lik razbija obično u književnoj historiji najopćenitije karakteristike. Najširi politički, moralni, pa i estetski termini preuski su da ga obuhvate u cjelini. Anarhičan, pun proturječja, izjedan nemirima, on je ipak imao neke principe koje je uporno zastupao u čitavom svom djelu i od kojih je samo izuzetno odstupao. Kao traverze, čas jače, čas slabije vidljive, ti principi određenog kriterija položeni su u nedovršenu zgradu njegova kritičorskog opusa. Oni nose tu zgradu, dižu je, spajaju fantastične, paradoksalne izbočine, opravdavaju vrijedni i manje vrijedni materijal, kojim se nervozni graditelj služio u varavoj nadi da će je dogotoviti. Zgradu nije okrunio krovom. Iza skela, grubog materijala, kao otvorene rane zjape mračne i tragične praznine u toj zgradi, koja — iako nedovršena — ostaje najdivniji i najinteresantniji spomenik hrvatske književnosti u prvim godinama dvadesetog stoljeća ...
Da bi mogao o najsuptilnijim književnim pitanjima, o stilu, izrazu, o talentu i stvaralačkim groznicama, o zaraznim temperaturama što zrače iz umjetničkih djela progovoriti sugestivno, dokle ne prožvakanim, naučenim frazama, kako bi rečenice o tim otkrićima životnih tajni bile nova svijetla otkrića — potrebno je da kritičar ima tri kvalitete: zanos, široku književnu kulturu i istančan osjećaj ljepote, razvijen književnim i životnim iskustvom.
Matoša je sa književnošću prožimao isti onaj zanos što ga otkrivamo u svih velikih kritičara. To je zanos koji je tvorac i oduševljene ljubavi i okrutne mržnje, zanos koji ruši sve braine između senzacija iz realnog života i senzacija što ih rađa život oblikovan u umjetničkom djela. . .
Čitava pobuna A. G. Matoša prema tzv. profesorskoj kritici, uporno zastupanje artizma kao životnog nazora, napokon njegov larpurlartizam pa i njegovo bohemstvo rodilo se iz njegova zanosa za umjetnošću. Taj ga je zanos nadahnjivao mržnjom na sve ono što je smatrao za diletantizam, pretvarao ga u romantičnog trubadura ljepote, koju je branio jednako u načelnim člancima i polemikama kao i esejima. No tu ljepotu nije nalazio samo u djelima svojih književnih simpatija, kao što su bili Baudelaire, Verlaine, Rimbaud, Heine i nad svima Byron, nego ju je otkrivao i u pisaca koji su mu morali biti strani i po temperamentu. Ne nalazeći toga zanosa za umjetnost u većini kritičarskih spisa svoga vremena — djelujući u sredini u kojoj je umjetnost bila usmjerena prema praktično-utilitaristićkim ciljevima, i koju su trpjeli samo pod uvjetom da kroči tim utrtim stazama — on se našao osamljen sa svojim zahtijevima, zanosima i snovima. Sve što je pisao o aristokratizmu u umjetnosti, svi njegovi tekstovi protiv Marjanovića i Skerlića, članci o tendenciji u umjetnosti, o slobodi stvaranja, bohemskoj usamljenoj gordosti — djela su čovjeka koji je izgarao u zanosu za umjetnošću, koji se posvetio tome da tu umjetnost svim svojim mogućnostima brani.
Matoševa književna kultura bijaše za naše prilike svakako izuzetna. U sredini gdje djeluju kritičari koji osim materinskog jezika ne znaju ni jedan drugi — on je poliglot. Osuđen na emigraciju, poznavajući više kulturnih centara, on nije u svojim literarno-kritičarskim uspoređivanjima afektirao, nego je stvarno uspoređivao kulturna stanja i događaje što ih je kao kritičar vidio i doživio. Dok su ostali hrvatski kritičari uglavnom upoznavali noviju srpsku književnost preko Nedića i Skerlića, Matoš ju je, boraveći godinama u Beogradu, čitao i doživio neposredno. To njegovo poznavanje srpske književnosti, njenih glavnih predstavnika, pokretnih snaga, srpskog poetskog izraza, te čitave kulturne srpske atmosfere za vrijeme posljednjeg Obrenovića — ogleda se u nizu članaka, eseja i kritika, koji dokazuju da je on kulturni srpski fin de-siecie poznavao mnogo bolje i prisnije nego hrvatski. Osjećajući hrvatsku i srpsku književnost kao jednu književnost, jednog jezičkog izraza, on je u svojim kritičkim sastavcima i asocijacijama i paralelama superiorno mogao komparirati naše zajedničke domete, uvesti jednu novu metodu proučavanja i osvetljavanja književnih pojava jednako srpske kao i hrvatske književnosti. On je, zapravo, bio kod nas prvi kritičar koji je znalački pisao o međusobnom utjecaju srpske i hrvatske literature, o njihovu zajedničkom razvoju i zajedničkim krizama. Pišući o bilo kojoj pojavi srpskog ili hrvatskog literarnog života, on je tražio međusobne paralele, šireći tako skučena obzorja naših južnoslovenskih književnosti. Sve ono što je pisao o srpskim piscima i pjesnicima, odaje čovjeka koji nikada nije smetnuo s uma da su hrvatskoj i srpskoj književnosti zajednički izvori.
Matoš je »bio u bližem doticaju s Evropom nego li mnogi od onih koji su upoznavanje Evrope smatrali u neku ruku glavnim ciljem svoje književne generacije. Upoznavao je na vrelu ljude i pokrete, o kojima je najveći dio hrvatskih pisaca njegova vremna znao tek iz druge i treće ruke« (A. Barac). Ta Evropa bila je za Matoša zapravo Pariz.
Iako nije bio dovoljno kritičan prema različitim utjecajima, letimice uhvaćenim impresijama, ako i nije, kad se upoznao s mnogim kritičkim metodama, nijednu dosljedno primjenjivao — krećući se na širokim prostranstvima bogate francuske literature i književne kritike, Matoš je istančao i produhovio svoj prirođeni osjećaj za književne vrijednosti, za osnovna pitanja književnog stvaralaštva. Braneći protiv profesionalnih književnih kritičara, profesora i docenata tezu da se kritičari rađaju, i to rjeđe nego pjesnici, on je tu tezu najbolje dokazao svojim djelom. Da onaj njegov zanos za književnost nije bio plitki entuzijazam diletanta, da njegova književno-kritička naobrazba njie ostala dosadna citatologija, te da je njegov istančani osjećaj ljepote našao svoju rečenicu, bistru i potentno sažetu formulaciju — bio je potreban prirođeni književno-kritički talenat, kojim je A. G .Matoš došao na svijet po istom zakonu po kojem se rađaju ostale umjetničke nadarenosti. Osjećaj za jezik, mogućnost kongenijalnog doživljavanja tuđih tekstova, sluh za ritam stiha, za umjetnički izraz, doživljajna rezoniranja na nijansu, na psihologiju i namjeru drugog pisca — taj splet kvaliteta — koje nisu ništa drugo nego preduvjeti za posao što ga zovemo književnom kritikom — bili su mnogo razvijeniji u Matoša nego u bilo koga od njegovih suvremenika. Svi njegovi kritički sudovi — koji se često potpuno razlikuju od sudova njegovih suvremenika Nedića, Skerlića i Marjanovića (npr. o Sremcu, Đalskomu, Dučiću, Zmaju Jovanu Jovanoviću), u najviše slučajeva i originalnost, a i točnost, crpu iz činjenice što je njihov autor bio rođeni kritičarski talenat.
O Antunu G. Matošu pisali su relativno mnogo. Za vrijeme svoga književnog života, neprestano u centru pažnje, uvijek u ofanzivnom stavu — on i njegovo djelo doživljavali su polemike, najbanalnije uvrede i pogrde, kao i rijetke kritike. Ranjiv vrlo lako, pun proturečja, Matoš je bio zahvalna tema svakomu kritičaru dogmatičaru. Pa i svakom kritičaru koji ne ocjenjuje njegovu pojavu u kompleksnosti.

*Marijan MATKOVIC (Iz članka A. G. Matoš kao kritičar, Republika, 1951, 11—12)