POCETNA STRANA

SEMINARSKI RAD IZ KNJIŽEVNOSTI

OSTALI SEMINARSKI RADOVI - KNJIŽEVNOST | JEZIK -

Alternacija suglasnika u srpskome jeziku-seminarski rad Alan Ford i kulturološki kontekst-seminarski rad Analiza dela “Hamlet”- seminarski rad Analiza “Hamleta”-seminarski rad Analiza pesme “Dioba Jakšića”-seminarski rad Analiza pesme “Smrt majke Jugovića”-seminarski rad Analiza pesme „Banović Strahinja“- seminarski rad Analiza dela “Nečista krv”-seminarski rad Antun Branko Šimić-seminarski rad Antun Branko Šimić “Preobraženja”-seminarski rad Antigona-seminarski rad Antun Šoljan “Kratki izlet”-seminarski rad Andrićeve pripovetke-seminarski rad „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Italo Kalvino-seminarski rad August Šenoa “Seljačka buna”-seminarski rad August Šenoa “Zlatarevo zlato”-seminarski rad August Šenoa “Prijan Lovro”-seminarski rad Alisa u zemlji čuda-seminarski rad 20 000 milja pod morem-seminarski rad Bijeli anđeo - Ćamil Sijarić-seminarski rad Branko Radičević - poezija-seminarski rad “Balkanski Špijun” Dušan Kovačević- seminarski rad Bilingvizam-seminarski rad “Bijeg” Milutin Cihlar Nehajev-seminarski rad Blugakovljev Majstor i Margarita- seminarski rad “Bogorodična crkva u Parizu”Viktor Igo -seminarski rad Bodler-seminarski rad Branko Ćopić „Bašta sljezove boje“-seminarski rad Civilizacijski okvir italijanskog jezika-seminarski rad “Crveno i crno” Stendal-seminarski rad Ćopićeva poezija za decu-seminarski rad Dečja književnost- seminarski rad Dante Aligijeri-seminarski rad Dante Alighieri "Božanstvena komedija"-seminarski rad Dante Alighieri - O božanstvenoj komediji-seminarski rad Djelo Marina Držića i njegovi izvori-seminarski rad Doktor Faustus-seminarski rad Dositej Obradović-seminarski rad “Don Kihot”-seminarski rad Don Žuan - Žan Baptist Poklen Molijer-seminarski rad Dostojevski i revolucija-seminarski rad Drama dvadesetog veka-seminarski rad Džon Don-seminarski rad “Dubravka” Ivan Gundulić-seminarski rad “Dundo Maroje” Marin Držić-seminarski rad Eliotova poezija-seminarski rad “Ep o Gilagamešu”- seminarski rad Epilepsija i Dostojevski-seminarski rad ''Evgenije Onjegin'' - Puškin-seminarski rad “Faust” Gete- seminarski rad Fjodor Mihajlovič Dostojevski-seminarski rad Fjodor Mihajlovič Dostojevski “Zapisi iz mrtvog doma”-seminarski rad Franc Kafka-pripovetke-seminarski rad Franc Kafka “Preobražaj”-seminarski rad Frančesko Petrarka-seminarski rad Gete “Godine učenja Vilhelma Majstera”-seminarski rad Govor i pismo-seminarski rad Gotski roman-seminarski rad “Gorski vijenac” Petar II Petrović Njegoš- seminarski rad “Gospoda Glembajevi” Miroslav Krleža-seminarski rad Grafički “anglicizmi”-seminarski rad “Gospođa Bovary” Gustave Flaubert - seminarski rad “Hamlet” Vilijam Šekspir- seminarski rad Hasanaginica-seminarski rad Hljebnikov i Majakovski-pjesnici ruske avangarde-seminarski rad “Homo balcanicus, homo heroicus ”-seminarski rad Hrvatski jezik u 19. stoljeću-seminarski rad Hronotop romana „Proces“-seminarski rad „Hipnos“ Rada Drainca-seminarski rad Idiot i Braća Karamazovi-seminarski rad Interkulturalnost u romanima Meše Selimovića i Ive Andrića-seminarski rad Istočni diwan – Dževad Karahasan-seminarski rad “Ilijada i Odiseja” Homer- seminarski rad Imenice-seminarski rad Interpretacija basni i priča o životinjama-seminarski rad Istorija Narodne biblioteke u Beogradu u 19. veku-seminarski rad Istorija razvoja zemunske biblioteke-seminarski rad Jao... trista puta! Sava Mrkalj-seminarski rad Jezične djelatnosti: slušanje, govorenje, čitanje, pisanje-seminarski rad Jure Kaštelan -seminarski rad Jezična obilježja publicističkoga stila hrvatskog jezika-seminarski rad Kamijevi romani-seminarski rad ''Kad su cvetale tikve'' i ''Petrijin venac''- seminarski rad Kategorizacija lika Ahileja iz Homerovog epa Ilijada-seminarski rad “ Kći Lotršćaka” Marije Jurić Zagorke-seminarski rad Knjižničar – katalogizator u knjižnici-seminarski rad Knjižnice i obrazovanje-seminarski rad Književne aluzije u Loliti- seminarski rad Književnost 20. veka- seminarski rad Ko je maznuo moj sir? - seminarski rad “Koreni” Dobrica Ćosić - seminarski rad Komika u eruditnim komedijama Marina Držića-seminarski rad Kraljević Marko-seminarski rad “Kraljević Marko drugi put medju Srbima” Radoje Domanović-seminarski rad “Kralj Edip” Sofoklo-seminarski rad Lav Nikolajevič Tolstoj-seminarski rad Laza Kostić “Medju javom i med snom” i “Santa Maria della Salute”-seminarski rad Legenda o Velikom inkvizitoru-seminarski rad Lik Fatime u epu “Ženidba Smailagić Meha”-seminarski rad Lirska poezija (lirika)- seminarski rad “Lovac u žitu” Jerome David Salinger-seminarski rad Ljubav u Kavabatinim delima-seminarski rad Ljubav u djelima realizma-seminarski rad Ljubavno pjesništvo Disa i Sime Pandurovića-seminarski rad “Mali princ”-seminarski rad Mato Lovrak “Vlak u snijegu”-seminarski rad Makijaveli-seminarski rad Marketing u školskoj knjižnici-seminarski rad Meša Selimović “Derviš i smrt”-seminarski rad Metaforična i mitski gradjena poezija Branka Radičevića-seminarski rad “Metamorfoze” - Publije Ovidije Nason-seminarski rad “Medeja” Euripid-seminarski rad Mitološka bića kod Ivane Brlić Mažuranić i Tolkiena-seminarski rad Mit o Vragu-seminarski rad “Milan Narandžić” Jakov Ignjatović- seminarski rad Milan Dedinac-seminarski rad “Most na Žepi” Ivo Andrić- seminarski rad Motiv ponora u Pavličićevoj Rupi na nebu i Brešanovoj Vražjoj utrobi-seminarski rad “Na Drini ćuprija”-seminarski rad “Na Drini ćuprija”-vremena i ljudske sudbine vezane za most-seminarski rad Narodni, književni i standardni jezik-seminarski rad Niče i Dostojevski-seminarski rad Vuk Stefanović Karadžić-seminarski rad Vukov rad na sakupljanju pesama - seminarski rad "Čiča Gorio"-seminarski rad Tipološke karakteristike ruskog realizma-seminarski rad Olja Ivanjicki-seminarski rad “Okovani Prometej” Eshil-seminarski rad OSMAN - Ivan Gundulić-seminarski rad Jure Kaštelan-seminarski rad “Patnje mladog Werthera” Gete-seminarski rad Principi stvaranja nelogizma-seminarski rad Poezija za decu Duška Trifunovića-seminarski rad Poezija - Federico Garcia Lorca -seminarski rad “Pod drugim suncem”-seminarski rad “Portret umjetnika u mladosti”-seminarski rad “Pop Ćira i Pop Spira” Stevan Sremac - seminarski rad “Povratak Filipa Latinovića” Miroslav Krleža-seminarski rad “Priče iz davnine” Ivana Brlić Mažuranić-seminarski rad Pričanja Vuka Dojčevića-seminarski rad “Prokleta avlija” Ivo Andrić- seminarski rad „Reče mi jedan Čoek“ Matija Bećković- seminarski rad Stari uskrsni običaji-seminarski rad “Staklenko” Živka Jeličića-seminarski rad Semjuel Beket-seminarski rad Selo u poeziji sentimentalizma i romantizma-seminarski rad Semiotika Umberta Ecoa-seminarski rad Seobe Miloša Crnjanskog u svetlu snova Vuka Isakoviča-seminarski rad “Seobe” Miloš Crnjanski- seminarski rad Slovenofilstvo u Njegoševom djelu “Luča mikrokozma” - seminarski rad Simbolika imena u romanima Dostojevskog-seminarski rad Simbolika šume kroz tematske i intermedijalne veze-seminarski rad Strukturalizam Krste Papića u filmu Lisice i djela Frane Šimunovića-seminarski rad “Smrt Smail - age Čengica” Ivan Mažuranić- seminarski rad Srbi svi i svuda i Slovo o srpskom jeziku-paralele Srbi u Hazarskom rečniku- seminarski rad Srpska apokalipsa po Dostojevskom-seminarski rad “Stranac” Alber Kami - seminarski rad “Starac i more” Ernest Hemingvej-seminarski rad “Slika Doriana Greja”-seminarski rad Smjerovi istraživanja književnosti-seminarski rad Specifičnost dječje književnosti-seminarski rad Stilske figure-seminarski rad Spoznajni značaj Ničea-seminarski rad Spoznajni značaj Stuarta Milla-seminarski rad Sukob ljubavi i dužnosti u Kornejevom Sidu-seminarski rad Šekspir „Bogojavljenska noć”-seminarski rad Šekspir “Bura”-seminarski rad Šekspir “Kralj Lir” -seminarski rad Šekspir “Kako vam drago”-seminarski rad Šekspir “Magbet”-seminarski rad Šekspir „Otelo”-seminarski rad Šekspir “Romeo i Julijа ” - seminarski rad Šekspirove istorijske drame-seminarski rad „Tajanstveno ostrvo“- Žil Vern-seminarski rad TENA - Josip Kozarac-seminarski rad Tomas Man "Budenbrokovi"-seminarski rad Tomas Man “Čarobni breg”-seminarski rad “Ujka Vanja” - Antona Pavloviča Čehova- seminarski rad “U registraturi” Ante Kovačić-seminarski rad Vladimir Majakovski-seminarski rad Vijon-seminarski rad Volter-seminarski rad Zločin i kazna- F. M. Dostojevski-seminarski rad Značenje bajki-seminarski rad Još...

Suvremena znanost o književnosti je u posljednja dva stoljeća obilježena prostranstvom polja svoje problematike te opsegom svakog od njih, tako da je teorijski nemoguće ostvariti njenu dosljednu i potpunu sistematizaciju. U ovom seminarskom radu ću pokušati objasniti i obuhvatiti najvažnije smjerove u kojima se razvitak književnosti i njene teorije događao posljednjih godina. Pojam smjera istraživanja književnosti označava određene putove proučavanja književnosti. Takvih je smjerova kroz povijest bilo nebrojeno mnogo, no u svom ću se izlaganju ograničiti na skup onih koji je dovoljno reprezentativan da ocrta već gore spomenuto prostranstvo znanosti o književnosti.

U povijesti književnosti, sama književnost se proučavala u okviru niza disciplina: poetike, retorike, gramatike, povijesti, stilistike ili mnoštva ideologija. Dešavalo se, dakle, da se znanost o književnosti u određenim vremenskim presjecima izjednačavala s nekom od tih disciplina. U posljednja dva stoljeća znanost o književnosti se uvijek iznova pokušavala odijeliti od njih te postati samostalna znanost. Od određenih je neporecivih konstanti ipak morala polaziti. Najčešće je to bila usmjerenost na vlastiti korpus. Ta usmjerenost podrazumijeva zapravo način motrenja na jedan te isti korpus, i upravo su te razlike u motrenju uvjetovale nastanak različitih smjerova proučavanja književnosti. Književna je djela, prema Stamaću, moguće motriti kao dijakronijski niz, pa se takvo proučavanje naziva povijest književnosti. Ako ih se motri u sinkronijskom nizu, takvo se proučavanje naziva teorija književnosti. I dakako, moguće je sva književna djela motriti kao raspršen niz i pojedinačne činjenice, i takvo se proučavanje naziva književna kritika.
Pojedini povijesno uvjetovani smjerovi istraživanja uvijek su davali prednost jednoj od ovih triju disciplina. Ante Stamać tvrdi kako znanost o književnosti ''u sebi samoj mora ostati s jedne strane što je moguće strožom; s druge strane, uvelike uvjetovana značenjem svoga predmeta i širim znanjem, a i sama uronjena u povijest, mora ostati maksimalno otvorenom. Gradeći svoje discipline i krećući se smjerovima svoga istraživanja, ona je istodobno ovisna o svjetonazorima, spoznajnim i etičkim premisama svoga doba; svoje povijesne zbilje uostalom.'' (Stamać 1998:555)

Teorija književnosti živi u zajednicama čitatelja i pisaca, kao diskurzivna praksa nužno upletena u obrazovne i kulturne institucije. Od 1960-ih najveći su utjecaj, prema Culleru, imala tri teorijska pristupa. Prvi od njih obuhvaća široki spektar psihoanalitičkih i dekonstrukcijskih promišljanja o jeziku. Drugi obuhvaća feminističke, a zatim i rodnostudijske analize uloge roda i seksualnosti u svim razinama književnosti i teorije. Treći se odnosi na povijest usmjerene kulturalne teorije koje se bave raznovrsnim diskurzivnim praksama, uključujući razne pojmove za koje se prije toga nije smatralo da imaju povijest, kao što su tijelo, rasa, obitelj.

RUSKI FORMALIZAM

Ruski su formalisti naglašavali kako se kritičari trebaju baviti literarnošću književnosti, isticanjem samoga jezika te začudnošću koju postižu. Utvrdili su kako je postupak jedini junak književnosti. Prema njima, umjesto da se pitamo što je autor htio reći, trebali bismo se pitati pitanja poput: Što se u ovom djelu zbiva sa sonetom? ili Koje pustolovine doživljava roman u nekoj knjizi?
Među prve formaliste valja ubrojiti Šklovskoga, Borisa Ejhenbauma, Romana Jakobsona, Osipa Brika. U oporbi prema pozitivizmu, poimajući književnost u cjelini kao usustavljen književni niz odvojen od neknjiževnih nizova, zalagali su se za razgraničavanje i metodološku precizaciju samog predmeta proučavanja. Taj predmet je morala biti sama forma-značenje koja je jedini pravi sadržaj i problem književnosti. U središtu se proučavanja, dakle, našla forma jezika kao govor forme, odnosno prema Stamaću sama književno oblikovana činjenica.

NOVA KRITIKA

Razvila se u SAD-u tijekom tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća. Usredotočila se uglavnom na jedinstvenost, ili integraciju djela. Uzimala je poeziju kao estetski objekt, a ne povijesni dokument. Ispitivala je međusobno djelovanje jezičnih značajki književnosti koje su proizašle iz same zamršenosti značenja, a ne povijesne okolnosti. Među nove kritičare ubrajaju se Cleanth Brooks, John Crowe Ransom i W.K. Wimsatt. Svojom su zadaćom smatrali razjašnjenje pojedinačnih književnih djela pa su se usmjerili na višeznačnost, paradoks, ironiju i učinke konotacije u djelima u kojima su pokušavali prikazati udio svakog pojedinog elementa poetske forme.
Nova je kritika iza sebe ostavila ''tehniku pomnoga čitanja te pretpostavku da se prosudba svake kritičarske djelatnosti zasniva na njezinom doprinosu stvaranju bogatijih djela.'' (Culler 2000:142)

FENOMENOLOGIJA

Fenomenologija se razvila iz radova filozofa Edmunda Husslera. Pokušavala je zaobići problem odvojenosti objekta i subjekta, svijesti i svijeta, pa se usmjerila na fenomenološku stvarnost objekta kakvim ga predočavamo u svojoj svijesti. Zauzima se za kritiku opisa ''svijeta''' autorove svijesti, kako je prikazan u njegovu cjelokupnom opusu. Tu se ističu Georges Poulet, J. Hillis Miller. No, još je važnija bila ''kritika čitateljskog odgovora''. Za čitatelja, dakle, djelo nije nešto objektivno i što postoji neovisno o bilo kojem iskustvu, već je djelo doživljaj samog čitatelja. Kritika, dakle, može preuzeti formu opisa čitateljeva postupnog kretanja kroz tekst. Drugu čitateljski usmjerenu inačicu fenomenologije nazivaju estetika recepcije. Interpretacija djela nije usmjerena na iskustvo čitatelja kao individue već je usmjerena na povijest recepcije djela.

STRUKTURALIZAM

Strukturalizam se razvio u opreci prema fenomenologiju. Culler tvrdi kako strukturalizam ne želi opisati doživljaj, nego utvrditi dubinske strukture koje ga omogućuju. On težu analizi struktura koje djeluju nesvjesno. Strukturalisti su se prema čitatelju često odnosili ''kao prema poprištu i zastupniku dubinskih kodova koji stvaraju značenje.'' (Culler 2000:144) Pod pojmom strukturalizma se najčešće označuje skupina francuskih mislilaca koji su pod utjecajem Saussurea primijenili upravo strukturalizam na proučavanje društvenih i kulturnih fenomena. Isprva ga je u antropologiji razvio Claude Levi-Strauss, zatim u proučavanju književnosti Roman Jakobson, u psihoanalizi Jacques Lacan, duhovnoj povijesti Michael Foucault te marksističkoj teoriji Louis Althusser. Ovi mislioci nikada nisu osnovali školu, ali su njihovi radovi tijekom 1960-ih i 1970-ih prihvaćeni u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje pod zajedničkim nazivom strukturalizam.
Što se tiče proučavanja književnosti strukturalizam je promicao poetiku usmjerenu na konvencije koje omogućuju djelo. Tragao je za načinom na koji djelo djeluje i ostvaruje značenje. Glavni utjecaj strukturalizma u Britaniji i Americi ''sastojao se u tome što je ponudio nove ideje o književnosti i učinio je jednom od označiteljskih praksi. (Ibid : 145) Nije uvijek lako razlikovati strukturalizam i semiotiku, opću znanost o znakovima. Ipak, semiotika je težila obuhvatiti znanstveno proučavanje ponašanja i komunikacije, izbjegavajući filozofske spekulacije karakteristične za strukturalizam.

POSTSTRUKTURALIZAM

Barthes, Lacan i Foucault prepoznati su kao poststrukturalisti koji su uspjeli prijeći usko shvaćene granice strukturalizma. Oni su opisali kako se ''teorija zapliće u fenomene koje pokušava opisati, kako tekstovi stvaraju značenje kršeći svaku konvenciju koju nalazi strukturalna analiza.'' (Culler 2000:145)
Poststrukturalizam ne prikazuje samo zablude i pogreške strukturalista, nego zapravo odustaje od pokušaja da se nađe ono što kulturalne fenomene čini razumljivima. Naglašava kritiku pojmova znanja, totaliteta i subjekta.

DEKONSTRUKCIJA

Pojmom se poststrukturalizma obuhvaća zapravo čitav niz teorijskih diskurza koji kritiziraju ideju objektivnog znanja i subjekta koji je sposoban za samospoznaju. Ipak, poststrukturalizam najprije označava dekonstrukciju, odnosno rad Jacquesa Derride. On se u Americi proslavio svojom kritikom strukturalističkog poimanja strukture koju je objavio u zborniku The Languages of Criticism and the Sciences of Man.
Dekonstrukcija se najjednostavnije može odrediti kao kritika hijerarhijskih opreka na kojima se temelji zapadnjačka misao, a to su opreke unutra/izvan, duša/tijelo, doslovno/preneseno, govor/pismo, prisutnost/odsutnost, priroda/kultura, forma/značenja. Dekonstruirati jednu opreku znači zapravo ''pokazati kako ona nije prirodna niti nužna.'' (Ibid) Kao način čitanja, dekonstrukcija je raspetljavanje zaraćenih strana unutar teksta, odnosno istraživanje napetosti između načina označivanja i između performativne i konstativne razine jezika.

FEMINISTIČKA TEORIJA

Pokušaji da dekonstruira opreku muškarac/žena tek su jedna strana feminizma koji se više ubraja u društvene i intelektualne pokrete nego u jedinstvene škole. S jedne strane, feministkinje zahtijevaju prava žena i promiču žensko pismo kao reprezentaciju ženskog iskustva. S druge strane, prihvaćaju se teorijske kritike heteroseksualizma koji na temelju opreke muškarac/žena ustanovljuje identitet i kulturu. Elaine Showalter razlikuje feminističku kritiku muških pretpostavki od ginocentrizma, tj. feminističke kritike koja se bavi ženskim autorima i reprezentacijom ženskog iskustva.
Oba ta pristupa su u opreci s onim što se u Britaniji i Americi naziva francuskim feminizmom. Tamo, naime, žena znači bilo koju radikalnu snagu koja potkopava pojmove patrijarhalnog diskurza. Feministička teorija odbacuje i psihoanalizu zbog njenih seksističkih temelja. U svojim je brojnim pothvatima feminizam proširio književni kanon i izazvao niz novih pitanja te tako donio duboke promjene u obrazovanje u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama.

PSIHOANALIZA

Psihoanaliza je na proučavanje književnosti utjecala dvojako. S jedne strane, uz marksizam se može smatrati najmoćnijom hermeneutikom. S druge strane, psihoanaliza najveći dio svoga utjecaja duguje djelu Jacquesa Lacana. On prikazuje subjekt kao učinak jezika i naglašava ulogu onoga što Freud naziva prijenos. Njime analiza dodjeljuje analitičaru ulogu autoritativne figure iz prošlosti. Istina o pacijentovu stanju proizlazi iz načina na koji su on i analitičar uhvaćeni u ponavljanju temeljnoga zapleta i pacijentove prošlosti.

MARKSIZAM

U Veliku Britaniju je poststrukturalizam stigao preko radova Louisa Althussera. On je potaknuo postupnu preobrazbu kojom je poststrukturalizam stigao na mjesto svoga domaćina, tj. marksizma.
Marksizam tekstove shvaća kao ''dio nadogradnje koja je determinirana ekonomskom bazom.'' (Ibid : 150) Althusser smatra da društvene ideološke nadogradnje imaju relativnu autonomiju. On objašnjava kako ideologija sudjeluje u određenju subjekta i ucrtava ''marksističku determiniranost pojedinca društvom u psihoanalizu. Subjekt je učinak konstituiran u procesima nesvjesnoga, diskurza i donekle autonomnih praksi koje ustrojavaju društvo.'' (Ibid)

NOVI HISTORIZAM/KULTURALNI MATERIJALIZAM

Osamdesete i devedesete godine 20. stoljeća u Britaniji i SAD-u obilježene su razvojem borbene povijesne kritike. S jedne strane to je kulturalni materijalizam kojega Raymond Williams označuje kao ''analizu svih oblika označivanja, uključivši ponajprije pismo, unutar stvarnih sredstava i uvjeta njihove proizvodnje.'' Catherine Belsey, Jonathan Dollimore, Alan Sinfield i Peter Stallybrass, stručnjaci za renesansu, osobitu su pozornost usmjerili na povijesno konstituiranje subjekta te su osporavali ulogu književnosti u renesansi.
U SAD-u se novi historizam također bavio renesansom, tražeći poveznice između tekstova, diskurza, moći i konstituiranja subjektiviteta. Stephen Greenblatt. Louis Montrose i drugi usredotočili su se na to kako su renesansni tekstovi smješteni ''usred diskurzivnih praksi i institucija svoga doba'' (Ibid: 151) i nisu pristupali književnosti kao odrazu društvene zbilje. Ključno pitanje historista bila je dijalektika potkopavanja i sputavanja (subversion and containment), odnosno u kojoj su mjeri renesansni tekstovi radikalna kritika ideologija svoga vremena, a koliko je književnost oblik sputavanja subverzivne energije.

POSTKOLONIJALNA TEORIJA

Postkolonijalna teorija jest pokušaj da se razumiju problemi do kojih je dovela europska kolonizacija. Od 1980-ih su tekstovi raspravljali o pitanju odnosa hegemonije zapadnjačkog diskurza, te o ''pitanju tvorbe kolonijalnog i postkolonijalnog subjekta – polutanskog subjekta (hybrid subject) koji je nastao preklapanjem sukobljenih jezika i kultura.'' (Ibid: 152)

MANJINSKI DISKURZ

U SAD-u se očitovala promjena u proučavanju književnosti na taj način da je vidljiv porast proučavanja književnosti etničkih manjina. Najveći je trud uložen u promicanje crnačkoga, latino-američkoga i azijsko-američkoga pisma te pisma američkih starosjedioca. Raspravljalo se o potrebi za jačanjem kulturalnih identiteta pojedinih grupa. Latino-američki, afričko-američki i azijsko-američki kritičari nastavljaju s teorijskim proučavanjima manjinskih diskurza (minority discourses) tako što su određivali njihovu posebnost i odnos prema dominantnoj tradiciji pisma i misli.

NASTRANA TEORIJA

Nastrana teorija (Queer theory) služi se marginalnim, odnosno onime što je ostavljeno po strani jer se smatra perverznim i izopćenim, odnosno drugačijim. Kroz radove Eve Sedgwick, Judith Butler i mnogih drugih, ova je teorija postala poprište produktivnog preispitivanja same kulture koja je poricala homoerotične odnose.

 

ZAKLJUČAK

Nepregledno je mnoštvo iskušanih i profiliranih smjerova istraživanja književnosti. No teorija književnosti nije riješila ni osnovne pretpostavke svog strukturnog i povijesnog postojanja. Koliko se onda besmislenim čini pokušavati uopće uspostaviti ikakvu sistematizaciju povijesti književnosti, koncentrirajući se na cjelokupan razvoj kroz vrijeme ili pak određeni period? Unatoč mnogim poteškoćama na koje su nailazili, mnogi znanstvenici širom svijeta osnivali su škole, pokrete i pravce s ciljem analize književnosti kroz korpus književnih djela. Od ruskih formalista, strukturalista, poststrukturalista i novijih smjerova kao što su nastrana teorija, istraživači književnosti, a možemo ih slobodno tako nazvati, koncentrirali su se na različit pojmove i ideje, nerijetko isključujući jedni druge ili pak potpuno oviseći jedni o drugima. Rezultati tih istraživanja bili su prekretnice u znanosti o književnosti, doprinijeli su razvoju teorije književnosti i zasigurno će biti korisni budućim generacijama koje planiraju svoj život i djelo posvetiti upravo znanosti o književnosti.

POPIS LITERATURE