SPOZNAJNI ZNACAJ NICEA | SEMINARSKI RAD IZ KNJIZEVNOSTI

Friedrich Wilhelm Nice je umjetnik i pjesnik koji je uvelike, ali i zauvijek promijenio njemačku filozofiju. Bioje strastveni kritičar tada vladajućeg morala i vjerovanja. Istaknuo se svojim ljutitim napadima na kršćanstvo te na moralna uvjerenja i moderno društvo u kojemu je živio. Smatrao je kako se religija i moral temelje na nemoralnim sredstvima te da nisu ništa drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečemu što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati vječne zakone. Nice je smatrao da ovaj život nije nemoralan, nego da je mučna borba u kojoj je umro Bog, a pobjeđuju jači, sposobniji, smjeliji. Prema tome, isticao je kako se umjesto tradicionalnih vrijednost trebaju stvoriti nove. Pred kraj svog života je Nice pozivao na osudu antisemitizma. Tada su se te njegove riječi možda i činile besmislenim, ali je vrijeme ipak pokazalo kako je Nice na vrijeme osjetio duh antisemitizma kojije preplavio Njemačku.

Otuđen od vanjskog svijeta i pod dubokim mentalnim slomom, Nice je svojim djelima začuđivao svijet oko sebe. Otuđivši se od vanjskog svijeta, pod dubokim je mentalnim slomom ostavio zapanjujuće naslijeđe koje je nastavilo preispitivati i kritizirati svaku utvrđenu normu i principejako dugo nakon njegove smrti.

Friedrich Wilhelm Nice je njemački filozof, pjesnik i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i najutjecajniji mislilac 19. stoljeća. Njegov je život je od samog početka poprimao svoje odlučujuće okvire.

Kadaje Friedrich Nice napustio ovaj svijet, u zrakuje bio neugodni osjećaj kroz čitavu Europu. Prvi Svjetski ratjoš nije počeo, ali nadolazeći kolaps onoga za što se prije smatralo da su sami temelji vjere, razuma i civilizacije, je davao nagovještaj daje razrušeno iznutra. Pozitivizam Prosvjetiteljstvaje završio onda kada su ljudi počeli shvaćati negativne posljedice tehnološkog razvoja. Religijajejoš uvijek ostala, ali se našla u svijetu gdje se broj vjernika stalno smanjivao i gdje je moderna sekularizacija sve više rasla. Društvoje ubrzano napredovalo u nekim područjima, ali iza svega toga su se mogli predvidjeti budući politički problemi koji će biti posljedice saveza i sukoba.

Niceje je odrastao u nestabilnom vremenu gdje su se prethodne sigurnosti glede vjere, znanosti i dobra čovjeka polako počeli raspadati. Plitki optimizam koji su ljudi pokušali predstaviti kao otporje ometao njegovu potragu za istinom i smjerom u životu. Nice se udaljio od religije u potpunosti te je osjećao da biva uvučen u krug kaosa. Pokušao je pronaći razlog iza ljudskih motiva i radnji, kako bi očuvao svoj razum. Jedan od najvećih Niceovih doprinosa svijetu filozofije predstavlja njegov skepticizam društvenih tvorevina koje se smatraju svetim zakonima.

1. ŽIVOT FRIEDRICHA WILHELMA NIČEA

Niče je rođen 15. listopada 1844. godine u Njemačkoj, u mjestu Rocken. Njegova obitelj je poljskog grofovskog podrijetla, i upravo su ti grofovi morali napustiti svoju domovinu zbog ondašnje vjerske netolerancije jer su bili istaknuti protestanti. Njegov otac je bio luteranski svećenik, a umro je kada je mladi Nice imao pet godina. Nice je gledao oca kako umire u užasnim mukama, a to je ujedno bio važan faktor u njegovim sumnjama u kršćanstvo jer nije mogao sebi objasniti zašto je njegov otac kažnjen, iako je služio Bogu. Nakon smrti oca umire i njegov mlađi brat, a obitelj se potom seli u Naumburg. Nicea tada majka šalje u internat u Schulpfort koji je bio poznat po strogom vjerskom odgoju. Ondjeje bio upućen u ozbiljan studij staroga vijeka. Mladi Niceje bio senzibilne i razdražljive naravi, iskazivao je potrebu da ga se uvažava. Bio je marljiv učenik, uzornog ponašanja te je s lakoćom učio i pokazivao interes za vjerski odgoj. Nakon završenog školovanja u internatu, odlazi na studij klasične filologije u Bonn i Leipzig. Kanio je postati svećenikom, ali je ipak odustao od tog zvanja te se u potpunosti posvetio klasičnoj filologiji. Na tom studiju pronalazi prve uzore u životu i filozofiji starih Grka, te se istaknuo svojim raspravama iz staroklasične filologije. Zahvaljujući upravo tom svome znanju, imenovanje profesorom klasične filozofije na sveučilištu u Baselu. Važno je spomenuti da u vrijeme dok jejoš boravio u Leipziguje postao gorljivim šopenhauerovcem.

Glazba je također odigrala veliku ulogu u Niceovom životu, za koju je govorio daje ona jedna od važnijih odrednica života uopće. Za života je upoznao poznatog Wagnera, čiju je glazbu Nice toliko cijenio daje postala ključna u njegovim filozofsko-estetskim meditacijama. Zbog njegove zanimacije Wagnerovom karizmatičnom umjetnošću, njihovo poznanstvo je s vremenom preraslo u snažno prijateljstvo u kome su obojica osjećali strast i entuzijazam za Schopenhauerovim filozofskim dijelima. Godine 1870. je sudjelovao u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. U to je vrijeme obolio od dizenterije i difterije. Nakon rata, nekoliko godina kasnije je objavio svoju prvu knjigu pod naslovom Rođenje tragedije, a on je u nju sabrao svoje dotadašnje proučavanje grčke kulture kao i metafiziku iza umjetnosti. Svoju inspiraciju je crpio i od Schopenhauera i Wagnera. Objavljivanjem djela Ljudski, previše ljudski (1878.) prekida sve dotadašnje odnose s Wagnerom kojeg je u knjizi napao i nazvao slabo prerušenim umjetnikom, a to je označilo kraj njihovog desetogodišnjeg prijateljstva.

Niceje bio vidno razočaran njegovom kršćanskom orijentacijom kao i sklonošću prema starogermanskom kultu. Niceov život se otada potpuno mijenja. Njegov misaoni razvoj i poniranje u svijet vlastitih vizija ga je u potpunosti osamilo i tada je postao Nicekojeg danas poznajemo. Slijedeće godine Nitzscheova života su predstavljale njegov izuzetno produktivni period. Objavioje brojna djela poput «Vesela znanost»t (1882.), «Tako je govorio Zaratustra» (1883.-85.), «Iznad dobra i zla» (1886.), «0 geneologiji morala» (1887.), «Sumrak idola» (1888.) i «Antikrist» (1888.). Godinama se bavio prirodnom znanošću, a osim izuzetnih znanstvenih djela pisao je i pjesme. Zbog svoje bolesti je bio prisiljen povući se u mirovinu 1879. godine. Boravio je u švicarskim Alpama te na talijanskoj i francuskoj rivijeri. 1889. godine, nedugo nakon objavljivanja « Antikrista» je doživi mentalni slom te je proglašen umobolnim. Bio je smješten u duševnu bolnicu u Torinu, a nakon toga se za njega skrbila njegova majka. Posljednje godine svog života je proveo kod svoje sestre Elisabeth u Weimaru. Nice je umro 25. kolovoza 1900. godine. Njegova djela je tiskala, ali i djelomično falsificirala upravo njegova sestra koja se brinula o njemu prije smrti. U 20. stoljeću je K. Schlecht otkrio kako je upravo ta Niceova sestra bila rasistički nastrojena i da je uvelike pridonijela da se njegova filozofija propagira i zloupotrebljava unutar Trećeg Reicha. Kuću u kojoj je Nice boravio je pretvorila u njegovo svetište u kojoj se veličao kult njegove osobe kao i filozofije. Brojni nacistički intelektualci su posjećivali to svetište, čak i sam Hitler . Ona se pobrinula da Nice postane službeni mislilac Trećeg Reicha. Takvo nešto je bilo potpuno apsurdno jer Nice nije bio nacionalist, on je zapravo mrzio bilo kakav oblik nacionalizma. Onje sebe smatraojednim od prvih pravih Europljana, a to je i bio.

1.1 Djela Friedricha Wilhelma Nietzchea

Niceje bio plodonosan pisac, kojije napisao nekoliko značajnih djela, među njima:
• Rođenj e tragedij e (1872.)
• Izviđanjajednog nesuvremenoga (1873.-1876.)
• O ljudskim i suviše ljudskim stvarima (1878.)
• Radosna znanost (1882, 1887)
• Tako je govorio Zaratustra (1883.-1885.)
• S onu stranu dobra i zla (1886.)
• Uz genealogiju morala (1887.)
• Slučaj Wagner (1888.)
• Sumrak idola (1888.)
• Antikrist (1888.)
• Ecce Homo (1889.)
• Nice contra Wagner (1888.)
• Volja za moć

Kod Nicea je ponajprije riječ o velikoj i znatnoj kompleksnosti njegovih tekstova, prije nego o nekoj jednostavnoj i jednoznačnoj povezanosti njegova mišljenja s povijesnim zbivanjima. Učinci njegovih spisa doista su mnogostruki i sadržavaju mnoštvo eksplozivnih, neuravnoteženih i neodgovornih pasaža koji dopuštaju nebrojene mogućnosti prihvaćanja i odbijanja. Također je očito da je razumijevanje njegova djela bilo sastavni dio poimanja i određenja europske povijesti između dvaju svjetskih ratova, pa je stoga tumačenje i razračunavanje s njegovim mišljenjem bilo očito nužno za njegove apologete i protivnike. Zato bi se možda i moglo reći da je "navlastito Niceovo metafizičko područje" bezuvjetno i na neki bitan način povezano s tom povijesnom epohom, te se stoga svakako može složiti sa Derridom koji o tome kaže: "Nije da mi znamo ili vjerujemo da znamo što je nacizam, pa bismo stoga i mogli ponovno pročitati što je "Niceanizam". Ne vjerujem da mi već znamo misliti nacizam. To ostaje pred nama kao zadaća, a tomu pripada politička lektira Niceanskoga korpusa".

Kadje riječ o ranoj ili prvoj recepciji Nicea u nas, valja naglasiti kako ona dolazi od strane književnika, primjerice A. G. Matoša i M. Krleže.

U ranom razdoblju, iz vremena Prvoga svjetskog rata, Nice je bio vrlo poticajan za Krležu, uostalom kao i za mnoge u Europi (Kravar, 1980./81.). Nice je za Krležu ponajprije radikalan i oštar kritičar građanske deka- dencije, odnosno Niceov dionizijski doživljaj svijeta, njegov vitalistički amoralizam, bezuvjetno priklanjanje životu nasuprot "platonizma za svjetinu", tj. kršćanstva, nihilizam koji odbacuje vladajući moral i vrijednosti strane životu te zagovara nove vrednote i nadčovjeka itd. Takav literarni doživljaj Nicea tipičan je za europsku humanističku inteligenciju prve polovine 20. stoljeća, ali zanimljivoje da Krleža kasnije nigdje ne govori i ne prosuđuje o kobnim afilijacijama Niceova mišljenja i nacionalsocijalizma. No budući da je riječ o književniku i pjesniku, to i nije bila posebno njegova zadaća.

Možda je poradi svih navedenih razloga pedagoški vrlo prihvatljiv savjet uglednoga suvremenog filozofa Karl-Otta Apela da Nice treba biti lektira za starije i naprednije studente budući daje u svojoj radikalnosti previše zavodljiv i provokativan.

Tragova Niceovih postavki osobito ima u esteticističkoj fazi umjetnosti na samome početku i u filozofiji i književnosti egzistencijalizma na polovici toga velikog i strašnog stoljeća. Gide, Strindberg, Shaw, Th. Mann, D'Annunzio, Hamsun, Valerv, Camus... niz književnih imena koja su kreativno reinterpretirala Nicea lako se može nastaviti.

Najčitanije knjiga, „ Tako je govorio Zaratustra" je djelo koje je nastalo, nastalo između 1883. i 1885., a koje govori o starom šamanu koji se spušta sa svoje planine medu narod iz želje da nauči nešto od njih i da narodu podari svoje znanje. Prilikom spuštanja u selo nailazi na razne ljude od kojih doznaje njihove tajne. Zaratustra je zapravo u potrazi za čovjekom sebi ravnim, ali mnogi ne razumiju njegovu filozofiju i ismijavaju ga, no ima i onih koji mu se dive.

"Zaratustra" je njemačka verzija imena perzijskog proroka Zoroastra (ZaraBuštra), navodnog osnivača zoroastrizma, koji je jako utjecao na judaizam i zatim kršćanstvo. Dakle, knjiga ne prikazuje povijesnog Zaratustru, o kojemu imamo jako malo podataka, već se koristi njegova mističnost stvarajući jednog ne-povijesnog Zaratustru, koji želi tradicionalni moral okrenuti naglavce. Najslavniji odlomak nalazi se na početku knjige: Zaratustra se spušta s planine, razgovara s nekim čovjekom i zatim se pita: "Je li moguće da ljudi još ne znaju daje Bog mrtav?" Time izaziva i kontroverzna tumačenja. Najviše su rasprava pobudile n njegove misli o nadčovjeku.

Zbog svojih razmatranja to je jedno od najpoznatijih filozofskih djela ovoga autora, a stil pisanjaje nedvosmisleno svrstao Zaratustru i u vrhunce svjetske književnosti.
„Antikrist „ je djelo koje je nastalo 1888. kada je Nice pokazivao već prve znakove ludosti. Stil pisanja (izričaj) jest kao i uvijek prepoznatljiv: poetsko-filozofski. Upravo iz tog razloga se i ne može napraviti jedan sustavan pregled djela. Ideje su iznesene bljeskovito.

Sto se tiče samog naslova djela, on ne odgovara sadržaju. Ne govori se o nikakvom Antikristu, već je Antikrist onaj koji nam pripovjeda - Nice. Nice sam sebe naziva Antikristom, potpisavši se na kraju: Antikrist.

Sadržaj samoga djelo jest zapravo kritika kršćanstva i zapadne filozofije. Kršćanstvo se suprotstavlja moralu, kojega on zastupa. On smatra da je moralno sve ono što je u ljudskoj naravi, stoga je najveća vrijednost moć. Sto se tiče filozofije, nju smatra sredstvom kojim se kršćanstvo služi da bi proguralo svoje stavove.

Na Krista gleda kao na nekog flegmatika. Oni ga sude, a njega nije briga. Pravi kršćanin ne postoji, jedini kršćanin jest bio samo jedan i on je umro na križu.

Bog ne postoji, On je izmišljotina svećenika, koji su ga izmislili da bi povećali svoju moć. Prema tome Božja je volja ono što svećenik hoće imati. Iz toga razloga je svećenik najgora vrsta čovjeka - hipokrit.

Završava sa osudom kršćanstva: "Zakon protiv Kršćanstva"; i na kraju potpis: Antikrist.

Sumrak idola (Gotzen-Dammerung)jejedno od Niceovih zadnjih djela, dovršeno 30. rujna 1888. u Torinu. Sažetak je to njegovih kasnijih filozofskih stavova, "već ranije razrađivani problemi, no sad izneseni na sažetiji i zaoštreniji način", a riječima samog Nicea "(...) vrlo smiono i precizno sastavljen sažetak mojih najbitnijih filozofijskih heterodoksija: tako da taj spis može poslužiti upućivanju i otvaranju apetita za moje Prevrednovanje svih vrijednosti (...)". Iz ovoga je razvidno daje Nicea planirao nastaviti svoj intenzivni rad (1888. je napisao, osim Sumraka, još i Dionizove ditirambe, Ecce homo, Slučaj Wagner i Antikrista) i započeti svoje Prevrednovanje svih vrijednosti, no već u siječnju iduće godine doživljava duševni slom, kojije ujedno i označio kraj njegova stvaralaštva.

1.2. Poznati aforizmi

Poznate izreke iz njegovih djela:
- Kako loša muzika i loši razlozi dobro zvuče kad marširamo protiv neprijatelja.
- Ne vjeruj onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti.
- Boljeje ne znati ništa nego napola znati neke stvari.
- Ljubav je stanje u kojem čovjek vidi stvari onakvima kakve nisu.
- Ne nedostatak ljubavi već nedostatak prijateljstva stvara nesretne brakove.
- Volim onog sto živi da bi spoznavao.
- U mržnjije strah.
- Ono sto nas ne ubija, jaca nas.
- Lazje uslov života. U stvari, razlikaje u kome se cilju laže: da li se održava ili razara.
- Učitelju se lose uzvraća, ako se uvijek ostaje samo učenik.
- Čovjek je nešto gipko i plastično - iz njega se može napraviti sto god se hoće.
- Ne borite se vi za pravo, vi pravedni, nego za to da pobijedi vaša slika o čovjeku.
- Ne u spoznavanja, u stvaranju leži nas spas.
- Imati i htjeti vise imati, rastjednom riječju - to je sam život.
- Gdje nadjoh živo, tamo nadjoh volju za moći; već u volji sluge nadjoh volju da bude gospodar.
- Već i puko zaustavljanje u povećanju moći, ostajanje na nekom stupnju moći predstavlja početak nemoći.
- Moj način odmazde je u tome, da se za glupošću pošalje sto je brze moguće pamet: takoju se moždajoš sustigne.
- Sjecanjeje jedna gnojna rana.
- Čovjek je ružni kamen koji treba oblikovatelja.
- Jednako pravo za sve - to je najveća nepravda; jer pritom su najviši ljudi prikraćeni.
- Tamo gdj e su rase pomij ešane, vrelo j e velikih kultura.
- Ženi su nužna dj eca, muškarac j e uvij ek sredstvo.
- Biti besmrtan to se skupo placa: za to se vise puta umire za života.
- Sve veliko, neko djelo, neki cin okreće se, jednom izvršeno, u mah protiv onog ko ga je učinio.
- Ljubav je zadovoljstvo posjedovati, žudnja da se posjedovano posjeduje u svoj njegovoj ljepoti.
- Ljubav je laz i iluzija, jer postoji samo strast, zelja za moći i moć.
- Mi poštujemo i štitimo sva nagomilavanja moći, jer se nadamo jednom ih naslijediti. I zločin je nad njima.
- Nema ničeg komičnijeg od oženjenog filozofa.
- Pravi muškarac želi dvoje: opasnost i igru. Zato želi ženu kao najopasniju igračku.
- Majka u sinu obično ljubi vise samu sebe, nego sina.
- Ljubav prema Jednome ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.
- Ja sam previše radoznao, previše obijesan, da bih sebi mogao dopustiti jedan grubi odgovor. Bog je jedan grubi odgovor, jedna nedelikatesa spram nas mislilaca - u osnovi cak naprosto jedna gruba zabrana za nas: imate ne misliti!
- Svako preziranje spolnog života, svako onečišćenje istog pojmom "nečist" jest cak zločin spram života - jest onaj navlastiti grijeh protiv svetog duha života.
- Vrijednost nekog čovjeka treba dokazivati kakva prava on sebi smije uzeti: "izjednačavanje" se zbiva iz neuvažavanja viših priroda i zločin je nad njima.
Ljudi koji jedan jezik govore i čitaju iste novine zovu se danas "nacije" i hoće da su zajedničkog porijekla, a to ipak ni uz najgore krivotvorenje nije uspjelo.

2. TRI TEME NIČEOVE FILOZOFIJE

Tri su velike teme Niceove filozofije, a unutar njih je utjelovljena cjelokupna problematika samog Nicea. Te tri teme jesu smrt boga, volja za moči i vječno vračanje istog. Treća tema je ujedno i najvažnija i ona se pokazuje u svojem pravom smislu kao temeljna misao cjelokupne Niceove filozofije tek u obradi filozofije umjetnosti.

Tema o smrti boga je prva tema kojom se Nice bavio. On ne kaže da boga nema, pa čak ni da ne vjeruje njega. Ne odmiče se ni od psihološkog utvrđivanja bez vjerovanja koje se tada znatno širi, ali ni ne pokušava dokazati da božje biće ne postoji. On samo tvrdi daje bog danas mrtav i to zato što smo ga mi sami ubili Tu se Nice ne zadržava, on ide dalje tako što postavlja pitanje kako i zašto je bog mrtav. Grlić u svom djelu o Friedrichu Niceu, unutar ove teme ističe pretpostavku o uzroku smrti boga, a ona je vezana uz povijest kršćanstva. Dakle, mora se prodrijeti do same jezgre kršćanstva kako bi se ovo shvatilo, a to je Nice i učinio. Kršćanstvo se tako navodi kao razlog koji je doveo do uništenja onih temeljnih istina u kojima je živio čovjek Pa tako, Nice za povijest kršćanstva kaže kako je ona nešto najstrašnije što se u povijesti moglo dogoditi, da je prokletstvo i da zapravo to kršćansko uništava samu umjetnost.

Jedno od njegovih djela u koje je utkana ova prva tema je «Antikrist» u kojem Nice kršćanstvo naziva besramnom sramotom čovječanstva. Već sam naslova djela ne odgovara sadržaju jer on ne govori o nekakvom Antikristu, već je Antikrist onaj koji nam pripovijeda, dakle, sam Nice. Sadržaj samoga djelo je zapravo kritika kršćanstva i zapadne filozofije. On iznosi svoja uvjerenja o tome kako se kršćanstvo suprotstavlja moralu, kojega on zastupa. Smatra da je moralno sve ono što je u ljudskoj naravi, stoga je najveća vrijednost moć, a filozofiju smatra sredstvom kojim se kršćanstvo služi da bi proguralo svojestavove. Krista promatra kao nekog flegmatika kojemu sude, a njega nije briga. Pa prema tome, navodi kako pravi kršćanin ne postoji, ajedini kojije postojao je umro na križu.

Nice, nadalje smatra kako je ovozemaljski život prema kršćanskom vjerovanju užasno mjesto koje je ispunjeno smrću, boli, nejednakosti i prirodnim instinktima. Sve ovo navodi kao tezu kojom ide protiv Božje moralne etike koja obećava svojim sljedbenicima sigurno mjesto u raju. Ali mi moramo živjeti prema zakonima tog svijeta poslije smrti ovdje, na zemlji kako bismo došli do raja, i u tome leži problem. Nice je na ovaj način počeo vrlo otvoreno kritizirati same temelje kršćanstva. Kao što sam već navela, Nice negira postojanje pravog kršćanina, pa zato i navodi još jednu tezu kojom želi pobiti te čvrste temelje kršćanstva. On smatra da kršćanin demonizira zemaljski život i njegove prirodne zakone u korist svijeta u kome nema svih neugodnih stvari koje su svojstvene ovoj stvarnosti.

Ovu gorljivu Niceovu borbu protiv kršćanstva i svega kršćanskog možemo zapravo promatrati kao njegovu emotivnu borbu sa samim sobom.

Nadalje, smrt kršćanskog boga je tema čitavog prvog dijela «Zaratustre». «Zaratustra» je zapravo njemačka verzija imena perzijskog proroka Zoroastra kojije ujedno i navodni osnivač zoroastrizma, koji je jako utjecao na judaizam ali i na kršćanstvo. U knjizi postaje jasno da Nice prikazuje «novog» ili «drukčijeg» Zaratustru, koji okreće tradicionalni moral naglavce. Najslavniji odlomak nalazi se na početku knjige: Zaratustra se spušta s planine, razgovara s nekim čovjekom i zatim se pita je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav. No Zaratustra ne tvrdi smrt politeističkog boga, već vječnog boga koji se uopće može zamisliti kao puna negacija same vremenitosti vremena. Smrt boga je deziluzioniranje te iluzije o onostranom, o nad svijetu platonske metafizike, o tezi da postoji biće izvan vremena.

Grlić navodi kako Niceu ta smrt boga ne vodi ka samoj propasti kršćanstva. Time prestaje i predodređenost svega postojećeg spram cilja i ideje koje su bile nosilac samog čovjeka i svijeta uopće te je zato samo djelovanje postalo jedina dostojna opcija čovjekovog opstanka. Prema tome, smrt boga predstavlja trenutak kada čovjek prestaje vjerovati u više ideale. Čovjek se našao u takvoj situaciji da živi svoj život a da ne zna zašto. Smisao postojanja je spalo na obično postojanje bića samo zato što je nestao bitak koji je vezao čovjeka s trajnim i transcendentalnim smislom njegova opstanka.
Nice tvrdi da prekid povezNice između Boga i čovjeka ne ukazuje na kraj čovječanstva. Kako bi dokazao svoju tvrdnju on iznosi kako nam odgovor na to pitanje ne može dati ni Bog, ali ni znanost. Nadalje objašnjava kako je Bog taj koji nam ne može pružiti to objašnjenje jer on pripada religiji koja je lažna i koja prezire srž samog ljudskog života. Za znanost navodi kako nam prividno može pružiti jasno i racionalno vjerovanje u istinu, ali, Nice napominje i vrlo mudro razotkriva kako znanost i religija u konačnici i nisu toliko različiti jer i jedno i drugo vjeruje u objektivnu istinu, koja pretpostavlja da smo u stanju objektivno tumačiti stvarnost bez ljudske subjektivnosti. Prema njemu, znanost i religija temelje svoje shvaćanje stvarnosti kroz teoriju, koja nikada nije usklađena s pravom istinom. Znanost predstavlja pristup životu bez konteksta, što označava da ne pruža nikakvu egzistencijalnu istinu ili savjet već samo kliničke zaključke. Na temelju ovih tvrdnji Nice dolazi do zaključka da je egzistencijalna filozofija ta koja čovjeku može pružiti i nadomjestiti onaj stari smisao življenja ovim novim. Spominjući ovu novu filozofiju otkriva probleme pri oblikovanju znanosti u novu religiju, a jedan od njih je taj da nam ona ne pruža one potrebne istine koje tražimo, jer tu ne postoji nikakva kontekstualna poveznica sa postojanjem čovjeka. Nastojao je preispitati motive iza pretvaranja vjerovanja od religije do znanosti. Tu otkriva kako je upravo to vjerovanje postalo zamjenom za ideale koji su odsutni i kojim se pokušava prikriti praznina koja je važna u čovjekovu postojanju. Zbog takve znanosti i stanja u kojem se nalazi, Nice je predvidio mistifikaciju znanstvene "istine" koja če naposljetku dovesti do istog nihilističkog stanja kao što je učinilo i krščanstvo prije nje.

Mnogi smatraju kako je druga velika Niceova tema možda i najzanimljivija, a radi se o temi koja nosi naziv <wolja za moči». Kako bismo pobliže shvatili kako je došlo do nastanka ove Niceove teme, važno je spomenuti i sama događanja unutar stoljeća u kojem je stvarao. Poznato je kako je 19. stoljeće period u kojem je došlo do brojnih izuma i otkrića. Jedno od njih je i djelo <Porijeklo vrsta» čiji je autor Charles Darwin . To djelo ne označava više čovjeka kojeg je Bog stvorio, već napredniji oblik životinje čiji su instinkti požude i sukoba još uvijek bili prisutni u modernom vremenu. Ovo djelo je bilo potvrda onog o čemu su brojni filozofi ondašnjeg vremena razmišljali, a to bi bilo da čovjek u konačnici ne stremi prema nečemu zbog moralnog dobra, nego jednostavno zbog primitivnih nagona kojisu duboko ukorijenjeni u naše evolucijsko pamčenje. Nice je pripadao grupi mislilaca koji su odbacivali kršćanske moralne temelje, alije on vjerojatno bio jedini koji je također odbacio i teorije suvremenih biologa. Darwinovo djelo su tijekom godina različiti mislioci i filozofi različito i tumačili, kao primjerice društvenu teoriju koja se primjenjivala na ekonomske klase (socijalni darwinizam) ili čak na čistu snagu («snagaje sve»). Nice nije bio zadivljen ni jednom od ovih teorija. Po njegovom mišljenju, to Darwinovo djelo nije u potpunosti objasnilo zašto odlučujemo živjeti i koji su naši najosnovniji porivi koji nas nagone na postojanje. On tu opet djeluje sam na način da oblikuje vlastiti koncept, koji je bio više egzistencijalan nego čista naturalistička znanost Darwina i njegovih kolega. Tu čistu naturalističku znanost naziva <volja za moči». On za tu volju tvrdi kako je sama srž želje bića za življenjem. Nasuprot borbi, i to materijalističkoj koju je zagovarao Darwin, volja za moči u osnovi nije o borbi za preživljavanjem. Umjesto toga je ona volja za širenjem, pokoravanjem, razvojem i skupljanjem energije, što nas u konačnici motivira da živimo. Volja za moći je zanimljiva zato što uključuje jednu od cijelog mnoštva Schopenhauerovih granajućih ideja. Dok Schopenhauer pod voljom podrazumijeva nešto što čuva nečiji život, Nice za nju kaže kako je volja veća onda kada uključuje i druge volje kako bi se prikazala još jačom i to kroz jedinstvo. Nice koristi ljubav, sažaljenje, laganje, čak i traganje za samom objektivnom istinom, te ih na kontroverzan način uključuje kao osnovnu volju za moći tako da sam život postaje prava definicija Niceove volje. Ta definicija glasi:

«Sto god da je živo, a ne mrtvo, i čini to isto drugim tijelima, pri čemu se pojedinci unutar nje suzdržavaju da to čine jedno drugom, mora biti utjelovljena volja za moči, koja če nastojati rasti, širiti se, privlačiti sebi i uzdizati se, ne dugujuči ništa moralnosti ili nemoralnosti zbog toga što živi i što je život prava volja za moči.»

Niceje s ovom teorijom došao do otkrića kojim je razbio kršćansko vjerovanje u čovjekovu prirodnu sposobnost za moralnim dobrom, kao i materijalizam u 19. stoljeću koji je tvrdio da čovjek živio isključivo zbog materijalnih poriva. Zanemarujući to, on je tražio dublje motivacije koje su razlog zašto postupamo na određene načine. Njegov zaključakje bio da svi oblici života žive kako bi pobijedili bilo kakav otpor te kako bi postali moćniji, ondje gdje moć nije opisana kao materijalno bogatstvo, nego kao egzistencijalni poriv sa samim snažnim osjećajem moći. Prema tome, kod spomena procesu prirodnog odabira više nije važna samo borba za preživljavanje, nego i borba za moći koja bi obuhvatila što više života.

«Vječno vračanje istog» je treća tema Niceove filozofije. Grlić navodi kako je i sam Nice za ovu temu rekao kako je ona zapravo ključna u cjelokupnoj njegovoj filozofiji, te kako je upravo s njom ostvario najveće uspjehe. Na samom početku ove teme brojni se Niceovi kritičari osvrću na sam koncept vremena kao fenomena kroz koji je potrebno shvatiti čovjekovo postojanje. Dakle, prošlost, budućnost i sadašnjost postaju takozvana «stalnost» preko koje dolazi do stalnog vraćanja istog. Tu stalnost «sada» metafizička europska tradicija naziva vječnošču. Promatranjem tog vremena može se utvrditi postojanje dvaju različitih pogleda na vrijeme, a to bi bio linearni i kružni pogled. Linearni pogled je predstavljen u judo - kršćanskoj kulturi, gdje se na vrijeme gleda kao nastalni razvoj prema kontinuirano boljem stanju postojanja} Takav pogled je prisutan i danas, kad govorimo o modernom «napretku», pogotovo o onom tehnološkom. Suprotno ovom pogledu je pogled starih Grka koji vrijeme promatraju ciklički., dakle, koje je kružno po svojoj prirodi. Grlić navodi Niceove tvrdnje o tome kako je vrijeme bez-vremenito upravo zbog tog vječnog kruženja i sabiranja u jednoj točki. O takvom shvaćanju vremena i njegovom sabiranju u jedno je govorio i sam Hegel. No, Nice je za razliku od njega došao do nekih drugih zaključaka, ali je ideja o tom jednom vremenu u koje je sabrana prošlost, sadašnjost i budućnost isključivo njegova. Osnovna razlika je u tome što Niceovo učenje ne priznaje svrhovit i progresivan razvoj, on i samu svrhu vremena nalazi u vječnom vraćanju, odnosno, on nasuprot Hegelu negira samu zbilju. Problematika tog vječnog vraćanja polazi od samog zbližavanja budućnosti i prošlosti jer je to prvenstveno nezamislivo. Srž cijelog mišljenja o postojanju je neodvojivo povezao uz kategoriju vječnog vraćanja istog. Da bismo podnijeli i shvatili samu misao o vječnom vraćanju, Nice govori kako je najvažnije da se čovjek oslobodi dosadašnjeg morala, da uživa u nesigurnosti, a ne u sigurnosti i da volja kojom teži za moći bude jača od samog fatalizma. Za ovu Niceovu temu vječnog vraćanja možemo reći daje deterministička u smislu da ne vjeruje u slobodnu volju. Ukoliko u svemu tome pojedinca promatramo kao jedan proizvod životnog kružnog protoka događaja, čovjek ne može nikako naići na neke nove spoznaje o životu. Ovo znači da sreća u konačnici mora biti u vječnosti. Prema Niceu bi čovjek koji je prisiljen živjeti stalno iznova, trebao graditi život na način da mu bude što smisleniji i bogatiji, te bi morao naučiti kako živjeti strasno i stremiti prema vječnosti. Nice je znao da se boli i patnji ne može pobjeći, bez obzira koliko to bilo teško. Kao najbolji lijek za to je naveo prihvaćanje tih boli i patnji kao iskustva. No, tu se opet postavlja pitanje kako sve to proživjeti. Budući da ćemo svi umrijeti, vječnost se nikako ne može naći u tjelesnom postojanju. Umjesto toga moramo tražiti stvari u životu koje nastavljaju živjeti i nakon našeg prisustva ovdje na zemlji. Ono što ostaje su ostaci plemenitog pojedinca: velika umjetnost, velika otkrića, velike borbe i velika povijesna ostvarenja. Jedini način da postanemo besmrtni je stvaranje i borba za promjenom svijeta u kojem živimo, do mjere da će se velike stvari ponavljati nakon što umremo.

Unutar učenja o vječnom vraćanju, Nice spominje duh osvete, a osvetu vezuje uz određenu strukturu vremena. Ona ne predstavlja samo mržnju prema onom što se dogodilo, već se njome učvršćuje određeni dio prošlosti kao smisao sadašnjosti. Dakle, za nju kažemo da je kazna za prošlo u sadašnjem, a osim toga, ovdje je važno naglasiti kako osveta nema nikakve veze sa trećom dimenzijom vremena, odnosno budućnošću.

ZAKLJUČAK

Nicea poznajemo ga kao vrsnog njemačkog intelektualca i genija koji je svojim stvaralaštvom zapanjivao i šokirao čitav svijet. Vrijeme u kojem je Nice odrastao gaje uvelike predodredilo da postane najprovokativnijim filozofom 19. stoljeća. Toje bilo vrijeme, gdje su se prethodne sigurnosti glede vjere, znanosti i dobra čovjeka počele polako raspadati. Nice se tada udaljio od religije u potpunosti, te se osjećao kao da je uvučen u krug kaosa i nemira. Jedan od najvećih Niceovih doprinosa svijetu filozofije predstavlja njegov skepticizam društvenih tvorevina koje se smatraju svetim zakonima. Sve probleme koji su se u njemu godinama nakupljali je uspio objediniti unutar svoje tri velike filozofske teme: «smrt boga», «volja za moći», «vječno vraćanje istog». Napadao je kršćanstvo koje je smatrao jednom velikom prijevarom, te je unutar svojih triju tema pokušao izgraditi vlastiti «sigurni» svijet, a lažna transcendencija je rezultirala time daje Bog ubijen. Život mu je bio ispunjen neprestanom borbom i uzbuđenjima kojima je teško odolijevao. Ali njegova borba za uskrsnućem njemačkog duha se pokazala jako teškom, mnogo težom nego što je i očekivao. Problem oko samog uzdizanja duha nije bio samo vanjske prirode, tu su vjera, moć, dostojanstvo, individualnost, pa i ljudska priroda koja u svojoj srži sadrži mnoštvo mana. Ove mane su bile ljudske, ali ipak su i dalje bile mane te se stoga s njima morao suočiti. Tuje uslijedio gnjevni Nice kojije kritizirao moderni humanizam teje umjesto toga zagovarao vrline i ideale koji su pokušavali nadići prosječnog ljudskog pojedinca. Umro je u uvjerenju daje promijenio svijet i ostavio ga u drugačijem stanju nego štoje prije njega bio. To njegovo uvjerenje je i bilo točno, bio je u pravu. Njegovo zapanjujuće naslijeđe poezije, filozofskih aforizama, glazbe i pisama je objavilo rat čitavom modernom svijetu, pretresajući njegove same temelje kako bi srušio sve što je sveto, obnavljajući stari poredak te je bodrio buduće generacije da žive s hrabrošću i časti.

LITERATURA:

SPOZNAJNI ZNAČAJ NIČEA

1. ŽIVOT FRIEDRICHA WILHELMA NIČEA

1.1 Djela Friedricha Wilhelma Nietzchea

1.2. Poznati aforizmi

2. TRI TEME NIČEOVE FILOZOFIJE