POCETNA STRANA

Zastrašivanje i obacivanje

Na samome početku romana, glavni lik, Stephen Dedalus susreće se sa prijetnjama koje su izazvane od strane vjernika, tačnije njegove tetke i majke, zbog njegove izjave da želi oženiti Eileen, kćerku protestanata.
-O, Stephen će se ispričati.
Dante je rekla:
-O, ako neće, doletjet će orlovi pa će mu iskljuvati oči.
Nije potrebno mnogo da uvidimo koliko su poštovaoci crkve, njezini sljedbenici spremni zastrašivati radi očuvanja vjere. Stephen je mali dječak i nije svjestan onoga što priča niti razumije posljedice. Ipak, možda nas se u prvim paragrafima najavljuje njegova želja za pobunom i odstranjenjem od porodice.
Na prijetnje Stephen odgovara pjesmicom:
Oči će mu iskljuvati,
I mora se ispričati
I mora se ispričati,
Oči će mu iskljuvati (…)

Pjesmica nagovještava njegov budući razvoj, njegov način razmišljanja, koji će biti filtriran kroz umjetnost, kroz estetsko oblikovanje.
U ranoj mladosti, Stephen ne razumije većinu stvari, koje se dešavaju oko njega, međutim, te stvari i kasnije su ostale nejasne, odnosno toliko apsurdne da ih čovjek i nema potrebe razumijevati: osuda dječaka što su se ljubili, jednako je nerazumna odrasloj osobi, ali i djetetu, koje je neiskvarenog uma i duše i koje ima samo intuiciju da pomoću nje razlikuje dobro od lošega.
Prva Stephenova božićna večera funkcioniše poput alegorije u kojoj se objašnjava stav Stephenov, Caseyiev, stav Simona i Dante, Stephenove tetke, nekadašnje časne sestre. Rasprava između Caseya i Dante počinje kada Casey citira ujaka Charlesa: Platit ću vam vaše, velečasni, ako prestanete kuću Božju pretvarati u izbornu prostoriju. Dante mu govori kako takve riječi nisu pristojne za jednog katolika, a Simon dodaje da se crkva treba pitati o vjeri, a ne o narodu.
-Kad bi primili čedan savjet, brinuli bi se samo za vjeru.
-Ali i to je vjera, -primijeti Dante. Kad opominju narod, čine svoju dužnost.
-U Božji dom idemo, -dometne Casey, - da se u svoj svojoj poniznosti molimo našem stvoritelju, a ne da u njemu slušamo izborne govore.
-Pa i to je vjera, -Dante će opet. –Imaju sasvim pravo. Moraju voditi svoje stado.
I s propovjedaonice pripovijedati politiku, zar ne?
-upita gospodin Dedalus.
Kako se rasprava pretvara u žestoku svađu, Dante počinje sve više citirati vjerske knjige i pretvara se u fanatičnog progonitelja i inkvizitora.
(Casey) Van s Bogom!
-Bogohulnik! Đavo! vrištaše Dante. –Bog i vjera prije svega na svijetu…
-Đavoli pakleni! Mi smo pobijedili! Smlavili smo ga! Sotona! Vrata lupnuše za njom…
-(Casey) Jadni Parnell-vike glasno. –Moj mrtvi kralju!
Jecaše glasno i gorko.
Dante, ne samo da predstavlja stavove tadašnje Irske crve, već i naroda, za koje Stephen smatra da je nesposoban za bilo kakav duševni napredak sve dok tjeraju u izgnanstvo heroje i spasitelje nacije.
Drugi susret sa zastrašivanjem dešava se po ulasku oca Dolana u učionicu: otac Dolan išiba Stephena ne saslušavši njegovo opravdanje zašto nije u stanju da piše. Primjećujemo stalno naglasak na iracionalnosti onih koji kažnjavaju i protjeruju, niti otac Dolan, niti Dante imaju neki valjan razlog osim straha u sigurnost svoga autoriteta i vjere. To se posebno može primijetiti u slučaju tetke Dante, koja sitnim detaljima u svome ponašanju odaje svoju privrženost Irskoj (kada se puštala engleska himna, opomenula je nekog čovjeka koji je krenuo skinuti šešir), ali ona je spremna izdati vođu zbog javnog morala.
Stephenov stav prema incidentu sa Dolanom (prefektom učionice) jasno se očituje u kratkoj rečenici, gotovo neprimjetno ubačenoj kao komentar na cijeli crkveni kolektiv: Prefekt učionice je doduše svećenik, ali to je ipak bilo okrutno i nepravedno. Ironija odzvanja u rečenici-šta znači ovo „doduše svećenik“: implicitna poruka, da je nepravednost i okrutnost nešto što se očekuje od svećenika ili da svećenik uvijek ima pravo, pa čak i onda kada griješi.
Najzanimljiviji dio, i sigurno, onaj koji je podijelio čitatelje na one koji su ga progutali u jednom dahu, ili na one koji su ga zaobišli. Nakon serije odlazaka kod prostitutki, nakon svjesnog činjenja grijeha, prejedanja, ismijavanja vjernika, Stephen odlazi na službu povodom štovanja svetog Franje Ksaverskog, zaštitnika njegove škole. Službu i propovijed drži otac Arnall, čije prisustvo u Stephenu budi sjećanja na djetinjstvo. Stephen se ne pojavljuje na propovijedi sa velikim očekivanjima, naprotiv, sa imidžom romantičarskog demonskog junaka, ravnodušnog i hladnog duha, sve posmatra sa podozrenjem i oprezom. Ono što će ga dotaći jeste moć Arnallove retorike, moć njegovih riječi kojim opisuje pakao i žalost nad zalutalim dušama. Moto Arnallove propovijedi glasi: Spomeni se samo četiriju posljednjih stvari, pa nećeš nikada griješiti.
U ovom dijelu (trećem poglavlju knjige) primjećuju se aluzije na Danteov Pakao: Arnallovi opisi pakla, slični su Danteovim, ali način na koji Arnall predstavlja slike odgovara više biblijskom stilu. Joyce smješta sliku pakla u centar strukture romana, slično kao što u Danteovom paklu đavo boravi u centru zemlje tako da hodočasnik koji traži Boga mora pasti na dno da bi se uzdigao ka spasenju. U trenutku beznađa, Stephenu, kao i Danteu ukazuje se Djevica Marija, Stephena vodi do Emme, a Dantea do Beatriče.
Stavila je (Djevica Marija) njihove ruke jednu u drugu, ruku u ruku i, govoreći njihovim srcima rekla:
-Uhvatite se za ruke, Stephen i Emma. Na nebu jer sada lijepa večer. Zgriješili ste, ali vi ste još uvijek moja djeca.
Koliki je utjecaj na njega ostavila Arnallova propovijed govore Stephenovi strahovi od pakla, i gubitak svake nade u spasenje. On, ne samo da zamišlja plamen već osjeća vatru na svome tijelu.
Nogama više nije mogao doticati pod, zato tromo sjedne za svoj stol, nasumice otvori neku knjigu i zadubi se u nju. Svaka riječ bijaše njemu namijenjena. To je istina…Meso mu se skupilo osjećajući promicanje požudnih plamenih jezika, osuši se kao da oko sebe osjeća vrtlog zagušljivog zraka. Umro je…Mozak mu se počne variti i vreti u lubanji koja se lomila. Plamenovi izbiju iz lubanje vrišteći kao glasovi:
-Pakao! Pakao!
Arnallova propovijed ne pokazuje samo moć vjere, već prije svega jezika, koji je uobličio i opisao sve strahote pakla. Njegov govor unutar romana djeluje zastrašujući, ali čita se tečno, gotovo uz ushićenje.
Zatim predstavite sebi da se taj ogavni smrad pomilijunstruči i pomilijunstruči milijunima i milijunima smrdljivih lešina koje nagomilane jedna na drugu leže u tmini što smrdi kao gorostasni uzgojeni čir.
Arnall stalno ponavlja moto sa početka, moleći svoje slušaoce da se stalno prisjećaju četiriju stvari: smrti, posljednjeg suda, pakla i raja. Počinje temom smrti, pomoću nje upozorava sve prisutne koliko je čovjekov vijek kratak i kako je beznačajan, u nastavku objašnjava da će sve dočekati veliki sud (Strašni sud je tu.) da bi, zatim, počeo opisivati pakao.
Arnallovo oružje je obraćanje u drugome licu, približavanje grješniku, tako da onaj koji je griješio pomisli da se sve direktno na njega odnosi. On ne bira riječi, nema milosti pri opisivanju muka. Sve je pitanje vremena, i vrijeme koje tako brzo protječe neće nam ostaviti mjesta da se pokajemo za sve što smo učinili, a na onima kojima se obraća je da se potrude da ne bude prekasno.
Spominjući u svojoj propovijedi Satanuo njegovu izjavu: non servam (ne služim), Arnall opravdava njegovo izgnanstvo iz raja, ali budući da se Arnall pojavljuje kao figura koja spaja Stephenov prošli život i nagovještava budući, možemo uspostaviti vezu između Sataninog non servam, sa Stephenovim odbacivanjem vjere i službe domovini.
-Pazi Cranley, -reče on (Stephen). –Pitao sime špto bih učinio i što ne bi učinio. Kazat ću ti što neću učiniti. Ja neću služiti onomu u što više ne vjerujem, pa zvalo se to moj dom, domovina ili crkva, i pokušat ću da se izrazim u nekom obliku života ili umjetnosti, i to slobodno koliko god mogu i sasvim onako kako mogu, a za svoju obranu upotrebljavat ću samo oružje koje sam sebi dopuštam da upotrijebim-šutnju, progonstvo i lukavost.
Prvi oblik javnog odricanja vjere je odbijanje poziva za svećenika. Njegova duša je ponovo bila pripremljena za pad, ali ovaj put se izdigla u umjetnosti, u momentu kada je ugledao djevojku na plaži. Pokajanje i vjerski ekstremizam trajali su kratko i nisu zadovoljili onaj neobjašnjivi poriv u Dedalusu da otkrije svoj način i da živi u apsolutnoj slobodi.
Bijaše mu namijenjeno da, odvojivši se od ostalih, uči vlastitu mudrost ili mudrost drugih putujući sam među napastima svijeta. Napasti svijeta su njegovi grijesi. On će pasti…ali još nije pala, još je neokaljana, ali tik pred padom…I tako znači oglušio se pozivu stražara koji su čuvali njegovo dječačko doba i pokušali ga učiniti jednim od svojih…
Znači li to da se iz svega navedenog može zaključiti da je Stephen Dedalus izrastao u ateistu. Ne. Od prvih pitanja o Bogu, još kao dječak, shvatio da Bog boravi u jeziku, time u nama, i da Bog ostaje uvijek isti Bog i Bogu je pravo ime Bog.
Njegov otpor, i osjećaj pobune ne bi ni postojao kada ne bilo nečega nepoznatog spram čega bi definirao pad svoje duše, međutim, taj pad je u kontekstu, jer dok s jedne strane se oprašta sa domovinom i katoličanstvom, sa druge pronalazi pravoga sebe. Treba, također, biti oprezan pa reći kako Stephen spominjući Boga, pogotovo pred kraj romana, najčešće mu daje pridjev rimokatolički.
-Znači li to da se bojiš, upita Cranley, -da bi te Bog rimokatolika mogao ubiti i prokleti ako nedostojan stupiš za stol gospodnji?
-Bog rimokatolika mogao bi i to sada da učini-odrvati Stephen. –Ali više od toga ja strahujem od kemijske reakcije koja bi se mogla proizvesti u mojoj duši kakvim lažnim poštovanjem prema nekom simbolu za kojim stoji dvadeset stoljeća autoriteta i poštovanja.
Stephen se ne odriče spiritualnosti, kontemplacije o Bogu, jer, drukčije ne bi mogao imati izgrađene stavove, već se odriče okova konteksta u kojem on kao čovjek postoji i u kojem je sve definisano unaprijed. Ono što je apsurdno jeste da i njegova želja da se vine kao Dedalus u visine i da postane slobodan je simbol, koliko god usamljen u toj namjeri bio. Stephen se identificira sa figurom da bi se suprotstavio drugim figurama iz prošlosti i sadašnjosti.

Literatura