POCETNA STRANA

1. KAŠTELANOV ŽIVOT

Jure Kaštelan je rođen 18.12.1919. u Zakučcu kraj Omiša. Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu. Slavistiku je počeo studirati u Zagrebu 1938., a 1942.priključio se antifašističkom pokretu pa studij završava nakon rata, 1949. postaje asistentom na Filozofskom fakultetu gdje je i doktorirao je 1956. s disertacijom «Lirika Antuna Gustava Matoša». Radio je u uredništvu «Vjesnika» od 1945. i u izdavačkom poduzeću «Napok». Dvije godine proveo je na Sorboni u Parizu od 1956-1958, 1980. bio je profesor i voditelj Katedre za teoriju književnosti u odsjeku za jugoslavistiku.
Bio je od 1979 redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prve književne i kritičke radove objavljuje u :
«Jadranskoj vili», «Hrvatskoj smotri», «Jadranskom dnevniku», novinama «Novo doba», časopisu «Sjeme», u «Hrvatskoj reviji» i u «Jadranskoj straži».
Jedan je od osnivača EXAT-a i aktivni zagovaratelj legitimnog statusa moderne kao i apstraktne umjetnosti.
Neposredno uoči rata 1940. najavio se kao «lirski pjesnik u pogonu», prvom zaplijenjenom i uništenom zbirkom «Crveni konj», dosegnuvši odmah visoku estetsku, vrijednosnu razinu i najavljući, u bitnome, i vlastitu poetiku : prozračniji izraz nasuprot vladajućem pjesničkom standardu, te maštovitu neočekivaniju metaforizaciju i simbolizaciju.
Neopisivu ljepotu ovoga pjesnika čine spoj modernog i narodnog, domačeg, izraza. U njegovom stvaralastu osječamo ljubav spram majke zemlje. »Nitko nije u ugaslom oku palih skojevaca odgonetnuo tako blistave slike slobode, onoj kojoj su u mladosti poklonili .»
Dobitnik je nagrade «Vladimir Nazor». Za života su mu još dodijeljene : Nagrada grada Zagreba, Goranov vijenac, Avnojeva nagrada.
Predstavnik je hrvatske poslijeratne književnosti. «Kaštelanov je položaj u hrvatskoj ratnoj lirici upravo rapsodijski»

1990. godine, 24. veljače je umro u Kliničkoj bolnici za plućne bolesti Jordanovac od posljedica karcinoma bronha.

2. DJELA:

3. KAŠTELANOVA POEZIJA

Kaštelan se već u Crvenom konju odlučio pisati stihove bitno različite od onih što su ih pisali njegovi vršnjaci.
Njegov lirski konj, crveni Pegaz nije bio plah , nije strahovao od mraka povijesti i sumraka građanske svijesti. Ni njegov jezik nije ostajao nijem na pragu epohe totalitarnog duha. Kaštelan je iskreno vjerovao u poeziju makar samo kao patetičnu gestu, no u njegovim kritikama je odmah uočena pjesnička vrijednost. On je bio pjesnik emocionalne oporbe, socijalnog nezadovoljstva i romantične negacije.

U Poskočici koja se u selu pjeva , oslanjajući se na kanon narodnog iskustva, Kaštelan je potvrdio onaj važan razlog poezije a to je «razlog dobra» . Kaštelana je već na samom početku pjesnikovanja zanimalo sve što je bilo u ma kakvoj vezi s « ljudskom situacijom» upravo stoga mu se poezija činila dobrim medijem svake takve provjere. Riječi koje je prihvatio iz te drevne pučke tradicije počele su u novim okolnostima djelovati na začudan način. Iz njih je počela kuljati začudna snaga.
Poezija koju je Kaštelan ispisivao, bila je između ostalog i samospoznaja, ta je poezija posredstvom jezika otkrivala dubinu egzistencijalne neizvjesnosti.
Odustajanjem od opjevavanja idiličnih sadržaja i pastoralnih prizora, a u znaku nadolazećeg rata i krvavije kaja će uskoro postati hrvatska i svjetska java , pjesnik je jasno iskazao povijesnu situaciju, na gotovo manifestan način a istodobno i kao opreku prema dijelu ondašnjih pjesničkih ideala.

Dinamit je pjesma koja prenosi revolucionarnu poruku negativnog koja je poput detonatora aktivirala svijest i iskustva o povijesnoj borbi, političkim spoznajama, iskustvima i agoniju pojedinca, te revolt klasnih sukoba i preobraziti ih u slike ironičnih primjera, u mračni fatalizam stoljetnih pučkih iskustava:

« Kad svane
san
kad zora snese
dan
pod krilom šume,
sredinom ceste
kasat ću i ja
mobiliziran.
Na glavi šljem.
Ja ne koljem.»

U pjesmi se jasno iskazuje jedna od temeljnih značajki rane Kaštelanove poezije: prozodijska jednostavnost i romantično shvaćanje svrhe pjesništva. Istaknuta je važnost ritma, uočljiv je i razgovorni ton. Ponekad je riječ o angažiranoj poeziji a i o pjesmama plakatne transparentnosti.
Modernitet kao namjerni sadržaj poezije u hrvatskom pjesništvu četrdesetih godina nije spadao u sferu književnih ni društvenih tema. Tada se javlja nesrtrpljivi mladi pjesnik koji nudi neki novi, opori, pučki, iskonski lirizam, grubu ali iskrenu osjećajnost i sposobnost da u bizarnim pojedinostima predoči smisao uskraćene cjeline. Kaštelan uspostavlja neposredniji odnos sa zbiljom. Autoru Crvenog konja ne bijaše cilj napisati samo lijepu i dobru pjesmu, njega je morila opsesija da napiše istinsku pjesmu. Autentičnost je postala mjerilom vrijednosti. Za Kaštelana je već tada poezija značila djelatnost a ne puko sredstvo.

Pjesma Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku, posvećena Drugovima Živki i psu, bila je u potpunom obliku tiskana u Crvenom konju , a deset godina kasnije u Pijetlu na krovu tiskano je samo posljednih 7 stihova, i to onih za koje se može reći da su pisani « na narodnu».

Prvi dio je disharmoničan , drugi asocira na harmoničan, ali pjesniku nažalost uskraćen svijet. Opreka je bila istaknuta namjernim korištenjem dviju prozodijskih sistema. U socijalizmu nije bilo mjesta ničem kaotičnom, čak je i posveta cenzurirana . Valjda zbog straha da između psa i drugova ne dođe do neke identifikacije. Dakle od autentične duhovne praznine svijeta uoči rata nije ostalo ništa.

Kaštelan se ni na trenutak nije prepuštao lagodnom eksploatiranju osobne patnje i kulta neshvaćenosti, nego je kroz stvarnost, neskrivenu konstekstualnost, zbilju dovodio u pitanje čak i korištenjem narodne poezije. Knjiga pjesama Pijetao na krovu ( 1950) pojavila se u mnogo, barem za hrvatsku poeziju, neprikladnijem trenutku. Ideja da postoji nekakva «građanska književnost» donesena sa istoka škodila je ne samo socijalizmu nego i književnosti .
Kaštelan je također počeo pisati poeziju o izgradnji , opjevavao ratna iskustva, zagovarao optimizam, pristao je na cenzuru vlastite poezije, čak i one objavljene 10 godina ranije koja je tada zbog političkih razloga bila zabranjena a sada estetski nepodobna.
Pijetao na krovu je otkrila za širu publiku nedovoljno poznatog pjesnika kojinije bio osporavan nije ispunio sva očekivanja, a istodobno nije pokazao namjeru da nastavlja prvotni uspjeh, jer nije želio biti oponašatelj samoga sebe.

«Kao da naliče na tvoju
Daj mi, gazda janje bijelo,
Jučer sam bio ptica , i nebo za ruže,
Vidio sam je golu i zavolio je
Što si legla na bijelu uzglavnicu»

nagoviješćuju da je posrijedi obraćanje ženi, ljubavno tepanje, ali i sugeriraju da se unutar starih okvira ljubavne poezije pokušava iskazati neko novo čuvstvo, neki drugi drhtaj različit od očekivanog i poznatog. Ljubav i svijetlo samo su dio trenutnog sveopćeg mraka i mržnje.

Temeljni cilj njegove poezije u tom je trenutku bitka da se zapravo iskaže modernitet. Revolt nije očitovan samo promjenom pjesničke forme, nego i izmjeničnim odnosom između života i umjetnosti, te odustajanjem od primjene pravila. Težnja da bude doduše anoniman ali uza sve to i baš zato čovjek se maksimalno ostvaruje u Tifusarima. Kolektiv je autentičan samo ako ga tvore pojedinci koji imaju svoju povijest, a po njoj i vlastitu sudbinu.

To je doba sve manje razlike između svijeta intimnosti i svijeta – tragičnih povijesnih i psihičkih činjenica.

Npr.

Kao da naliče na tvoju ko
dani u zatiljku kameni.

stoje u opoziciji sa stihovima

Kao dani te ogrlice
gvozdene groze,
niz vilice, niz izrezano lice
kopitom se groze.

Estetika ružnog je naravno naličje varke lijepog, savršenog, skladnog, poezija laži aktualizira liričnost istinitog. Poezija teži ispitivanju savijesti, a ekstaza postaje tehnikom tehnikom toga primicanja istinskom. Druga uočljiva karakteristika njegovih pjesama iz tog razdoblja, je potreba da se bunt izrazi ekonomično.

Ivan Goran Kovačić je snažno utjecao na Kaštelana, između njih se uspostavlja snažno prožimanje i srodnost. Kaštelanova pjesma – poema Lanci na rukama je inspirirana Goranovom Jamom.

Njegova poema Tifusari je također poslužila da iskaže svoj odnos prema smrti kao prema mjestu povijesne identifikacije i provjere tragičnog osjećanja. Rat i smrt su dvije vrlo bliske teme pjesnikova dramatičnog gledanja zbilji u oči. To je jedan od načina revolucioniranja poezije. Sadržaj je osjećaj rasapa i izazov nestvarnih slika, smjesa užasa i idile. To je poezija izrasla iz čina negacije. «Kaštelan spaja naoko nespojivo: krajni moderniteti i nadvremeni kucaj pčke umjetnosti»

Pregršt pjesama koje tvore zbirku Biti ili ne pune su sumnje, neodlučnosti i neizvjesnosti. Pjesnik je priznao da je nadahnuće tražio u krizi odnosa prema svom prethodnom djelu. U međuvremenu je socijalizam izgubio podršku društva.
U to vrijeme Kaštelan je bio među onima koji se nisu posve pomirili s postojećim stanjem. Osnovana je likovna grupa EXAT za čiju je izložbu Kaštelan napisao Predgovor, a posljednja rečenica Predgovora iskazuje koju je tezu zagovarao početkom 50-ih godina:
« Ja sam za nemir, za traženje i za nadarenost. «

Tvrđava koja se ne predaje je pjesma u kojoj Kaštelan zagovara i ukazuje na nužnost konkretnog angažmana i potrebu konkretizacije nekih općih vrijednosti. U toj pjesmi Kaštelan se ne odriče sintakse : Ja sam tvrđava s jedinom zastavom srca.
U ovoj zbirci još prevladava supstanca povijesnog dok će u narednim zbirkama prednost steći mitsko. Njegova pjesma potvruđuje se povijesnošću, a povijest uvjerljivošću pjesničkog iskaza. Za Kaštelana je tada pjesma više nego ikad ranije odjek svijeta i njegove povijesne zbilje.
Ciklus pjesama ili poema Konjic bez konjika na neki način rekaoitulira neka iskustva ranijh pjesama s ratnom tematikom iz knjige Pijetao na krovu , ali ujedno nagovještava proces arhaizacije koji se pojavljuje u knjizi malo kamena i puno snova , a biva dominantan u Divljem oku . Govor prihvaća gnomsku formu , te otkriva aforističnost i slikovitost. Objektivizazija svijeta sučeljava se s lajt – motivom subjektivnog iskaza romantične opijenosti.
Kaštelan rabi dramatiku i ekspresiju nizanja i gomilanja unutar svake od 12 odabranih situacija – legendi. Ti fragmenti kazuju svoje priče o konjicu čiji se konjanik izgubio, ali upravo taj odsutni kas konja potencira onaj ljudski gubitak koji Kaštelan pjeva. Metafora, slika, prispodoba, arhetipski sadržaj dokazi su toga ljudskog postojanja koje ostavlja iza sebe različite, no uvijek prepoznatlive tragove. Topot simboličnog konja ( koji je vrlo čest simbol u Kaštelanovoj poeziji ), preobrazuje se u osjećajno, on je proizvod ljudskog srca zabrinutog zbog gubljenja i trošenja što ljudskom postojanju daju smisao:

Kako je hladna tvoja ljubavnica tvoja draga
gluva pustinja jauka tupa zjenica noći
vjerna tvoja kob bez srca i krvi
kako je hladna tvoja ljubavnica tvoja draga
između dvije obale svjetlosti
vjerna tvoja kob bez srca i bez krvi

Pjesma uspomeni I. G. Kovačića središnji je dokaz takvih angažiranih pjesnikovih intervencija u nacionalnu povijest kao način čitanja i prepoznavanja dijela biografije vršnjaka. Pjesnik kroz stihove druguje s drugim pjesnikom. Živ s mrtvim, svjedok s legendom. Umoran od svijeta senzacija i događaja, što će reći povijesti, Kaštelan počinje pjevati želju povratka iskonskom:

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja
u zakone vječnosti moje djevičanstvo
Bacite u mora, u oceane i gromovima predajte me.
Vladari zemle, mir mi i san dajte.

1957. godine tiskao je svoju četvrtu knjigu pjesama Malo kamena i puno snova , iz koje izdvajam pjesmu Najezda slika . U njima je pjesnički posao još uvijek rezultat nečijeg diktata.
Pjesma Kradljivci je u suprotnosti s Jadikovkom kamena :

Okralo me sunce
okrala me zemlja
što mi ostade
da sam sunce
suncu otimam
da sam zemlja
zemlji otimam
da od riba i od ptica
da od svijetla i od mraka
sebe
preotimam.

Očita je zamjena želje u odnosu na Jadikovku i poznati stih : Vratite me u gromade , u klisure , u spletove gorja. Istodobno biva sve očitije da se Kaštelanov pjesnički jezik oslobodio funkcionalnosti.
U zbirci pjesama Divlje oko , često se kao podloga koristi narodna podloga koristi narodna poezija , osobito u scenskoj poemi Pjesak i pjena ( 1958.) , sve se više oslanja na postojeće obrasce kulture , jer postaje jasno da pjesniku trajno biva bitnije od modernog. U Divljem oku on se okreće onoj tradiciji koju možemo pratiti od Hesiodovih Poslova i dana. Kaštelan shvaća da se svaki produkt kulture pa tako i pjesništvo oslanja na već stvorene oblike. Prošlost je pjesniku bitna jer njega zanimaju korijeni bića sadašnjosti.

To je u načelu poezija citiranja tragičnih situacija. Kaštelan sam u pjesmama ističe neke riječi kako bi ukazao na one izvore koji su utjecali na njega – npr. Eshil . U Divljem oku je karakteristična svijest nasuprot prirode , fizičko spram metafizičkog, slika prema događaju, suvremeno je zanimljivo i produktivno samo ukoliko je na neki način i uklopljivo u sedimenz kulture :

Neka me još jednom zapljusne pradvna voda
Još jednom neka imenodavac objavi svoj bjeličasti
znak iz nijeme jezgre mraka

4. Usmeno stvaralaštvo u Kaštelanovu opusu

Pjesma Nadničarska iz ciklusa Krvavija poslužit će nam za primjer kako rani Kaštelan kompozicijsko – versifikacijski primjenjuje usmenoknjiževnu poetiku . Pjesma je ostvarena stihom i ritmom narodne osmeračke lirike , s leksikom drevne svakodnevice ( npr. varićak, barilo, steonica ); zatim tehinikom retoričke vrste zvana brojalica i posebno za njukarakterističnom figurom etymologicom (post positi , dom domiti , u domu se udomiti ) . Sve to funkcionira ritmičko – akustički kao i u brojilici , ali za razliku od brojilice , koja svoju muzičko- akustičku komponentu ne pretvara u semantiku , Kaštelan se kreće fakturom brojilice i onda blago označi pomak od brojilice u narodno povijesni sadržaj. Zadnja je strofa tvorena ugledanjem na dostatno poznatu brojilicu Pošla koka na pazar , da bi posljednji stih ritmom i rimom bio doduše u skladu s prethodnima , a li i označitelj semantike ; uslijedio je dakle pomak od brojilice , što se postiže rimovanjem epskih leksema vuke: hajduke

Ako nećeš , ja ću znati
vuka zvati da te ždere , da te dere ,
zovi , vuče , druge vuke ,
ruke , muke za hajduke .

Srodan proces se zbiva i u pjesmi Ljubavna iz istog ciklusa , koja je ostvarena dugim stihom , ali je također građena tipičnostima lirske pjesme , zatim figurom etymologizom , karaktrističnom za brojilicu te leksikom jedne druge faktične brojilice , koji će se ovdje ritmički i akustički funkcionalno rimovati ( i jednog kopca i jednog papca )
Poema Tifusari već je dovoljno isticana kao moderno oblikovana poezija u doba pisanja po političkom diktatu . Doskočila je diktatu govorom prošlim i govorom zavičajnim .
Uptrebljava narodne deseterce ( naši mrtvi još se jače bore ).
Stih zamesti riječi , tragove i pute nastao je na deseteračkoj osnovici a označuje svaku potencijalnu nepogodu , dok lirski osmerac Čovjeka ni vuka nije opće i narodno iskustvo u krajnje oskudnim okolnostima : čovjek se , eto , bori za život i tamo gdje ljudska noga do tada nije kročila .
Pijetao na krovu (1950 ) također metaforički povijesno priziva zavičajno ognjište , pa je vrijednost apostrofirana obredima , običajima , usmenim pripovijedanjima , pjevanjima , nabrajanjima tužbalica i naricaljka , narodnim formama okupljanja .
Narodnosno , i ambijentalno , ispostavljen je ciklus Bezimeni , u kojemu je npr. istoimena pjesma spjevana nasljedovanjem fakture narodne lirske pjesme .

Cjelokupno njegovo spoznajno iskustvo utemeljeno je na narodnom iskustvu ; njega nije moguće dalje razvijati , jedino ga je moguće u vremenu primjenjivati. Narodno iskustvo biva takvim i u Pjesmama o mojoj zemlji , pjesme ciklusa Čarobna frula , njih 7 na broju , građene su na motivima narodnih predaja i bajka, što je primjetljivo već prema naslovima Čarobna frula i Baš – čelik . Prigodna pjesma Skoplje u tvojim očima iz 1963. iskoristila je motiv epske pjesme Zidanje Skadra u kontekstu potresom uništena grada i njegove obnove. Prigodna je nastala te objelodanjena u zasebnoj knjizi Otvorena pjesma (1976 ) , recital u 17 dijelova izveden u Kragujevcu na spomen događaja iz drugog svjetskog rata. I tu su usmena književnost i narodna misao odlučna inspirativna i tvorbena komponenta : poslovica, poezija i pripovijetka ponajviše .

Samo sunce, sunce, sunce
I galebovi svrate u letu
U tvoj san
U kamenoj kosi Mosora

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi
Samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza
Dah i disanje trava u vrtacima

Zaključak

Od poezije mladenačkog bunta , društvene negacije i estetskog osporavanja pa do lirike koja je izrastala na tradicijama romantične vizije poezije kao kritike iskaza egzistencijalne situacije , Kaštelan je , mijenjajući se , bio uvijek , doduše nekad više nekad manje , dosljedan sam sebi, a nedosljedan svemu onome što je od žive jezične materije mitskog duha nastojalo učiniti mrtvo slovo . On je bio svjestan karakterističnih težnji tada modernog nadrealizma, ali je s druge strane osjećao potrebu pisanja poezije koja se po autentičnosti i izričajnoj spontanosti ni po čemu ne bi razlikovala od narodne lirske pjesme i epske objektivnosti.
Zahtjev nije bio ostvariv ali je zato bio neobično zavodljiv. Stoga je Kaštelan jedna od bitnih ličnosti hrvatskog moderniteta u rasponu od gotovo pola stoljeća.
Zbirke od Crvenog konja pa do Zavjeta za Epereion i pjesme tiskane na stranicama revija su značajan i vrijedan dio novijeg hrvatskog pjesništva .

LITERATURA