Poezija - Federico Garcia Lorca

Govoricemo o poeziji velikog liričara iz epohe modernizma F. G. Lorke. Iako je živio vrlo malo, za vrijeme svog života je uspio da napiše mnoga djela. Ima pjesnika koji su značajni životom i djelom, pjesnika značajnih samo djelom, i, opet, onih rijetkih pjesnika koji su značajni djelom i smrću u koje ubrajamo ljubavnika smrti na andaluzijski način, Lorku. Govoriti o njegovom životu, izraženom i sažetom u lirici i drami, suvišno je, ali, kad je riječ o njegovom djelu, moramo imati u vidu njegovu smrt zbog dva razloga – sudbonosna, značila je ne samo njegov kraj, već i kraj „drugog zlatnog vijeka“ , a s druge strane što je ta smrt toliko doživljena i predosjećana kao suština duha Andaluzije i ličene tragedije, koja je zabrujala posebnim crnim zvucima čiji se postanak može objasniti riječima samog pjesnika. Vrlo značajno je da je pored poezije, Lorka pisao i dramu.

PJESNIČKO STVARALAŠTVO

Prvu zbirku pjesama “Dojmovi i krajolici” izdaje 1918. Napisana je u tradicionalnom stilu deskriptivnog realizma. Iako je romantično raspjevana, tugaljiva i impresionistička, njegova slijedeća zbirka “Knjiga pjesama” počinje odražavati odlike Lorcine poezije: duboki osjećaj za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, smisao za glazbu stiha, slikovitost, inventivnost metafora, a glavni motiv je smrt. Nakon toga 1927., slijedi zbirka “Pjesme” koja obuhvaća sve njegove stihove nastale 1921. - 1924. Njegova najpoznatija zbirka “Ciganski romancero” izlazi 1928., a do 1936. izlazi u čak 6 izdanja. Navedena zbirka sadrži 18 romanci o andaluzijskim Ciganima, o njihovim iskonskim strastima, vjerovanjima i sljepom predavanju sudbini. Ona sjedinjuje lirske, dramske i narodne elemente pjesničkog izraza. U zbirci “Spjev dubokog pjeva” (1931.) je spojio iskustvo modernog pjesnika i andaluzijske narodne pjesme.. Njegova slijedeća zbirka nastaje za vrijeme pjesnikova boravka u SAD-u. “Pjesme u New Yorku” su izdane posthumno 1940. u Mexicu. One su nadrealistički pjesnikov doživljaj Amerike kao haos moderne civilizacije bez imalo čovječnosti u sebi. Piše i elegeije. “Tužaljka za Ignacijom Sanchezom Mejiasom” (1935.), koji je napisan u povodu smrti njegova prijatelja toreadora, i “Šest galjeških pjesama” (1935.) koje su pisane na galicijskom dijalektu. Piše i zbirku gezela i kasida “Tamaritski ciklus” (1936.).

DRAMSKO STVARALAŠTVO

Pored poezije, kao što sam napomenuo, lorka je pisao i dramsku književnost. Lorca je veliku pozornost posvetio i dramskom stvaralaštvu, ponajviše nakon povratka iz Amerike. Njegovo prvo dramsko djelo je “Urok leptirice” (1920.) u kojoj na ironičan način obrađuje temu neprihvatljive ljubavi. Premijerno je izvedeno u madridskom kazalištu Eslava, no doživljava neuspijeh. Potom slijedi pučka romanca o legendarnoj granadskoj junakinji “Mariana Pineda” koja je premijerno izvedena u Barceloni 1927. Zatim slijedi farsa “Čudnovata postolarka”(1930.) i “Don Perlimpin ukazuje ljubav prema Belisi u svom vrtu” (1931.). Piše i tekst za kazalište lutaka “Oltarić Don Kristofora” (1931.) i romantičnu komediju “Dona Rosita neudata ili govor cvijeća.” (1935.). „Lorca je najsnažniji dramski pjesnik ljudske strasti i patnje, neposredan je i slikovit. Glavni likovi u njegovim tragedijama su žene, njihova ljubav, materinstvo i opterećenost društvenih i religijskih predrasuda. Njegove najpoznatije drame su “Krvava svadba” (1933.) koje je jedno od najsnažnijih djela svjetskog kazališta koje govori o strasti, suparništvu, ubojstvu i nagonima. Zatim slijede “Yerma” (1934.) koja obrađuje mučnu sudbinu neplodne žene i “Dom Bernarde Albe” (1936.) koja govori o majci koja svojih pet kćeri željnih života drži zatvorene u mračnoj, dosadnoj kući. Od drama je još napisao “Kada prođe pet godina”(1931.),”Publika” (1930.-1936.), “Drama bez naslova”(1936.) Napisao je i scenarij za film “Put na mjesec” .
Garcia Lorca je najugledniji španjolski pjesnik 20. stoljeća koji je spontanim stvaraličkim nagonom sjedinio tradicionalne vrijednosti španjolske književnosti, narodne baštine i moderne književnosti.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE LORKINE POEZIJE

Njegovu poeziju karakterišu tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pesama i lični, izrazito strasan doživljaj. Pesnik je vjerovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pjesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pjesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje. „Uticaj narodne književnosti u Lorkinoj poeziji je očigledan pri čemu nije akcenat na formi već na temama; pesnik nastoji da kroz pojmove zvuka, boje i pokreta da dušu Andaluzije koja je obeležena znakom tragičnosti i primitivnog duha.“ Njegov lični doživljaj je nagonski, prepun slutnji i tajnovitosti pa na čitaoca deluje kao nestvaran. Misli se da je u pesmi Romansa osuđenog predvidio vrijeme i način svoje smrti.

BESMRTNOST LORKINE POEZIJE

Pjevati na način Petrarke i Majakovskog je moguće, ali na način Lorke nije. Ono što njegovu liriku čini neponovljivom, jeste kazivanje bez jednoličnosti, stalni zaokret iza „ugla iznenađenja“, ostvaren smjelošću izraza koju svakoj strani otkriva nesluđenu suštinu i stav. Naravno, u pitanju je narodnost čiji je sinonim vilenjaštvo, a vilenjakom pjesnik naziva presudnog tajnog pokretača rijetkih pojedinaca. On nije ni muza, ni anđeo, ni demon, obični pobuditelji pjesnikovi. „Višestruk je uticaj vilenjaka, ali je osjećaj umjetnosti kao igre njegov najveći dar pjesniku. Igre čija tragika, ovjekovječujući trenutnost, izvedena lakoćom mađioničara opsenara, nastoji pokazati da vilenjak prezire sve što obećava trajnost jer je svaki trenutak dragocjen i neponovljiv.“

U dva, tri, trenutka stane čitav život i čitava drama:

Četiri čempresa ispred tvoga vrta
Evo ti mog novog srca.
Četiri čempresa, rast će tu sred vrta
Evo ti mog staroga srca

Baš po ovakvim stihovima, Lorka je veoma dobar pjesnik. Koristi se složenim riječima da bi objasnio jednostavne stvari. U ovoj pjesmi mogao je jednostavno navesti da život brzo prođe i da mnoge stvari koje planiramo uraditi, postići, ostvariti željene ciljeve, da to i učinimo ako imamo priliku i da je propuštamo.

Vrlo je interesantan stih iz pjesme: Nevjerna žena

Bijaše to „u podesno noćno vrijeme,
Kad pogase fenjeri se
I zrkavci kad zasvijetle.

Dok bi većina naših narodnih pjesnika ovo rekli ustaljenim izrazom „sunce zađe, a mjesec izađe“, a moderniji pjesnik sa : Kad pogase fenjeri se i zrkavci kad zasvijetle, Lorka nam otkriva oganj svirke osjećajući da su noćni zrikavci zasvjetljeli učestalom i nesmetanom zrikom, kao što prodorni jutarnji pijetlovi pijucima kopaju tražeći jutarnju zoru.
Uzet ćemo još jedan primjer kako bismo prikazali što bolje Lorkinu poeziju: plamičak običnog kandila, posredstvom vilenjaka anagolije, postaje kamerni prizor smrti i otkriće neslućenih metaforičnosti:

Oh, al plam kandila ozbiljno razmišlja
U zlatnu utrobu ko fakir zagledah,
tamneću, sanja podneblje bez vjetra
Roda usijana
Kljuca iz svog gnijezda senke guste,
U trentavo nadvija se nad okrugle oči
Mrtvog Cigančeta

Možemo primjetiti da je utisak postignut spojem oblika stiha i sadržine. Personifikovan plamičak, poređen sa fakirom i rodom, bio bi puki artizam, kad se pjesma ne bi završavala ljudskom i životnom tragičnošću.
Sigurno ćemo se zapitati da li su metafore napisane nesumice, bez neke prisnije veze s umrlim djetetom ili je pak pjesnik intuitivno pronašao vezu između plamena i rode.? Jer kako to da plamen bude upoređen sa pticom koja „donosi djecu“, da se prizor završava umrlim djetetom. Na osnovu ovog možemo zakjučiti da je pjesma tragedija u oba čina.
Prvi čin: plam kandila, u nepomičnom vazduhu, liči na blistavog nepomičnog mudraca predanog „udubljivanju u sebe“, budističkoj zagledanosti u sopstvenu „zlatnu utrobu“. I možda saznanju kako u „savršenoj trenutnosti“, granici, između života i smrti nema razlike, tj, da dvojstva, koja nas muče, prestaju biti dvojstva.
Drugi čin: ujednačena ozbiljna nepomičnost plamena odjednom biva poremećena nekim daškom. Žarku nedjelatnost, fakira, smjenjuje žarka djelatnost, uznemirena vjesnica života, roda, koja se, iz plamenoga gnijezda, neumorno bori protiv tame, neprijatelja svjetlosti i rađanja, tražeći u otvorenim, ugašenim očima Cigančeta zaludan odgovor o životu koji je postao ravnodušan na svjetlost.

Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

”Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe” -SLUTNJA SMRTI

“Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!”-STRAH

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

“Cordoba.
Daleka i sama. ”- PONAVLJA

“Kobila crna, velika luna...
... kobila crna, crvena luna”- IZMJENJENE SLIKE

“Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu. ”- GRADIRANO

Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

Benasta pjesma

Mama,
hoću biti od srebra.

Sine,
bit će ti hladno.

Mama,
hoću biti od vode.

Sine,
bit će ti jako hladno.

Mama,
na jastuku me svom izvezi.

To da!
Ovog časa, sine!

Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

Portret Silvija Franconettija

Njegov krik bijaše strahotan.
starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I bijaše stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.

Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

Mjesečarska romansa

Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru
Konja u zelenoj gori.
Sa sjenkom oko svog pasa
Ona na terasi sanja,
Puti zelene i kose,
S ocima od srebra hladna.
Zeleno, volim te zeleno.
Ispod ciganskog mjeseca,
Stvari sto je posmatraju
Ona ne moze da gleda.

Zeleno, volim te zeleno.
Velike ledene zvijezde
Dolaze sa ribom sjene
Sto svitanju put prostire.
Smokva se uz vjetar tare
Grubom korom svojih grana,
A suma iskusna lija,
Ljutite agave svija.
Ko ce doci? i otkuda?
Na terasi ona spava,
Kose zelene i puti,
I o gorkom moru sanja.

_ Kume ja mjenjati zelim
konja svog za kucu njenu,
konjsku ormu za zrcalo
I svoj noz za njezin veo.
Iz kanjona Kabra kume

Krvareci stigoh evo.
_ Kad bih ja to momce mogo
sporazum bi sklopljen bio,
ali ja vise nisam ja
kuca vise moja nije.
_Kume umro bih na odru
ako moze od celika
zastrtom holandskim platnom
dolicno, ne zalec svijeta.
Zar ne vidis moju ranu
Od grudi do grle cvijeta!
_ Tri stotine crnih ruza
na bjelini tvog prsnika.
Mirisna ti krv natapa
Pojas oko struka gipka.
Al' ja nisam vise ja,
Nit je kuca vise moja.
_ O pusti me da se uspnem
do balkona visokoga;
pusti me uzaci pusti
do balkona zelenoga.
Do balkona mjeseceva
Odakle se voda slijeva.

Dva kuma se vec uspinju
Ka visokim balkonima,
A za sobom ostavljaju
Trag od krvi i od suza.
Trepere na krovovima
Laki limeni ferali.
Hiljadu kristalnih defova
Zoru sto se radja pali.

Zeleno, volim te zeleno,
Zeleni vjetar i grane.
Dva su kuma uspela se.
Raskosni vjetar ostavlja
Cudan okus na usnama
Mente, zuci i bosilja.
Gdje je reci meni kume
Tvoja kcerka miljenica?
Kolko puta cekala te
Na balkonu zelenome!
Kolko puta cekat ce te
Crne kose hladna lica!

Iznad zrcala studenca
Ciganka se njise jedna.
Puti i kose zelene
Ociju od srebra ledna.
Nad vodom je podrzava
Smrzla siga mjeseceva.
Noc je postala intimna
Kao neki trg maleni,
A na vrata udraju
Grubo pijani zandari.
Zeleno volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na moru zelenom
Konja u gori zelenoj.

Stihovi koji povezuju početak radnje s raspletom: brod na moru i konj jesu dinamične, a ne statične slike romanse, sudbinski određujući ishod događaja. Dragan lijepe Ciganke, krijumčar robe u sukobu sa žandarmima smrtno je ranjen na planini Kabri. Viziju ljepotice koja na terasi sanja o gorkom moru, Lorka je u jednoj izjavi protumačio i simbolično kao, žarku želju same Granade za morem, grada konačno ukotvljenog između planina, poput kamenog broda.
U Romansi o luni, luni, mjesec je zlokobna sila koja ubija dijete zato što se šalilo sa njom. Događaj nije ispričan, ali je predosjećaj dovoljno jasan, i mi vidimo kako mjesec odvodi dijete nebom.
Ista tajanstvena neizvjesnost ispunjava ovu divnu Romansu mjesečarku. Djevojka mjesečarka oklijeva na terasi i sanja o moru. Tišinu prekida dolazak ranjenog krijumčara kome su žandarmi za petama i želi da umre udobno, u čistoj postelji, ali njegov domaćin mu ne može pomoći:

Al već nisam više svoj,
Moja kuća moja nije.

Nema objašnjenja tom odbijanju ni okolnostima koje su to uzrokovale. Oboica se penju na terasu gdje se djevojka mjesečarka naginje nad nakapnicom. Možemo prihvatiti krijumčarevu želju da vidi djevoku prije smrti koja ga nekad voljela. Međutim, ta ljubav nije naglašena, krijumčareve pobude se ne spominju.
Upečatljiva i uzbudljiva radnja sadrži izvjesna svojstva sna; jasnog je obrisa, a neobjašnjivih pobuda. No, takve postupke ne treba objašnjavati. Važnija je atmosfera i smisao tajne. Djevojka postaje vrsta nedostižne svrhe koja se ne može ispuniti koju mladić za života neće upoznati. Junakinja ove romanse ima isti nadimak kao i osuđenik:

Kume! Gdje je ona, reci,
Gdje je tvoja gorka mala?

Pošto su ljubav i smrt sjedinjene, udaljene stvari su bliske, a blisko se prikazuje u nedostižnu daljinu. Smrt još vapi za ljubavlju, a ljubav se okončava smrću, obje nezadovoljene, na dohvatu ruke, a nedohvatne. Uspravno, lebdeći između jedne i druge u potpunoj ravnoteži daleko i blisko vremenu, odsutno i prisutno, gorko djevojče, opčinjeno čarolijsko dvosmislenim sjajem mjeseca.

Na obrazu nakapnice
Ljuljala se Cigančica.
Put zelena, zelen – kosa,
S očima od hladnog srebra.
Ledenica mjesečine
Podržava je na vodi.

Ova romansa je možda najbolja pjesma ove knjige. U njoj Lorkino snoviđenje dostiže izraz. Kroz uznemirujuće mjesečarstvo volim te zeleno rečenicu nejasna značenja, kao one koje stvaramo u snu, ta žena, koju stvari gledaju, a ona ne može da ih gleda, već je snovni element prvog reda.
U njoj ima izvjesnog oživljenja stvari na račun ostvarivanja jednog života, nadstvarnih sastojaka……koji su čisto sanjanje, intuitivna igra s podsvjesnim, kao neka čudesna galvanizacija snova. Ta žena očekuje nekoga, ne zna se ni koga, ni otkuda. Ali odjednom, dva čovjeka upadaju u pjesmu. Razgovaraju o nejasnoj trampi, o krvi. Pored ovoga imamo veoma stvarne geografske podatke:

Kume, stižem krvareći,
Čak iz klanca Kabre

Svojstvenost snova je taj odbljesak magle stvarnosti, tačnog određivanja mjesta, sred neodređenosti cjeline. Sva čar pjesme proističe iz njenog naličja, iz onog što pjesma ne kazuje, što ne priča, već iz onog što treba zamisliti. Za ovu pjesmu Salvador Dali je rekao: „Izgleda da ima dokaz, ali ga nema.“
Ima nesuđen, čaroban, tajni dokaz snova. Nije pjesma, već mora, priviđenje, snoviđenje. Pored mjere umjetniče sugestije, ono što nam je važno jeste njena bliskost, svijetu sna, koja otkriva Lorkinu naklonost tom svijetu, naklonost koja sa svoje strane otkriva toliko stvari kako smo vidjeli. Ova dva stiha pri kraju pjesme nas naglo vraćaju u surovu stvarnost.

Žandari u vrata, pjani,
Udarahu nemilice.
Zeleno, što volim zeleno,
Zelen – vjetar. Zelen- grane.
Lađu putu na pučini,
A i konja u planini.

Zakonita snaga, ustanovljena sila, kao mrski kontrapunkt anđeoskom i đavolskom svijetu Cigana. Kao u snu, uvlačenje odveć očevidne stvarnosti dovoljno je da nas prene, da bi probudilo pjesmu i vratilo je njenoj umjetničkoj stvarnosti, njenom uporednosti sa pravom stvarnošću. Pošto je nestalo čarolije i sna … uvođenjem pijanih žandarma, najstvarnijom zbiljom, zastrašujućom i mrskom, romansa se zatvara ovim zadnjim stihovima, potpuno objektivnim, opisanim, probuđenim.

Romansa crne tuge

Pijucima svojim pijetli
Kljucajući traže zoru,
Kada s mračnog brda u dol
Silazi Soledad Montoya.
Bakar žuti njene puti
Na konja i na noć vonja.
Dva nakovnja žarna, grudi,
Cvile pjesme nesutane.
Soledad, koga ti tražiš
Samosama u to doba?
Tražim, štono hoću tražim
I zar to je briga tvoja?
Tražim ono što izgubih,
Radost svoju, sebe samu.
Soledad, o ljuta rano
Konjic kad se usplahiri,
Najzad stigne sve do mora,
I odnese njega voda.
Ne spominji meni mora,
Jerbo crna tuga niče
Među granjem maslinika,
Pod šumorom njina lišća.
Soledad, o muko živa!
Golema l’ je patnja tvoja!
Suze roniš, sok limunov
Od nade i usta gorak.
Ah tugujem tešku tugu,
Hodam izbom ko mahnita,
Pletenice po tlu vučem
Od ognjišta do kreveta.
Jadna ja! Uglju nalik
Put tavni i odjeća!
Joj, laneno ruho moje!
Joj, makova bedra moja!
O Soledad, okupaj se
Na ševinu bistru vrelu,
Uspokoji srce svoje,
O Soledad Montoya!

U dolini rijeka pjeva,
Trak od neba i od hvoja.
Cvjetovima misirača
Nova svjetlost sebe kruni.
Oh ciganska teška tugo!
Tugo čista i sveđ sama,
Tugo roka tajnovitog
I dalekog praskozorja!

U prvoj strofi junakinja se pojavljuje na padini planine, najnestvarnijim časovima noći, onima koji prethode svitanju. Poj ranorananilačkih i samotnih pijevaca kopa poput pijuka tamu, i uz udarce pijuka, tih pijuka pijevaca, pojavit će se zora. Da li je pjesnik želio da tom metaforom združi posao pijevaca s poslom grobara?
U svakom slučaju, od prve metafore, romansa i njena junakinja sadžat će mogućnost smrti…. Zatim, u dva prva stiha naredne strofe, Ciganka ostvaruje svoj lik putem dvaju tjelesnih pojedinosti, lijeno – žute puti, i mirisom te iste puti. Dva stiha jednostavnih riječi koji ne mogu načiniti potpuniju stvarnost od one koju čine. Dva stiha vonji konja i noći, u kojima se osjeća odsutnost čovjeka koga Ciganka voli.
Da bi se naglasila ta odsutnost i bol koji ona izaziva, dolaze druga dva stiha da dopune strofu. Pretvorena u dva prava pjesnička bića, jecaju od ljubavi Cigankine oble grudi kao zadimljeni nakovnji gdje se kovao očaj ljubavi kojoj više nema lijeka. Je li mrtav konjanik, njen dragan, ili je otišao sa drugom, prezevši je i ostavivši? Fedriko, koji opisuje ovaj prizor spolja, naglo se pojavljuje u romansi, izlazeći u susret Ciganki i pitajući je, pošto joj je pomenuo ime. Ciganka nije tražila nikoga.
No, Federiko pretpostavlja da ona s tijelom koje ima miris staje i s grudima koje jeće punom pjesmom, traži čovjeka, mrtvog ili živog. I pitanjem podvlači neobičnost susreta sa ženom što sama, bez pratnje, silazi niz padine, u gluho doba noći. Pa ona se, uporno gorda, ne osvrće na pjesnikovo nesmotreno pitanje. Niko nema pravo da se miješa i da tako kaže u pobude njenog traženja. Važno je bez sumnje da joj je pjesnik izmamio prznanje, opjevano u dva posljednja stiha.
Sad znamo da Cigankionom jadu nema lijeka, jer ona ne traži neki dio same sebe, manje ili više, potpun, već čitavo svoje biće: ništa manje no svoju radost i svoju ličnost. Pjesnik prihvata Cigankin odgovor i ne nastoji dalje. Ali shvata, i ne usuđuje se da je savjetuje neposredno, što bi možda izgledalo nepristojno, već starom eliptično, narodnom mudrošću:

Soledad, o ljuta rano
Konjic kad se usplahiri,
Najzad stigne sve do mora,
I odnese njega voda.

Ova strofa ne može biti više andaluzijska kopla nego što jeste. Ciganka, srasla sa svojom grudom i svojim jadom, odgovara u drugoj kopli:

Ne spominji meni mora,
Jerbo crna tuga niče
Među granjem maslinika,
Pod šumorom njina lišća.

Jad onih koji su se stopili sa zemljom a more ih ne odnosi. A pjesnik, u novoj kopli, pokušava da žali Ciganku, ne rastužujući je. Cigankine suze nisu suze rezignacije, već nesmiren bol i opori sok limuna, jer nema tih usta koja nju preziru a koja ona traži nadjući se. Njena gordost na kraju popušta i klonula Ciganka se ispovijeda samoj sebi:

Ah tugujem tešku tugu,
Hodam izbom ko mahnita,
Pletenice po tlu vučem
Od ognjišta do kreveta.

Od ognjišta gdje su vrata koja ogledaju na polje i na čovjeka koji može stići, do ložnice postelje voljenog čovjeka koji nije stigao. Crn jad ili jad od agata čini također agatnim haljine i tijelo Ciganke. U ovoj posljednjoj očajnoj kopli Ciganke dolazi do izražaja najteži tragičan i bezizlazan trenutak u kojem je usahla sva njena snaga. Federiko to shvata i želi da promijeni podnevlje, da iz tmine noći prijeđe na svjetlost i svježinu prvih jutarnjih časova:

O Soledad, okupaj se
Na ševinu bistru vrelu,
Uspokoji srce svoje,
O Soledad Montoya!

Okupaj se, jer crni jad je tjelesni jad. Na početku smo imali samo jednu strofu da bismo ušli u stvar. Sada, u drugoj, on će nam dati ono što je svojstveno prirodi i svitanju. Već je svnulo i u visini se vidi žutilo neba, a dolje, vrpca rječice, toka skoro skrivenog obalskim granjem. U posljednjoj strofi se Cigankin lični jad preobrati u zajednički jad njenog plemena. To je jad skrivenog toka rijeke, duboko urezanog u čovjeka, koji on duboko skriva, i ne dijeli ni sa kim. A jad je dalekog svitanja zbog svoje boje i tame, zbog toga što nema mogućnost ljudskog rješenja.

Sveti Mihajlo (Granada)

Sa balkona nadziru se,
Preko brijega, brijega, brijega,
Mule i njihove sjenke
S tovarima suncokreta.

Njihove u sjeni oči
Zamagljuje noć beskrajna.
A u krivinama vjetra
Slano osvitanje praska.

Nebo bijelih mula sklapa
Oči od živoga srebra
Dajuci finale srca
Polusjeni bez pokreta.
Voda studena postade
Da je nitko ne dotakne.
Voda luda i otkrita
Preko brijega, brijega, brijega

Sveti Mihajlo pun čipke
U loznici kule svoje,
Pokazuje bedra krasna
Opasana svjetiljkama.
Arhandjel pripitomljeni
Dok dvanaest otkucava,
Slavuja i mekog perja
Blagu ljutnju izigrava.
Svetac pjeva u oknima;
Efeb tri hiljade bdijenja
Odiše kolonjskom vodom
Daleko od živog cvijeća.

More pleše preko plaže
Bucnu poemu balkona.
A sprudovi lune sjajne
Trsku gube, stiču glase.
Djeve stižu grickajući
Sjemenke od suncokreta,
Skritih raskosnih bedara
Poput bakrenih planeta.
Stižu gordi kavaliri
I dame tužnoga držanja,
Opsjednute nostalgijom
Za proslošću slavujevskom.
Stigao biskup iz Manile
Slijep od šafrana i jadan,
Služi misu s dve oštrice
Za muškarce i za žene.

Miruje Mihajlo sveti
U ložnici svoga tornja,
Podsuknje mu otežale
Od zrcala i vezova.

Sveti Mihajlo kralj brojki
Neparnih i kralj planeta,
Sred berberskog savršenstva
Od altana i leleka.

Lorka opjeva arhanđelova lijepa bedra, kao što je opjeavao u prethodnoj pjesmi bedra od Soledad Montoye. Ovaj sticaj može da istakne spolnu ambivalentnost koju za Lorku ima bedra. U pjesmama Sveti Mihailo, Sveti Rafaelo i Sveti Gavrilo, Lorka pokušava paganizacju, andaluzijanizaciju hrišćanske mitologije koja je, naravno, daleko od svake pobožne pjevnosti i ima čisto estetsku vrijednost.
Uopšte, ove tri pjesme na izvjestan način vjerske po naslovu i sadržini, pokazuju nam, estetističkim, čovječnim i obezbjeđujućim postupkom, kako je u Lorke vjersko iskustvo postalo čisto plastična, književna, anegdotska, govorna sugestija, i ništa više. Lorka je tako daleko od vjere da se može igrati njenim pobudama lakomisleno, čak dvosmisleno, erotski… Tako Sveti Mihailo mladić tri hiljade noći, ne hajući za pravo cvijeće mirisav od parfema, nepristojan obrazac homoseksualnosti.

ZAKLJUČAK

Poezija Lorke je prepuna metafora, kompozicijski male pjesme ne poštuju stroge metričke i strukturalne zakone teksta andaluzijske narodne pjesme, ali zato odaje pjesnički doživljenu dušu Andaluzije kroz slike i simbolike u kojima izražavu duboke i bolne patnje. Da bismo tumačili njegovu poeziju moramo se više potruditi, zahtijeva više pažnje i opreznosti jer u Lorkinoj poeziji mi sami moramo izvući srž, negdje uopće ne postoji unutar pjesme. Njegovu poeziju karakterišu tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pesama i lični, izrazito strasan doživljaj. Pjesnik je vjerovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pjesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pjesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje. Zbog toga mi kada čitamo ili pak vršimo analizu njegove poezije moramo u potpunosti da obratimo pažnju na male stvari koje se naizgled čine beznačajne. Iako mu je život bio kratkog vijeka, on je za to vrijeme uspio da stvori izvrsnu poeziju i nadmašio njome mnoge svjetske pjesnike.

LITERATURA

http://hr.wikipedia.org/wiki/Federico_Garc%C3%ADa_Lorca
http://sr.wikipedia.org/sr-
Poezija, Lorka, Veselin Masleša, Sarajevo, 1988.
Federiko Garsija Lorka, Ciganski romansero, Dani, Sarajevo, 2004. god
http://hr.wikipedia.org/wiki/Federico_Garc%C3%ADa_Lorca
http://www.tvorac-grada.com/poznati/lorka.html
Cjelokupna djela Lorke, Veselin Masleša, Sarajevo, Knjiga I, 1971. god.
Cjelokupna djela Lorke, Veselin Masleša, Sarajevo, Knjiga II, 1971. god.
Cjelokupna djela Lorke, Veselin Masleša, Sarajevo, Knjiga IV, 1971. god.
Cjelokupna djela Lorke, Veselin Masleša, Sarajevo, Knjiga V, 1971. god.
Federiko Garsija Lorka, Pjesme, Dom i škola, Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1977. god.
http://aspektastro.forum2.biz/klubic-knjizevnika-f39/federiko-garsija-lorka-t312.html

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi