TOMAS MAN - BUDENBROKOVI

Engleski, ruski, skandinavski roman od 1850. i 60.Vagnerov epski teatar, Sopenhaureov pesimisticki moral, Niceova psihologija dekadense, artistika Flobera i Gonkura, pored toga dobar dio humoristicke literature na donjonjemackom dijalektu, to su

precizira Tomas Man

vaspitni elementi koji su pomogli da se uoblice "Budenbrokovi", pripovjedacki opus mladica izmedju 23. i 25. godine

ANALIZA ROMANA "BUDENBROKOVI"

Ovaj prvi veliki roman Tomasa Mana jeste jedno od najznacajnijih djela njemacke književnosti predratnog doba. Po svom društvenom i umjetnickom znacaju jedino se još ciklus romana Hajnriha Mana, koji prikazuje vilhelmovsko carstvo, može uporediti s njim. U tom ciklusu (narocito u "Podaniku") Hajnrih Man istupa politicki oštrije i aktuelnije od svog brata Tomasa.
U "Budenbrokovim" ne nalazimo takvu neposrednu aktuelnost. Fabula romana završava se davno prije procvata i sloma vilhelmovskog razdoblja. Pa ipak on sadrži duboku društvenu kritiku, mada u složenom, zamršenom obliku. Umjetnicki oblik "Budenbrokovih", tjesno povezan s tim osobenim vidom kritike društva, takode je veoma osoben: u cijeloj njemackoj knjiže-vnosti iz predratnih godina nema ni jednog jedinog po obliku ovako zaokrugljenog i monumentalnog romana tako mirnog toka. Ali ne samo u njemackoj-i u cijeloj svjetskoj književnosti tog razdoblja malo je djela koja bi se u pogledu umjetnickog oblika mogla uporediti s ovim romanom.
U njemu se prica istorija jedne porodice. Opadanje buržoazije ovdje je prikazano u slici propadanja jedne trgovacke porodice. Nezavisno jedni od drugih, razni pisci, Manovi savremenici, prihvatali su se slicnih predmeta. Maksim Gorki napisao je ''Djelo Artomonovih'', Golsvordi ''Sagu o Forsa-jtima''.Vec je i Zola opisao propast jedne porodice i uklopio tu temu u široko komponovanu sliku sloma Drugog Čarstva. Najveci dio pisaca usretsredio je svoju pripovjedacku vještinu na sudbine opisanih porodica a krupne politicke i ekonomske pojave druge polovine vijeka prikazao samo utoliko ukoliko su bile povezane s licnom sudbinom ovog ili onog clana porodice. Društvena stvarnost javlja se u ''Budenbrokovima'' u neposrednom oblikusamo tamo gdje opipljivo pokazuje uspon ili pad porodice Budenbrok.
Roman Tomasa Mana je elegican ep o propadanju gradanstva. Prikazuju ga s dva stanovišta. S jedne strane, tvrde da se u propadanju porodice Budenbrok odražava opšti proces propadanja buržoazije; biološke i psihološke osobe-nosti pretstavnikapojedinih pokoljenja jesu karakteristicni simptomi i oblici u kojima to neminovno propadanje dolazi do izraza. Gledano s tog stanovišta, roman Tomasa Mana je monumentalni simbol gradanske dekadencije. Kao istorija propadanja, medjutim, roman se može posmatrati i u drugom, beskrajno neposrednijem i konkretnijem smislu. On prikazuje odumiranje stare buržoazije u tijesnoj povezanosti sa izumiranjem najboljih gradanskih tradicija. Tomas Man, doduše samo kao skicu, prikazujuci samo periferne pojave, ali ipak potpunojasno i ocigledno iznosi kako namjesto buržoazije starog kova nadiru pretstavnici savremene buržoazije: nekulturni, samoživi, okrutni i bljutavi kapitalisti današnjice.
Roman je izgradjen na ovoj suprotnosti. Nacin pisanja Tomasa Mana strogo je objektivan; pod skladno datim oblikom »Budenbrokovih« krije se; medjutim, motiv propadanja njemacke gradanske ideologijeu doba svih onih uspjeha sedamdesetih godina, propadanja što zahvata njemacko društvo vilhelmovskog razdoblja u tijesnoj vezi sa ulogom koju je Njemacka odigrala u imperijalistickom ratu. Ova kulturno-kriticka borba-koja u izvanredno tananom umjetnickom obliku, gotovo uvijek prikriveno, pa ipak dovoljno odlucno dolazi do izraza-dovodi Manov roman u neposrednu vezu s najaktuelnijim kulturnim pitanjima tog doba. I ne samo tog doba: jer mnogi korijeni njemackog fašizma spuštaju se do tla tradicija vilhelmovske Njemacke.
Ni u naše vrijeme Manov roman nije izgubio aktuelnost.On je humanisticki protest protiv varvarstva imperijalisticke buržoazije. U tome je njegov znacaj, i to nije u protivrjecnosti sa cinjenicom da Tomas Man današnjoj buržoaziji suprotstavlja cestiti patricijat Hanze, a ne buržoaziju u usponu. Ovaj ublažen oblik humanistickog protesta organski izrasta iz razvoja cjelokupne njemacke gradanske literature, a narocito iz razvoja samog Tomasa Mana.
Tomas Man propadanje stare buržoazije opisuje kao unutrašnji proces.On u svom romanu prikazuje cetiri pokoljenja jedne stare libecke trgovacke poro-dice. On sjajno ocrtava osobenost pojedinih licnosti i majstorski opisuje kako njihovu razlicitost tako i njihovu porodicnu slicnost. Vidimo tjelesne i duše-vne crte svojstvene svim Budenbrokovima; u isti mah vidimo kako se, s jedne strane, u svakom novom naraštaju razvijaju nove osobine, nove crte karaktera a, s druge strane, kako stara nasljedena svojstva pod novim društvenim okolnostima i u vezi sa individualnošcu svakog pojedinca sticu novo znacenje.
Tomas Man se ne ogranicava na psiho-fizicko obilježavanje licnosti-cinilaca u romanu, kako je to obicaj njemu savremenih naturalistickih pisaca. Veoma uzdržano, škrtim nagovještajima on pokazuje i promjene u shvatanjima svojih likova, a u ovim promjenama odražava se istorijski istinito i one koje se zbivaju u objektivnoj stvarnosti. Najstariji predstavnik porodice Budenbrok, intendant u vojsci što se borila protiv Napolepna, jeste slobodouman voltero-vac; njegov sin je pod uticajem vjerski-romanticnih ideja iz vremena Obnove (mada se mora reci da te ideje kod njega imaju narocitu, patriciski-cestitu, ublaženu boju). U trecem pokoljenju vjerske ideje uopšte više ne igraju nika-kvu ulogu. Budenbrokovitog vremena pokazuju se-opet potpuno u skladu sa istorijskom istinom -kao pristalice Šopenhauerove filozofije i Vagnerovog pozorišta. Izvanredno je zanimljivo što Manov senator Tomas B. s oduševljenjem cita Šopenhauera, ali odmah zatim vidimo kako društveni zahtjevi što ih život postavlja uvaženom trgovcu sprjecavaju ovog da svoje licne sklonosti i nagone filozofski obrazloži i razvije. U središtu romana stoji treci naraštaj Budenbrokovih. Simptomi propadanja tu se vec jasno ispoljavaju. Tomas Man dostiže visok umjetnicki domet u opisu citavog niza psihickih crta koje su zajednicke braci, i Tomasu i Kristi-janu, pa ih ipak odvode sasvim razlicitim životnim putevima. I ovdje nam on simptome propadanja ne predocava opisom psiho-fizioloških osobenosti: Man se trudi da prodre do temelja njihovog života i da psihološke korijene dekadencije otkrije u otudivanju pojedinca od svoje društvene klase. Kod pretstavnika prva dva pokoljenja bili su nacin života, trgovacke tradicije u duhu patriciskog gradanstva, etika, itd.-sve je to bilo neprekoracljiv, po sebi razumljiv i nikakvim sumnjama izložen životni okvir. Kod Tomasa i Kristijana vec se izgubila takva licna povezanost sa životom njihove klase. Mladi brat, Kristijan, usljed toga gubi svaki stav; citav njegov život raspada se u niz besmislenih epizoda, i on propada moralno i fizicki. Tomas, stariji brat, hoce ovu vezu, koja mu nije nagonski data, da uspostavi svjesnim naporom. On pokušava da vještacki, nasilu nametne sebi takvu ''prirodu'' bogatog trgovca -patricija. Za neko vrijeme on u tome i uspijeva. Izgleda cak da je Tomas trgovackoj kuci Budenbrok pribavio izvanredan sjaj-on je prvi Budenbrok koji stice senatorsko dostojanstvo! Pa ipak on nema korijena, i ukoliko vrijeme dalje odmice utoliko se to jasnije ispoljava. Njegova ''tradicionalnost'' sve se više pretvara u prazno glumljenje. Kapitalizam se nezaustavno razvija, i Tomasov pokušaj da nove oblike sticanja novca spoji sa ''casnošcu'' porodice propada. Cak i Tomasova vodeca uloga u preduzecu pretvara se u formalnost, vec se prica kako on na berzi igra cisto dekorativnu ulogu. Najmladeg Budenbroka, stvorenje nesposobno za život i dekadentno, potpuno progutaju njegova osjecanja. On umire vrlo mlad, a s njim izumire i porodica Budenbrok.
Sudbinu ove porodice u citavoj njenoj simbolici prikazao je Man izvanredno cjelovito. Ova cjelovitost, ovo izrastanje iz postojeceg jeste i snaga i slabost Mana umjetnika. Besprimjerna cjelovitost je zasnovana na samoogranicavanju svog tvorca, na hladnom odabiru predmeta i njihovom hladnom prikazi-vanju.Tako ova smirena cjelovitost romana krije dubok i nerješen rascjep. U knjizi je dosljedno do kraja sacuvan objektivan ton. Nacin pricanja ide svojim pravim, hronicarskim putem bez strasti. Po svojoj suštini, medju tim, kako kompozicija tako i predmet i licnosti nose potpuno subjektivno obilježje.
Subjektivan je prije svega izbor grade. Iz društvene stvarnosti izdvojeno je samo ono što se tice Budenbrokovih, a prikazano onako kako ga doživljavaju Budenbrokovi, cak i tamo gdje su u pitanju ekonomski ili politicki dogadaji svjetskog znacaja (revolucija 1848.god.,rat 1870-71.god., itd.). Tok pripovje-danja stoga je potpuno jednosmjeran, jer se njegov razvoj prilagodava pojedi-nim licnostima koje su povezane sa sudbinom porodice, koje se otjelovljuju u njoj. Ovo nacelo izbora, medjutim, dovodi do toga da najkrupniji dogadaji samo utoliko bivaju zahvaceni romanom ukoliko su prodrli u svijest Budenbrokovih. Samostalan, pravi znacaj ovih dogadaja, koji ni izdaleka nije onakav kakav se odražava u pretstavi tih ljudi, mora zato neminovno da bude okrnjen. Subjektivizam ovog stava najjasnije se ispoljava u suprotstavljanju stare i nove buržoazije. Samim tim što se u prikazivanju ove suprotnosti, koja je stvarni razlog nazadovanja Budenbrokovih, ogranicava samo na ono što Tomas B. može da shvati, pisac svoju široku temu sužava na opisivanje psihološke dekadencije jedne porodice. Ovim nacinom odabiranja on se služi i pri oblikovanju licnosti koje ne pripadaju porodici. Zato epizodni likovi pomalo lice na groteskne siluete. Obilježavanje njihovih karaktera, zasnovano na ponavljanju jedne ili dviju nepromjenljivih crta, potsjeca na "lajt-motive" u operama R.Vagnera. Slabost takvog subjektivistickog obilježavanja postaje narocito ocigledna u liku Gerde, žene Tomasa B. Ona je opisana kao zanimljiva, ekscentricna žena, kao licnost tajanstvena u ocima libeckih ''patricija''. Što je Tomas B. izabrao upravo tu ženu, smatra se kao izvanredno znacajno za njega. Ali citalac o njoj saznaje samo onoliko koliko su libecki trgovci mogli da sagledaju. Njen unutrašnji život ostaje i za citaoca zagonetka.
Književni stil romana u potpunom je skladu sa izborom grade. Man nastoji da stvori što vece, po mogucnosti cjelovite i mirne slike. Zato se o pojedinim zbivanjima prica što je moguce manje. Pretpostavljaju se razgovori, pisma itd.
u kojima se vec prošla zbivanja sažimaju, analiziraju. Izvanredno znacajno je, npr., sljedece: Tomas B. volio je u mladosti neku djevojku, ali po shvatanju svoje porodice nije mogao da se oženi njome. Citalac ništa ne saznaje o ovoj mladickoj ljubavi. Dat je jedino kratak oproštajni razgovor zaljubljenih pred Tomasov odlazak na put. Krize u društvenom životu takode se vecinom prikazuju u sažetoj prici poslije dogadaja, uporedivanjem sadašnjice sa prošlošcu, a ne kao dramaticne prekretnice. Man time ne izbjegava uvijek prikazivanje dramaticnih sukoba, ali to je osnovna priroda njegovog nacina prikazivanja. I kad govori o sukobima on pocinje sa konacnom katastrofom, pa u sažetom obliku da sve ono što je prethodilo razvoju zbivanja. U tom pogledu njegovi romani podsjecaju na Ibzenove drame. Na takvoj podlozi nastaje mirna velicina »Budenbrokovih«. Ona se postiže više brižljivim precišcavanjem životne grade nego smjelim epskim zahvatanjem i epskom zasicenošcu dramaticnih prekretnica. Ovo gledište Man potpuno svjesno primjenjuje i s velikom dosljednošcu i vještinom sprovodi do kraja. Ono mu pruža mogucnost da rascjepkanost i istrzanost kapitalistickog društva prikaže u velikim, mirnim slikama. Pravi znacaj i granice ovog osobenog nacina prikazivanja otkrivaju se, medjutim, izvanredno jasno pri poredenju »Budenbrokovih« sa »Djelom Artomonovih« M.Gorkog.
Man sve rješava u mirnom i slikovitom proticanju vremena;mirne slike fatalistickog ishoda. Man u propadanju starog trgovackog staleža vidi raspadanje klase s kojom je povezan, gašenje ideala, nastajanje jednog novog društvenog tipa koji mu je tud i koji on odbija. Man stvara djelo na podlozi opreznog precišcavanja i razvrstavanja životne grade.
»Budenbrokovi« u razvoju književnosti, pa cak ni u Manovom stvaralaštvu ne mogu dobiti nastavak jer ovo u mnogome velicanstveno djelo cesto probija silom mu nametnute granice. Ma koliko da je Man precišcavao svoju gradu, život nije mogao da nade mjesta u fatalistickoj šemi sudbine. U trecem pokoljenju postoji jedna sasvim živa i nimalo dekadentna licnost: Toni. Da bi nju uklopio u kobno raspadanje porodice, Man se našao prinuden da nagomila bezbroj nesrecnih slucajeva u njenom prvom i drugom braku, i u braku njene kcerke. Najzad mu polazi za rukom da i nju prikaže kao bice koje je pretrpilo potpun slom. Upravo ovo nasilje ukazuje na to da mirna monume-ntalnost romana nije nametnuta gradom, da je podloga umjetnicke pišceve objektivnosti duboko subjektivna. Velika umjetnicka obdarenost, kultura i ozbiljnost Tomasa Mana omogucile su uklapanje ovih protivrjecnih elemenata u jednu umjetnicku cjelinu. Ta cjelina, medjutim, samo je lijepa spoljašnjost. Zato je ovaj roman jedno usamljeno srecno dostignuce u razdoblju toliko nepovoljnom za umjetnost, ali ne može poslužiti kao uzor za dalji razvoj romana.