POCETNA STRANA

"Na pola našeg životnog puta
u mračnoj mi se šumi noga stvori
jer s ravne staze skrenuvši zaluta."

Ovim riječima veličanstveni Dante Alighieri, talijanski pjesnik, započinje svoj put, priču, spjev o ljubavi, duši, unutrašnjem životu, božanskoj milosti, poticajnom mističnom iskustvu i ljudskoj potrebi za srećom, spokojem i prosvjetljenjem. Postaje protagonist, predstavnik čitavog ljudskog roda, uronjen u alegoriju od samog početka pa sve do kraja puta na kojemu prepoznaje vlastite grijehe i mane da bi nas stavio u smjeru vrlina, prosvjetljenja i pročišćenja. Jednakim intenzitetom i snagom svojih riječi Dante nas vodi iz tame vječnog prokletstva preko pokajničkih suza do Izvora jasnog svjetla, goruće ljubavi i vječne slatkoće.
"Božanstvena komedija" proizašla je iz pjesnikovih dugih i neprestanih razmišljanja o vremenu u kojemu je živio, o tijeku političkih i vjerskih događanja, kao i razmišljanja o vlastitoj sudbini i osobnoj ulozi u povijesti. Ideja i pisanje spjeva bili su motivirani političkim porazom koji je doživio i prisilnim progonstvom. Osim toga, spjev je nastao iz potrebe za izlazom iz društvene isključivosti i marginalnosti te razočaranjem i nestankom onog svijeta u koji je čvrsto vjerovao. Dante je želio objasniti razloge propadanja suvremenog društva i lijek protiv istog. Prema Danteu, uzrok pokvarenosti ljudskog roda su Crkva i Carstvo, koji ne obavljaju svoje dužnosti. Carevi su po Danteu "zalutali" zbog zanemarivanja svojih obaveza vrhovnih vladara političkog svijeta, a pape su se pretvarali da je vlast rezervirana isključivo za careve i bili su pretjerano privrženi zemaljskim dobrima što je rezultiralo korupcijom unutar Crkve. Upravo u tom trenutku bila je potrebna iscjeliteljska intervencija koja će ponovno uspostaviti red, pravdu i mir u svijeta. Tako Dante za jezik kojim će pisati odabire pučki, narodni jezik–volgare, kako bi njegove riječi i poruka doprli do svih onih koji su mogli sudjelovati u političkom i društvenom životu.
Točan datum pisanja spjeva ne može se odrediti, no većina stručnjaka slaže se da je Dante počeo pisati "Komediju" između 1306. i 1307. godine. Pakao je dovršio do 1310. godine. Tada počinje pisati Čistilište, koje dovršava 1313., kada objavljuje oba dijela. Treći dio, Raj, pjesnik je vjerojatno pisao sve do svoje smrti 1321., a objavljen je kasnije. Originalni naslov "Komedija" bio je naziv koji se u ono vrijeme upotrebljavao za književni žanr pisan pučkim, narodnim jezikom koji počinje tužno i tmurno, a završava sretno. Pridjev "božanstvena" dodaje Giovanni Boccacio 1373. godine u traktatu pisanim u Danteovu slavu. Međutim, naziv "Božanstvena komedija" postaje uobičajen tek kada Lodovico Dolce u svom mletačkom izdanju tiska Danteov spjev pod tim naslovom 1555. godine.

Iskustvo koje je Dante opisao u "Božanstvenoj komediji" može se iščitati s nekoliko stajališta: kao životni put povijesne osobe Dantea Alighierija, kao bajkovito putovanje bajkovitog lika Dantea, kao priča o duši koja je u potrazi za vječnim spasenjem ili kao putovanje čitavog čovječanstva obavijenog grijehom simbolično ispričana od jednog njezina predstavnika. Putovanje koje se proteže u sva tri dijela "Komedije", kroz Pakao, Čistilište i Raj, može se tumačiti na dva načina: realističan, o čovjeku koji prolazi kroz nebrojene prepreke ne bi li došao do kraja svog putovanja, i alegorijski, o otkupljenju ljudskih grijeha. Alegorija je zapravo glavni element "Komedije" koji autoru dopušta zadržati smisao značenja na dvije razine, onoj neposrednog shvaćanja teksta i onoj skrivenoj u prvoj. Na taj način alegorija postaje jedna od najvažnijih karika u razumijevanju velikog Danteova djela u cijelosti.
Već na samoj prvoj razini pripovijedanja moguće je opaziti detalje koji vrmenski period u kojemu Dante odlazi na putovanje čini simboličnim. Točno u određenim trenucima dana Dante ulazi u tri kraljevstva nebeska: u pakao odlazi noću, u čistilište ujutro, a u raj sredinom dana, u podne. Dakle, u prenesenom značenju, pjesnik kao da kreće od očaja prema nadi i spasenju, u jednom crescendovskom pročišćenju paralelnom s proputovanjem u zagrobni život. Kao što svaka riječ u "Komediji" ima svoje mjesto i značenje, tako i broj dijelova spjeva, pjevanja, strofa i stihova nije slučajan. Kako bi se razumio ovakav pristup, trebalo bi napomenuti da su u židovsko-kršćanskoj tradiciji postojali takozvani "mistični brojevi" kojima se pripisivala simbolička vrijednost. Podrijetlo tih brojeva je u filozofskoj misli Pitagore i Plotina, u Bibliji, u Quabbalahi i u djelima židovskih filozofa srednjega vijeka. Prema izvorima, mistično brojevi su jedan, tri, sedam, deset, te njihove izvedenice i zbrojevi. Dante se ponajviše služi brojevima jedan, tri i deset. Od ovih, broj jedan simbolizira jedinstvo Boga, broj tri Sveto trojstvo, a broj deset Deset božjih zapovijedi. Dakle, Komedija podijeljena u tri dijela iam ukupno sto pjevanja, broj djeljiv s deset, a strofe su tercine (sastoje se od tri stiha). Svaki dio, osim Pakla koji se sastoji od tridese i četiri pjevanja, sastoji se od trideset i tri pjevanja, a broj trideset i tri odgovara broju godina Kristova života.

Dvije razine Danteovog putovanja razlikuju se u poimanju vremena i prostora. Razina doslovnog razumijevanja teskta ima točno određena ograničenja, što pjesnik naglašava u razrađenim parafrazama koje kontekstualiziraju susrete s likovima koje susreće na putovanju. No, pjesnikovo "alegorijsko" putovanje nema strogo određene granice, budući da se odnosi na svakoga tko želi putovanje otkupljenja grijeha privesti kraju. To vrijedi i za junaka putovanja koji je u ovom prvom smislu točno određena osoba: firentinski pjesnik sa svim svojim manama, karakteristikama i strahovima. Suprotno tome, na simbolično putovanje može otići bilo koja kršćanska duša, svjedok bilo kojeg povijesnog razdoblja. Ovo razlikovanje poimanja putovanja povlači i pitanje o mogućnosti ponavljanja tog istog putovanja. Dante u ulozi glavnog glumca u svojoj "Komediji" ne može ponovno proživjeti ono iskustvo na koje je krenuo "na pola našeg životnog puta" ako ga upravo jedinstvo tog iskustva čini važećim s alegorijskog gledišta. Ako ponovo ode na to putovanje, bit će to ono na koje moraju otići sve duše nakon smrti, ono koje ujedinjuje sve ljude u potrazi za vječnim spasenjem pa , prema tome, neće imati simboličko značenje.
Ono što ipak povezuje ova dva pristupa u razumijevanju putovanja u Danteovu djelu jest njihov ishod. Oba završavaju sretno: prvi dolaskom na cilj koji je pjesnik postavio na početku svoga puta, a drugi ostvarenjem vizije Stvoritelja. Kako bi se to ostvarilo, bilo je potrebno pouzdati se u svoga vođu koji će pokazati pravi put koji treba slijediti. I kao što je Dante, glavni lik u "Komediji", pronašao svog duhovnog vođu u Vergiliju, a kasnije i u Beatrice, velike učitelje koji su ga poučili o strukturi i karakteristikama triju nebeskih kraljevstva, tako se i grešna duša treba prepustiti Bogu nadajući se da će doseći svoju ljudsku puninu. Figure osuđenika, pokajnika i blagoslovljenih koje Dante upoznaje na svome putu nisu ništa drugo doli reprezentacije Boga, krajnji cilj svakog napora koji grešnik čini na putu prema iskupljenju.
Tako dolazimo do zaključka da su ove dvije razine interpretacije Komedije neraskidivo povezane, da se ispreplići, a da je Danteovo putovanje u zagrobni život zapravo alegorija životnog putovanja čovjeka koji mora ispraviti pogreške učinjene na Zemlji.
Sama tema putovanja Dantea povezuje s velikom figurom u povijesti svjetske književnosti, Odisejem, junakom Homerova epa. Putovanje firentinskog pjesnika isprepleće se s onim grčkoga junaka. Obojica su sjedinjeni u gorućoj želji za znanjem koja potiče čovjeka da prevlada svoje strahove i poteškoće ne bi li dostigao cilj svojih lutanja, u Danteovu slučaju božansko spasenje, a u Odisejevu otkrivanje nepoznatog. No, ono što Dantea uistinu zanima nisu toliko čudovišna bića ili fantastični događaji nego ono što lik Odiseja predstavlja čitavom ljudskom rodu. Odisej, lutalica, u pjesnikovim je očima simbol čovjekove želje za spoznajom koja ga prisiljava da djeluje izvan granica razuma. Iako ih tema putovanja povezuje, Danteovo i Odisejevo putovanje bitno se razlikuju u svom ishodu: prvi će na kraju svog putovanja vidjeti svjetlost i neopisivu sreću koja će mu darovati spasenje duše, a drugog će progutati tama pakla i bit će kažnjen zbog svoje smionosti.
Osim ostalih srednjovjekovnih priča o putovanju u zagrobni život i popularnih opisa života nakon smrti Danteova "Komedija" razlikuje se i po svojoj strukturi. Zamišljeno putovanje na koje pjesnik kreće 1300. godine, u noći na Veliki petak osmog travnja i traje tjedan dana, odvija se u svijetu koji ne samo da je izvrsno definiran unutar svojih granica nego se u njemu ogledava pjesnikovo i organsko shvaćanje svemira. Danteovo poimanje svemira jednako je Ptolomejskoj doktrini, nazvanoj po astronomu i matematičaru Klaudiju ptolomeju, koji je živio u drugom stoljeću. Prema toj teoriji, koju kasnije navodi i Kopernik, Zemlja je smještena u središtu svemira i svi do tada poznati planeti i zvijezde kreću se oko nje. Tako se i u Komediji Zemlja nalazi u središtu svemira, podijeljena na dvije polutke, koje se, međutim, ne poklapaju s onima koje danas poznajemo iz modernih znanosti. Prema Danteu, u centru sjeverne ili zemljine polutke smješten je grad Jeruzalem, mjesto muke i smrti Isusove, a u centru južne ili vodene polutke, planina čistilišta. Do Luciferovog pada s neba, koji se strmoglavio na Zemlju točno nasuprot Jeruzalemu, kopno je bilo smješteno između dviju polutki. No, u strahu od Lucifera, čitavo kopno južne polutke kao da je duboko zaronilo kako bi ponovo izašlo na onoj sjevernoj. Lucifer se utaborio u središtu Zemlje, gdje će ostati zauvijek, a teren koji je bio u njegovu posjedu, formirao je planinu čistilišta smještenu kao antipod Jeruzalemu. Imajući na umu da se prema Danteovu shvaćanju svemira Jeruzalem i čistilište nalaze među polarnim ledenjacima, polutke su nakošene u odnosu na Zemljinu os, a ne okomite, kako je nama danas poznato. Prema tome Jeruzalem, Lucifer i planinan čistilišta smješteni su u istoj osi. Oko Zemlje su smještene sfere ili krugovi: krug vode, krug vatre i devet nebeskih krugova iznad kojih se nalazi Empirej, dom blaženih, anđela i Boga. Dante zamišlja da se Empirej nalazi na istoj onoj osi Jeruzalema, središta Zemlje i vrha planine čistilišta.
Pakao je zamišljen u obliku obrnutog stošca čiji je ulaz ispod Jeruzalema, a vrh u samom središtu Zemlje, dakle na istoj onoj osi na kojoj se nalaze Jeruzalem i vrh planine čistilišta. On se, kao Čistilište i Raj, sastoji od nekoliko dijelova: vestibul ili predvorje pakla te gornji i donji pakao koji odgovaraju različitim kategorijama grešnika. U predvorju pakla su kažnjeni nemarnici i kukavice koji ne čine dobro ni zlo te su zapravo pravi osuđenici. Predvorje pakla razdvojeno je od gornjeg pakla prvom od četiriju paklenih rijeka, Aherontom. Gornji pakao dalje je podijeljen na pet krugova. Prvi je krug Limb, u kojemu stanuju duše koje nisu očišćenje od istočnoga grijeha. U drugom krugu smješteni su preljubnici i grešni ljubavnici, u trećem proždrljivici, a u četvrtom škrci i raspinici. U petom krugu uz srdite teče i druga paklena močvarna rijeka, Stiks, koja, za razliku od Aheronta, ne predstavlja granicu između dva svijeta, nego mjesto kazne, kao i ostale dvije paklene rijeke. Donji pakao tvori užareni grad Dis (Dite – drugo ime za Lucifera) okružen obrambenim zidovima demona. U njemu se nalazi šesti krug, u kojemu su krivovjernici. Sedmi krug u kojem su smješteni nasilnici, podijeljen je na tri pojasa: u prvom su ubojice i rijeka vruće krvi, Flegetont, u drugom samoubojice, a u trećem bogohulnici i lihvari. Osmi je krug odvojen od prethodnoga strmim i tamnom ponorom, a podijeljen je na deset Malebogia ili zlih jaruga u kojima su redom nastanjeni svodnici i zavodnici, ulizice, simonisti – ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, vračevi ili lažni proroci, podmitljivci i varalice, licemjeri, lopovi, nepošteni savjetnici, sijači nesloge i krivotvoritelji. Osmi je krug također od devetoga odvojen tamnim, dubokim ponorom. Posljednji, deveti, krug pakla podijeljen je na četiri zone u kojima se nalaze osuđeni izdajnici. U prvoj Antenori, izdajnici domovine ili stranke, u trećoj, nazvanoj Ptolomeja, izdajnici domaćina, i u posljednjoj, četvrtoj zoni Giudecchi, izdajnici dobročinitelja.
Čitav deveti krug načinjen je od ogromnog ledenjaka stvorenog u trenutku kada se zaledila četvrta i posljednja rijeka pakla, Kocit. U središtu ovog, posljednjeg kruga, točnije, na najnižoj točki pakla, caruje Lucifer. Ispod tog divovskog tijela kralja svih demona otvara se jedan mali uski prolaz koji vodi na drugu polutku, onu vodenu, točnije prema planini čistilišta. Zahvaljujući svom umjetničkom geniju Dante je uspio povezati čitavu plejadu likova, nosioca različitih osjećaja i duševnih stanja. On u pakao smješta povijesne i mitske ličnosti, suvremene pjesnike, političke aktere i prijatelje, a ogorčen situacijom korumpiranog klera i papinstva u pakao je odlučio staviti i neke vodeće ljude kršćanstva. Njegova mašta dolazi do vrhunca upravu u Paklu, osobito u opisu kazni grešnika. Tako, čitajući, nailazimo na kukavice koje tumače ogromne muhe i pčele, a proždrljive uronjene u blato na kiši i snijegu muči Kerber. Preljubnici i grješni ljubavnici osuđeni su na vječnu oluju, krivotvoritelji metala na gubu, a lažljivci na previsoku temperaturu. Krivovjernici moraju ležati u užarenim grobovima, a laskavci u ljudskim fekalijama. Lijeni se guše ispod površine rijeke Stiks, nasilnici i ubojice potopljeni su u Flegetontu, rijeci uzavrele krvi, dok ih Kentauri gađaju strelicama, a lažni savjetnici zarobljeni su u plamenim jezičcima. Simonisti su osuđeni na vječno stajanje naopako s glavom u rupi dom im tabani gore u vatri. Lopove ujedaju otrovne zmije, samoubojice su u paklu pretvoreni u trnovito grmlje koje komadaju bijesni psi, a izdajnici, ovisno o tome koga su izdali, na različite su načine zaleđeni u ledenoj rijeci Kocit. Posebnu kaznu služe tri najveća svjetska grešnika i izdajnika, Juda, Kasije i Brut; njih, po jednog u svakoj glavu, zvače Lucifer.

Za razliku od Pakla, struktura Čistilišta je puno jednostavnija. Čistilište je sagrađeno od otoka okruženog plažom do koje se može doći preko malog uskog prolaza iz pakla, ili ako ste jedna od onih duša koja se treba pročistiti prije ulaska u raj, anđeo kormilar do plaže će vas prevesti u lađici preko mora. U središtu ovoga malog otoka diže se planina čistilišta. U podnožju planine nalaze se duše izopćenih iz Crkve. Niži dio planine je predčistilište, podijeljeno na dva zaravanka, a viši dio, čiji ulaz čuva anđeo, pravo je čistilište. U prvom zaravanku nalaze se duše onih koji su zbog lijenosti čekali trenutak smrti da se obrate, a u drugom duše onih koji su umrli nasilnom smrću pokajavši se in extremis. Iznad njih, na samom pragu čistilišta, nalazi se rascvjetana dolina nehajnih vladara. Ovdje borave prinčevi neradnici koji su zanemarivali svoje dužnosti prema Bogu i vlastitim podređenima. Ulaskom kroz vrata koje čuva anđeo ulazi se u pravo čistilište, koje zauzima najviši dio planine. U paklu je mnogo više podjela i potpodjela jer svaki grijeh zahtijeva svoje mjesto i svoju kaznu. U čistilištu Dante raspoređuje duše isključivo prema sedam glavnim grijeha. Naime, onaj tko ubije i ne pokaje se za ono što je učinio završit će u paklu među ubojicama. No, onaj tko ubije i pokaje se završit će u čistilištu, a na kojem točno mjestu, ovisi o motivu njegova čina. Razlika između pakla i čistilišta je u vremenu proboravljenom u njima. U pakao osuđene duše odlaze zauvijek, osuđene da svoju kaznu služe vječno. U čistilištu duše borave samo ono vrijeme koje im je potrebno kako bi se očistile od svoga grijeha. Ta mjesta privremenog boravka zovu se krugovi. Dante je sedam smrtnih grijeha podijelio u tri grupe. Prva grupa obuhvaća oholost, zavist i srditost, druga lijenost, a treća škrtost, bludnost i neumjerenost u jelu i piću. Svih sedam krugova povezano je strmim i uskim stepenicama isklesanima u stijeni. Na samom vrhu planine, točno iznad posljednjeg kruga, nalazi se Eden, raj zemaljski, gusta šuma u kojoj raste Stablo života koje je uzrokovalo izvorni grijeh, kao i izvor dviju rajskih rijeka, Lete i Eunoje.
Raj je, kao što smo već naglasili, prema srednjovjekovnom shvaćanju smješten u nebesima. Prema tim shvaćanjima, Zemlja je okružena nematerijalnim i koncentričnim sferama ili krugovima. Prva dva kruga, krug vode i krug vatre, još uvijek pripadaju zemaljskom svijetu, a nakon njih slijedi sedam planeta ili nebeskih tijela. Svaki od njih nalazi se u orbiti pojedinih planeta (za koje se znalo da postoje), a uređeni su prema takozvanoj hijerarhiji anđela. Tako u nebu Mjeseca vladaju Anđeli, u nebu Merkura Arhanđeli, i nebu Venere anđeli Vrhovništva, u nebu Sunca anđeli Vlasti, u nebu Marsa anđeli Snage, u nebu Jupitera anđeli Gospodstva i u nebu Saturna anđeli Prijestolja. Iznad ovih sedam nebesa postoje još dva neba, Zvjezdano nebo u kojem vladaju Kerubini i prvo pokretno nebo u kojemu vladaju Serafini, a koje prema Božjoj volji upravlja ostalim nebesima. Iznad svih neba je Empirej, Božji dom i prebivalište blaženih duša, u obliku bijele ruže. Ovo najviše nebo je statično za razliku od ostalih kako bi se naglasila Božja nepromjenjivost.
U odnos na razmještaj duša, raj se razlikuje i od pakla i od čistilišta. U svakom krugu pakla ili čistilišta služi se određena kazna za određeno djelo, a s obzirom na težinu njihova grijeha duše su raspoređene tako da kaznu služe vječno (u paklu) ili privremeno (u čistilištu). U raju su sve blažene i blagoslovljene duše smještene u Empireju, gdje zauvijek uživaju u viziji Boga, neke Njemu bliže, a neke dalje, ovisno o tome koliko su savršeno živjele. Ako je nebo na kojemu se nalaze smješteno više, savršenstvo je veće. Dante je bio vrlo dobar poznavatelj astrologije pa je svakoj grupi blaženih duša dodijelio karakterističan naziv utjecaja svakog planeta. Na primjer, u nebu Mjeseca su one duše koje nisu potpuno ispunile zavjete, u nebu Merkura su one koje su činile dobro radi zemaljske slave, u nebu Venere su one koje su bile odveć podložne ljubavi, u nebu Sunca su duše učenih, a u nebu Marsa one koje su oružjem branile Kristovu vjeru. U nebu Jupitera smještene su duše blagih i pravednih, u nebu Saturna duše mislilaca, u Zvjezdanom nebu pobjedničke duše i u prvom pokretnom nebu Bog i anđeli. Samo na prvom nebu i u Empireju duše se pred Danteom pojavljuju u ljudskom liku, na ostalima su predstavljene svjetlima različitog intenziteta, kao čista bit ili esencija.
Empirej, odnosno središte Zemlje i jeruzalema, postavljen je okomito iznad vrha planine čistilišta. Dante, krećući u smjeru raja, nastavlja uspon koji je počeo u trenutku kada je prešao središte Zemlje. Simboličkim okretanjem leđa zlu, Dante je to predložio kao nepovratan čin jer isključivo u tom slučaju vodi do vječnog rajskog blaženstva.
Posljednje pjevanje Raja zabilježeno je kao Danteov pjesnički vrhunac, najljepše i najsvetije pjevanje u "Komediji" u kojem se pjesnik obraća Svetom Bernardu, velikom zagovaratelju kulta Bogorodice u dvanaestom stoljeću te kao svetac posrednik između Boga i čovječanstva, kako bi zamolio Djevicu Mariju da ga oslobodi bilo kakve smrtne sjene da se može približiti Bogu te razumjeti najveće tajne vjere: duboko jedinstvo stvorenoga svijeta, jedinstvo triju božanskih ličnosti u jednoj, spajanje božanskog i ljudskog u Kristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji svemira stopivši se s ljubavlju koja pokreće Sunce i zvijezde. Izvanrednom intelektualnom napetošću i plemenitim riječima Dante je ispjevao više svoje psihološko stanje duše u susretu s Bogom nego što je dao njegov konkretan opis. U trenutku u kojemu je gledao u nepokretnu i presjajnu ognjenu svjetlost Božju vidio je beskonačnost, vječnost, sadašnjost i budućnost, vidio je uvijek i zauvijek. Vidio je djetinjstva svih nas, neba iznad svih nas, ljubavi koje su završile i one koje su tek procvjetale. Čuo je tup udarac kestena o pod u listopadu i vidio svu hrabrost svijeta koja se nije ostvarila. Vidio je oči tigra, vidio je svaki list svakog stabla i bio je taj svaki list svakog stabla. Vidio je lisicu kako napada zeca, njene zube, krv kako teče te svaku molekulu zečje krvi. Osjetio je sve mirise postojanja i svemira u tom vječnom, nemjerljivom trenutku. Nije vidio ljubav, nego "ljubav što giba sunce i ostale zvijezde", Boga. Tim riječima završava posljednje pjevanje i kao ostala dva dijela završava riječima zvijezde kako bi se zaokružila jedinstvenost čitave "Komedije".

Kako bi Dante uspio u svom naumu i prošao kroz pakao, čistilište i raj, pouzdao se u svog pratitelja Vergilija, simbol razuma, učitelja koji pomaže ljudskom umu prodrijeti u Božja otajstva. On Dantea prati sve do ulaza u zemaljski raj, u koji Vergilije ne može ući jer je rođen prije kršćanstva te zato stanuje u Limbu. Njegovu ulogu u tom trenutku preuzima Beatrice koja je i na Zemlji bila zapamćena kao anđeosko ukazanje, utjelovljenje čiste ljepote i mudrosti na koju se pjesnik oslanja na svom posljednjem usponu. I Vergilije i Beatrice bitne su osobe u Danteovu mističnom putovanju, likovi puni života, u kojima se odražava velika pjesnikova žeđ za znanjem i unutarnja potreba za ljubavi. Koncept putovanja u zagrobni život rođen je radi potrebe da se objasni smisao jednog osobnog iskustva te podsjeti zalutalo čovječanstvo koja je njegova istinska svrha. Dante tako preuzima funkciju mnogo veću od pjesnika: on želi biti učitelj moralnih, religijskih i političkih istina, a u alegorijskom smislu ima ulogu onoga koji će vratiti pravdu na Zemlju.
Čitajući "Božanstvenu komediju" danas, u vrijeme kada riječi sve više gube svoja dublja značenja, a sintaksa, metrika, osobe i Danteova ideologija nam se čine udaljenijima i nepoznatima, ipak pronalazimo nešto osobno i subjektivno. Božanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji, to je ispovijest jednog čovjeka koja je istovremeno općeljudska, čime se uzdiže na plan univerzalnosti. Ono što nam je Dante ostavio postalo je manifest srednjovjekovne književnosti i vrhunac pjesničkog umijeća, bezvremensko djelo koje u svojoj beskonačnosti obuhvaća nebo i zemlju, vječnost i vrijeme, Božja otajstva i ljudske dogodovštine, sakralni nauk i svjetovne discipline, znanost privrženu božanskom Otkrivenju i znanost privrženu svjetlu razuma, iskustvo samoga pjesnika i njegovo poznavanje povijesnih događaja vremena u kojemu je živio, povijest starog Rima i Grčke. Kao što Louis Borges kaže: "'Komedija' je knjiga koju svi trebamo pročitati, ne pročitati je znači biti lišen najvećeg dara koje nam književnost može dati". Ona je bogata različitim značenjima i sadržajima koji mogu dati odgovore i na neke od današnjih pitanja, ona prenosi univerzalne vrijednosti, razmišljanja i osjećaje. Na Danteove riječi kao da nikada nije pala prašina, one kroz stoljeća vibriraju, sjaje i poučavaju, citiramo ih i sjećamo ih se, uvijek iznova otkrivajući nešto novo o ljudima, svijetu, društvu, a ponešto i o nama samima.

preuzmi seminarski rad u wordu » » »