DJELO MARINA DRŽIĆA I NJEGOVI UZORI

Marin Držić Vidra se rodio u Dubrovniku 1508. godine u trgovačkoj obitelji koja je imala mnogo djece. Godine 1526. godine je imenovan kao klerik rektorom crkava Svih Svetih u Dubrovniku i sv. Petra na Koločepu, a 1538. je bio izabran i za orguljaša u katedralnoj crkvi sv. Marije. To je jedna od najznačajnijih godina u njegovu životopisu jer je tada uz potporu dubrovačke vlade došao u toskanski grad Sienu na studij i na tamnošnjem sveučilištu bio imenovan rektorom studentskog doma i vicerektorom sveučilišta što su bile značajne i ugledne dužnosti koje otvaraju put u javni život. Siena je ostavila neizbrisiv pečat u njegovu iskustvu i njoj duguje mnogo toga što je prenio u svoju kazališnu djelatnost. Njegovu nadarenost za kazalište je posebno usmjerio susret s razvijenom teatarskom kulturom u Italiji u kojoj je proveo jedan dio svoga života.
Držić od 1548. do 1562. godine živi u Dubrovniku i to je bilo razdoblje plodnoga književnog stvaralaštva u kojem su nastala sva njegova poznata djela, ali i razdoblje dugova, oskudice, neuvažavanja i mijenjanja slabo plaćenih poslova. 1548. godine je prikazana danas izgubljena komedija Pomet u izvedbi Pomet-družine. Pastorala Tirena je izvedena sljedeće godine pred Kneževim dvorom. 1550. je tiskana u Mlecima jedina za Držićeva života objavljena knjiga Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, u koju je uz ljubavnu liriku uvrštena i farsa Novela od Stanca, pastorala Tirena te Venera i Adon. Iste godine je bila premijera najpoznatije Držićeve komedije Dundo Maroje. U razdoblju 1553. – 1556. prikazane su ostale Držićeve komedije: Đuho Krpeta, Skup, Tripče de Utolče (ili Mande), Arkulin i Pjerin te pastirska komedija Grižula (ili Plakir). Godine 1559. je prikazana Hekuba, jedina Držićeva tragedija, zapravo prepjev Euripidove tragedije nastao prema preradbi Lodovica Dolcea.
Sve veće neslaganje sa sugrađanima, zabranjivanje prikazivanja Hekube, neriješena materijalna situacija pridonijeli su Držićevoj odluci da napusti Dubrovnik i ode u Veneciju. Godinu dana prije smrti, 1566., Držić se nalazi u Firenzi, gdje se upušta u hrabar i neočekivan pothvat - urotu protiv dubrovačke vlade. On piše pisma toskanskom vojvodi Cosimu I. Medicejskom u kojem ga poziva da mu pomogne u rušenju režima dubrovačke vlastele i uspostavi nove vlade koju će činiti vlastela i građani. Cosimo nije odgovorio i zavjera nije uspjela, ali ta urotnička pisma ostaju nam važna jer otkrivaju diskriminaciju, tiraniju i despotizam dubrovačke aristokratske vlade.

BOCCACCIOVE NOVELE KAO UZOR

Bokačovska novela kao književna vrsta sa živom radnjom, s fabulom punom iznenadnih obrata i sa svojom komičko-satiričkom notom bila je neiscrpan izvor sadržaja i motiva u djelima talijanskih komediografa, koji su u mnogim svojim komedijama na svoj način obrađivali priče mnogih talijanskih novelista, ali su ipak najradije posuđivali iz Boccacciovog djela. Boccaccio je omiljeni izvor i rado čitana lektira mnogih starih hrvatskih pjesnika (Š. Menčetića, Đ. Držića, P. Zoranića..) pa zato nema sumnje da je i Marin Držić morao kao svoju omiljenu priručnu lektiru imati Boccacciov Dekameron i da se mogao izravno nadahnjivati sadržajima i motivima tih novela, kao što je tada bio običaj u talijanskoj komediografiji.
Boccaccio se kao poticaj spominje i u vezi s farsom Novela od Stanca, ali ja ću se usredotočiti na njegov utjecaj u Držićevim komedijama Mande i Dundo Maroje.

BOCCACCIO U DRŽIĆEVOJ MANDI

Pitanje izvora Držićeve Mande već odavna je u središtu interesa naše nauke o književnosti. Kao izvori za tu komediju isticale su se dvije novele iz Dekamerona (VI. novela trećega dana i IV. novela sedmoga dana). S ciljem poricanja originalnosti Držiću, neki su autori navodili, osim ovih novela, još i sedam talijanskih komedija kao izvore Mandi, ali i ostalim Držićevim djelima. Došli su tako do zaključka da je on „knjiški talent“ koji piše u dodiru s drugim književnim djelima i koji iz mnoštva gladanih ili čitanih komedija kupi likove, situacije i građu uopće i na brzinu sklapa svoje dramske komade. Ali književno djelo ne živi od fabule, motiva, zgoda i zgodica samih po sebi, već živi od specifičnog, osebujnog ritma koji je stvaralac udahnuo svojoj tvorevini, bez obzira na to odakle je crpio sirovu građu za djelo. Uspoređujući dodirne točke spomenutih Boccacciovih novela s Držićevom komedijom, vidjet ćemo da se on vrlo spretno poslužio svojim izvorom i da je „u stvarateljskom postupku ostao dosljedan sebi i svom talentu pa je dva temeljna elementa u strukturi komedije – a to su neposredna živa stvarnost i adaptirani literarni motivi i zapleti – pomirio u razgovornoj samoniklosti svoga umjetničkoga jezika, koji snagom karakterizacije i lokalnom bojom daje neponovljiv naški duh svakom prizoru i svakom liku“ .
U VI. noveli trećega dana u Boccacciovu Decameronu pripovijeda se kako je lukavi Ricciardo Minutolo namamio Catellu, lijepu ženu svoga prijatelja Fillippella u neko skriveno kupalište. Pošto je iscrpio sva sredstva da prijateljevu ženu privoli na ljubav, Ricciardo se odlučio na lukavstvo. Najprije se pravio da ne mari više za tu ženu, a zatim je ubacio glas da je svoju pažnju posvetio drugoj dami. Nakon nekog vremena je Catelli priopćio da joj želi povjeriti nešto važno o njezinu mužu. Ispričao joj je kako se njezin muž tajno nalazi s njegovom ženom i da će se sutradan sastati u nekom kupalištu. Po Ricciardovim uputama, ona se treba kod kuće praviti da ništa ne zna i uvečer otići u ono kupalište da zatekne muža u očekivanju ljubavnice. Ali tamo će ju, u neosvjetljenoj sobi, naravno, dočekati Ricciardo. Neko vrijeme su se zabavljali i onda žena odluči navaliti s optužbama:
„Oh, kako je bijedna sudbina žene i kako je uzaludna ljubav mnogih prema muževima. Eto, i ja jadna ljubim te već osam godina većma negoli svoj život, a ti, opaki čovječe i izdajniče, kako mi rekoše, planuo si i izgarao od ljubavi prema tuđoj ženi. Što misliš, s kim si sad bio? Bio si s onom koju si zaveo lažima i laskanjem, pokazujući da je ljubiš, dok si u drugu ženu zaljubljen. Ja sam Catella, a ne Ricciardova žena, kao što misliš, izdajniče... Oh, nesretne li mene! Koga sam toliko godina tako silno ljubila? Ovog lažljivog psa, koji mi je, misleći da u naručju drži tuđu ženu, poklonio više milovanja u ovo kratko vrijeme, što sam s njim bila, negoli kroz sve prošle godine. Danas si se pokazao čil, prokleto pseto, a kod kuće si slab i nemoćan.“
U Držićevoj Mandi Pedant Krisa je zaljubljen u Mandu, ženu samoživa i nemoćna starca Tripčete, pa zajedno sa slugom Nadihnom obilazi oko njene kuće pošto je već ranije bio zatražio posredničku uslugu od starice Anisule. Starici se za pomoć, međutim, obratila i Krisina žena Džove. Potužila se da Krisa ostaje do kasno u noć na polju, a u snu spominje neku Mandu. Anisula je isplanirala da će umjesto Mande Krisi podmetnuti Džovu, pa će se on tako osramoćen morati izliječiti od svoje zle ljubavi. Tripče je pak prisluškivao razgovor između Krise i Anisule i vjerovao da će uloviti ženu u nevjeri pa poslao po svojtu, ali oni su, provalivši u sobu, pronašli Krisu s njegovom ženom.
Džove je navalila na muža:
„Krisa, sramoto moja, ne meštre od skule! Tko tebi da skulu učit, on mahnitiji bi od tebe. Tu će skulu djeca od tebe naučit? Što me gledaš? Pače me se sit nagleda', sramoto moja, ruže od tvoje kuće, ruino sam od svoga života! Da te s Mandom sad ovi nađahu, kako sad ovdi prođaše? Zaklahu te, nečovječe, ne imaše kad Jezusa rijet, ter bi život i dušu izgubio! Brižna ja s tobom, u smrtnom bi grijehu umro! Ludi Krisa, što mučiš? Što ne odgovaraš? Izvan kuće mi se valent mladić čini, a kad je doma: „Stomak me boli“. nije danaska stomak bolio kad si mnio da si s Mandom, koja je dobra mladica, a ti si zao čovjek.“
Promotrimo li ove govore dviju žena u povodu otkrića nevjere muževa, uočit ćemo da i jedna i druga žena upućuju oštre prijekore nevjernome mužu i da i jedna i druga ističu, kako je muž izvan kuće junačan, a doma slab i nemoćan. Ako se zadržimo samo na tim podudarnostima, mogli bismo doći u iskušenje da proglasimo to imitacijom, ali imamo li u vidu širi kontekst, odmah upada u oči da u Boccaccia intrigu organizira i vodi ljubavnik kako bi osvojio nepristupačnu ženu, a u Držića spletku izvodi uvrijeđena žena ne bi li muža ulovila na djelu i osramotila ga. U Boccacciovu primjeru prevarena je žena, u Držićevu je prevaren muž. Catella u pripovjednom tonu punom prijekora i tihe gorčine grdi muža koji to nije, a Džove u kratkim, jezgrovitim rečenicama obasipa pogrdama muža koji to jest. Catellin je ton sumoran, ona više ističe svoju nesreću što je voljela muža koji to ne zaslužuje, a Džove je agresivna, ponesena ljutnjom. Stupanj uzbuđenosti dviju žena je, dakle, različit. Različita je i komika u jednoga i drugoga pisca: u Boccaccia ona proizlazi iz činjenice da duboko uvrijeđena žena dijeli oštre lekcije tuđem čovjeku u uvjerenju da govori mužu, a Džove na trgu, pred svima, doista govori svome mužu koji se sav skupio od srama pred takvim gorkim iznenađenjem. Komika tu proizlazi iz jadnog Krisina položaja koji je javno otkriven u ljubavnoj pustolovini u tuđem domu i to s vlastitom ženom.
Promotrivši ova dva primjera, vidimo dvije različite strukture, dva različita dojma, iz čega jasno proizlazi zaključak da je Boccacciova novela za Držića mogla biti samo sirova građa, a ne da je on samo puki imitator, kakvim su ga neki željeli prikazati. Držić je u svoju fabulu smjestio neke motive koji su, poznati već otprije, našli svoju obradu u Boccacciovim novelama, a kasnije i u komedijama. Modificiravši ih prema svome ukusu i prema potrebi svoje fabule, Držić ih je ugradio u nove kontekste dajući im novu interpretaciju, nove tokove i nove dimenzije.

BOCCACCIO U DRŽIĆEVOM DUNDI MAROJU

Na traganje za sličnostima Dunde Maroja u novelama Giovannija Boccaccia, pisca iz kojega su talijanski komediografi najradije crpili motive, dao se Nikica Kolumbić budući da o pitanju uzora u toj Držićevoj komediji dotadašnja istraživanja nisu dala uvjerljive rezultate. Njegovo je traganje pak rezultiralo uvjerenjem „da se upravo u Boccacciovoj noveli o Salabaettu i Iancofiori ( X. novela osmoga dana) krije siguran izvor iz kojeg je Držić crpio osnovu za fabulu u svom Dundi Maroju, i to ne u djelovima nego u cjelini“.
Kolumbić u svome tekstu iznosi svoja zapažanja i argumentira ih usporedbom novele i komedije u cjelini i u nekim detaljima. Usporedbe daje na temelju: fabularnog sažetka (a), funkcije nekih lica (b), fabularne okosnice i uloge nekih lica u njoj (c), pojedinih dijelova fabule (d), odnosa između lica koja sudjeluju u zapletu i raspletu (e) te podudaranja u nekim dijelovima (f). S obzirom da bi bilo preopširno za ovaj rad da iznosim sve sličnosti koje je autor naveo, ograničit ću se samo na fabularni sažetak i pojedine dijelove fabule, ali samo u osnovnim crtama s ciljem da ukratko pokažem o kakvim se sličnostima radi.
Fabularni sažetak Boccacciove X. novele osmoga dana čini sljedeći sadržaj: Jedna Sicilijanka lukavo izmami nekom trgovcu sve što je donio u Palermo; pretvarajući se, on se vratio i donio mnogo više robe nego prvi put; pozajmi od nje novaca, a ostavi joj vodu i kučine.
Sažetak Dunde Maroja glasi: Dubrovčanin Maro potrošio je na kurtizanu Lauru u Rimu 5.000 dukata što mu ih je otac bio dao da pravi trgovinu. Da bi spasio barem bio novca otac Maroje dolazi u Rim i pretvara se da je donio robe u mnogo većoj vrijednosti, na što se polakome i Maro i Laura koja mu pozajmljuje novac da se pred ocem učini „Mostra finta“. Maroje uzima „Marovu“ robu, a njemu umjesto zlata ostavlja staru odjeću.
Pojedini dijelovi fabule u kojima je Kolumbić uočio podudarnosti su sljedeći motivi: 1) mladići su poslani u trgovinu; 2) kurtizane vrebaju mlade trgovce s novcem; 3) mladići upadaju u klopku i troše novac; 4) oni koji su dali novce prevareni su; 5) prevareni smišljaju prijevaru; 6) varalice nasjedaju, pohlepni za još većim novcem najprije fingiraju ljubav; 7) prevareni napuštaju varalice; 8) varalice otkrivaju da su prevarene.
Dok su podudaranja između Držićeve komedije Dundo Maroje i Plautovih Bakhida te talijanske komedije bila u nekim elementima samo djelomična (likovi, motivi), ovdje su u jednom elementu (u fabularnoj okosnici) ta podudaranja cjelovita. Sličnost nije samo u tome (na primjer) što je prevareni do svog novca ponovo došao prijevarom, nego ta prijevara ima isti karakter, ona je iste prirode – radi se o podmetanju lažne robe i nije sličnost samo u tome što varalice, zavedeni svojom pohlepom, daju manju svotu novca da bi izmamili veću, nego što su i odnosi između tih svota jednaki – 1:10. Gotovo su isti i neki izrazi karakterizacije, rezoniranja i zaprepaštenja. Ipak, zaključuje Kolumbić, „postoje mnogo veće i neopisive razlike između ova dva djela, nego što su sličnosti među njima. Suvišno bi bilo i raspravljati o stupnju Držićeve originalnosti kad se tu radi o komediji s jedne i o noveli s druge strane. Već je i samu fabulu Držić obradio na svoj način, dodavajući joj neke elemente i prilagođujući je svom umjetničkom doživljaju, da i ne govorimo o ostalim pitanjima – od ideje do obrade pojedinih likova, od pjesničkog izraza do jezika pojedinih lica“ .
Boccacciova novela, dakle, nije Držiću poslužila samo kao model čiju će naraciju on pretvoriti u akciju, nego je on oko te osnove stvorio novi svijet i život, posebno istaknuvši i novi problem – odnos između oca i sina.

PLAUTOVA DJELA KAO UZOR

Marin Držić se u komediografskoj tehnici i u ostalim karakteristikama koje piscima nameću stil i moda nekog vremena nije razlikovao od ostalih komediografa svoje epohe. Imao je s njima i zajedničko shvaćanje o imitiranju i o uzorima u stvaralačkom procesu pa se i on u maniri svojih suvremenika služio fabulom, motivima i tekstom iz djela starijih ili suvremenih pisaca, ali uvijek u dopustivim granicama. Držić se nalazi potpuno u okvirima poetike svoga vremena, a ne u vodama čiste imitacije, kad u svoje komedije unosi rekvizite, motive i fabule iz talijanskih komedija i iz Boccaccia. Ipak, njegov je najveći uzor bio rimski komediograf Plaut prema čijim je komedijama Aulularija i Menaechmi pisao svoje komedije Skup i Pjerin. Pored tih, i u Držićevoj komediji Dundo Maroje osim već navedenih uzora, nalazimo i Plautove Bakhide.
Plaut je bio glavni i kompletan Držićev učitelj. Od njega je on učio i tehniku komponiranja radnje, situacija i likova, od njega je učio i ostale dramske šablone – komiku dijaloga, monologa i replika, komiku teksta i fraze.

BAKHIDE I DUNDO MAROJE

Dok je za gotovo svako Držićevo djelo nađen pokoji dalji ili bliži, posredan ili neposredan uzor ili model, rasprave i analize o ovoj poznatoj Držićevoj komediji dugo su izbjegavale dirnuti u njegovu „originalnost“. Ipak, već i površna usporedba s Plautovim Bakhidama može upućivati na sličnost u nekim motivima: odnos između stare i mlade generacije, između štedljiva oca i sina koji rasipa njegov novac na kurtizane, a pogotovo nastojanje jedne strane da od druge prijevarom izmami novac.
Kako se u Dundi Maroju isprepliće čitav niz motiva, čak i nekoliko paralelnih radnji, nije lako naći jedno jedino književno djelo koje je u glavnim karakteristikama, od početka do kraja, moglo biti Držićev uzor. Među tim djelima, svakako, ne možemo da ne uočimo i njegovog glavnog „učitelja“ Plauta. Podudaranje Bakhida s Držićevom komedijom nalazi se samo u osnovi nekih motiva: sin troši očeve novce na bludnicu i do novca dolazi prijevarom. Razlika je, pak, u tome što je Plautov Nikobul (otac) nasamaren i naivan, a dundo Maroje prefrigan te da bi ponovo došao do svog novca, sam izmišlja prijevaru. Osim toga, u Plautovoj komediji se javljaju dva oca i dva sina. Prema tome, Plautove Bakhide nisu Držiću poslužile kao jača osnova pri pisanju komedije, ali neke potankosti Plautova teksta upućuju na to da mu je to Plautovo djelo bilo pri svijesti kad je sastavljao svoju komediju.

MENAECHMI I PJERIN

Komedija Pjerin je jedno od Držićevih djela koja se nisu uspjela sačuvati. Ostali su od nje samo fragmenti, na temelju kojih je Pero Budmani pokušao rekonstruirati sadržaj, pomažući se lako utvrdljivim izvorom u Plautovoj komediji Menaechmi, s motivom o dvojici braće, posve sličnih blizanaca. Pregledavajući izvatke iz Pjerina, Budmani je vrlo brzo uočio da su u ovoj komediji osnova zapletu Plautovi Menaechmi, ali kako i sam kaže „samo osnova ili uprav događaji što su se zbili prije početka komedije“. Budmani je pokušao nešto reći o značajkama pojedinih likova, ali mu nije pošlo za rukom doći do nekih pouzdanijih rezultata. Stoga nam je teško znati jesu li lica, kao što su dva oca, dva sina, parazit i ostala pretežito ovisila o Plautovim uzorima ili im je pisac, kako je to često znao činiti, udahnuo vlastiti život umetnuvši im kroz govor dovoljno značajki domaćih ljudi. To ujedno znači da nam ostaje nepoznato je li se Držićev cilj zadovoljio tom osebujnom plautovskom strukturom komada, koja počiva na zamjeni likova i na adekvatnim dramaturškim učincima, ili je pak progovorio o još čemu, i u kojoj mjeri. Držić se, po Budmanijevu mišljenju, pri pisanju ove komedije ipak nije zadovoljio obradom Plauta s dodatkom nekih lica i prizora, nego je izmislio posve novi zaplet. S tim se slaže i Čale kad kaže da „ znajući koliko je i u pojedinostima, i u poruci, i u jeziku i u tipovima plautovski skelet Skupa znao ispuniti izvornim tkivom svoje umjetnosti, ne možemo a priori prihvatiti pomisao da se cio interes Pjerina ograničavao na elementarnu komiku zapletaja, premda bismo i u tom slučaju Držiću pripisali zaslugu, pogotovo zato što je, i u odnosu na Menaechmi, razvio i u sadržaju znatan stupanj samostalnosti...“

AULULARIA I SKUP

Držićev Skup je, kako i sam priznaje u prologu komedije „ ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, - iz Plauta; djeci ga na skuli legaju.“ To priznanje, međutim, nije slučajno. Ono mu je olakšavalo upletanje vlastitih gledanja. Plautova Aulularia je Držićevu pažnju privukla vjerojatno i zbog toga što je uvelike pogađala neke dominantne osobine većine Dubrovčana, pa je stoga bila prikladna da se bez naročitih promjena prilagodi dubrovačkim prilikama.
Unatoč pozivanju na rimskoga komediografa, Držić je stvorio komediju koja znači sasvim novu strukturu. Njegova je komedija, za razliku od Plautova predloška pisana prozom, uveo je nove epizodne likove, njegova rečenica ima naravni, izvorni govorni ritam, likovi imaju prepoznatljive, „našijenske“ crte, njihov je govor individualiziran, psihološka je karakterizacija uvjerljiva.
U osnovi fabule je motiv lakomosti i škrtosti kojima se odlikuje glavni lik drame – Skup. Čitava koncepcija Držićeve drame kao cjeline takva je da u svojoj kompozicijskoj strukturi stavlja škrca u sasvim drugačiju ravninu od one na kojoj je Plautov starac. Euklion je naprosto inkarnacija škrtosti i sve su scene usmjerene na to da što potpunije i što konkretnije oslikaju sve prelijeve Euklionove izopačene ličnosti, dok Skup ima funkciju da svojom škrtošću skine veo s nekih vidova dubrovačkoga života. Oba polaze iz istog ishodišta, jer im je i porijeklo isto, ali se razlikuju već od početka, ne samo zato što se nalaze u različitim kontekstima i društvima, već i po tome što u vidu imaju različite neprijatelje svoga blaga. Euklion u sluškinji Stafili, koja bi mogla biti najopasnija, jer mu je najbliža i u ljudima koji su mu se od nekog vremena počeli javljati i pozdravljati, a prije ga nisu poznavali. Euklion ljude promatra isključivo s gledišta koliko su opasni za sigurnost njegovog zlata. Isto tako postupa i Skup, samo što on pored Varive ima na oku i mladu sluškinju Grubu za koju mu se čini da špijunira po njegovoj kući, ali istodobno i svoje sugrađane, ljude uopće. Osim primjera podudaranja i različitosti u obradi škrca, nalazi se u literaturi i čitav niz primjera za takva poklapanja i razilaženja i u obradi ostalih likova, ali nama je ovdje komparacija Držićevog i Plautovog starca dovoljna da pokažemo kako je Držić uspješno po uzoru na jednu komediju stvorio sasvim novo i drugačije djelo.

DRŽIĆ I MACHIAVELLI

Machiavellija i njegove stavove koje on izlaže u svome djelu Il Principe (Vladar) u vezu sa Držićem i njegovom komedijom Dundo Maroje u svojim interpretacijama toga djela dovodi Frano Čale koji drži da je Držić „osobito stvarajući lik Pometov, poznavao u prvom redu Machiavellijevo djelo i u komediji na svoj način proveo njegovu 'doktrinu' “ , da je, dakle čitao taj utjecajan politički spis o vladanju i vladaru, napisan 1513. godine. On Pometa vidi kao eksplicitnog tumača makijavelizma, pogotovo tamo gdje govori o fortuni i vrlini. Čalin zaključak je da je Držić čitao Machiavellijevo djelo, ali da teze iz Vladara nije htio podmetnuti kao svoje, nego dati umjetničku, na vlastiti način izrečenu poruku usvojene i općepoznate misli.
Jedna od važnih ideja Vladara je pesimistička vizija o ljudima kao svjetini:
„Jer o ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni i himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imutak, život i djecu, kako sam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, oni izmiču“. Nasuprot takvima nalazi se razborit pojedinac koji zna kolika je važnost sreće, vrline, prave prilike, prigode i prilagođavanja. O svemu tome razlaže i Pomet, koji za sebe kaže da je vjertuoz i izriče misao da je sreća žena, što odgovara Machiavellijevu zapažanju u Vladaru: „Ja pak smatram da je bolje biti naprasit nego obazriv: jer žena je sreća, pa je moraš tući i krotiti; i vidi se kako se ona prije pokorava naprasitima nego obzirnima koji u svemu postupaju hladno. Sreća je, kako rekosmo, žena, pa je uvijek prijateljica mladih ljudi jer su bezobrazniji, žešći i s više joj smjelosti zapovijedaju.“ Dok Čale Machiavellija vidi kao Držićevog „učitelja“, čije je teze Držić preuzeo i uklopio ih u Pometove monologe te tako izrazio svoj svjetonazor i vjeru u promjenu režima, Milovan Tatarin ima nešto drukčije gledište. On postavlja pitanje: „Čemu prisutnost Machiavellijevih misli u Pometovim monolozima? (...) kome se Držić ruga kad pabirči po Machiavelliju, kako ga tumači i kakav je to uopće Držićev makijavelizam?“ Pometu sigurno ne, jer je to jedini lik kojemu se Držić ne smije, on je jedini koji svojim optimizmom i humorom rješava životne krize i nedaće, jedini prema kojemu autor gaji neskrivene simpatije. Tatarin zapravo otvara mogućnost da je Držić možda htio ironizirati Machiavellija. Jer, ako se mogao rugati svemu i svima, otvoreno i bez ustručavanja, zašto se ne bi rugao i Machiavelliju?
Tatarin uočava da je Držić iz Vladara uzimao dobre pouke i dekontekstualizirao ih. On nije Machiavellijev obožavatelj, nije njegov sljedbenik, on samo posuđuje ideje i uklapa ih u novu cjelinu, daje im novi smisao. Kad se ne bi znalo iz kojeg konteksta potječu, priče o vrlini i sreći, o prilagođavanju prilikama su pametni savjeti. Machiavelli piše kako se fortuna može pobijediti, kako je vladar može ukrotiti, a suprotno tome Pomet se fortuni ne suprotstavlja, on je prihvaća, prihvaća ono dobro što mu nosi, ali i ono loše, znajući da se u trenutku može promijeniti i ponovo pokazati nasmijano lice, o čemu, uostalom, Pomet na više mjesta u komediji i govori. Naoko neobavezno iznošenje životnih istina Pomet uklapa u razgovore o bogatoj trpezi, o delicijama, nakon čega slijedi kontemplacijon izveden iz Machiavellija. On je ozbiljan, a Pomet neozbiljan, Machiavelli bi fortunu tukao i krotio, Pomet bi je milovao, Machiavelli piše o pojedincu koji vlada, Pomet govori o sebi i načinima preživljavanja načela. Machiavellijevi ideologemi o sreći i vrlini zapravo su višestruko ironizirani: ponajprije, o njima govori sluga Pomet koji se ruga onima koji bi o takvim stvarima trebali znati mnogo više od njega, a ne znaju; drugo, ruga se onome od koga ih je preuzeo jer Machiavelli priznaje da sreću i vrlinu treba uposliti u postizanje jednoga cilja – vladanja, koje je, po njemu, zasnovano na sili, a Pomet postupa upravo suprotno – nenasilno; treće, implicitno uvlačenje priručnika o vladanju u žanr komedije već je neka vrsta stava prema njemu. Ono do čega je Machiavelli došao proučavanjem povijesnih primjera i onodobne političke prakse i što je bilo upućeno samo izabranima, kao neka vrsta tajnoga znanja, Držić je izložio kao filozofiju života uopće. Machiavelli piše traktat za ljude nahvao, a Držić uzima njegove misli da bi oblikovao sliku čovjeka nazbilj. Držić tako Machiavellija podvrgava dvostrukoj ironiji: njegove misli eksplicira sluga, iznosi ih onima koji vladaju makijavelistički, pokazujući, međutim, da se može i drukčije i da Machiavellijevo znanje nije ekskluzivno znanje povlaštenoga staleža; da se ne mora nužno biti amoralan za biti kralj od ljudi, nego da briga za sebe može uključivati i altruizam i filantropiju.
Tatarin na kraju zaključuje da je „Pometov makijavelizam zapravo antimakijavelizam“. Držić nije prihvatio i na svoj način primijenio Machiavellijevu 'doktrinu', nego je o njoj govorio baš zato jer ju je htio raskrinkati, pokazati na sceni njezinu pogubnost. Držić je, dakle, zauzeo ironijsku distancu spram Vladara iz kojega je preuzeo pojmovnik, ali ga je uklopio u drukčiji svjetonazor, koji ne vrijedi samo za one koji vladaju, nego za sve koji žele vladati ne drugima nego – svojim životom.

EURIPIDOV UTJECAJ I DOLCEOV POTICAJ

Jedina Držićeva tragedija, Hekuba, zapravo je prepjev Dolceove talijanske verzije Euripidove Hekube. Teorija i praksa prevođenja u šesnaestome stoljeću svrstavala je prijevode među samostalne književne vrste, a prevoditelji su s punim pravom pripadali velikoj obitelji pisaca. Zato Hekubi također treba pristupiti s jednakom pozornošću kao i drugim Držićevim djelima.
Književni povjesničari koji su se prvi bavili Hekubom, smatrali su je najprije Vetranovićevom promašenom preradom Euripidove tragedije, da bi joj kasnije otkrili izvor u prijevodu Lodovica Dolcea i tek na kraju je konačno pripisali Marinu Držiću. Prvi moderan i nadjelotvorniji pristup djelu dao je Branko Gavella, koji ga je 1959. godine postavio na scenu u Dubrovniku i kasnije napisao nekoliko priloga o njemu. Ta je predstava vjerojatno potakla Miljenka Majetića da se pomnije pozabavi Euripidovim utjecajem na Držića. On u svome tekstu predmetu prilazi s drugačijega stajališta pa stoga dobiva i nove, drukčije rezultate. Među tim je rezultatima i dokaz da Držić na pojedinim mjestima nije slijedio Dolcea, nego je prevodio izravno Euripidove stihove i to vjerojatno prema njihovu latinskom prijevodu, ako ne i prema grčkome originalu. Majetićeva analiza pokazuje da Držić nije bio vjeran Dolceu onoliko, koliko su mu pripisivali drugi autori. On uočava da je Držić na temelju Dolceovih stihova, koje ponekad prepijeva nešto opširnije, ponekad sažetije, a ponekad ispušta i zamijenjuje svojima, izgradio vlastiti izraz i njegove su intervencije u strukturu imale kao posljedicu promjenu karaktera, a to potkrepljuje, između ostaloga, primjerom Hekube i Poliksene, koje su osjećajnije i humanije nego u Dolcea i bliže Euripidovu shvaćanju. Kao primjer navodi Majetić u svome tekstu i Taltibijeve stihove upućene Hekubi povodom Poliksenina hrabra držanja na smrtnom času:
„Moreš se pohvalit porodom izvrsnim
i majka djece rit vridnija među svim;
ma, ženo, mogu ja dobro ti sad riti
da si od svih tužnija ke živu na sviti.“

Prema ovim stihovima, Držićev Taltibije izriče u prva dva stiha svoje divljenje, a u druga dva svoje sažaljenje. Dolceov Taltibije na istome mjestu, nakon što je opisao Hekubi žrtvovanje Poliksene ne kaže ništa što bi odgovaralo prvim dvama citiranim stihovima nego samo pandan riječima drugih dvaju, to jest svoje saučešće:
„Or tu sei la piu misera Donna
Che sostenga la terra nel suo seno.“

U Euripida isto mjesto glasi:
„Τοιάδ' αμφι οης λέγων
παιδος θανουοην, ευτεκνωτάτην τέ σε
πασων γυναιχων δυστυχεστάτην θ' ορω.“

U vjernom latinskom prijevodu Erazma Roterdamskog, potpuno je sačuvan izvorni smisao:
„liberorum at te quidem
Matrem optimorum, verum eamdem ex omnium
Grege foeminarum conspicor miserrimam.“

Evo i Majetićeva pojašnjenja vezanog uz usporedbu tih stihova: „ Euripidov i Erazmov Taltibije izražavaju poput Držićeva, a ne Dolceova, i divljenje i saučešće. Po načinu kako se Držić izrazio, njegov stih 1488 odgovara grčkom izrazu ευτεκνωτάτη (izrsna poroda), a 1489. bliži je slovu latinskog mater liberorum optimorum (majka sjajne djece) što može biti slučaj, ali dovoljno da ne možemo odrediti je li Držić radio po grčkom ili latinskom tekstu.“
Pitanja koja se nameću vezano uz Držićevo pisanje Hekube su: zašto se naš pisac uopće odlučio pisati tragediju, nakon uspjeha u komediografiji; zašto se nije okušao originalnim djelom, nego prepjevom i zašto je odabrao baš Dolcea, i to ne neko njegovo izvorno djelo, nego baš Hekubu, koju je on i sam prepjevao prema Euripidovoj tragediji?
Stanka od nekoliko godina između Hekube i komedija sugerira da je Držić možda iscrpio svoju komediografsku djelatnost. To da svoje snage nije uložio u pisanje izvorne tragedije ili u izravno prevođenje Euripidova teksta može se tumačiti činjenicom da u domaćoj sredini s manjom književnom i kazališnom tradicijom nije bilo prethodnog iskustva s tako složenom dramskom vrstom kao što je tragedija, koja ni u tadašnjoj Italiji nije donijela velikih plodova. Dokazano je da je obrađujući Dolceov prepjev imao pri ruci Euripidov tekst što znači da ga je mogao prevesti iz originala da mu je to bio cilj. Nije mu bila namjera ni da dubrovačku književnu javnost upozna s Lodovicom Dolceom, jer on na Držića nije mogao djelovati nekom snagom svoga izraza, iako su neki Dolceovi stihovi mogli privući Držića sadržajem koji se slagao s njegovim pogledima na život uopće, a posebno sa stavovima koji su vjerojatno bili karakteristični za razdoblje što prethodi urotničkoj pustolovini. Dakle, za Euripidovom odnosno Dolceovom Hekubom nije posegnuo zato što ga je na to potaknula potreba za prevođenjem kao funkcijom posredovanja između dviju kultura. U motivu i u poeziji Euripidove tragedije i u Dolceovu prepjevu u kojemu je vidio opću strukturu suvremene tragedije prihvatljivu i u Dubrovniku, on je našao pobude koje su se kao pjesničko ostvarenje potpuno integrirale u cjelinu njegovih poetičkih, idejnih i moralnih načela.
Držićev prijevod nadmašio je talijanski izvornik i postao od njega umjetnički nezavisan samo zato što su pjesnika Dolceovo djelo i posebice neki njegovi aspekti nadahnuli na izbor motiva koji će se svojim smislom uklopiti u jedinstvo inspiracije kojom je i u drugim nekim djelima reagirao na stvarnost.

UZORI U DRŽIĆEVU PJESNIŠTVU

Držićeve Pjesni ljuvene su najkraći kanconijer u staroj hrvatskoj književnosti. Njegove ljubavne pjesme su pisane u sentimentalnoj petrarkističkoj tradiciji ili u konvencionalnoj tradiciji prvih starohrvatskih začinjavaca i u njima prave poezije nema. Držić je pobude za pisanje pjesama mogao imati sasvim dovoljno i u samome Dubrovniku. Džore Držić mu je bio stric, Šiško Menčetić je isto, po svoj prilici bio još živ, Vetranović je u njegovu djetinjstvu već bio poznat i priznat pjesnik. Držić je stoga sigurno pošao tragom prvih dubrovačkih pjesnika i pjevao po uzoru na Šiška i Džoru. Ta dva pjesnika on s velikim poštovanjem i spominje kao uzore u svojoj poeziji u pjesmi br. 25 koja je upućena Sabu Gunduliću:
„Poslušaj s ljubavi Držića, pri vodi
u slavnoj dubravi ki s vilam dan vodi,đ
s kim opći i hodi njekada i Džore,
i Šiško izvodi tanačce kraj gore,
s večera do zore spijevaje tej pjesni,
zemlja, lijes i more od slasti ter bijesni.“

U doba kada je Držić pisao pjesme, veliki uzor svih pjesnika u Dubrovniku, kao uostalom i duž cijele hrvatske obale i u cijeloj Europi, je bio Francesco Petrarca. Stoga nije čudno što Držićev kanconijer vrvi petrarkističkim klišejima koji se stalno ponavljaju. Tako neprestano nailazimo na ljuveni luk, ljuvene strile, blido lice, sužanstvo, uzdahe ognjene, smih ljuveni, ljuven pram, usta medena, slatki raj. Premda sve te fraze potječu iz Petrarce i njegovih talijanskih sljedbenika, u doba kada je Marin Držić stvarao, one su već postale sastavni dio dubrovačke pjesničke tradicije pa ih je Držić uzimao iz starih hrvatskih pjesnika prve generacije koji su pisali potkraj 15. stoljeća. Ti su pjesnici dodavali i neke svoje uzrečice i fraze, ponekad uvjetovane potrebom rimovanja, a ponekad uzete iz pučke narodne poezije. Tako u Držićevim pjesmama imamo i ruse prame, ličce rumeno, izraze poput: u gori zelenoj, što vik ni moć izrit i slično.
I u pogledu metrike se Marin Držić oslanja na staru domaću tradiciju. U svom kanconijeru se u 18 od 27 pjesama služi dvostruko rimovanim dvanestercem, a to je najčešće stih svih starih hrvatskih pjesnika, i to ne samo u Dubrovniku.
Znamo, naravno, da Držićeva slava ne počiva na njegovu kanconijeru jer je on u prvome redu „čovjek od teatra“. Stoga ovdje treba na kraju spomenuti i Hekubu, njegovu tragediju, pisanu u stihovima, koju je on u procesu prerađivanja toliko preobrazio da se o njoj može govoriti kao o samostalnom pjesničkome djelu. Kao posljednje književno djelo koje je Držić napisao, Hekuba je upravo sa stanovišta pjesničkog izraza njegova najzrelija i najsavršenija drama u stihovima.

ZAKLJUČAK

Marin Držić, kao i svi veliki stvaraoci, prve korake čini po već utrtim stazama, da bi onda te staze pretvorio u široke ceste i prokrčio nove, dotada nepoznate puteve u dotada nepoznatome smjeru. On počinje od „služenja gospođi“, što kasnije napušta i kreće se stazama dramskoga stvaralaštva, na kojima je ostvario najveće svoje uspjehe.
Zatečeni oblici tada već razbujale talijanske eruditne komedije i nešto manje razvijene pastirske drame bili su oni elementi koji su znatno utjecali na konstituciju kriterija po kojima je Držić pristupao izboru građe. Odlučna je bila i tada vladajuća teorija komedije kakvu su na temelju i pod dojmom Aristotelove Poetike izgradili talijanski teoretičari drame. Držićeve su komedije, a velikim djelom i pastirske drame izgrađene na tada vladajućim principima eruditne komedije. Talijansku eruditnu komediju čine tri komponente: antički, u prvome redu Plautov i Terencijev komički teatar, zatim srednjovjekovna i pogotovo Boccacciova novelistika te elementi iz sfere stvarnog života. U tim općim okvirima se kretao i Marin Držić.
Držić je bio pravi komediograf svoga vremena, eruditivni „imitator“, koji se znao obilno služiti dobrim izvorima, ali je isto tako svoje modele znao vješto obraditi i stvoriti svoj svijet likova koji odiše njegovim osebujnim vedrim doživljajem svijeta.

LITERATURA

1. Frano Čale, Marin Držić: Djela, Cekade, Zagreb, 1987.
2. Putovima kanonizacije: Zbornik radova o Marinu Držiću, HAZU, Zagreb, 2008.
3. Zbornik radova o Marinu Držiću, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
4. Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti; knjiga 161, Matica hrvatska, Zagreb, 1984.
5. Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti; knjiga 162, Matica hrvatska, Zagreb, 1984.
6. Franjo Švelec, Komički teatar Marina Držića, Matica hrvatska, Zagreb, 1968.
7. Frano Čale, Tragom Držićeve poetike, Studentski centar Sveučilišta, Zagreb, 1978.
8. Frano Čale, Ključ za književno djelo: Marin Držić, Školska knjiga, Zagreb, 1971.
9. Živko Jeličić, Marin Držić Vidra, Naprijed, Zagreb, 1961.
10. Giovanni Boccaccio: Dekameron, prevela Jerka Belan, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi