Hronotop romana Proces | SEMINARSKI RAD IZ KNJIZEVNOSTI

OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- KNJIŽEVNOST | JEZIK -

Još...

Hronotop romana „Proces“

Prije nego pocnem govoriti o romanu „Proces“, navest cu neke od definicija koje su potrebne za bolje razumijevanje cjelokupne teme seminarskog rada. Pocet cu sa terminom Hronotop.
Hronotop je Bahtinov termin u predstavlja povezanost vremena i prostora u okviru narativnog teksta.
„Hronotop daje generalnu predstavu o modelu kulture u kojem je djelo i nastalo. Drugim rijecima, svi apstraktni elementi romana, od filozofskih do socijalnih, od uzrocno- posljedicnih odnosa do ideja, gravitiraju prema hronotopu i kroz njega ostvaruju konkretizaciju“ (citat)
Tako npr. hronotop u romanu Ema Bovari nam daje osnovne informacije o tome kakav su zivot vodili ljudi u provincijskim gradicima u Francuskoj u 19.st.
Zatim, nastavit cu sa definisanjem pojma modernizma. No prije toga cu napraviti distinkciju zmedju pojmova: „moderna“, „moderno“, te „modernizam“.
„Moderna“ obuhvata ne samo umjetnost, vec i filozofski nacin misljenja.
Termin „moderno“ predstavlja ono sto je savremeno, originalno. Tradicija i savremenost su dva oprecna pojma, ali to predstavlja u izvijesnom smislu i paradoks, kada npr. za Sekspira kazemo da je nas savremenik.
„Modernizam“ je period. U knjizevnosti se pojavljuje roman koji je hribridna konstrukcija, te se u romanu mogu pojaviti elementi eseja, reportaze, bajke (sto je slucaj i sa „Procesom“, a o tome cu posebno govoriti u nastavku), zatim poezije, filozofske rasprave. Za djela modernizma, cesto se veze pojam „otvoreno djelo“ sto odmah upozorava na njegovu nezavrsenost. Knjizevna djela ovog perioda nisu zatvorene, zaokruzene i potpune cjeline, sa odredjenim pocetkom i krajem u kojem se odvija neka konkretna radnja.
Ovakva djela mogu se tumaciti na mnostvo nacina i ne bi se trebalo opredijeliti samo za jednu interpretaciju. Tako i proces moze se tumaciti na vise nacina, kao npr. da je to djelo u kojem je prisutan niz vjerskih simbola, to djelo se moze protumaciti i kao prica o polzaju jevreja, zatim o totalitarnim rezimima, o nasilju.
Profesor Edin Pobric u svojoj knjizi „Vrijeme u romanu- od realizma do postmoderne“ navodi da se vrijeme u knjizevnosti moze podijeliti na dvije osnovne kategorije i to:
-Fizikalno vrijeme koje u sebi podrazumijeva matematicko- historijski odnos prema dogadjajima.
-Psiholosko (subjektivno) vrijeme- svaki pojedinac ima licnu mjeru vremena koja se potvrdjuje ili ne potvrdjuje sa fizikalnim vremenom

U romanu „Proces“ vrijeme se u porpunosti ne ispoljava ni u jednoj od ovr dvije kategorije. O matematicko- historijskom odnosu prema dogadjajima gotovo da nema ni govora u ovom romanu. Nama se ne daje nikakav uvid u proslost. Ne znamo nista o zivotu Josefa K., osim nekih osnovnih osobina, kao sto je njegov fizicki izgled, zatim da radi kao visi cinovnik u banci i da zivi kao podstanar kod stanodavke gospodje Grubach. Takodjer znamo da se radnja odvija u okviru jedne godine (pocinje na 30. rodjendan Josefa K., a zavrsava na njegov 31. rodjendan). Da bi naznacio prividan protok vremena, pisac s vremena na vrijeme ubacuje recenice poput; „Sljedeceg dana...“, „Nakon sedam dana...“.
Radnja ne pocinje od nekog logicnog pocetka koji ce nizom uzrocno-posljedicnih dogadjaja dovesti pricu do odredjenog kraja, kojim ce se zatvoriti jedna cjelina.
„Proces“ pocinje bez ikakvog uvoda, onda kada se sve vec desilo, tj, kada je gospodin K. bio uhapsen. Sta se prije desavalo i sta je dovelo do njegovog hapsenja nije poznato kako citaocu, tako i naratora, ali i glavnom junaku.
To je zapravo jos jedna karakterna crta modernizma gdje su narator, lik i citalac postavljeni na istu liniju, odnosno niko od njih ne raspolaze vecom kolicinom informacija od drugih.
Sto se tice psiholoskog, odnosno subjektivnog vremena, takodjer mozemo reci da se ne ispoljava u ovom romanu, jer su likovi zapravo samo objekti nad kojima se vrsi radnja.

U epovima je prisutna eticka dimenzija i govori se kolektivitetu. U romanu 19.st. govori se o pojedincu, sto ukljucuje i psihologiju jednog karaktera, tumacenje, sto uopce nije neobicno za roman 19.st., gdje je prisutno kauzalno vrijeme, jer je i psihologija nauka zasnovana na principu uzroka i posljedice.
Medjutim, u moderniznu covjek vise nije vlasnik vlastite sudbine, njegovu sudbinu odredjuju razni faktori.
Zbog toga, umjesto hisorijsko- biografskog vremena (koje je karakteristicno za roman 19.st), u modernizmu je zastupljena kontingencija kao tip dozivljaja vremena. To je slucaj i sa Kafkinim romanom. Ukida se kauzalnost (uzrocno- posljedicni slijed dogajaja) i uvodi se kontingencija, gdje sve postaje igra slucaja i sudbine. U modernizmu dolazi do destrukcije historijsko- biografskog vremena, s obzirom da nema uzrocno- posljedicnog slijeda dogadjaja, onda nema ni mogucnosti izbora, jedna akcija ne izaziva odredjenu reakciju koja bi bila logicna. Naime, posljedice su nesto sto u modernizmu dolazi kao prvo, pa tek onda se nastoji pronaci uzrok. Ali, s obzirom da likovi nemaju mogucnost slobodnog izbora i slobodne volje, iz toga proizilazi i to da likovi nemaju prava na buducnost.
Kada govorimo o „Procesu“ tu je nacelo kontingencije dvostruko. S jedne strane, kao sto je vec navedeno, svi dogadjaji su prepusteni sudbini i slucaju.
Neka Kafkina djela nisu zavrsena, neka su napisana u fragmentima (sto je slucaj i sa „Procesom“), te je njegov prijatelj Max Brod (iako je Kafkina zelja bila da njegova zaostavstina bude spaljena) dao je konacnu verziju mnogih njegovih djela, pa tko i „Procesa“. Da li bi kompozicija romana bila identicna da je sam pisac izdao konacnu verziju?
Mozda bi zadnja scena trebala biti prva, pa bi taj tragicni kraj mogao biti samo san, kojim bi predosjetio nadolazeci nemio dogadjaj. Upravo zbog svega toga, jos je teze tumaciti Kafkina djela.
Na samom pocetku romana, na osnovu prve recenice: „Mora da je neko oklevetao Josefa K., jer je jednog jutra bio uhapsen, iako nije ucinio nikakvo zlo. Kuharica gospodje Grubach, koja mu je svakog jutra oko osam sati donosila dorucak, ovog puta nije dosla. To se jos nikad nije desilo“ , uocavamo da je kontingencija zamijenila kauzalnost. Medjutim, primjecujemo da Kafka pokusava da uspostavi kauzalnost, trudi se ne misliti na proces ili bar ne dozvoljava da proces narusava njegovu rutinu, odnosno svakodnevni ritam.
Sto se tice ovog romana, moze se reci da je osnovni tip dozivljaja vremena kruzni osjecaj za vrijeme. Gospodin K., kao prvo, kao sto sam vec pomenula, pokusava da svoj svakodnevni ritam izolira od utjecaja procesa, ali time se njegov proces ne obustavlja. On i dalje odlazi na posao, posjecuje Elizu, ali kada pocinje shvatati da proces time nece izbrisati, onda pokusava da odgonetne slucaj, zeli da utvrdi ko ga optuzuje i zasto. Medjutim, on ne uspijeva doci do nekih pouzdanih informacija i tako samo u problem zalazi sve dublje i dublje.
Sto vise tezi ka cilju, to se sve vise i vise vraca na pocetak. Upoznaje nove ljude i svi su upoznati sa njegovim procesom i/ili se protiv njih samih vodi proces. Medjutim, svi imaju iste nepotpune informacije o tome i niko se ne opire. Na taj nacin Josef K. se uvijek vraca na sami pocetak- zna da je osudjen, ali zbog cega i ko stoji iza vrhovnog suda, nikad ne saznaje.
Stalno se ponavljaju dogadjaji. Vrijeme se inkorporira u prostoru, na taj nacin dobijamo sliku ogledala, gdje je svi dogadjaji ogledaju jedan u drugom i tako se umnozavaju do beskonacnosti.
Prostor ovog romana moze se poistovijetiti sa labirintom, a labirint ima hronotop gdje je vrijeme inkorporirano u prostoru, vrijeme je kruzno i moze se reci da postoje tri vremenske tacke.
Prva tacka predstavlja ulazak u labirint (lako se ulazi, a tesko se izlazi).
Druga tacka je osjecaj izgubljenosti (dogadjaji se ponavljaju, vremenska dimenzija se gubi, a prostor se poistovjecuje sa sistemom ogledala).
Treca vremenska tacka predstavlja susret i borbu sa cudovistem koji je cuvar blaga.
Josef K. se krece kroz sve tri nabrojane vremenske tacke u okviru labirinta. Od prvoh trenutka kada saznaje da je uhapsen, on ulazi u zonu labirinta i od tog trenutka do kraja romana ne uspijeva izaci. Od tad pa nadalje, besmisleni dogadjaji se stalno ponavljaju, ali zasto? Ko i sta je doprinjelo tom ponavljanju? Odgovor je- Josef K.
Njegova krivica ogleda se u tome sto on nikad ne donosi sljedecu odluku; da se izjasni da je kriv ili da je nevin. Ponavljanje proizilazi iz odlaganja odluke. O tome je u romanu dva puta ispricana prica; jednom kroz K-ovo odlaganje da se izjasni o svojoj krivici, a drugi put kroz pricu koju je zatvorski kapelan u katedrali ispricao gospodinu K. o seljaku koji je cijeli zivot proveo sjedeci ispred ulaza u zakon. To sve govori o covjeku koji nije u stanju da donosi odluku, te na taj nacin sam sebe lisi te vrste slobode. Josef K ima vise prilika da se oslobodi, ali on uvijek zastajkuje, bezuslovno prihvata cinjenicu da je uhapsen i umjesto da se izjasni nevinim, on zapravo traga za tim ko ha osudjuje i zasto. Na samom pocetku mozda bi se sve okoncalo da je on naprosto, bez ikakve rasprave samo uzasao iz svoga stana. Zatim, kada se u katedrali iznenada pojavi zatvorski kapelan (a inace zatvorski kapelani razgovaraju sa osudjenicima na smrt prije pogubljenja, sto je slucaj i sa gospodinom K.), pisac govori jasno kako j K. i dalje bio slobodan, kako je jednostavno moga izaci iz katedrale, jer nista ga nije fizicki sprjecavalo da to i uradi. Stoga i gospodin K. u jednom trenu pomisli da bi to bilo jedino logicno rjesenje i odluci izaci. Medjutim, skoro pred samim izlazom, on zastaje okrece se i gleda iza sebe pogledom trazeci svecenika. To je bila mozda i posljednja prilika da pobjegne svom tom besmislu, ali on se ipak okrene. Na taj nacin kao da je sam sebi presudio.
Tu scenu u romanu mozemo povezati i sa mitom o Orfeju. Orfej se smatra simbolom muzike i umjetnosti uopce. Jedan od najpoznatijih mitova o Orfeju je onaj koji govori o njegovoj ljubavi prema Euridiki. Kada je Euridika ubijena, Orfej je otisao u podzemni svijet, da bi je vratio ponovo medju zive. Nakon sto je cuo zadivljujucu Orfejevu muziku, bog podzemlja je odlucio pustiti Euridiku da se vrati u svijet zivih. Jedini uslov za to bio je da Euridika ide uza Orfeja dok izlaze iz podzemnog svijeta, a da se pritom Orfej ni jednom ne okrene. U jednom trenutku Orfej vise nije cuo Euridikine korake, te je pomislio da ga ona vise ne prati. U tom trebu se okrenuo i pogledao uza sebe, te je zbog toga izgubio svoju suprugu koja je zauvijek ostala zarobljena u podzemnom svijetu. Nakon tog razocarenja on gubi zanimanje za zene, ali zene nisu izgubile zanimanje zanjega, te je tako jednom grupa zena golim rukama napala i rastrgala Orfeja na komadice.
Ovaj mit nam na svojstven nacin govori o tome kako covjekova nesigurnost, sumnja i neodlucnosti dovode do unistenja onog sto je covjekovo neprocjenjivo blago. To je ono sto je presudilo Josefu K.
„Ali svecenik nije oslovio pastvu, bilo je sasvim jasno i nije bilo nikakvog dvoumljenja, on je viknuo: Josef K.! K. ustuknu i pogleda preda se u pod. Zasad je bio jos slobodan, jos je mogao ici dalje i umaci kroz jedna od troja mala. Tamna drvena vrata, koja nisu tako daleko. To je moglo znaciti da nije razumio ili cak daje razumio, ali da ga nije briga. Ali, ako se okrene, onda je uhvacen, jer onda je priznao da je dobo razumio, da je on zaista taj pozvani i da ce se povinovati. Da je svecenik jos jedanput zovnuo, K. bi sigurno otisao, ali sve je bilo tako tiho da je K. cekao, ali onda on ipak malo okrenu glavu, htio je da vidi sta sad svecenik radi.“
Josef K. shvata da je slobodan, da bez ikakvog problema moze izbjeci susret i razgovor i u jednom trenu pomislimo da po prvi put donosi odluku te da ce time konacno zaustaviti kruzno vrijeme, ali onda odjednom u sljedecem trenu Josef K. se ipak okrece. Sta je to sto covjeka navodi na sumnju? Zbog cega covjek ne moze da se konacno oslobodi te neke apstraktne tjeskobe? Zbog cega Josef K. se do kraja ne izjasnjava ni krivim ni nevinim? Umjesto odgovora, trebamo posatviti jos jedno pitanje: postoji li na svijetu covjek koji za sebe moze reci da je nevin? Kao prvo, ako gledamo sa religijskog aspekta, mi smo potmoci covjeka koji je protjeran iz raja, sto znaci da odmah po rodjenju nosimo prvenstveno taj grijeh, a potom na zivotnom putu svjesno ili nesvjesno grijesimo. I mozda jedan od odgovora na pitanje: ko sudi Josefu K., lezi u tome da on sudi samome sebi.
On kroz cijeli roman pokusavao otkriti ko stoji iza tog vrhovnog suda koji ga je lisio slobode, a nikad ne shvata da je on taj koji je to ucinio. On je zapravo taj koji je slobodan, a cuvari su ti koji nisu slobodno, jer moraju biti tu da ga nadledaju i cuvaju. Isti slucaj je i sa seljakom iz price koju je ispricao svecenik. Tom seljaku je vratar bio podredjen, iako to nikad nije shvatio. Vratar je cijeli jedan zivotni period morao stajati ispred vrata zakona koja su namijenjena za seljaka. Seljak je taj koji je bio slobodan, koji je mogao da pokusa da udej, mogao je i da ode, te da se ponovo nekad vrati na isto mjesto. Ali on to nije ucinio, vec naprotiv je odlucio da se podredi onome koje je njemu podredjen, te je cijeli zivot proveo sjedeci na klupi ispred vrata i tu i umire. Sam sebe je zarobio na taj nacin, dok su se dani kao u ogledalu preslikavali jedan u drugom. On vis enije ucestvovao u svom zivotu.
Ljudi vise pricaju o zivotu, nego sto u njemu aktivno ucestvuju. Ali kada se prica o zivotu, koriste se epiteti, opisi, trudi se da se sto vise uljepsa dogadjaj. Kafkina prica je ispricana bez uljepsavanja, te nam ova knjiga govori o tome kako nasi zivoti i nisu sami od sebe lijepi, te da smo sami krivi zbog toga, jer zbog pasivnosti dopustamo da se nasa licnost izgubi u kruznom vremenu, gdje se isti dogadjaji neprestano pobavljaju.
Umjesto da mi upravljamo zivotom, dopustamo da zivot, odnosno neke zivotne situacije nas vode kud god pozele, te se umjesto akcije i sukoba odlucujemo za rutinu i svakodnevni ritam koji po svaku cijenu zelimo odrzati. U raznim tumacenjima „Procesa“, postoji i tumacenje da je proces zapravo kazna covjeku zbog njegove izoliranosti, pasivnosti i nesudjelovanja u zivotu. Kao sto sam vec pomenula, o Josefovom ranijem zivotu ne znamo nista, ali smo ipak upuceni da je njegov zvot sveden na rutinu. Ta rutina jedno jutro se zamjenjuje, odnosno bolje reci, kaznjava morom. Njegov zivot je i prije bio obiljezen nacelom kruznog vremena. Ta mora bi trebala biti nesto sto bi ga konacno izbacilo iz tog kolosijeka. Medjutim, on tu i moru prihvata kao svojevrsnu rutinu sa kojom zivi godinu dana. Cak ni takav jedan snazan preokret nije ga uspio aktivirati, te je stoga i osudjen na smrt.
Covjek je izoliran, ne ucestvuje u zivotu, otudjen je od drugih, ali i od samoga sebe. To je slika Josefovog zivota i ta slika je ceoma bliska nasem zivotu, odnosno zivotu savremenog covjeka.
U svojoj knjizi „Filozofija u moderni“, Abdulah Sarcevic govori da mi zivimo u doba tehnike i da sve sto je nama savremeno jeste tehnicko. Mozda to i ne bi bilo toliko zlo, da mi taj tehnicko- naucni svijet ne dozivljavamo kao prirodni svijet. Tu nastaje kljucni problem, to otudjenje covjeka doslo je upravo zbog toga sto smo mi okrenuli ledja prirodi i ne samo to, vec sada sve vise idemo ka potpunoj destrukciji, ne samo nase veze sa prirodom, vec i cjelokupne prirode. S toga nas tok zivota je sve manje povezan sa prirodnim ciklusima ili bar to sve manje primjecujemo. Samim tim i sebe zatvaramo u hronotop labirinta, gdje se sve vrti u krug i ponavlja i sto je najgore mi pristajemo na takav prostor sa ponavljajucim nacelom vremena i dalje smatrajuci da smo mi gospodari prirode, ne shvatajuci da smo samo objekti nevidljive manipulacije; tehnicke, biotehnicke, sociotehnicke, informaciono- tehnoloske
U takvom jednom haoticnom okruzenju dolazi i do povlacenja emocija. Roman govori o tome kako su se ljudi prilagodili na strah- nicmu se niko ne cudi (i mi kao citaoci se pocinjemo navikavati na ponavljanje cudnih situacija, te nam fantasticno postaje realno, a ono sto je realno postaje nam nestvarno).
Sve ono sto se u romanu dogadja, nekako se ne ispoljava do samoga kraja (bilo da se radi o ispunjenju nekih snova, ili zadovoljenju u erotici...).
Ukidanjem kauzalnosti, radnja vise ne tece linearno, tako da nema njenog uvoda, kulminacije, niti moguceg razrjesenja, vec se sve svodi na nedovrsenost i puko ponavljanje.
Ovaj roman je zanimljiv i zvog toga sto ima elemente fantasticnog. Prostor romana bi se mogao podijeliti na realni prostor i fantasticni prostor. Zona fantasticnog je sud. Sud se uvijek nalazi na totalno neocekivanim mjestima. Obicno je to neka prostorija u nekoj staroj zgradi, iza vrata koja su postavljena na neobicnom mjestu. Drugim rijecima, sud nema jasno definisano mjesto gdje se nalazi, a zapravoje svugdje. Nalazi se u svim porama zivota, pa tamo i gdje se nikako i ne ocekuje.
Sud je zapravo motivacijska sila, koja pokrece roman, ali se nikad ne otkriva. Kada bi se otkrila, roman ne bi mogao kao takav postojati, isto kao sto roman ne bi bio moguc bez ludila Don Kihota. Ono sto je zanimljivo sto se tice realnog ifantasticnog prostora romana, jeste sto nema jasnih granica i sve se vise pretapaju i preplicu jedan s drugim.
Sud je fantasticna zona, ali radnja u njemu koja se odvija izgleda potpuno realno i u skladu sa konvencionalnim vremenom.
Banka u kojoj gospodin K. radi, pripada realnom svijetu romana, ali ono sto se izmedju ostalog desava u tom prostoru, vremenom postaje potpuno nerealno, kao sto je npr, scena batinanja u kancelariji, koja traje u toku jednog dana, preko noci i nastavlja se sljedeceg dana.
Cijela prica sve vise lici zapravo na bajku, jer se realno i fantasticno stalno pretapaju. U odlomku kritike Volkera Klotza, naisla sam na zanimljiv dio gdje navodi razliku izmedju najke i „Procesa“.
U bajci postoji uvijek neki naruseni poredak, neka bespomocna osoba, te junak koji spasava tu bespomocnu osobu i ponovo uspostavlja red i harmoniju. Da bi doslo do razrjesenja problema, prvenstveno je vazno partnerstvo izmedju te dvije osobe. Kod Kafke junaci su sami, ne shvataju sta im nedostaje. Svi su tu bespomocna bica, osim jednog lika, a to je gospodjica Burstner koja bi jedina mozda najvise licila na junaka- spasitelja.
Ona je jedina slobodna licnost, protiv koje se ne vodi nikakav proces i koja nema nikakve veze sa sudom, odnosno fantasticnim svijetom romana. Mozda bi ona jedina bila spasitelj Josefa K., ali on koji je i sam objekat neke vise sile, sve zene je smatrao samo objektom. I vjerujem da nije slucajno to sto je gospodin K. vidio gospodjicu Burstner nekoliko trenutaka prije nego je pogubljen. Ali on ni u tom trenu i ne pomislja na tp sta je sve mogao uciniti da se spasi, vec pokusava da sacuva mir i razum, jer kako Josef K. kaze, ne zeli da za njega kazu da ga jednogodisnji proces nije nicemu poucio i kako je na pocerku htio da okonca proces, a kako sada na svrsetku zeli da ga ponovo otpocne.
Njegova tragedija ogleda se upravo u tome da proces nije uspio da narusi njegovu rutinu, vec je zapravo Josef K. iz jednog ciklusa svakodnevnice, samo presao u drugi. Nikakvu pouku nije izvukao iz jednogodisnjeg procesa. Upravo zbog toga dolazi do ukidanja radnje, te se susrecemo sa nizom umetnutih fabula, koje su opet sve povezane sa primarnom fabulom, a to je i jedna od osnovnih karakteristika modernizma gdje nije bitno sta je ispricano, vec kako je ispricano.

Literatura:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »