Etika dobrote kod Dostojevskog:
Idiot i Braća Karamazovi

“Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod.”
Evanđelje po Ivanu, gl. XII., 24.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski jedan je od onih velikih umova koji u sebi obuhvaćaju iskustva čitave epohe i pretječu vremena. Duhovna kriza uzrokovana otvorenom borbom između nevjere i vjere, osobnosti i kolektiva, kršćanstva i modernog ateizma ušla je u njegovu dušu u jasnoći viđenja i umjetnički prerađeno rijetkom snagom prikazivanja. Svojim proročkim gledanjem ocrtao je budućnost Rusije pa ga nazivaju i „prorokom ruske revolucije“. U tamnim bezdanima ljudskog srca gdje se đavao bori s Bogom Evanđelje mu je osvjetljavalo taj mrak i zbog toga je utjecaj Dostojevskog na današnjeg, modernog čovjeka koji luta na svojim životnim putevima izrazito velik.
Smatrao je kako jedino unutarnja moralna promjena u čovjeku i njegovu mišljenju može stvoriti svijet boljim, a to je dokazao i u svojim djelima. Tema mog seminarskog projekta jeste prikazati etiku dobrote u djelu Idiot, koje je Dostojevski smatrao svojim najboljim ostvarenjem i u Braći Karamazovima – djelu koje predstavlja krunu njegova književnoga rada. Cilj mi je kroz razne pojmove dobra prikazati likove kneza Lava Nikolajeviča Miškina i Parfjona Semjoniča Rogožina iz djela Idiot te Alekseja (Aljoše), Dmitrija (Mitje), Ivana Fjodoroviča Karamazova i njihova nezakonita brata Pavleta Fjodoroviča Smerdjakova iz djela Braća Karamazovi. Također, zbog što boljeg razumijevanja i interpretacije pojma dobrote (i zla) definirat ću pojmove etike, morala i samih pojmova dobra i zla kao temeljnih predmeta etičkog naučavanja. Uz to ću ukratko prikazati život i intelektualno formiranje autora F. M. Dostojevskog jer se u romanima Idiot i Braća Karamazovi protežu autobiografski elementi koji imaju, po meni, veliku važnost u samim romanima i njihovoj interpretaciji. Prije karakterizacije samih likova ukratko ću predstaviti romane i prikazati okolnosti njihova nastanka.

1. ETIKA – OPĆE ODREĐENJE I PREDMET

Etika potječe od grčke riječi ethos koja znači prebivalište, obitavalište, ali i način života, stoga bismo ju u jednoj od definicija mogli objasniti kao boravište (stvarnost) koju duhovno nastanjujemo. Prvim i pravim osnivačem etike smatra se Aristotel koji je etiku vezao uz naviku da činimo dobro te je krepost (vrlinu) pomoću koje se postaje dobrim, odnosno moralnim u životu, stavio u središte svoga etičkoga istraživanja. U ovom ću poglavlju osim općeg određenja samog pojma definirati i pojam morala, kao i predmete etike koje je odredio Immanuel Kant – jedine objekte praktičnoga uma – objekte dobra i zla, sve u svrhu što boljeg razumijevanja i interpretiranja etike dobrote u djelima F. M. Dostojevskog - Idiot i Braća Karamazovi.

1.1. ETIKA KAO FILOZOFSKA DISCIPLINA

Interes za etiku u široj je javnosti tako velik da ona danas predstavlja najzastupljenije i najobrađenije područje filozofije. Pomaže nam, i u tome je njezin poglaviti cilj, u spoznavanju moralnoga djelovanja i oblikovanja moralne svijesti, stoga ju možemo definirati kao filozofsko istraživanje i promišljanje morala. Da bi djelovanje bilo moralno, odnosno ispravno u moralnom smislu, etički subjekt mora moći i htjeti dobro, stoga pored moralne spoznaje mora postojati i dobra volja.
Suvremene se rasprave kreću ili oko metaetičkih tema koje se bave etičko-teorijskim pitanjima o općenitim utemeljenjima i opravdanjima moralnih zahtjeva ili oko tema primijenjene etike, odnosno konkretnih moralnih dilema vezanih uz neku konkretnu životnu zajednicu. Analiza i rješenje konkretnih moralnih dilema provodi se uz pomoć nekih općih načela koja su obrazložena u samoj teoriji etike – metaetici ili općoj etici – koja je fundamentalna za svako bavljenje etikom.
Etika naučava ne ono što čovjek jest, nego ono što tek treba da bude – moralan ili dobar. Ona zahtijeva, daje savjete i usmjerava čovjeka k dobru te je neosporno da ima veliku ulogu u životu svakoga čovjeka. Uobičajeno moralno pitanje glasi: „Što trebam činiti?“, dok bi etičko produbljivanje tog pitanja glasilo: „Zašto trebam nešto činiti?“ – etika nam ukazuje na promišljanje onoga što trebamo činiti, kako bismo bili što bolji i zadovoljniji sobom, a samim time i svijetom u kojem živimo. Ona čuva i prenosi u buduće – onu s mukom osvojenu – konstantu ljudskoga, kako ne bi „usahla“ ili „odumrla“ u svagda neljudskim uvjetima života čovjeka.
Konkretno ostvarenje, praksa etike jeste moral. Kao što je gore spomenuto, volja, ali samo slobodna, apsolutni je temelj moralnoga djelovanja. Svatko bi trebao izgraditi svoju vlastitu moralnost i dopustiti drugima da to isto urade. Međutim, postavlja se pitanje kako se izgrađuje vlastita moralnost? Odgovor leži u osobnom ethosu, u navici, navadi da činimo dobro (sama riječ moral potječe od grčke riječi mos, moris koja znači navada, navika). Svaki čovjek ima, uz moralni sustav prema kojemu se ravna, i svoju vlastitu filozofiju morala. On je, naime, usvajanjem moralnih načela bilo kojega morala stekao moralnu kompetenciju koja ga moralnom odgovornošću prisiljava da razmišlja o opravdanosti svojega moralnoga djelovanja. Vrhovne su moralne vrijednosti dostojanstvo, sreća (ili Aristotelov pojam sreće kao eudaimonia, dobar i sretan život) i opće dobro, odnosno zajedničko dobro (bonum commune. Pri tome su dostojanstvo i sreća bezuvjetne vrijednosti unutarnje moralne motivacije, dok je opće dobro vrhovna vrijednost posljedične moralnosti. Izvor moralnoga djelovanja, onaj vrhovni kriterij, jeste ljudsko dostojanstvo.
Etika nikada ne može dati izravan odgovor što čovjek u određenoj situaciji pod danim okolnostima mora učiniti, jer bi nam se samim time dokinula osobna sloboda. Odgovor na takva pitanja leži u nama samima. Pitanje slobode, odnosno slobodne volje i njezina utjecaja na moralno djelovanje i postupke pronalazimo i kod Dostojevskog.

1.2. O POJMU DOBROGA

1.3. ETIKA DOBARA (GÜTERETHIK)

Na pretpostavci bilo kojeg od principa poput pravednosti, Boga ili najvišeg bića, kreposnog života, mudrosti, opće ili pojedinačne dobrobiti ili koristi, njegova se realizacija u djelovanju pojedinačno određuje i shvaća kao najviše dobro (summum bonum) u tzv. etici dobara (Güterethik) koju Kant – s obzirom na pitanje o ishodištu ili podrijetlu moralnosti, odnosno motivu – određuje kao heteronomnu, za razliku od svoje autonomne etike (etike dužnosti ili moralnoga zakona).
Etika dobara (najvišeg dobra) sastoji se u tome što se ona želi i mora teorijski konstituirati, a već polazi od nemogućnosti da pozitivno ili sadržajno odredi ono dobro kao svoju vlastitu odabranu i fiksiranu pretpostavku kojom se jamči i izvodi cjelina etike. Etika dobara pretpostavlja „moralno“ kao već dano i opstojeće te pitaju samo za najviše dobro, ono drugo, objekt, što unaprijed određuje čovjekovo htijenje i djelovanje i po čemu samo to djelovanje dobiva karakter moralnosti.
Kvalifikacija dobra (i zla) odnosi se na karakter, kvalitetu, način, ono ''kako'' se djeluje – na smisao čovjekove djelatnosti. Tako dobro (ili zlo) biva shvaćeno kao proizvod te praktične djelatnosti u liku samoodjelovljena dobrog (ili zlog) čovjeka, kao i samog time izvedena, dijelom uspostavljena svijeta, koji na taj način tek postaje i njegovim i svijetom. Nakon poglavlja u kojem ću iznijeti bitne dijelove iz autorova života, koje smatram neizostavnim za interpretaciju djela, vođena ovom definicijom kvalifikacije dobra (i zla) i svime rečenim o etici i njezinim predmetima kao i o pojmu morala te slobodnoj volji, prikazat ću junake autorovih djela Idiot i Braća Karamazovi.

2. FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI

Fjodor Mihajlovič Dostojevski jedan je od najvećih ruskih književnika, a kao utemeljitelj modernog psihološkog romana snažno je utjecao na književnost 20. stoljeća, ne samo u Rusiji već i u cijelom svijetu. Kao što je sam rekao da su on i ostali tadašnji ruski psici izišli iz Gogoljeve kabanice, moglo bi se isto tako ustvrditi da moderne svjetske književnosti ne bi ni bilo bez njegovih vrhunskih proznih djela. Zamišljen nad zbiljom svojega doba, Dostojevski je osluškivao glasove epohe, slutio kretanja društvene misli, osjećao čovjeka svojega doba i njegova unutarnja previranja.
U ovom ću poglavlju ukratko prikazati trenutke njegova života koje smatram važnima za razumijevanje njegova stvaralaštva, pri čemu ću se posebno osvrnuti na djela „Idiot“ i „Braća Karamazovi“ u kojima su vidljivi autobiografski elementi.

2.1. ŽIVOT I INTELEKTUALNO FORMIRANJE

Iako je bio plemićkog porijekla, životne nevolje F. M. Dostojevskog započele su vrlo rano, zbog čega je proživio teško djetinjstvo. Rano je djetinjstvo proveo u jednom od najtužnijih područja stare Moskve – čitav kraj zvao se „ubogi dom“ i tu je mladi Dostojevski rano upoznao najniže slojeve velikog grada, scene siromaštva i bijede koje su kasnije utjecale i obogatile njegov književni rad. Njegov je otac, Mihail Andrejevič Dostojevski, bio bivši vojni liječnik, ravnodušan čovjek, ozlojađen životom, vrlo razdražljiv, naprasit i osoran. Tijekom čestih provala gnjeva izazvanih alkoholizmom svoju je djecu mučio strogošću, a ženu bijesnim ispadima ljubomore. Nakon majčine smrti otac, omalovažavajući i ignorirajući književne sklonosti braće, prisilio je Dostojevskog da zajedno s bratom Mihailom pohađa vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Mladi Fjodor Mihajlovič nije imao nikakvih sklonosti za vojno građevinarstvo, patio je pod vojnom strogoćom i dosadnim školovanjem, a spas je pronalazio u ljubavi prema književnosti.
Događaj koji je odigrao veliku ulogu u životu F. M. Dostojevskog zbio se 1839. godine, kada mu je ubijen otac. Glasine govore da ga je ubio jedan od kmetova, upravo zbog njegove okrutnosti, no nisu nikada potvrđene. Tada se u Dostojevskog budi jak osjećaj krivnje jer je u mladosti često priželjkivao očevu smrt, a mnogi ga smatraju uzrokom kasnijih piščevih epileptičnih napadaja. Ove dvije odrednice odigrale su veliku ulogu i u djelima F. M. Dostojevskog, osobito u „Braći Karamazovima“, djelu u kojem pronalazimo motive oceubojstva i padavice kod nezakonitog sina Fjodora Pavloviča Karamazova - Pavleta Fjodoroviča Smjerdakova, dok u djelu „Idiot“ glavni lik, knez Lav Nikolajevič Miškin, boluje od padavice zbog koje se, zapravo, i smatra idiotom.
Karijeru slobodnoga književnika Dostojevski započinje 1843. godine, čime je, iskoristivši svoje skromno nasljedstvo, odabrao život pun financijskih poteškoća. Iste je godine anonimno objavio prijevod Balzacova romana Eugéine Grandet, a sljedeće je godine napisao svoj prvi kratki roman u epistolarnoj formi, Bijedne ljude. Roman je bio prihvaćen i hvaljen od pjesnika Njekrasova i tadašnjeg najuglednijeg ruskog književnog kritičara Bjelinskog, koji ga je smatrao prvim ruskim socijalnim romanom, te Dostojevski ulazi u književni svijet sa, po svemu sudeći, sjajnom budućnošću pred sobom.
U vrijeme bujanja revolucionarnih ideja u Rusiji, 1847. godine, Dostojevski počinje posjećivati susrete utopijskih socijalista, tzv. »petraševaca«, čije je djelatnosti pratila uznemirena vlast nakon europske političke oluje koja je 1848. godine snažno odjeknula u Rusiji. Na jednom je od njihovih sastanaka Dostojevski pročitao tada zabranjeno Pismo Gogolju gore spomenutog Bjelinskog, nakon čega ih car Nikolaj I. daje uhititi. Nakon istrage i suđenja petraševci su osuđeni na smrt, no, vodeći računa o mladosti osuđenih, njihovu kajanju i nepostojanju štetnih posljedica njihova djelovanja, car poništava smrtnu kaznu, ali naređuje da se pomilovanje osuđenicima pročita tek nakon što im se pročita prvobitna smrtna presuda. Taj je dan ostavio dubok ožiljak u duši Dostojevskoga. Umjesto smrtne presude, Dostojevski je lišen svih imovinskih prava i 1850. godine prognan na prinudni rad u Omsk, sibirski radni kamp, gdje provodi četiri godine u društvu ubojica i lopova. Tamo upoznaje siromašne i pogažene ljude koji će kasnije izrasti u velike likove njegovih romana. Opis smaknuća Dostojevski je opisao u romanu Idiot – svome je junaku, knezu Miškinu, u usta stavio ono što je sam vidio i doživio.
Tijekom robije se Fjodor Mihalovič podvrgnuo ponovnomu promišljanju vlastite ideje i zanosa i radikalno ih promijenio. Učinilo mu se da su ga kozmopolitske socijalističke ideje neruske i da su ga udaljile od naroda te, iako još uvijek teži za socijalnom pravdom, njeno ostvarenje traži u području duha, a ne u društvenom sustavu, stoga se okreće nacionalizmu i pravoslavlju, uvjerenjima koja je izražavao ostatak svojega književnoga stvaralaštva.
Povratak Dostojevskoga u književnost poslije desetogodišnjega progonstva bio je istodobno i njegov povratak temama i tipovima iz slavnoga vremena njegovih književnih početaka – socijalnoj uznemirenosti i humanističkoj zabrinutosti. Nakon smrti žene i voljenog brata Mihaila, Dostojevski se našao u nezavidnom materijalnom, duševnom i zdravstvenom stanju. Sve se više zaduživao, njegova slabost prema kockanju bivala je sve većom, sve ga je češće spopadala padavica od koje je patio dugi niz godina i zbog koje je morao prekidati rad.
Godine 1867. Dostojevski se ženi mladom Anom Grigorjevnom Snjitkinom (kojoj je posvetio djelo “Braća Karamazovi”). Iste godine objavljuje i roman Zločin i Kazna, svoje najsavršenije i kompozicijski najskladnije djelo koje je uzburkalo intelektualne krugove diljem Rusije i Europe. Nažalost, financijski uspjeh romana nije bio dovoljan da spasi Dostojevskoga od vjerovnika i on zajedno s obitelji bježi u Europu u kojoj boravi četiri godine, a ovaj je boravak do kraja srušio njegove iluzije podarivši mu stvarno iskustvo koje je poduprlo njegov prijašnji prijezir prema ideološkoj orijentaciji Europe. Požudno je pratio aktualna događanja i vijesti iz Rusije te ih iskoristio kako bi opisao “bolest” zapadnjačkih ideja koje šire zarazu među ruskom mladeži u svojemu idućemu romanu Bjesovi. U Ženevi je Dostojevski počeo pisati Idiota, a nakon brojnih previranja, u jednom je pismu iznio što ovim djelom želi postići: „Poodavno me muči jedna misao, ali sam zazirao praviti od nje roman, jer je ta misao odviše teška i nisam spreman za nju, premda je neobično primamljiva i premda mi je srcu prirasla. Ta je ideja – prikazati apsolutno divna čovjeka. Ništa ne može biti teže od toga, po mom mišljenju, osobito u ovo naše doba...“ Dostojevski u to djelo unosi ideju koja će do kraja njegova života biti središnja tema njegova stvaralaštva i publicističke djelatnosti – ideju ruskog shvaćanja Krista, ruske kršćanske misije u Europi, ideju deformacije kršćanstva uzrokovane katoličanstvom, te genetičke veze socijalizma i katolicizma.
U posljednjim godinama svoga života Dostojevski je napisao Braću Karamazove koji se smatraju krunom njegovoga stvaralaštva. Djelo je pisao od 1878. do 1880. godine, a u njemu se odrazila i strahovita tragedija koja ga je pogodila – smrt njegova trogodišnjeg sina Aljoše, koji je umro od epileptičnog napadaja. O Idiotu i Braći Karamazovima bit će više riječi u poglavljima koja slijede.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski umro je 28. siječnja 1881. godine. Više od pedeset tisuća ljudi nazočilo je njegovu sprovodu, a taj je dan postao neslužbenim državnim praznikom. Svojim djelom spada u velikane svjetske književnosti, a neosporan je i njegov doprinos filozofiji, iako on nikada nije bio filozof u formalnom smislu te riječi zbog toga što je mislio kao umjetnik, a filozofske ideje utjelovljavao u slikama i sukobima svojih „junaka“. Cilj mi je upravo te ideje i način na koji ih je utjelovio u junacima djela Idiot i Braća Karamazovi prikazati u sljedećim poglavljima.

3. ETIKA DOBROTE U DJELIMA F. M. DOSTOJEVSKOG

U ovom ću poglavlju prikazati kako se koncipira pojam dobra u djelima Idiot i Braća Karamazovi F. M. Dostojevskog. Cilj mi je kroz razne pojmove dobra prikazati likove kneza Lava Nikolajeviča Miškina i Parfjona Semjoniča Rogožina iz djela Idiot te Alekseja (Aljoše), Dmitrija (Mitje), Ivana Fjodoroviča Karamazova i njihova nezakonita brata Pavleta Fjodoroviča Smerdjakova iz djela Braća Karamazovi. Prije opisa likova ukratko ću prikazati samo djelo i okolnosti njegova nastanka, zbog što bolje interpretacije i razumijevanja.

3.1. IDIOT

Kao što je već spomenuto u prijašnjem poglavlju, Dostojevski je Idiota počeo pisati u Ženevi i u jednom je pismu rekao kako je temeljna ideja toga djela prikazati – apsolutno savršena čovjeka. Piščeva prvobitna zamisao bila je prikazati dvije peterburške obitelji za koje je držao da su karakteristične za njegovo doba, a koje su se naglo osipale i raspadale, moralno i materijalno. Lik »idiota« odnosio se na sina jedne od obitelji koga nitko ne voli, bio je uvrijeđen, nadut i osvetoljubljiv mladić, neumjeren i u dobru i u zlu. Sam Dostojevski o njemu je zapisao kako je „vrhunac očitovanja uznositosti i sebičnosti“. Kasnije je uništio sve što je zapisao i počeo pisati roman u kojem je glavni junak bio novi lik »idiota« - knez Miškin. U pismu koje je napisao svojoj nećakinji o novom romanu Dostojevski kaže: „Svi pisci, ne samo naši nego čak i svi europski pisci, tko god da se prihvatio prikazati apsolutnu divotu – svi su do jednoga zatajili. Ta je zadaća, naime, neizmjerno teška. Samo je jedno biće na svijetu apsolutno divno, a to je Krist.“
Dostojevski nije zatajio – u svom je romanu uspio prikazati živu i dragu ličnost koja u čitatelja budi samilost i simpatiju. Cijeli roman obiluje autobiografskim crtama koje su postale sastavni dio književnoga lika – Miškin boluje od padavice poput Dostojevskog i zorni prikazi stanja Miškina prije napadaja opisuju i Dostojevskog u takvim trenutcima, zatim opis smaknuća, ljubav prema djeci...Dostojevskog se jako dojmila Holbeinova slika Mrtvi Krist za koju je rekao kako bi „od ovakve slike čovjek mogao vjeru izgubiti“, a slika je jedan od motiva i u Idiotu kojemu autor posvećuje mnogo pozornosti. Iako je izjavio kako je nezadovoljan romanom jer ne izražava ni desetinu onoga što je htio izraziti, ipak ga se ne odriče i svejedno voli svoju „izjalovljenu“ ideju. Na zamjerke kritike zbog „fantastična“ značaja njegova romana, Dostojevski je odgovorio: „Pa zar nije moj fantastični Idiot stvarnost, i to, štoviše, posve svakodnevna? Ta upravo sad mora biti takvih karaktera u našim društvenim slojevima otrgnutim od zemlje – u slojevima koji u stvarnosti postaju fantastični.“
Od četiri glavne osobe u romanu – kneza Miškina, Nastasje Filipovne, Aglaje Ivanovne Jepančin i Parfjona Semjoniča Rogožina – jedino o ovom zadnjem nije bilo ni spomena u prvoj verziji romana. Po nekim se znacima da zaključiti kako je Rogožin baštinio stanovite crte prvobitnog »idiota«, onog uznositog mladića, neumjerena i u dobru i u zlu, koji je čak imao biti i ubojica. Reklo bi se da se prvobitni » idiot« rastavio na dvije pole – dobru i zlu, i tako su nastali likovi kneza Miškina i Rogožina. O njima će biti riječi u poglavlju koje slijedi.

3.1.1. Knez Lav Nikolajevič Miškin

Kao što je spomenuto, u svoga je junaka kneza Lava Nikolajeviča Miškina Dostojevski unio dosta svoje ličnosti. Čitatelj se ne može oteti dojmu kako ga ovaj junak podsjeća na Krista među ljudima i suosjeća s njim kada se nalazi pred osudom i omalovažavanjem društva koje ga smatra »idiotom«. Na samom početku upoznajemo ga u vlaku u kojem se našao s Rogožinom. „U svojim odgovorima kazao je, između ostalog, da zaista nije dugo bio u Rusiji, više od četiri godine, da su ga poslali u inozemstvo zbog bolest, zbog nekakve čudnovate živčane bolesti, nešto kao padavice ili vidovice, nekakve drhtavice i grčeva.“
Česti napadaji njegove bolesti učinili su od njega, kako kaže, pravog idiota i zbog nje smatra kako nema nikakva dara niti osobitih sposobnosti. Pri povratku u Rusiju obraća se obitelji generala Jepančina jer je generalica bila iz kneževskog roda Miškinovih i govori im: „Četiri godine, pa i više, nisam bio u Rusiji, a i kakav sam otišao – gotovo da nisam bio pri zdravoj pameti. Potrebni su mi dobri ljudi; a imam i jedan posao i ne znam kamo da se okrenem. Još sam u Berlinu pomislio: „To mi je tako reći rodbina, pa ću početi od njih; možda ćemo dobro doći jedni drugima, oni meni a ja njima – ako su dobri ljudi.“ A čuo sam da ste dobri ljudi.“
Iz razgovora s drugima očituje se Miškinova ljubav prema djeci: „Samo jedno je istina, da zbilja ne volim biti s odraslima, s ljudima, s velikima – to sam odavno zapazio – ne volim zato što ne umijem s njima. Što god mi govorili, koliko god bili dobri prema meni, ipak mi je uvijek nekako teško s njima, i strašno mi je drago kad mogu što prije otići do svojih drugova, a moji su drugovi oduvijek bila djeca.“ Također primjećuje kako ga svi drže za idiota i pita se: „kako mogu biti idiot sad kad i sam znam da me drže za idiota? Ulazim i sve mislim: „Eto, drže me za idiota, a ja sam ipak pametan, a oni o tome nemaju ni pojma...“
Knez Miškin je u početku prezren zbog svoje naivnosti i neobične skromnosti, no upravo zbog svoje dobrote i čistoće duše, vedrine, povjerenja i radosti kojom zrači postaje središte privlačnosti: „Ali se začas umiri – dostajao je samo jedan pogled na kneza pa da se čovjek potpuno umiri.“ Miškinovo mišljenje o smaknuću i giljotini nije mogao napisati čovjek koji sam nije iskusio takve muke: „To je nasilje nad dušom, ništa drugo! Rečeno je: „Ne ubij!“ pa ako je on ubio, zar treba onda i njega ubiti? Ne, to nije u redu.“; „Ubiti nekog zbog ubojstva kudikamo je gore nego sam zločin. Ubojstvo na temelju osude kudikamo je groznije nego razbojničko ubojstvo. Možda postoji i takav čovjek kome su pročitali osudu, ostavili ga da se muči, a onda mu rekli: „Odlazi, pomilovan si!“ Eto, takav bi nam čovjek možda mogao reći istinu. Upravo o tim mukama i o toj strahoti govorio je Krist! Ne, ne smije se tako postupati sa čovjekom!“ Pri tome Dostojevski, naravno, misli na sebe jer mu je odluka o pomilovanju pročitana netom prije smaknuća, na stratištu.
Još jedan važan trenutak u životu samog autora pretočen je i u lik kneza Miškina, a to je susret s Holbeinovom slikom Mrtvi Krist, za koju Miškin u romanu govori: „Tu sliku! – vikne najednom knez, pod dojmom neke nenadane misli. – Tu sliku! Pa od te slike može čovjek i vjeru izgubiti!“ , baš kao što je izjavio sam Dostojevski kad ju je ugledao. Dostojevski se pita – ako je smrt toliko strašna i tako su snažni njeni zakoni, kako ih svladati? Kako ih pobijediti kad ih nije pobijedio onaj koji je za svoga života pobijedio zakone prirode? Ovo nije bio njegov konačan stav, iako mu je vjera patila tijekom života na kraju je ipak pronašao izlaz iz tog pokolebanja. Iz razgovora kneza Miškina i jedne seljanke saznajemo „misao u kojoj je sadržana sva bit kršćanstva, to jest sav pojam o Bogu kao o našem rođenom ocu i o tome kako se Bog raduje čovjeku kao što se čovjek raduje svom rođenom djetetu – to je najvažnija Kristova misao!“: „upravo ko što se mati raduje kad prvi put vidi da joj se djetešce osmjehnulo, isto se tako i Bog svaki put obraduje kad opazi na nebu da je grešnik kleknuo pred njim da mu se od sveg srca pomoli.“ Upravo je u tome za Dostojevskog bit vjerskog osjećaja – u spoznaji i kajanju.
Miškin trenutke prije napadaja padavice definira kao trenutke neobičnog pojačavanja svijesti i ujedno neposrednog osjećanja samog sebe: „Nije li svejedno je li to abnormalna pojava ili nije, ako je sama posljedica, ako je časak osjećanja kojeg se sjećaš i koji razmatraš već pri zdravoj pameti, u najvećoj mjeri harmonija, ljepota, ako ti daje dotle nečuveno i neslućeno osjećanje punoće, mjere, smirenosti i zanosnog, molitvenog stapanja s najvišom životnom sintezom?“
I iz Miškinova govora o katoličanstvu progovara sam Dostojevski i njegova ideja ruskog shvaćanja Krista, ruske kršćanske misije u Europi, ideja deformacije kršćanstva uzrokovane katoličanstvom: „Rimokatolička je vjera gora i od samog ateizma, tako bar ja mislim. Jest, tako bar ja mislim! Ateizam propovijeda samo ništavilo, a katoličanstvo ide još dalje: ono propovijeda krivotvorenog Krista, koga je samo ocrnilo i obečastilo, naopakog Krista! Po mom mišljenju, katolicizam čak i nije vjera, nego je direktni nastavak Zapadnoga Rimskog Carstva i sve je u njemu podvrgnuto toj misli, od same vjere pa nadalje. Treba da prema Zapadu zasja naš Krist koga smo mi sačuvali, a oni ga nikad nisu poznavali!“
I kako završava junak ovog romana? Usuđujem se reći kao vitez bijedan: „mučaljiv i jednostavan, duhom junačan i vrijedan; vratio se u dvorac svoj, živio je sam u njemu, uzdaha mu ne znaš broj, tako umre posve šenut...“ Nakon što je Rogožin ubio Nastasju Filipovnu, spojiše se dvije pole prvotnoga idiota, dobra i zla, Miškin i Rogožin: „Knez je nepomično sjedio pokraj njega na ležaju i polagano, kad god bi bolesnik uzviknuo nešto ili počeo buncati, hitao da mu prođe drhtavom rukom po kosi i obrazima, kao da ga miluje i smiruje. Ali ništa više nije shvaćao što su ga pitali, i nije prepoznavao ljude koji su ušli i okružili ga. Pa da je i sam Schneider došao iz Švicarske da pogleda svog pacijenta, odmahnuo bi samo rukom i rekao: „Idiot!“ i ostalo je pitanje koji je smisao dobra ako od toga nema koristi? Odgovor leži u zadnjim riječima romana: „Dosta je bilo zanosa, valja već jednom doći pameti. I sve to, i cijela ta tuđina, i cijela ta vaša Europa, sve je to puka tlapnja, i svi smo mi, ovdje u tuđini, puka tlapnja...“

3.1.2. Parfjon Semjonič Rogožin

Dostojevski je uz porive dobra i pravde u duši kneza Miškina neviđenom snagom osvijetlio i njegovu suprotnost, zlu stranu, dušu punu grijeha, poročnosti, egoizma i amoralizma – Parfjona Semjoniča Rogožina. Moglo bi se reći da ga ni sam Bog nije toliko mučio, koliko ga je mučio čovjek – u njegovoj realnosti, dubini, u njegovim kobnim, prijestupnim, ali i svijetlim, plemenitim postupcima. Uz dijalektiku dobra i svijetle moći duše kneza Miškina, Dostojevski je otkrio „mračnu“ stranu čovjeka i sile razaranja upravo liku Rogožina, stoga ću njega prikazati kao junaka “podzemlja” ovoga romana.
Na stvaranje Rogožinova lika utjecao je jedan istiniti slučaj ubojstva o kojem je pisac čitao u to vrijeme u novinama. Riječ je o trgovcu Mazurinu koji je ubio draguljara Kalmikova jer je u razmjerno kratko vrijeme potrošio naslijeđeni imutak. Tad je pozvao Kalmikova k sebi, napao ga s leđa i zaklao britvom, a leš pokrio voštanim platnom i postavio oko nje četiri plitice s nekim dezinfekcijskim sredstvom. Iz ovih podataka vidljivo je koliko se Dostojevski poslužio pojedinostima ovoga zločina pišući svoj roman, jer iz Rogožinovih riječi o ubojstvu svoje ljubavnice, Nastasje Filipovne, koja se trebala udati za kneza Miškina, saznajemo: „Pokrio sam je voštanim platnom, dobrim, američkim voštanim platnom, a preko njega još i ponjavom, i ostavio sam četiri staklenke Ždanovljeve tekućine otčepljene, eno ih i sad tamo.“
U onom istom vlaku u kojem smo upoznali kneza Miškina Rogožin je opisan kao mladi čovjek izmučena izraza lica, na kojem se ujedno „zapažalo i nešto strastveno, gotovo patničko, što se nije slagalo s onim drskim i grubim osmijehom i oštrim pogledom koji odavaše zadovoljstvo samim sobom.“ Smješkao se „onim neuljudnim smiješkom kojim se posve bezobzirno i nehajno kadšto izražava ljudsko zadovoljstvo zbog nedaća bližnjih.“
Rogožin je onaj čudnovati i grozoviti demon koji se prikrpio na Miškina kao krpelj i nije ga htio ostaviti na miru. Iz razgovora s knezom Miškinom o vjeri saznajemo kako Rogožin ne vjeruje; na Miškinovo mišljenje o slici mrtvog Krista i gubljenju vjere ovaj odgovara: „I gubi je.“ Samog je Miškina pokušao ubiti, od čega ga je spasio nenadani napadaj padavice: „Valja pretpostaviti da je takav dojam nenadane strave, uza sve ostale stračne dojmove u tom času, odjednom ukočio Rogožina na mjestu i tako spasio kneza od neizbježnog udarca nožem što se već bio spuštao na njega.“ O tome događaju knez Miškin u razgovoru s Rogožinom govori: „Velim ti da sve ono što se onda zbilo smatram pukom mòrom – sad točno znam kakav si bio tog dana, kao što znam sama sebe. Ono što si bio uobrazio sebi nije postojalo, nije moglo postojati. Pa čemu onda da budemo kivni jedan na drugoga?“ na što mu Rogožin odgovara: „Pa možda se još uopće nisam pokajao zbog onoga; a ti mi već šalješ svoj bratski oproštaj.“. Razlog tomu jeste Nastasja Filipovna, koju Rogožin voli, a koja voli kneza Miškina, ali mu želi samo dobro i ne želi da bude s njom, na što mu knez Miškin odgovara: „Pa sve i da si htio, možda se ne bi ni mogao pokajati jer me, osim toga, i ne voliš. I da sam pred tobom čist kao anđeo, ne bi me trpio dok bi god mislio da ona ne voli tebe, nego mene. Ipak je to dakle, ljubomora.“
Upravo je Nastasja Filipovna osoba koja je, kako je sam knez Miškin rekao, iskidala sudbinu – i njemu i Rogožinu – kao nit. U romanu ni ne naslućujemo da bi moglo doći do njenog ubojstva, Rogožinov se lik pojavljuje na dan vjenčanja Nastasje i kneza Miškina i ona s njim odlazi. Do spoznaje dolazimo na samom kraju, kada Miškin dolazi kod Rogožina i kada shvaćamo što je učinio. Miškin sebe osuđuje: „Srce mu je stegao nekakav nov, tužan i tjeskoban osjećaj; odjednom pojmi da u ovom času, pa i poodavno, nikako ne govori ono što bi trebalo govoriti, i da nikako ne radi ono što bi trebalo raditi...“
„Rogožin je odležao dva mjeseca zbog upale mozga, a kad je ozdravio – provedena je istraga i suđenje. O svemu je davao otvorene, točne i posve valjane iskaze. Tijekom suđenja Rogožin je bio šutljiv. Nije protuslovio svom vještom i rječitom branitelju, koji je jasno i logično dokazivao kako je počinjeni zločin posljedica upale mozga koja je nastupila još znatno prije zločina, zbog duševnih patnji okrivljenoga. (...) S obzirom na olakotne okolnosti, osudiše ga na petnaest godina robije u Sibiru.“ Za njega je Dostojevski savjest odredio kao mjesto moralne kazne. Prvi sistematičar kršćanske teologije Origen smatra kako grješnik sam u sebi, odnosno u svojoj duši, svojim grijehom, pali paklenu vatru: „Sam ljudski duh ili savjest grješnika imat će pred svojim očima kao neku sliku izloženu povijest svojih nedjela; tada će i sama savjest biti potaknuta i mučena svojim vlastitim podbadanjima te će tako sam postati tužitelj i svjedok protiv sebe“ , što je Rogožin i postao.

3.2. BRAĆA KARAMAZOVI

Posljednje razdoblje života F. M. Dostojevskog smatra se najplodnijim i najzrelijim, a Braća Karamazovi, njegov posljednji roman koji je pisao užurbano i grčevito (kao uostalom i sva svoja djela) dostojna je kruna njegova cijelog književnog opusa.
Kao osnovni motiv za ovaj roman piscu je poslužio istinit slučaj ocoubojstva, za koje je (kako je kasnije saznao) nepravedno osuđen na dvadeset godina robije bivši potporučnik Iljinski iz Tobolska. Upravo će tako nepravedno za ubojstvo svoga okrutnoga oca, hedonista Fjodora Pavloviča Karamazova, biti osuđen njegov najstariji sin Dmitrij (Mitja) Fjodorovič, iako ga je ubio njegov nezakoniti sin, Pavle Fjodorovič Smerdjakov, jer su činjenice (kao i u slučaju Iljinskoga) bile toliko očite da čovjek nije mogao da im ne povjeruje. Već je 1875. godine Dostojevski nabacio u bilježnicu nekoliko misli koje će poslije razviti u Braći Karamazovima: „I tako je jedan brat ateist i očajnik. Drugi je puki fanatik. Treći je buduće pokoljenje, živa snaga, novi ljudi. (I – najmlađe pokoljenje – djeca.)“ Tijekom svoga rada Dostojevski je došao do zaključka kako pisac-umjetnik mora poznavati stvarnost koju prikazuje točno do u najmanje pojedinosti (povijesne i trenutne). Zato je, spremajući se da napiše vrlo ospežan roman, kako kaže: „naumio da se napose zadubim u proučavanje – ne same stvarnosti, koju ionako poznajem – nego u pojedinosti svakidašnjega života. Jedna je od najvažnijih zadaća u tom svakidašnjem životu za mene, na primjer, mlađi naraštaj...“
Najbolji uvod u Braću Karamazove prikazati će snaga koju je uložio u pisanje, a koju je iskazao ovim riječima: „Ne mogu raditi na brzinu, moram stvoriti umjetničko djelo. To je dužnost prema Bogu, prema poeziji, prema uspjehu onoga što sam napisao i prema cijeloj Rusiji, koja čita i čeka svršetak moga djela. I tako sjedim za svojim stolom i pišem doslovno dan i noć. A zdravlja sam tako slaba da ne možete ni zamisliti kako mi je.“ U ovom djelu on raspravlja o velikim religioznim pitanjima, a u njemu je ostvario i svoj najviši domet Legendom o Velikom Inkvizitoru – najvećom pohvalom Kristu ikad napisanoj.

3.2.1. Karakterizacija likova

Dostojevski je u svojim djelima postavio temu o čovjeku i njegovoj sudbini pomoću problema slobode, jer je upravo slobodom određeno ljudsko mučeničko stradanje. On čovjeka ne želi osloboditi bremena slobode, ne želi ga izbaviti iz patnje pod cijenu gubitka dara slobode, već mu nameće odgovornost sukladnu dostojanstvu slobodnih. U slobodi Dostojevski traži opravdanje čovjeka i Boga, te istražuje sudbinu čovjeka u slobodi, i sudbinu slobode u čovjeku. Dostojevski pruža čovjeku mogućnost slobodnog prihvaćanja Istine koja će ga na koncu osloboditi. No, taj put slobodnog prihvaćanja istine vodi kroz tamu, preko ponora, kroz podvojenost i tragedije. To nije ravni put, čovjek se na njemu gubi sablažnjen neobičnim priviđenjima, vođen varljivom svjetlošću koja ga vuče u još dublju tamu. To je dug put na kojem nema pravca pravog izlaza. To je put iskušenja, put iskustva spoznaje dobra i zla, i on se može skratiti samo smanjenjem ili oduzimanjem slobode čovjeku. Milost koju Bog šalje čovjeku na tom putu nije prisilna milost, već ona olakšava i pomaže. Dostojevski je neobično jasno shvatio tu kršćansku istinu o slobodi čovjekova duha.
Za lik Dmitrija Fjodoroviča Karamazova Dostojevski je rekao: „srce i savjest će mu se očistiti u buri nesreće i nepravedne optužbe. U duši ne prima kaznu zbog onoga što je učinio, nego zbog toga što je bio onako drzak, što je mogao i htio počiniti zločin za koji će ga sud nepravedno okriviti. Pravi ruski značaj: ne udari li grom, mužik se neće prekrižiti. Njegovo moralno oplemenjivanje počinje već za ono nekoliko sati predistrage koju i opisujem u devetoj knjizi. Meni je, kao autoru, mnogo do toga stalo.“ Krivnja koja baca Mitju u Sibir počinje onim pitanjem: „Zašto živi takav čovjek?“ misleći pritom na svoga oca. Tim pitanjem Mitja, po Dostojevskom, zaslužuje sibirsku patnju jer mu je samim tim pitanjem oduzeo pravo na život. On ga želi ubiti jer ne vidi smisao njegova postojanja, no imaju za nekoga drugog – za Boga – što želi reći i Dostojevski.
Dostojevski je otkrio da se zlo nalazi u dubini ljudske prirode i baš se zbog toga, u ime ljudskog dostojanstva i čovjekove slobode, zalagao za neizbježnost kazne za svaki zločin. Međutim, kažnjavanjem zla izvana nije ni približno prikazao posljedice samog zla koliko je to prikazao kažnjavanjem iznutra, grižnjom savjesti. Moć ljudske savjesti u njegovim je djelima nemilosrdnija od bilo kojeg izvanjskog, državnog zakona, i ona od čovjeka zahtjeva mnogo više. On je pokazao kako su svi ljudi, koji i na tren mrze, ili u mislima počine ubojstvo, zapravo počinili zločin. Osim Mitje Karamazova, koji je time što je u dubini svoga duha poželio ubiti oca zaslužio biti kažnjen: „Osuđujem sam sebe za svoj život, sav svoj život kažnjavam!“ , primjer djelovanja savjesti je i Ivan Karamazov. Njega savjest kažnjava i dovodi do ludila jer je u svojoj podsvjesti on ubio oca, o čemu govori Aljoša: „Malo-pomalo počeo je shvaćati Ivanovu bolest: „Muke zbog ohola odlučivanja, preduboke savjesti!“ Bog, u koga nije vjerovao, i njegova istina nadvladavali su mu srce, ali se srce još nije predavalo. „Da,“ sine Aljoši, „da, sad kad je Smerdjakov mrtav, nitko više neće povjerovati Ivanovu svjedočenju; ali on će ipak otići na sud i svjedočiti!“ Aljoša se mirno osmjehne. „Bog će pobijediti!“ pomisli. „Ili će uskrsnuti pri svjetlu istine, ili će...propasti u mržnji osvećujući se sebi i svima zato što je poslužio onome u što ne vjeruje“ Ivan zbilja osjeća krivnju zbog toga što je podržavao Smerdakovljeve zločinačke namjere: „Da, dakako da sam ja nešto očekivao, ima i on pravo...I prisjeti se po stoti put kako je one posljednje noći prisluškivao oca na stubištu, ali se sad toga prisjeti s takvom boli u duši da čak i stane kao ukopan: „Da, ja sam tada to očekivao, to je istina!“ , on je duhovni krivac ubojstva oca, a Smerdjakov je njegovo drugo, niže „ja“ koje je to ubojstvo izvršilo: „Da nije možda zato što sam ja u duši isti takav ubojica?“ upitao je sam sebe. Nešto daleko ali vrelo opeklo mu je dušu.“ Nitko nije sumnjao niti ga optuživao, no on sam proživio je muke savjesti od kojih mu se zamutio razum i od kojih mu je duša gorjela u paklenom ognju. Lažne i bezbožne „ideje“ dovele su ga do pomisli da je ubojstvo dopušteno, a ako je on čovjek koji može imati nekakvu ljudsku sudbinu, on mora proći kroz vatru pokajanja.
Cjelokupna psihologija ubojstva oca u Braći Karamazovima ima duboko i simboličko značenje. Smerdjakov predstavlja strašnu kaznu koja vreba čovjeka, njegova ružna karikatura stoji na kraju težnje prema čovjekobogu. Dostojevski je htio pokazati da je svaki čovjek i njegov život jedna bezuvjetna vrijednost sa kojom se ne može postupati kao sa običnim oruđem za postizanje nekog cilja ili interesa. Odricanje besmrtnosti čovjeku za njega je odricanje od samog čovjeka, te on brani besmrtnost i slobodu ljudske duše koja ima bezuvjetnu vrijednost. Priznavanje postojanja unutrašnjeg zla i odgovornosti za zločin, priznavanje je bitnosti bića ljudske osobnosti.
Nasuprot svima njima stoji Aljoša Karamazov, za kojeg pisac napominje na samom početku kako je on za njega vrijedan pažnje, ali da ozbiljno dvoji hoće li to uspjeti dokazati čitatelju. Za njega kaže: „bio je jednostavno mlad čovjekoljubac, a stupio je na put što vodi u manastir samo zato što ga se u to vrijeme taj put snažno dojmio i što mu se učinilo da je to idealan izlaz za njegovu dušu, koja se otimala iz mraka svjetovne mržnje put svjetla ljubavi.“ Povlačeći se u pozadinu, shvaćajući samo slušanje Drugog kao svoju molitvu, Aljoša je uvijek u središtu zbivanja. On nije ni zbivanje ni uzročnik zbivanja nego najtiše središte zbivanja.
U romanu je velik dio posvećen razgovoru Ivana i Aljoše u kojima saznajemo kako Ivana posebno brine patnja nedužne djece koju muče roditelji, opisuje čovjekovu zvjersku okrutnost i ne shvaća taj besmisao i apsurd: „Kažu da bez toga čovjek ne bi mogao opstati na zemlji jer ne bi znao lučiti dobro od zla. A zašto da i spozna to vražje dobro i zlo kad se to tako skupo plaća? Pa onda svekoliki svijet spoznaje ne vrijedi tih suza djeteta koje se obraća ''dragom Bogi''.“
On priznaje: „Ja sam stjenica i sasvim ponizno priznajem da nikako ne mogu pojmiti radi čega je sve tako uređeno kako jest. O, ja svojom jadnom, zemaljskom, euklidovskom pameću znam samo to da patnja postoji, da krivaca nema, da sve jednostavno i jasno proizlazi jedno iz drugoga, da sve teče i usklađuje se“ stoga on odlučuje vratiti Bogu svoju ulaznicu i odriče se te savršene harmonije dok još ''nije kasno''. Međutim, rješenje možemo pronaći u njegovoj Legendi o Velikom Inkvizitoru, u kojem su prikazana dva puta čovjekove sudbine, a to su ili Veliki Inkvizitor ili Krist – put čovjekoboga ili Bogočovjeka i svi mi imamo slobodu pri odabiru. Put koji vodi gubitku slobode duha u sustavu Velikog inkvizitora je samovolja, dok se prava sloboda može pronaći samo na putu Krista. Veliki Inkvizitor nastupa sa uvjerenjima i argumentima, njegova je logika snažna i usmjerena je na realizaciju sreće ljudi u mravinjaku. No Krist svojom krotkom šutnjom djeluje uvjerljivije i obuzima nas snažnije nego svi logični argumenti Velikog Inkvizitora, te pokazuje da se samo u njemu može pronaći istinski mir i sreća.

ZAKLJUČAK

U zaključku ću navesti citat N. Berdjajeva iz djela Duh Dostojevskog koji, po mom mišljenju, najbolje obrazlaže sve što je Dostojevski htio poručiti svojim djelima Idiot i Braća Karamazovi: „Bog upravo i zato postoji što ima zla i patnje u svijetu; postojanje zla dokaz je postojanja Božjeg. Kada bi svijet bio savršeno dobar i blag, Bog ne bi bio potreban, svijet bi bio bog. Boga ima zato što ima zla. To znači da Bog postoji zato što postoji sloboda. I Dostojevski dokazuje postojanje Boga kroz slobodu čovjekova duha. Oni, koji mu odriču slobodu duha, odriču Boga, i suprotno. Svijet prinudno dobar i blag, koji je harmoničan zbog nužnosti, bio bi bezbožni svijet, racionalni mehanizam. Oni koji odbacuju Boga i slobodu ljudskog duha žele pretvoriti svijet u racionalni mehanizam, u nasilnu harmoniju.“
Likovima kneza Miškina i Aljoše Karamazova on nam poručuje kako trebamo posijati svoje zrno i poručuje nam: “Kad sijete svoje sjeme, kad sijete svoje ‘milosrđe’, svoje dobro djelo u bilo kojem obliku, dajete jedan dio svoje ličnosti i primate u sebe dio tuđe ličnosti, dodirujete jedan drugog, a samo još malo pažnje pa ćete već biti nagrađeni poznavanjem i posve neočekivanim otkrićima. Na kraju ćete svoje dobro djelo početi smatrati čitavom znanošću, koja će obuhvatiti u sebi cijeli vaš život i ispuniti vam možda cijeli život. S druge strane, sve vaše misli, sve sjemenje koje ste posijali i koje ste možda već i zaboravili, uhvatit će korijen i izrasti, tko je dobio od vas dat će drugom. I otkud možete znati kolik će biti vaš udio u budućem rješavanju sudbine čovječanstva?”
Kod njega svjetlost oslobođenja postoji i u najmračnijim i najmučnijim trenutcima – iskrenim kajanjem možemo osvjetliti tamu koja nas okružuje i u koju smo zapali. On zadire u najveće dubine čovjekova duha i otkriva nepobjedivu snagu etičkog načela u čovjeku, otkriva nam onaj put samospoznaje, kako bismo spoznali zašto, a ne što bismo trebali uraditi. Put prema dobru ne može biti olako otkriven, kako bismo došli do njega moramo, poput Mitje i Ivana Karamazova, spoznati svoju krivnju dok ne bude prekasno i posijati ono sjeme dobra kako bi rodilo veliki rod.

LITERATURA

1. ARMANINI, A. (2003.) Dostojevski i volja za moć (Jedno viđenje Braće Karamazovih), Zagreb, Ceres
2. BERDJAJEV, N. A. (1981.) Duh Dostojevskog, Beograd, NIRO „Književne novine“
3. DOSTOJEVSKI, F.M. (1999.) Idiot, Zagreb, Školska knjiga
4. DOSTOJEVSKI, F.M. (2004.) Braća Karamazovi, Zagreb, Biblioteka Jutarnjeg lista
5. DOSTOJEVSKI, F.M. (1997.) Braća Karamazovi, Rijeka, Otokar Keršovani
6. KANGRGA, M. (2004.) Etika (Osnovni problem i pravci), Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga
7. SUPEK, I. (1995.) Filozofija, znanost i humanizam, Zagreb, Školska knjiga
8. TALANGA, J. (1999.) Uvod u etiku, Zagreb, Biblioteka Filozofija

INTERNET IZVORI
1. KROZ FILOZOFIJU S DOSTOJEVSKIM, http://dostojevski.novena.ims.hr/Main.aspx?sel=7&mID=152, [26.06.2012.]
2. MAJER, N. (2009.) Problem slobode i zla u djelima F. M. Dostojevskog. (Diplomski rad). Zadar: Sveučilište u Zadru, Odjel za filozofiju

ČLANCI U ELEKTRONIČKIM ČASOPISIMA
1. BARBALIĆ, A. (1972.) Dostojevski i ateizam, Obnovljeni život, (Vol.27. No.2.). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=88538, [26.06.2012.]

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi