U djelima Petra II Petrovica Njegosa jasno je vidljiva ideja slovenofilstva. Ona prati gotovo sva njegova djela, posebno “Gorski vijenac” i “Lucu mikrokozmu”. Njegos svoju filozofsku misao izlaze karakteristicnim pjesnickim jezikom i kroz deseteracki stih. Interesuju ga eticki problemi covjeka, moralni konflikt ljudske duse. Filosofska misao izrazena kroz njegova djela svojevrstan je dualizam dobra i zla. I on je, kao i drugi mislioci u slovenskih naroda, pristalica hriscansko-pravoslavnog pogleda na svijet te i kod njega Bog ima znacajno mjesto, stavise najznacajniji je u hijerarhiji covjeka i svijeta i tu se jasno vidi koliko je svetovno bitno za Njegosa posto je i sam bio i svetovni i drzavni poglavar.

Covjek je bice palosti, bice izgnano iz raja i kao takav ne treba slavu da trazi na ovom svijetu ni na jedan drugi nacin do u teznji ka Bogu i priblizavanju ka bozanskom. I samo zbog toga sto je blizak Bogu covjek je, iako ponizen pred slavom bozijom, velik. Njegova uloga je velika i sjajna jer on tezi bozanskom. Zivot na Zemlji treba samo da bude priprema za vjecnu slavu. Osim te ideje Njegos u “Luci mikrokozmi” vec na pocetku iznosi svoje slaganje sa idejom slovenofilstva, sa jasnim stvaom o Bogu i o covjeku kao bogolikom bicu. Dusa ljudska besmrtna je i ona se moze spasiti. Iako zarobljena u tijelu koje je dekadentno po nju samu ona ima moc da se izdigne iznad tjelesnog jer je sama bozansko djelo. Covjek koji ne njeguje duh i ne tezi ka Bogu spoznace pakao.

Slava bozanskog i njegova velicina ogromni su i covjek moze da je spozna. Iako proklet zbog praroditeljskog grijeha, koji svi mi nosimo sa sobom, covjekova dusa moze i trerba da se istrgne iz smrtnoga tijela i da dostigne vjecnu slavu koja je njeno porijeklo, iz koje je ona dospjela na Zemlju i zarobila se u nisko i nistavno. Ona ima moc, ima cilj, samo treba da se preda tom cilju, cilju koji ce je vratiti njenoj praosnovi, onom sto ona jeste. Taj cilj je jedan i jedinstven vracanje slavi i sjaju vjecnoga, vracanje onom sto njoj kao takvoj dolikuje.

Covjek opsjednut zemaljskim stvarima i opsjednut zivotom na Zemlji cesto gubi iz vida ono sto nikako ne bi smio da zaboravi. Cesto covjek sebi dopusti da propada duhovno predajuci se zemaljskom i prolaznom, gubi iz vida ono sto mu jeste i sto mu treba biti primarni zadatak a to je teznja ka Bogu. Ovom teznjom covjek ce zasluziti raj.

Slika raja odise izuzetnom ljepotom, ljepotom koja je neprolazna i koja je kao takva izvor vjecnosti. Tu zlo gubi svaku moc, njegovi zli uticaji bivaju unisteni i protjerani tamo gdje im je i mjesto, u smrtno.

Pravda i Dobro su ono sto vlada u raju te covjek i na ovom svijetu treba da bude naklonjen njima. Treba da zivi u skladu sa onim sto mu po praprincipu pripada, sto ga cini bicem Bozijim. Ako ga duznost, kao potomka Adamovog i Evinog, vezuje za trulezno tijelo, za zemaljsku palost, zbog toga jos i vise treba da bude jaka zelja covjekova da se uzdigne, da prevazidje Zlo koje nosi zivot zemaljski. Zemlja je mjesto sveopsteg nereda, ona nije uspjelo djelo Bozije i zato covjek treba da bude naklonjen bozanskom, pravednom i vjecnom. On zasluzuje mnogo vise nego sto mu je na Zemlji dato ali da bi do toga dosao treba zivjeti u skladu sa zakonima bozijim koji ce ga uciniti vjecnim.

Covjeku je data sloboda da odabere kako ce se ponasati na ovome svijetu ali ukoliko zeli da se vrati Bogu i bozanskom onda njemu treba i da tezi. Teznja covjekova oslikava se u vjeri, u etickom odnosenju prema svemu onome sto cini njegov zemaljski zivot.

Bog u ovom djelu zauzima izuzetno mjesto. On je centralna slika. On ima sve epitete savrsenog i vjecnog. Kao takav on je izvor zivota, tvorac ne samo Zemlje vec i svekolikog univerzuma. Sve zivotno na ovom svijetu i u univerzumu uopste takvo je jer je od Boga i jer u sebi nosi iskru bozanskog koja mu je data voljom Tvorcevom i beskrajnom dobrotom njegovom. On je taj koji ima moc da odagna tamu i zlo, da Dobro ucini glavnim i osnovnim principom jer je on sam to Dobro. Slava njegova vjecna je i beskrajna. Svaki pokusaj ljudki da mu se sa tacke Zemaljske priblizi i spozna ga biva neminovno osudjen na propast. Covjek se moze samo diviti ljepoti, dobroti i slavi Tvorca sa tacke Zemaljske ali je moze dostici tek onda kada dosegne vjecno. Spoznaja slave Bozije sa Zemlje na kojoj se covjek nalazi nije moguca u punom sjaju. Jedino sto covjek kao zemaljsko bice moze da ucini jeste da tezi tom Bogu, kroz cinjenje dobra i moralno postupanje.

Moral kod Njegosa shvacen je tipicno hriscanski. Moze se reci da on i preuzima hriscansku etiku i da je kao takvu inkorporira u svoja djela. Ovome svjedoce i motive Biblije koji se cesto mogu sresti kroz njegovo djelo.

Zemlja na kojoj covjek zivi dio je savrsenstva Bozijeg. Kosmos je kreacija Bozija koja je savrsena i jedinstvena i kao takva predstavlja vjecnu i beskonacnu ljepotu. Bog kao najveci, vjecan i mudar svoju kreaciju upravlja ka ostvarivanju dobra.

Dobro i Zlo u neraskidivoj su vezi. Priroda sama prikaz je stalne borbe izmedju ove dvije sile. U njoj stalno dolazi do borbe suprotnosti bas kao izmedju dobra i zla. Kod covjeka kao bica postoji uvijek jedan optimizam i vjera u pobjedu dobra, zato on tezi ka visim ciljevima jer kao bozansko bice svjestan je da to moze i da dosegne.

Covjek je misaono bice. Ovo je njegova najbitnija odlika koju i sam Njegos istice. Misao kao odlika covjeka, kao njegova potencija je upravo ona veza izmedju covjeka i Boga. Covjek je nosilac jedne iskre, jedne luce koja je potencija za dosezanje bozanskog. Kroz istinsku vjeru u Svevisnjeg covjek dobiva moc da spozna. Zato treba da njeguje duhovni zivot jer njegujuci njega covjek se usavrsava, ono bozansko u njemu se ostvaruje i postaje cisto i savrseno.

Materija je nistavna. Covjek ne treba da tezi nicemu sto je materijalno jer na taj nacin samo vise ogrezava u grijehu i palosti. Njegujuci ono duhovno u sebi ljudsko bice moze se spasti.

Po Njegosu covjek nikada ne moze do kraja da spozna principe ni sebe sama a ni svijeta u kojem je. Nema mogucnost da do kraja prodre u sve pore onoga za sta je, po prirodi, zainteresovan iako je on sam kruna svega onoga sto je Svevisnji uspio da kreira. Ipak, u toj borbi iako na prvi pogled uzaldnoj, ostvaruje se bit covjekova, jer u misljenju je covjekova sustina.Kroz misljenje covjeka kao mikrokosmosa odslikava se svekoliki kosmos. Covjek tezi ka besmrtnosti jer je dusa njegova besmrtna pa iako zarobljena u smrtnome tijelu kao vjecna prije je morala biti besmrtna i blazena . Ovim se pokazuje uticaj Platonove misli i tradicije na Njegosa.

Njegoseva misao ukljucujuci njegovu slovenofilsku notu moze se uzeti kao kruna, ne samo misljenja na ovim prostorima vec i misljenja uopste. Moze se slobodno reci da se sa njegovim djelu odslikava jedna tradicija misljenja nastala jos u grckom periodu te se Njegos moze smatrati nastavljacem te tradicije koja nas ni danas ne moze ostaviti ravnodusnima.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi