POCETNA STRANA

Pjesnici ruske avangarde:
Hljebnikov i Majakovski

Hljebnikov

Velimir Hljebnikov (Велими́р Хле́бников), rođen je 9. 11. 1885. u Astrakhanu, a umro je 28. 6. 1922. Bio je centralan ličnost ruskog futurističkog pokreta. Stdent slavstike i sanskrta. Hljebnikov je pripadao futurističkoj grupi Hylea ( zajedno sa Vladimirom Majakovskim, Aleksejem Kručohinom, Davidom Burljokom i Benediktom Livšicom), ali je napisao neke futurističke pjesme i prije nego se pokret uopšte oformio. Hylea je dobila ime po drevnom grčkom mjestu oko Cheryanka gdje je Burljokova porodica živjela. Hayea je budila asocijacijae na drevne stanovnike tog područja. Slike paganskih figura kamene žene, što će se kasnije naći u Hljebnikovoj poeziji. Hljebnikov nije volio posuđivati iz zapadnih jezika, posebno iz latinskog i germanske riječi.
Smatran je pjesnikom pjesnika, neobičnim genijem. Hljebnikov je poznat po pjesmama "Zakletva u smeh", "Bobeobi pevale su usne", "Ždral", po prologu za prvu futurističku operu "Pobeda nad suncem" i po super-pripovijetkii "Zangezi", vrsti drame koje je dijelom napisana jezikom bogova i ptica. Pisao je futurološke eseje o masovnoj komunikaciji (radio budućnosti) i o prevozu i kućama.
U kasnijim godinama Hljebnikova je interesirala slavenska mitologija i pitagorejska numerologija i nacrtao je Tablu sudbine, rastavljajući historijske intervale i datume u funkcije brojeva 2 i 3.
Zanimljiva je činjenica da je Majakovski u svome nekrologu napisao da je Hljebnikova "nemoguće čitati". Također, Mjakovski ističe da je Hljebnikov pjesnik za "proizvođače", a ne za "potrošače". Generalno je smatrano da od 100 ljudi koji pročitaju njegovo djelo da će 10 biti u stanju da ga "zna i voli" i ti bi bili futuristički pjesnici i formalistički filolozi.
Također je zanimlljivo da su njegova djela objavljivana još dugo nakon njegove smtri po prvi put i tako su se zatekla u vrijeme kada je Sovjetska komunistička partija imala utjecaja na umjetnost. Iako je Hljebnikov sam bio pristalica Boljševičke revolucije, ipak, u to vrijeme njegova djela nisu odgovarala dugu socijalističkog realizma.
Hljebnikovov savremenik aleksandar Blok sumnjao je da je Hljebnikov "značajan". Mandeljštam je u njemu vidio "građanina cijele historije, cijelog sistema jezika i poezije", a Majakovski ga je vidio kao jednog od svojih "učitelja", kao "Kolumba novog poetskog kontinenta".
I na Hljebnikova su utjecali italijanski futurizam (iako sam nije pristalica) i kubo-futurizam. Hljebnikov je čak izumio i "zvukopis" prema zhivopis-u, slikanju.
Hljebnikov je zajedno sa Kručohino napisao esej i knjižicu pod nazivom "Slovo kak takovoe" ili "Riječ kao takva" (The Word as Such) gdje pišu: Umjetničko djelo je umjetnost riječi ( The work of art is the art of the word.).
U letku pišu : futuristički slkari vole koristiti dijelove tijela, preklapati ih, i pisci futurizma koriste isjeckane riječi, poluriječi, i njihove neobične umjetničke kombinacije ... Primjer transracionalnog jezika Kručoh je uveo u poznatoj pjesmi od pet stihova dyr bul shchyl..., kombinaciji zvuka i riječi u kojoj, prem njemu, "ima više ruskog nacionalnog duha nego u čitavom Pušlinu." Pjesma se sastoji od riječi koje ne postoje ni u jednom jeziku:
dyr bul shchyl
ubeshchur
skum
vy so by
rlez

Kručoh je postao prvak "zaumnog jezika".
Za razliku od Kručohina, Hljebnikov nije toliko koristio zaumni jezik koliko je pisao pjesme sa jednim korjenom riječi i od tog istog korijena pravio druge riječi (neologizme). Takva je pjesma Zakletva u smeh:

Nasmejte se, o, smejači!
Zasmejte se, o, smejači!
Ne smejste se podsmehom, ne smejančite smehovno!
Zasmejte se nasmejano!
O, smejanja nadsmehovna - smeh smehovnih
ismejača!
O, ismej se, smešni smehu nadsmehovnih tih
smejača!
O, Smehovo, o, Smehovo,
Osmej, nasmej, smehom, smeškom -
Smejunčićm, osmeščićem.
Nasmejte se, o, smejači!
Zasmejte se, o, smejači!

Hljebnikov je svakovrsno sondirao jezik izvlačeći iz njegovih činilaca sve semantičke mogućnoti.
Iz ove pjesme se vidi koliko je važno značenje za Hljebnikova, ali i zvučni efekat koje riječi proizvode.
Njegova neumorn apotraga za značenjem u jeziku zasnival ase na njegovom uvjerenju da je čovječanstvo od početka korištenja jezika postalo skladište ljudskog znanja i iskustva. Međutim, u međuvremenu se jezik izmjenio i okamenio, tako da je izgubio većinu moći što se direktno prenosi i na znanja i iskustva. Sve još uvijek tu postoji samo jezik treba uskrsnuti. " Riječi su mudre kao i priroda..." Hljebnikov je thio vratiti sva značenja "stvaranjem", jer se jezik stalno stvara.
Treba reći da Hljebnikov ne stvara poeziju nasumičnim riječima. već da su one uvijek nekako povezane.
Mnogi Hljebnikovi neologizmi, pogotovo u ranijoj fazi, imaju slavenski korijen. Jedan od Hljebnikovih neologizama je "budetlyanin", u značenju futurist. Da bi napravio ovu riječ Hjebnikov je uzeo korijen riječi biti ( bud-) i dodao sifiks -anin, prema ruskim riječima kao što su krest¨yanin i grazhdanin (građanin). Mnogi od njegovih neologizama, koji su također zanimljivi i zbog estetske vrijednosti, Hljebinov je kovao od korijena kao što su lyub- (ljubav) -lyubenok, let- (letjeti) -letavitsa. Hljebnikov je smatrao da pojedini konsonati vladaju čitavom riječi.
Svojom pretpostavkom da su značenje riječi i zvuk povezani, Hljebnikov se direktno suprotstavlja Saussur-ovoj lingvistici.

Bobeobi pevale su usne

Bobeobi pevale su usne
Veeomi pevale su gledi
Pieeo pevale su vedje
Lieej - pevao se izgled
Gzi - gzi - gzeo pevao se lanac
Tako na platnu nekih podudarnosti
Izvan dimenzija živelo je lice.

Pjesma je savršeni primjer korištenja i zaumnog jezika. Zadnja dva stiha služe kao objašnjenje za prizor koji se predstavlja u predhodnim stihovima. Uzmemo li u obzrir da, "pevale" zaista znači pjevati, onda se čini da pjesma tematizira isjeckane zvukove koji nas asociraju na izgled na lanac i na usne. Gzi služi kao onomatopeja zvuka lanca, ali da li i druge stvari naoko nijeme ustvari iz sebe proizvode neki zvuk, neke riječi koje bi u nama provocirale da ih izgovorimo. Platno je pjesma, Lice obuhvata sve navedene segmente, gledi koje bi se mogle tumačiti kao oči, usne, vedje i izgled.
Pjesma Ždral zanimljiva j epo upotrebi metonimije, sinegdohe i oživljene metafore. U pjesmi sve postoji i živi i čitav grad kao da je živo biće koje posjeduje ljudske osobine, odnosno ono što ljudi osjećaju u nekome trenutku proicirano je na slike koje se vide:
...Tačno: dimnjaci podižu šije/...Ah šta to? Niz reku se kovitla zavitlana/slična ručnom zglavku - munja gvozdene kuke./...To su dimnjaci nevidljivih duhova. Pjevaju:/zmiju s poljupcem smrtnotravnim/ljudske grudi njihaju./...Na krovu oblakodera/njiše se trava ruku usremljenih./...A gvozdeni putevi rastu/nogama čudoviša kosti cevolike daju./Prepliću se kao zmije u čvrst splet/i na grad bacaju dugačke seni./...Put je unapred dao: u ždrelo zveri čoveka zguraj,/varnicu izvadi iz peći!...

Naizgled sve samo postoji i samo se stvara što simbolizira gradsku gvozdenu i betonsku sredinu koja i jeste mašinerija. Moje je mišljenje da pjesma tematizira uzaludnost ratovanja i gubljenja mladih života koje „ždral“ guta. Usta ždrala simboliziraju borbene letjelice koje ubijaju ljude. (Nad poljem spremnim za pogibiju,/moleći od novog boga,/zatočenici glavom u okna biju.../Proćerdao si razum/i ždralova ponovo si rob.) Osim ždralova spominje se i opšti napredak civilizacije: gradnja pruga i vozova koji su predstavljeni kao gvozdene zmije, te gradnja fabrika, a indikator su dimnjaci. Usprokos ljudskom napretku čovjek je svoj potencijal iskoristio u pogrešne svrhe, u svrhu ratovanja i u svrhu zatomljavanja subjektivnosti. To se može najbolje vidjeti u činjenici da ne postoji lirski subjekt, pjesma je depersonalizirana, čak i kada postoji to je samo SUBJEKT KONSTRUKCIJE , koji nam se u potpunosti odaje, ali su njegove informacije suhe i u službi konstuiranja svijeta i svijeta pjesme. O životu kao stroju govorit će i Majakovski:
...i mrzim ja sve to
Sve
što nas ubi
ropska prošlost tam
sve
što se sitnica u roju
staložilo
na načinu života,
čak i u našem
crvenozastavnom stroju...

Majakovski

Vladimir Majakovski se rodio 1893. u gruzijskom selu Bagdadi, gdje je proveo djetinjstvo. Sa grupom futurista objavio je manifest „Pljuska drušvenom ukusu“ i 1912. objavio svoje prve pjesme. Za vrijeme rata piše poeme „Oblak u hlačama“, „Rat i mir“, „Čovjek“, a 1917. „Flauta kičma“. Kada je izbila Oktobarska revolucija, Majakovski je prihvaća i javlja se na poziv na sadarnju. Zajedno sa Burljokom i Kamenskim je uređivao „Futurističke novine“ i sarađivao sa časpisom „Umjetnost komune“. Za vrijeme građanskog rata Majakovski piše i crta propagandne panoe za ROSTA novinku agenciju. Pjesmu „150 000 000“ nije potpisao jer je smatrao da je pjesništvo kolektivni čin. Kao predstavnik kolektivizma, Majakovski, iako se trudio, nije postao pjesnik kojeg će široke narodne mase lahko razumijeti, što paradoksalno sagledamo li njegove namjere pri pisanju. U LEF-u objavljuje poemu „O tome“. Umro je 1930. god.
Majakovski nije bio pristalica simbolizma za koje je smatrao da utapaju riječi u nejasnim aluzijama i muzikalnosti. Međutim, kao i Hljebnikov pristao je uz kubo-futuriste i razvio posebne tehnike u svojoj poeziji koja će imati dosta efekata izraženih u grafiji. Majakovski je nastoja biti čovjek od naroda pa se njegove pjesme čine neestetičnim, sadrže vulgarizme, ulični rječnik, opise rugobe grada i ratnih klaonica. U ulozi takvih riječi našle su se prostitucija, tuberkuloza, blokada...
...šaržer za šaržerom.
Stanu da zaustave dah,
i opet me olovom žderu.
Dokrajči ga!
U srce ga daj!
Da ne zadršće niti!...
Klaonica se završi.
Veselje sve raste...

Čini se da se u poeziji Majakovskog mogu naći gotovo sve odrednice ruske avangarde pobrojane po Flakeru. Već sam spominjala SUBJEKT KONSTRUKCIJE, kod Majakovskog je takav subjekt najočiti u poemi „O tome“. Majakovski daje podatke o adresi i broju telefona voljene, ali je kao lik nedovršena i nije individualizirana.
...Ugasnulo je!
I najdenom
lampe počete trest se,
telefonska mreža drhti i strada.
- 67 – 10!
Spojite sada!

Zanimljivo pjesničko sredstvo, koje nalazimo i kod Majakovskog, je načelo grafičkog izdvajanja riječi prilikom čega riječ dobiva dodatnu semantičku težinu. ovo načelo je dosta slično načelu montaže, u kojem se izdvojene riječi sudaraju i redaju kao filmski kadrovi. Dijelovi rečenica koji se „supostavljaju“ izgledaju kao da su istrgnuti pa se zato takva poezija naziva „cijepanom“. Samim grafičkim isticanjem, ustvari, obnažava se postupaak, što je značajka ruskoga formalizma.
Vrijeme je –
o Lenjinu
priču započinjem. ( Vladimir Iljič Lenjin)
...Krevet.
Gvožđe.
Popluni eno.

Vidi se kako se prvi i drugi kadar supostavljaju, dok ih treći oba objedinjuje. Kada bismo gledali film, imali bismo prvo sliku „vrijeme je“, zatim sliku Lenjina i onda započinjanje priče o njemu. Sam majakovski je filmsku umjetnost smatrao vodećom. prema njemu je kino „voditelj kretanja“, „novator književnosti“ i „rušilac estetike“.
Ono što sam primijetila jeste upotreba grafičkog razdvajanja u svrhu gradiranja značenja.
...u jesen,
zimi,
u proljeće
i ljeto,
u dan,
u san,
ne primam
i mrzim ja
sve to.

Možda najinteresantinija tehnika koju je Majakovski koristio jeste načelo ostvarene metafore. Meni je najreprezentativniji primjer spisak likova, odnosno njihova imena u drami Vladimir Majakovski.
...Vladimir Majakovski (pesnik, 20 – 25 godina)
Njegova poznanica (4 – 5 metara. Ne govori)
Starac sa crnim mršavim mačkama (nekoliko hiljada godina)
Čovjek bez oka i noge
Čovjek bez uha
Čovjek bez glave
Čovjek sa razvučenim lice
Čovjek s dva poljupca
Običan mlad čovjek
Žena sa suzicom
Žena sa suzom
Žena sa suzetinom
Prodavci novina, dečaci, devojčice i drugi.

Čini se da je Majakovski poznavao ljudsku psihu, i znao je da kada mislimo o ljudima, uvijek mislimo u nekome kontekstu, u onome koji je za njih najtipičniji. Svi smo mi u tuđim glavama ostvarena metafora nečega, jer nas samo kao čiste subjekte bez uključenog konteksta, ne može niko pojmiti. Tako i ovi likovi nisu neobični, oni su najrealniji mogući. Flaker o tome kaže slijedeće: „Realizirana metafora tako unutar pjesništva Majakovskoga i avangarde ulazi u drugi sustav koji ne dopušta misao o postojanju druge zbilje od ove – zemaljske i, ne odgovarajuću dakako ni dalje logičkom mišljenju, približava se, ako govorimo u psihološkim kategorijama mišljenju asocijativnom.“ (Stilske formacije, A. Flaker, str. 221.)
Najpoznatiji primjer ostvarene metafore u djelima Majakovskog je definitivno scena zapaljenog srca u poemi „Oblak u hlačama“.

Vaš sin je prekrasno bolestan! Boluje!
Mama!
On ima požar srca.
Recite sestrama, Ljudi i Olji...
Skidajte čizme!
Recite vatrogascima, tiše!
Na goruće srce penje se nježno!...
Mama!
Ne mogu pjevati.
U kapeli mog srca i kor gori.
Spaljene figure brojaka i riječi
iz lubanje...

Zanimljiv je i primjer u poemi „O tome“.
Krevet.
Gvožđe.
Popluni eno.
Leži u gvožđu
tiho
i lijeno...
Odakle voda?
I zašto mnogo?
Sam naplakah....
na santu se dignuh,
plovim na jastuk-ledenjaku.
Jure obale,
pogleda red...

U ovoj epizodi je lirski subjetk toliko plakao da je potopio sobu, i da sada na svome krevetu plovi po gradu.
Budući da je pisac prije moderne, Majakovski nije ostao imun na ironijski modus niti se ogradio od socijalne tematike, naprotiv, Majakovski smatra da je „riječ (je)/vojskovođa/ljudske moći“ , u posljednjoj strofi naređuje da se nebo „oblijepi zastavama“ kao plakatima koji se lijepe na zidove. Pjesma „Sjedničari“ je najprikladnija za današnje doba kada se, unatoč napretku, još uvijek u kafkijanskom duhu, „obično građanstvo“ šeće zbunjeno po hodnicima važnih ustanova tražeći gogoljevsku „utjecajnu osobu“, a ti „sjedničari“ samo odlažu sastanke i na iznenađenje pjesnika čak se nalaze na dva različita sastanka u isto vrijeme.
Poema „O tome“ se iako puna humora, čini se, bavi ozbiljnom temom, temom pjesnika, koji je i onaj koji traži spas, ali i sam spasilac. Majakovski poručuje: Ja neću pružit radost onima/što bi da vide/kako me šaržer stiša./...Strašno je ne voljeti/a ne smjeti – užasno je. O svjesnosti pjesničkog zadatka u društvu kaže slijedeće: Knjiga – „Cijela zemlja“/za imenom traga./Dvadeseti vijek./Koga da uskrisi?/- Majakovski eto.../naći ćemo vedrije lice - /pjesniče, lijep mi baš i nisi.
Paraela između Hljebnikova i Majakovskog ima mnogo (depersonalizacija, grafičko izdvajanje, ostvarena metafora, socijalne teme), ali najveća razlika među njima jeste načelo nacionalnog, odnosno anacionalnog (univerzalističko). Po tim načelima Hljebnikov se svrstava u nacionalne pjesnike koji obnavljaju jezik, posuđuju iz folklora, mitova, dok se Majakovski smatra univerzalističkim piscem koji koristi urbani rječnik i feljtonistički stil. Međutim, iz navedenih primjera ne može se povući tačna paralela, jer i kod Hljebnikova imamo slike grada i fabrika, te tematiku opšteg napretka, a što se jezičnih eksperimenata tiče, oni su paradoksalno, u svrsi, izrazito, anacionalni, jer, čitatelj bilo kojeg jezika koji pročita transliteriranu verziju Zakletve u smeh imat će neku reakciju, osjetit će da se radi o posebnim efektima, u nekim slučajevima prevod gotovo da nije ni potreban, bitan je samo čisti doživljaj.

Literatura