POCETNA STRANA

MARIN DRŽIĆ

Marin Držić (Dubrovnik, 1508.? – Dubrovnik, 1567.), pjesnik i komediograf (nećak Džore Držića) Marin Držić, zvan Vidra (zbog snalažljivosti i inteligencije), rodio se (u kući blizu Kneževa dvora) u dubrovačkoj pučkoj, trgovačkoj i posjedničkoj obitelji (u starini se zvala Držimir ili Dersimiri /1295./, a i skraćeno Drža/Dersa/Dersia/Derxa, a do oblika Držić prvi put dolazi 1326.). Držićeva obitelj imala je nasljedno pravo protektorata nad crkvama svih svetih (Domino) u Dubrovniku i svetoga Petra na Kalamoti
(Koločepu), imanja u Konavlima, Gružu, Rijeci dubrovačkoj, Stonu i Kalamoti, ali je naglo osiromašila, pa 1538. moraju prodati i vlastitu obiteljsku kuću. Srednje školovanje prošao je Držić u Dubrovniku, a 1526. kao klerik postao je rektorom dviju crkava. Kad obitelj počinje materijalno propadati (Marin je najmlađi od petero braće, ima i dvije sestre, a bilo ih je dvanaestero prije nego su neki umrli), Držić prihvaća dužnost orguljaša u dubrovačkoj Katedrali. Od Senata iste godine, 1538., međutim, prima jednokratnu pomoć i kreće na studij u Sienu. 1541. u Sieni je izabran za rektora studentskog konvikta Sapientiae i za prorektora Sienskoga sveučilišta (ima vlastitu sobu u domu, dvoje slugu, potrebnu hranu). Studirao je pravo, književnost, filozofiju i glazbu (znao je izvrsno svirati nekoliko instrumenata, a poznavao je i nekoliko stranih jezika). Zna se također da je kažnjen ukorom jer je za vrijeme španjolske okupacije kao glumac (igrao je ljubavnika) sudjelovao u zabranjenu izvođenju nepoznate komedije, u stanu jednog sienskog građanina. Držić se 1545. vraća u Dubrovnik; braća su već bankrotirala (Držićev se brat Vlaho bio u Veneciji afirmirao kao slikar) i Marin Držić morao je početi raditi kao pisar. Krajem te godine u Dubrovnik je doputovao pustolovni austrijski grof Christoph von Rogendorf i Držić postaje njegov zabavljač, sobar i tajnik (imao je plaću od dva dukata i dva odijela godišnje). Zajedno putuju u Beč i Carigrad. Godine 1548. Držić postaje đakon, a dvije godine kasnije prezbiter. Počinje Držićevo zlatno razdoblje hrvatskoga kazališta. Prikazuju se: eruditna komedija Pomet (izgubljena, prikazana 1548. Prid Dvorom), pastoralna drama u stihu Tirena (1549., predstava ispred Kneževa dvora prekinuta zbog nevremena, izvedena ponovno, s novim prologom, 1551., na svadbi Vlaha Držića), rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca (1550., palača Frana Kabužića, svadba Martolice Džamanjića), rustikalno-mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551., palača Sinčićevića, svadba Vlaha Držića), eruditna (učena, plautistička) komedija u prozi Dundo Maroje (1551., u vijećnici Kneževa dvora, nakon neposredne zabrane izvedbe Pred Kneževim Dvorom ili navodnoga nevremena). Pjesni ljuvene izlaze 1551. u Veneciji u jedinoj Držićevoj knjizi objavljenoj za njegova života; naslovljena je Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, a u njoj su osim ljubavnoga kanconijera i nekoliko pjesama različite tematike objavljene sve Držićeve dotadašnje drame u stihu (Tirena, Venere i Adon, Novela od Stanca). Da je knjiga bila izvrsno prihvaćena, dokazuju još dva njezina izdanja, 1607. i 1630. 1553. Držić postaje pisar u solani (za plaću od pet perpera). Tih je godina izvedena pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija Džuho Krpeta (1554.?, svadba Rafa Gučetića, sačuvana samo u fragmentima), eruditna (plautistička) komedija u prozi Skup (1555.?, svadba Saba Gajčina), rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu Plakir iliti Grižula (1556., oba naslova potječu od istraživača, autorski se naslov nije sačuvao). Vrijeme premijere plautističke komedije u prozi Pjerin (sačuvana samo u fragmentima, izvedena na svadbi Džona Miškinova), vrijeme premijere komedije u prozi Tripče de Utolče ili Mande (autorski naslov nije sačuvan, oba su naslova dali istraživači) i komedije u prozi Arkulin nije se do danas utvrdilo. Zna se da je 1557. u Hvaru ili u Zadru Marin Držić posjetio Mikšu Pelegrinovića. Držićeva tragedija Hekuba, prva sačuvana hrvatska tragedija, izvedena 1559., izvorna je adaptacija istoimene Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe Lodovica Dolcea. Izvođači Držićevih dramskih djela bile su amaterske družine mladića (koji su glumili i ženske uloge): Pomet-družina, družina Gardzarija i Od Bidzara, Njarnjasi, itd., sastavljene od mladih plemića, ali ponekad i od skupnoga nastupa mladih vlastelina i građana. Posljednje godine Držićeva života ovijene su tamom: nestao je iz Dubrovnika, ne zna se čemu se posvetio nakon što je napustio teatar. Od 1562. do 1567. u Veneciji je kapelan tamošnjeg nadbiskupa. Nezadovoljan stanjem u Dubrovniku, razmišlja o obaranju oligarhije, odnosno "vlade ludijeh nakaza" i uspostavljanju demokratske vlasti. Ta je epizoda iz Držićeva života ostala prilično nerazjašnjena i baca novo svjetlo na čovjeka i komediografa (prvenstveno) Marina Držića. Naime, Držić iz Firence (gdje se iznenada našao) piše 1566. toskanskom vojvodi Cosimu I. Mediciju urotnička pisma (zna se da ih je bilo pet, ali su četiri sačuvana; prvo je napisano 2. srpnja i bilo dugo četrnaest stranica, a posljednje je poslano 28. kolovoza) na talijanskom jeziku, pravi biser autobiografsko-memoarsko-polemičke proze. Iako je u potpunosti zamislio urotnički plan, na pisma nikad ne dobiva odgovor. Ne zna se je li Držićeva iznenadna smrt u Veneciji 1567. povezana s tim pismima (pokopan je 2. svibnja 1567. u crkvi Sv. Ivana i Pavla u Veneciji). Držićeva lirska poezija nastavlja se djelomice na raniji hrvatski petrarkizam, koji u glavnom posručju svoga stvaranja – drami – parodira. Dramski opus, koji je bio izvođen isključivo o pokladama i na svadbama (nekoliko puta godišnje, ne cijelu godinu), čini pastoralni (idilični) i komediografski dio. U pastoralnom dijelu poseže za domaćom tradicijom (npr. Džore Držić), za oblicima talijanskoga pastoralnoga kazališta i za oblicima rustikalnoga kazališta s izvorima u srednjovjekovnoj protuseljačkoj farsi i pučkom kazalištu. Temelj Držićevih drama čini antiteza (pastoralno-mitološko: rustikalno, viši slojevi: niži slojevi, stih: proza; svijet poezije: realni svijet…), čime iz renesansne poetike prelazi u manirističku poetiku (suprotstavljanje umjetnika politici; zrcalna dramaturgija zamjenjuje dotadašnju dramu tzv. realističkoga oponašanja). Držićevo komediografsko stvaranje najvećim je dijelom bazirano na eruditnoj (učenoj, plautističkoj) komediji (prolog, 5 činova, jedinstvo mjesta (renesansni trg), vremena i radnje, stalni i karakteristični tipovi, karakteri, dramske osobe: škrti starci, zaljubljeni mladići, djevojke, sluge, sluškinje, gospodari, prostitutke, hvalisavi vojnici, stranci, krčmari…; zaplet na prepoznavanju i zamjeni: qui pro quo), s podlogom radnje u svakodnevici, u talijanskoj novelistici i plautovskim komedijama. Za suvremenu talijansku komediografiju vezuje ga posebna uloga jezika i jezičnih stilizacija kao izvora komike. Priklanjajući tome karnevalsku tradiciju, autobiografska izvorišta ključeva za interpretaciju, urotnički pogled na društveno-ploitičku situaciju, scenski šarm, inteligenciju, lucidnost… stvara potpuno originalan i genijalan komički teatar koji predstavlja vrhunac hrvatske renesanse i manirizma, vrh hrvatske i jedan od vrhunaca europske književnosti i kazališta Prevođen na brojne jezike i izvođen na mnogobrojnim hrvatskim i svjetskim pozornicama s golemim uspjehom, Držić postaje i ostaje i naš suvremenik. Tri su vrhunca Držićeve komediografije: Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup.

“Dundo Maroje”

Komediju Dundo Maroje Držić je oblikovao kao petočinku s prizorima. Na početku, u obliku ekspozicije u djelo, Držić je napisao dva prologa, jedan autorski te jedan negromantov (čarobnjakov). Kao i u mnogim ranijim komedijama, tako i u ovoj prolog je iznimno važan za razumijevanje djela. Prvi prolog je prolog negromanta u kojem Držić govori da će ova komedija pokazati tko su "ljudi nahvao", a tko su "ljudi nazbilj". Držić je tim govorom htio da dubrovačka vlastela povjeruje da su oni "ljudi nazbilj" koji su dobri, pošteni, pravični, no tijek komedije će pokazati suprotno. Djelo je pisano dubrovačkim narodnim jezikom s nerijetkim pojavama latinizama i talijanizama. Djelo je, stoga teže čitljivo zbog samog jezika kojim je pisano. U prvom redu, ovo je komedija karaktera u kojoj Držić na ironičan i gotovo sarkastičan način ismijava karaktere i osobine glavnih likova. Suprotnosti među likovima također doprinose komičnosti ove radnje. Dundo Maroje je predstavnik stare generacije, a Maro mlade. Suprotnosti između građansko-patricijskog sloja i sloja obespravljenih gdje Držić zauzima negativan stav prema prvom sloju također doprinose komičnosti radnje. Renesansa je bila razdoblje velikih suprotnosti u društvu, a to vidimo i u ovom djelu gdje bogati gospodari imaju svoje sluge koji su obespravljeni, potlačeni, bez ikakvih prava. Likovi su govorno okarakterizirani zato što se po njihovom govoru vidi kakvog su karaktera. Pomet svojim monolozima pokazuje svoj dobar i pošten karakter "Srcem mučno idem - čijerom voletijero. I tko k meni dođe. "Pomete, opravi mi", - opravljam; "Pođ' za mene", - idem; ruga se sa mnom, - za dobro uzimljem". Dok Dunde Maroje samo govori o svojim dukatima te je tako okarakteriziran kao škrtac. Pomet Trpeza je glavni lik koji započinje i vodi svaku intrigu. Preko lika Pometa, Držić zapravo iznosi svoj vlastiti svjetonazor, te je u tom liku, Držić prikazao sebe s manama, ali i vrlinama. "Ma se je trijeba s bremenom akomodavat." jedna je od glasovitijih Pometovih izreka. U toj izreci, Pomet poručuje da se treba vremenu i situaciji prilagoditi da bi poslije, naučeni i s iskustvima izašli pametniji i s mogućnošću promjene svoga života. To se očituje naročito kod Pometa koji inteligencijom i razumom svladava glupost i sudbinu. "Kralj je čovjek od ljudi, koji se umije vladat" još jedna je važna Pometova izreka koja pokazuje da je Pomet, svojim svjetonazorom i svojim stavom postao kralj od ljudi jer nije bio pohlepan, nije imao novaca, niti je bio utjecajan, a opet je na kraju izašao kao pobjednik, kao vladar nad ljudima. Pomet Trpeza klasičan je primjer renesansnog lika sklonog životnim užicima i hedonizmu, koji sve čini da bi zadovoljio svoje potrebe i želje. "A merita moj profumani trbuh da mu vjerno služim. Sve sam ove galanterije za njega naučio, er me nigda ne izdava na dobru obroku; vazda je bio pripravljen, dispos ponijet". Hrana mu predstavlja sve, a trbuh mu je bio gospodar, stoga je i dobio nadimak Pomet Trpeza. Glad je kod Pometa zapravo metaforička glad za boljim životom, jer on, kao i Bokčilo, teži biti svoj gospodar, a ne drugome sluga. Strpljenje je također vrlina koja čovjeku dobro donosi. Tako je i Pomet, strpljenjem došao do cilja. "Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa". Čovjek strpljenjem i prilagođavanjem nevoljama jedino može uspjeti u postizanju vlastita cilja.

Sadržaj djela “Dundo Maroje”

U prologu nas čarobnjak upoznaje sa radnjom cijele konedije. Starca Maroje dolazi u Rim sa sinom Marom. Dao je sinu 5000 dukata i poslo ga u Italiju da obiđe sva važna trgovačaka mjesta i postane trgovac. Međutim, Maro je novac potrošio živeći u Rimu i kupovao je darove Lauri u koju se zaljubio. U Lauru je bio zaljubljen i Ugo Tudšek. Svi oni imaju svoje sluge koji su im veliki pomoćnici i savjetnici. Maroju pomaže Bokčilo, Ugu Pomet, Maru Popiva, a Lauri Petrunjela. Laura uživa u ˝bogatstvu˝ koje Maro djeli s njom, ali kad je Maroje došao u Rim, Maro se pretvarao da ne pozna vlastitog oca. Onda mu Popiva savjetuje da ode Lauri posudi 3000 dukata i da glumi da je trgovac. Laura je, zaluđena pričom o velikom Marojevom bogatstvu, posudila je novac. Plan nije uspio jer je Maroje prevario sina i uzeo mu te tri tisuće. U grad je otprilike u isto vrijeme došla i Pera, Marova zaručnica. Ona je saznala da je Maro s Laurom. Kroz cijelu priču Pomet, sluga Uga Tudšeka, pokušava pomaknuti vodu na svoj mlin i otkriti cijelu istinu Lauri da ostavi Mara i uda se za njegova gospodara. Otkrio je Petrunjeli da je Maro zaručen, te da će mu otac uzeti sav novac i povesti ga u Dubrovnik. Kasnije se otkriva i da je Maroje uzeo Laurin novac. Slučajno, Pomet na ruke dobiva dva pisma koja će se kasnije pokazati izuzetno važna. Otkrio je i da je Laurino pravo ime Mandalijena Tudšek i za to dobio sto škunda. Ne otkrivajući to nikome, uspio je spojiti Lauru i Uga. Maro se pristao oženiti Perom jer je njemu baka ostavila veliko bogatstvo, ali pod uvjetnom da se oni vjenčaju. Pomet se zaručio s Petrunjelom, a Maroje je vratio bar dio svojih novaca.

I čin
Dundo Maroje traži svoga sina kojeg je poslao u Firenzu da izuči zanat za trgovca. Njegov sin Maro je sa 5000 dukata umjesto da ide u Firenzu otišao u Rim i tu se prepustio lagodnom životu. Kada je njegov otac otišao da ga potraži sa sobom je poveo svoga slugu Bokčila koji nije mislio na ništa drugo nego na jelo i piće. Nakon što su stigli u Rim sreli su jednog Kotoranina, Tripčetu koji ih je poveo u neku gostionu a začudili su se kada su čuli da u Rimu postoji neki gospodin Marin koji živi veoma raskošno. Dundo Maroje je odmah znao da se radi o njegovom sinu. Kada su došli u jednu četvrt, Tripčeta reče da ovdje stanuje ljubavnica gospodina Marina. Došli su pred jednu gostionu, ali mu se činilo veoma skupo te je Dundo Maroje rekao: "Gdi gospoda i sinjori alodžaju tu ja siromah ne alodžavam tu sinjor Marin alodžava". Tada se upute do druge gostione koja je bila veoma blizu. U to doba Ugo je sinjori Lauri, Marinovoj ljubavnici, obećavao sve samo da mu pokloni malo pažnje ali ona to nije htjela. Upravo u to doba očekivala je Marina. Marin je otišao obavijesti svog slugu kako će ostati na ručku sa Laurom. Osim Marinova oca tražila ga je i njegova zaručnica Pera koju je ostavio u Dubrovniku. Ona se je preobukla u momka i zajedno s još jednim momkom tražila ga već tri dana.

II čin
Petrunjela, Laurina služavka, razgovarala je sa Pometom. On joj je rekao kako je Marinu došao otac i kako će ga ubrzo odvesti sa sobom iz Rima natrag u Dubrovnik. Također joj je rekao da je Marin ostao bez novaca i da bi za Lauru bilo bolje da gleda za gospodinom Tudeškom, njemačkim plemićem. Petrunjela mu obeća da će utjecati na njenu gospodaricu. U gradu su došla tri prijatelja koji također traže Marina. Jedan od njih je prepoznao Petrunjelu. Maro je sa Laurom stajao na balkonu, a pošto je Laura počela zvati Petrunjelu da uđe u kuću, on se okrenuo i prepoznao svoje prijatelje. Nakon toga iz gostione izlazi Dundo Maroje i sukobljava se sa sinom. Najprije ga je pitao gdje su 5000 dukata, Marin se je pravio da ga ne poznaje. To je oca rasrdilo, te je on potegao nož da ulovi sina. Uto dođe kapetan i Dunda Maroja odvede u tamnicu. Nakon što su Dunda Maroja odveli u zatvor, Bokčilo je ostao sam, a nakon lutanja gradom sreo je Pometa. Pošto su se poznavali još iz Dubrovnika, Bokčilo ispovijedi nezgodu koja ga zadesi. Na to Pomet savjetuje Bokčila da pokuca na Laurina vrata i da kaže da je Dundo Maroje sinu donio tovar vrijedne robe, te traži da se pomire. Kada je to Popiva čuo odmah ga je uveo gospođi Lauri da ga dobro nahrani.

III čin
Kada se Marin vratio, pred kućom ga dočeka gospodin Sadi koji je tražio da mu Marin plati svotu od 200 dukata koju mu je bio dužan zbog ogrlice koju je poklonio Lauri. Pošto nije imao baš mnogo novaca, Marin je najprije odugovlačio, a onda je vidio da ne može izbjeći plaćanje, te plati dug. Kada mu je Laura rekla da je Popiva sa Bokčilom otišao po Dunda Maroja, te da će ga dovesti onamo, Marin se razbjesni. Kada je našao Popivu ovaj ga savjetuje da ode k Lauri i da je zamoli da mu posudi 3000 dukata, da kupi robu. Ugo ponovno dolazi kod Laure, te moli Petrunjelu da kaže Lauri da će joj dati dukata koliko joj drago, samo da bude njegova žena. Kada ga Tripče sve to čuje on se posvadi s Ugom. Popiva govori Lauri o tome kako je Marin u teškom stanju i kako nema novaca, a Laura mu odgovara neka Marin dođe k njoj i ona će mu pomoći. Marinova zaručnica Pera, susrela je Petrunjelu i kaže da su Marin i ona zaručeni već 3 godine. Prvom prilikom će to Petrunjela prenijeti gospodarici.

IV čin
Dundo Maroje saznaje da je Bokčilo dosta novca potrošio na hranu i to ga ljuti jer je on veoma škrt. Pošto je Marin nabavio novca od Laure, kupio je robu kojom bi se ocu dokazao kao trgovac. Marin se skromno odjene te pođe ocu u susret. Kad su se susreli Maro kaže ocu da ga je napao netko njemu sličan, pretvarajući se uzornim građanom i poštenim trgovcem. Dundo Maroje se u ovoj situaciji pokazao lukavijim rekavši da treba pohraniti zlato koje je sa sobom donio. Tako je na prevaru uspio nadmudriti Marina i preoteo mu robu. U grad dolazi neki čovjek i traži djevojku po imenu Mandalijena. On je iz Kotora, a poslao ga je otac te djevojke da ju pronađe jer ju je izgubio. Kada se Petrunjela vratila Lauri, rekla joj je da je Marinu u Rimu došla zaručnica, da ju je Marin prevario i da mu je bez veze dala 3000 dukata. Nakon nekog vremena dolazi Popiva donoseći poklon Lauri od Marina. Ona primi poklon i naredi Popivi da joj hitno dovede Marina.

V čin
U petom činu se očituje potpuna pobjeda Pometa koji zna upravljati fortunom. On odjeven poput plemića, s ogrlicom oko vrata, dolazi Lauri i u zamjenu za 3000 izgubljenih dukata ponudi Uga Tudeškog. Pomet se s Laurina balkona ruga Marinu i Popivi, koji bjesne. Nakon sve zavrzlame napokon su se na okupu našli Dundo Maroje, Bokčilo, Baba, Pera i Dživo. Dundo Maroje se jako razljutio zbog svog sina, te ga se odriče. Pera je razočarana, no još i dalje voli Mara. No ipak, na kraju, sve je sretnije završilo povratkom svih u Dubrovnik, dok se sinjora Laura vratila u Kotor.

Analiza dela “Dundo Maroje”

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja ovog djela odvija se u Rimu, u 16.stoljeću.

Kompozicija:
Ovo djelo se sastoji od pet činova. Svaki čin sastoji se od prizora. Na početku djela pisac se služi ekspozicijom, tj. postepeno nas uvodi u radnju svog djela. Djelo je pisano za izvođenje na pozornici.

Tema djela i motivi:
U ovom djelu prisutan je sukob oca i sina, tj. sukob generacija koji je uvijek prisutan među ljudima. Glavni problem u ovom djelu je pohlepa za novcem. Pisac na jedan način ismijava tu pohlepu. On nam želi reći da novac nije najvažniji na svijetu i da zbog njega mnogi ljudi postanu zli. On nas upozorava da i mi ne postanemo takvi.

Ideja:
Pisac nam pomoću ovog djela želi reći da novac nije sve i da ne smijemo dopustiti da nas novac iskvari.

Stil, jezik i tehnika pisanja:
Ovo djelo je pisano na dubrovačkom narodnom jeziku uz koji se pojavljuje i talijanski. Djelo je teže čitljivo upravo zbog jezika kojim je pisano. Djelo je pisano u dijalozima i monolozima. Pomoću dijaloga saznajemo više o likovima dok pomoću monologa pisac opisuje pojedine situacije. Djelo je pisano za izvođenje u kazalištu.

Analiza likova dela “Dundo Maroje”

Dundo Maroje - Živ čovjek i tipičan dubrovački trgovac iz epohe renesanse, a tek poslije toga smiješan i škrt starac komedije, on, istina, neumorno plače za svojim dukatima i neprikladno podvlači da mu je do njih više stalo nego do sina (Maro/Marin).
Maro Marojev - Renesansni mladić, sin škrtog dubrovačkog trgovca, željan slobode i uživanja. Kad ga je otac poslao u Italiju da postane trgovac iskoristio je priliku i slobodno i bez razmišljanja trošio novac koji mu je otac dao. Naivno i bez razmišljanja prihvaća sve tuđe savjete. Lakomislen i rasipan.
Pomet - Sluga Uga Tudšeka, zaljubljen u Lauru koja je Marova ˝kurižana˝, tj. ljubavnica. Snalažljiv je i dosjetljiv, traži puteve do svog cilja, sve čini u svoju korist i za svoj boljitak.
Popiva - Marov sluga koji, kao i Pomet, čini sve da bi pomogao gospodaru iz vlastite koristi.
Laura - Bogata gospođa koja je također doselila iz hrvatskih krajeva gdje se negdje zvala Manda. No, njeno pravo ime je Mandalijana Tudšek što je također otkrio Pomet i za to dobio prilično novca. Laura je navodno zaljubljena u Mara, a ustvari voli njegov novac i luksuz koji joj je pružao trošeći očev novac.
Petrunjela - Laurina služavka, također pomaže gospodarici gledajući pri tom svoju korist. I ona se kao i svi likovi u ovoj komediji, ˝okreće kako vjetar puše˝.
Bokčilo - Marojev sluga, njegov pomoćnik i savjetnik. Stalno govori o Marojevoj škrtosti.
Pera - Prevarena Marova zaručnica, ali je na kraju ipak dobila što je htjela, tj. udala se za Mara, ali i to je radi novca. Ona je vjerojatno jedina uz Uga Tudšeka koja se povodila za srcem, a ne za materijalnom koristi.
Ugo Tudšek - Zaljubljen je u Lauru i postaje njen muž na kraju. Bio je sve spreman dati za svoju ljubav.

preuzmi seminarski rad u wordu » » »