Meša Selimovic Djelo Meše Selimovića (1910.-1982.) umjetnički je vrh bosnjačke književnosti dvadesetog stoljeća. Rođen je u Tuzli 1910. godine i bio je pripovjedač, romansijer, esejista. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Tuzli, a Filozofski fakultet u Beogradu. Pred rat je radio kao gimnazijski profesor u Tuzli. 1941. godine biva zatočen u ustaškom zatvoru, a već 1943. priključuje se narodnooslobodilačkom pokretu. Poslije rata radio je u kulturno-prosvjetnim i izdavačkim ustanovama, bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sedamdesetih godina preseljava u Beograd. Njegove prve novele, uglavnom sa ratnom tematikom, najavile su pisca sa osobitom sklonošću za psihološku analizu likova. Objavljivanje romana "Derviš i smrt" (1966.) književni je događaj širih razmjera.
Novopovijesni roman "Tvrđava" (1970.) samo je potvrdilo Selimovićev književni renome. Njegov pripovjedački izraz izvanredan je spoj tranzicijskog proznog kazivanja i modernog psihologizma.

Djela Meše Selimovića:

Romani: Tišine (1961.), Derviš i smrt (1966.), Tvrđava (1970.), Ostrvo (1974.) Krug (1983.)

Zbirke novela: Prva četa, Magla i mjesečina, Djevojka crvene kose

Memoari: Sjećanja (1976.)

Kompozicija djela Derviš i smrt :

Uvod: podaci o Ahmedu Nurudinu
Pocetak radnje: zatvaranje Haruna u tvrđavu
Zaplet: Harunova smrt, Ahmedov boravak u tvrđavi
Vrhunac: Ahmedova osveta
Rasplet: Mula-Jusufova osveta i bijeg Hasana van Bosne
Kraj: Smrt Ahmeda Nurudina

Djelo je napisano u prvom licu. zbog toga ima odlike autobiografskog djela.Radnja je tekla po sjećanju što znaci da se već sve završilo i dok čeka smrt.

Slika Bosne u djelu:

"Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam.
U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, teška mu je još snaga ostala u rukama – Džemail je naša prava slika, bosanska – rekao je Hasan.
Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla."

Djelo koje se obrađuje (roman toka svijesti i kompozicija romana):

Derviš Ahmed nurudin je glavni lik i pripovjedač u romanu "Derviš i smrt". Živio je u tekiji i vjera mu je bila smisao života, sve dok nije dobio vijest o hapšenju njegovog nedužnog brata Haruna. On tada uviđa da život i nije tako pravedan i da niko nije bezgrešan kao sto je to bio slučaj u tekiji.

"Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić, da bude stjecište derviša i sklonište siromaha, jer su oni slomljena srca . Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih žena."

"Sve je počelo da se zapliće prije dva mjeseca i tri dana, računajući vrijeme, jedino koje me se tiče. Brat je već deset dana ležao zatvoren u tvrđavi."

Tada je Ahmed Nurudin ostao bez svog mira, na koji je navikao i živio u njemu već dugi niz godina. Potpuno mijenja mišljenje o svijetu, jer u traženju pravde nailazi samo na čistu nepravdu, nasilje i mržnju. Buni se, sveti i doživljava potpuni moralni slom.

"Da mu kažem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tužan, pruži mi ruku i samo za čas budi mi prijatelj, otac, sin, drag čovjek čija me blizina raduje, pusti me da zaplačem na tvojim usahlim prsima, zaplači i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadrži mi svoj vlažni dlan na tjemenu, kratko će trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo već prvi pijetlovi pjevaju."

Ahmed Nurudin

"Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, sa čuđenjem i ponekad sa podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao, a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? višom poukom? čistim srcem? pravim putem?..."

"Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje..."

"Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe..."

"Ništa nemam osim vjerovanja da sam častan, ako i to izgubim biću ruševina."

Ahmed Nurudin je bio jako komplikovana ličnost, u uvodu knjige saznajemo sve o njegovom položaju u kasabi, ali mislim da je bio i malo sebičan jer misli da je on sam "stvorio" tekiju i da bi ona bez njega potpuno propala. To vidimo iz ovog citata:

"Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svjetlost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere."

Ahmed Nurudin je rođen u selu u Bosanskom vilajetu. Živio je sa ocem i trojicom braće i tada se zaljubljuje u djevojku iz svoga sela. Poslije odlazi u vojnu i upoznaje dječaka Mula-Jusufa i njegovu majku. Nedugo zatim Mula-Jusufova majka biva ubijena, a Ahmed šalje dječaka daleko da ne bi vidio stravično pogubljenje svoje majke. U borbi Ahmed biva teško ranjen i više nije mogao služiti vojsku. Vraća se u svoje selo i tamo saznaje da se njegova draga udala za drugoga. U svojoj žalosti on provodi dane u šumi. Ona mu je oredlagala da pobjegnu, ali on je to odbio pošto je ona već bila tuđa žena...

"Da, sjećam se. Svega se sjećam večeras. Dvadeset godina mi je bilo tada, ili nešto više, vratio sam se s vojne, iz zarobljeništva, sa svježim
ožiljcima rana, tek zacijeljenih, ili još zavitih, ponosan na svoje junaštvo, i tužan zbog nečega što mi je ostalo nejasno poslije svega."

"Da, bio sam tužan, i ona je to znala. Znala je dok me nije vidjela. Čuli su da sam poginuo, a ja sam se tako i osjećao, kao da sam se vratio iz
mrtvih, ili još gore, kao da me čeka smrt, od pustoši, od nekog tupog stišavanja, od jada, od tame, od straha što nisam znao šta se desilo negdje sam bio..."

"Čekala je i kad je čula, čekala bi još, bog zna dokle. Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao i da sam noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja možda ne bih otisao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje."

Skrhan tugom on dolazi u kasabu da pokuša da zaboravi na sve. Donekle to i uspijeva i postaje šejh tekije i derviš. Jedan od uglednijih ljudi u kasabi.
Pozvao je svog brata Haruna da dođe u kasabu i našao mu je posao pisara. Nedugo zatim Harun dospjeva u tvrđavu jer je pročitao neke dokumente koje nije trebao i jer je "znao previše" o svemu. Ubrzo je i udavljen. Ahmed ne moze da prežali brata i odlučan je da se osveti svima, ali ubrzo i on dospijeva u tvrđavu zbog "lajanja na državu i valiju". Izlazi iz tvrđave jos ljući na kasabu. Ahmed Nurudin poslije postaje kadija, strog, ali pravedan. Zbog ljubavi i prijateljstva prema Hasanu on na sve načine pokušava da ga zaštiti od valije koji mu traži glavu. Mula Jusuf spašava Hasana i oni zajedno bježe iz Bosne, a Ahmed zna da ga čeka smrt. Svi su ga zavoljeli jer su mislili da je Hasan pobjegao zahvaljujući njemu i njegovoj domišljatosti i da je on pravi prijatelj, jer se tako žrtvovao za Hasana. Ali to nije bila istina i na kraju Ahmed umire kao čovjek koga su svi željeli za prijatelja.

"Prvi pijetlovi! Pakosni trubači, podstiču vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, požuruju nesreće, dižu ih sa njihovih legala, da nas sačekaju,
nakostriješene. Umuknite, pijetlovi, stani vrijeme!"

"Potapa me strah, kao voda."

"Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono sto je moglo da bude."

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi. izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne
postoji..."

"Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda nadolazila, i dok je još bila do članaka, unemireno sam mislio na strah pred sutrašnjom očajanju."

Prilikom svih nevolja Ahmed ima oslonac na svom jedinom pravom prijatelju Hasanu.

"Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo."

"Izgledao mi je sasvim neobično, nezamislivo gotovo, kako jedan bezazleni učenjak govori o postanku svijeta jednom duhovnom spadalu, neozbiljnom
dobričini, nekadašnjem alimu i sadašnjem goniču stoke i pratiocu karavana."

Nakon Harunove smrti, buđenja kasabe i ubistvom kadije počelo je moralno padanje Ahmeda. Počeo je mrziti, što nije bilo dobro, jer čovjek koji mrzi može svasta učiniti, jer je u tim trenucima zaslijepljen mržnjom i ne misli ni na šta drugo osim na osvetu. Mrzio je Mula-Jusufa, muftiju, kasabu, vlast, ali povrh svega mrzio je samoga sebe.

"Od kasablija sam zazirao. Nešto zato što sam ih prezirao, nešto više zbog toga što sam dobro upamtio koliko je u njima zla i rušilačkog bijesa. nisam
više umio da razgovaram s tim ljudima, jer nisam znao ko su, a oni su osjećali da ih ne volim, i gledali me mrtvo, kao stvar."

SMISAO PRIJATELJSTVA, vrijednost malih stvari u životu i analiza ličnosti Hasana

Postoje razne vrste drugarstva i poznanstva, ali samo je nekoliko pravih prijateljstava! Sama sudbina je htjelada se Ahmed i Hasan sprijatelje. To se desilo tako spontano, vezale su ih nesreće. Ahmed je isao kod Hasana da mu on pomogne oko njegove nesreće, tj. nesreće njegovog brata i da ga posavjetuje šta dalje da radi. Također je isao kod njega da mu prenese i da ga zamoli da se odrekne imovine, jer njegov otac neće da ga se odriče i da kalja obraz svoje porodice. Ahmed je imao povjerenja u Hasana i stvarao je bajke o njemu.

"Hasan je tvoj prijatelj, jedini i najbolji, sam si rekao. Juče sam vidio koliko ti je stalo do njega."

"Rekao sam da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovaj poklon, kojim je sve počelo među nama, naveli na spasonosna razmišljanja i odluke. Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuće, od majke, to je mahrama sa četiri izvezene zlatne ptice, čuvam je u sehari. Hasan ih je prenio na korice knjige, i raznježio me kao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvažnije. Sjeća li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znaci sreću. Sad, sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može."

"Čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja... Ne možemo uništiti sve što volimo; uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi."

"Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo... Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Džemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!"

Simobličnost pjesničkog jezika Meše Selimovića

U prethodnom citatu o Džemailu je slika Bosne. Onakva kakva je bila, kakva će biti i ono najžalosnije, kakva se sad. Niko ne može nanijeti bol kao mi sami sebi. Upravo u tome je najveće zlo i nevolja Bosanaca. Ovo je samo jedan od mnogih primjera u knjizi kako mi sami sebi možemo biti najveći neprijatelji, dušmani i krvnici. Ma koliko je Džemail bio jak fizički, nije imao onu presudnu tj. psihičku snagu da se izbori sa svim izazovima koje život nosi, ali je ipak izdržao svu ostalu bol i pored toga nastavio da vodi, koliko jadan i bijedan, toliko i lijep život. To se dešava i na Balkanu, poslije svakog rata nastavljamo da živimo, i stalno se vraćamo na taj isti primitvni nivo.

Problem vlasti je dat putem seimena, kadije, muselima i muftije.

"Kad misle da su viši od nas; ljudi mogu da budu i plemeniti."

Svi oni se ponašaju kao da imaju svu vlast ovog svijeta i da obični ljudi nemaju pravo glasa. Svima, počevši od muselima, kadije, muftije je vlast "udarila" u glavu. Zbog novca su radili mnoge "hrđave" stvari, a kada bi se neko i pobunio protiv ovoga bio je neprijatelj države i vjere. Ostavljani su u tvrđavama da trunu ili su osuđivani na smrt. To se desilo Ahmedovom bratu Haranu, a na kraju i samom Ahmedu.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi