|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Jezične djelatnosti:
slušanje, govorenje, čitanje, pisanje
Jezične djelatnosti
U svakom jeziku postoje četiri osnovne jezične djelatnosti, a to su slušanje,
govorenje, čitanje i pisanje. To su različite lingvističko, psihološko
i sociološko uvjetovane aktivnosti čije sustavno provođenje znatno olakšava
usvajanje jezičnih sadržaja. Dijete u jezičnu komunikaciju ulazi slušanjem
i oponašanjem odraslih govornika određene jezične zajednice. Zatim uključuje
procese ponavljanja i razumijevanja, da bi u određenoj fazi razvoja progovorilo.
Kasnije u školskoj dobi se razvijaju složenije jezične aktivnosti kao
što su čitanje i pisanje. Svaka jezična djelatnost ima svoje komunikacijske,
psiholingvističke, sociolingvističke te lingvodidaktičke posebnosti koje
se u procesu jezičnog razvoja međusobno isprepliću i nadopunjuju. Niti
jedna jezična djelatnost ne provodi se samostalno. Neke su jezične djelatnosti
urođene, na primjer slušanje i govorenje. Njihovo se usvajanje događa
spontanom recepcijom, ponavljanjem, razumijevanjem i proizvodnjom govornih
poruka. Druge jezične djelatnosti kao što su čitanje i pisanje treba uvježbavati
da bi se razvile.
Jezične djelatnosti koje se više razvijaju učenjem i uvježbavanjem prikladnije
je zvati vještinama, dok jezične djelatnosti koje se više razvijaju spontanim
usvajanjem prikladnije je zvati sposobnostima.
Slušanje
Slušanje je vrsta receptivne čovjekove sposobnosti koja omogućuje usvajanje
fonetsko-fonološkog sustava nekog jezika, odnosno fonema, prozdema i intonema.
Fonem je najmanja jedinica govora koja je bitna za značenje, dok prozodem
uključuju intonaciju i naglasak, a intonem ritam. Slušanje predstavlja
prvu polazni jezičnu djelatnost koja je nužna za jezični razvoj, te se
u kasnijim fazama usko povezuje s drugim jezičnim djelatnostima.
Dijete svoj jezični razvoj započinje aktivnostima slušanja pri čemu razvija
glasovni, ritmičko-melodijski, te naglasni sustav hrvatskoga jezika. Razvijanje
slušanja kao jezične djelatnosti pretpostavlja postojanje urednog govornoga
sluha. Govorni sluh je sposobnost koja čovjeku omogućuje primanje i registriranje
govornih poruka i njihovo istodobno prenošenje u unutarnju, kognitivnu
ili emocionalnu razinu. Govorni sluh čine tri sastavnice a to su: fizički
sluh, fonemski sluh te melodijski sluh.
Fizički sluh se odnosi na glasnost odnosno čujnost u osoba koje nemaju
poteškoća pri slušanju. To je sposobnost čovjeka da radom svojih govornih
organa, uz sudjelovanje živčanog sustava i centra za sluh u mozgu, prima
i registrira auditivne poticaje pri komunikaciji. Većina ljudi ovu sposobnost
ostvaruje rođenjem.
Fonemski sluh podrazumijeva mogućnost proizvodnje i razlikovanja glasova
odnosno fonema određenog jezika. Fonemski sluh, za razliku od fizičkog
nije kod svih ljudi jednak. Zbog toga neke osobe prilikom učenja stranog
jezika ne mogu čuti pojedine glasove, pa sukladno tome ne mogu ih ni proizvesti,
tj. ispravno izgovoriti. Razvijeniji fonemski sluh uvijek pomaže u razlikovanju
glasova i olakšava artikulaciju.
Melodijski sluh je sposobnost usvajanja i razlikovanja melodijsko-ritmičkih
obilježja nekog jezika koje se naziva intonacijom. Intonacija je određena
različitim elementima kao što su ritam govora, tempo govora, intenzitetsko
naglašavanje odnosno izmjena naglašenih i nenaglašenih jedinica govora,
uzlaznost ili silaznost tonova u melodijskoj liniji rečenice. Zahvaljujući
melodijskom sluhu ljudi su sposobni prepoznati jezik koji čuju iako ne
znaju ni riječ toga jezika. Osobe koje imaju slabije razvijen melodijski
jezik prenosit će intonacijske osobine materinskog jezika pri govorenju
stranog. Intonacijska obilježja jezika i sposobnost njihova usvajanja
važan su element učenja materinskog i ostalih jezičnih idioma.
Kao što je gore navedeno, sva tri elementa govornog sluha važan su preduvjet
za uspješni razvoj jezične djelatnosti slušanja. Slušanjem čovjek usvaja
zvukovnu odnosno fonetsku stranu nekog jezika. Slušanje prethodi govornoj
realizaciji jezika, koja je za razliku od pisma, čujna tj. zvukovna strana
jezičnog izražavanja. Čujna obilježja jezika dijele se na: odsječna ili
segmentalna što uključuje samostalne čujne jedinice kao što su glasovi,
slogovi, riječi, sintagme te rečenice i neodsječna ili suprasegmentalna
obilježja koja uključuje čujne jedinice koje se ne mogu zapamtiti samostalno,
a to su naglasci i intonacija. Čujnu stranu jezika uz ova obilježja čine
i izražajna govorna sredstva. To su vrednote govorenoga jezika odnosno
tonska obilježja koja se očituju u visini, jačini i brzini govora, u rasporedu
pauza te u boji glasa.
Iz svega navedenog vidi se da je slušanje prva i neophodna djelatnost
jezičnog razvoja pojedinca koja prethodi uspješnome razvoju govora. Upravo
je slušanje temelj i preduvjet svake uspješne komunikacije. U hrvatskom
obrazovnom sustavu posvećuje se mala pažnja razvoju i poticanju slušanja.
Umijeće slušanja je sposobnost koja se može razviti kao i znati slušati,
a pritom čuti i razumjeti sadržaj. Sve vježbe slušanja, bez obzira na
razinu i vrstu usvajanja je potrebno provoditi. Slušanje glazbe, slušanje
i ponavljanje brojalica, slušanje stvarnih govornih situacija, sudjelovanje
u jezičnim igrama slušanja i govorenja i mnoga druga slušanja. Samo tako
ostvarit će se učinkovitost u svakodnevnoj slušnoj komunikaciji.
Govorenje
Govorenje je produktivna jezična djelatnost kojom se leksičkim, gramatičkim,
fonološkim i prozodijskim sredstvima nekoga jezika prenosi usmena poruka
u procesu jezičnoga sporazumijevanja. Govor nije prva u nizu jezičnih
djelatnosti, ali je osnovna ljudska djelatnost pomoću koje uspostavljamo
i ostvarujemo jezičnu komunikaciju. Samom činu govorenja najprije prethodi
čin razumijevanja govorenja no obje aktivnosti se mogu razvijati i paralelno.
U ranoj fazi jezičnoga usvajanja govorno izražavanje se nastavlja na prvu
u nizu jezičnih djelatnosti, djelatnost slušanja. Djeca se slušanjem i
oponašanjem odraslih sugovornika postupno počinju govorno izražavati.
Za govorno sporazumijevanje potrebna su nam dva sudionika, čije će se
uloge govornika i slušatelja neprestano izmjenjivati.
Govorni čin je temeljna jedinica govorenja, a on obuhvaća sljedeće: sadržaj
govorenja (ono o čemu se zapravo govori), izraz govorenja (jezične jedinice
pomoću kojih se govor odvija), značenje govora (što znači ili može značiti
govor koji izgovaramo), namjeru govornika (u koju svrhu se odvija taj
govor), kontekst govora (okruženje u kojemu se govor odvija).
Svaki govorni čin oblikuju određeni jezični i izvanjezični elementi, a
osnovna funkcija govornoga čina je verbalno sporazumijevanje, odnosno
govor u obliku usmene jezične djelatnosti između barem dvaju sugovornika.
U knjizi Riječ hrvatska u višejezičnom i višekulturnom ozračju autori
su proveli diobu govornih činova prema kriteriju odnosa među sugovornicima
i prema funkcionalnom kriteriju. Prema ulozi koju govorni čin ima u procesu
priopćavanja u knjizi se razlikuju: kontaktni govorni činovi (pozdravljanje,
predstavljanje, čestitanje), direktni govorni činovi (zamolba, prijedlog,
zapovijed…), ekspresivni govorni činovi (pokazivanje osjećaja – radost,
tuga,ponos…) referencijalni govorni činovi (izjava,izvješće, objašnjenje,tvrdnja…),
govorni činovi kojima utječemo na ponašanje sugovornika (zahtjev, upozorenje),
govorni činovi kojima se oslobađa napetost između sugovornika (isprika,
čestitanje, zahvala…).
U komunikaciji, govorni činovi su ostvareni u tri osnovna oblika: dijaloškom,
monološkom i poliloškom govornom obliku.
Prvi govorni oblik je dijalog. Možemo ga opisati kao razgovor između dvoje
ljudi u kojemu se uloge govornika i slušatelja neprestano izmjenjuju.
Postoji nekoliko vrsta dijaloga. Možemo ga naći u obliku privatnog ili
službenog razgovora, javnog ili osobnog razgovora, vanjskog ili unutarnjeg
razgovora, jednostranog ili dvostranog razgovora. Najpoznatiji govorni
oblici dijaloga su svakodnevni razgovori, rekreativni razgovori, poslovni
razgovori te razgovorne igre.
Monolog je drugi govorni oblik. Monolog možemo nazvat i samogovorom jer
je to govor jedne osobe upućen drugima ili pak sebi. To je individualan
govorni čin u kojem nemamo izmjenu sugovornika za vrijeme komunikacije.
Vrste monologa su: opisivanje, pripovijedanje, raspravljanje, tumačenje
i upućivanje.
Poliloški govorni oblici su zapravo oblici komunikacije u kojoj sudjeluje
više ljudi. Podrazumijevaju komunikaciju između dvoje ili više sudionika,
izmjenjivanja u govoru, te zamjenjivanje uloga govornika i slušatelja.
Govor se usvaja od najranije dječje dobi, a govorenje kao jezičnu djelatnost
temeljimo na općeljudskoj sposobnosti glasanja. Možemo reći da je sposobnost
govorenja naša urođena sposobnost. Da bi govorenje iz opće-fizičke sposobnosti
zdravoga čovjeka preraslo u jezičnu djelatnost kojom ostvarujemo uspješno
govorno sporazumijevanje potrebno je zadovoljiti više preduvjeta. Ponajprije,
potrebno je naučiti određeni jezik unutar čijih će se pravila i normi
govor ostvarivati. Također posebnu pozornost treba obratiti na razvoj
sposobnosti slušanja, koja prethodi govoru i kojom se usvaja zvukovna
strana jezika. Vrlo je važna i potreba za razvojem urođene govorne sposobnosti
kao osnove razvoja svih sposobnosti potrebnih za komunikaciju.
Posebnu važnost treba pridat i provođenju govornih vježbi kojima se potiču
govorne vještine. Provođenje takvih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika
zauzima vrlo važno mjesto. Sustavno se provode gramatičke vježbe, ortoepske
ili pravogovorne vježbe, leksičke vježbe te stilsko – kompozicijske vježbe.
U ranoj dobi provode se pripremne vježbe tzv. kontaktno govorenje koje
se provodi u situacijama koje se svakodnevno odvijaju, dok u kasnijoj
fazi slijede direktni govorni oblici i ekspresivno govorenje. Nakon svega
toga slijede najzahtjevnije vježbe, vježbe refercijalnog govorenja, odnosno
objektivno govorno izražavanje. Bez obzira na sadržaj i razvojno razdoblje
u kojem se provode, govorne vježbe možemo općenito podijeliti na reproduktivne
i produktivne. Također imamo i korekcijske vježbe kojima je cilj otklanjanje
gramatičkih pravogovornih pogrješaka.
„Temeljna svrha provođenja govornih vježbi u osnovnoškolskoj izobrazbi
jest razvoj govornih sposobnosti i vještina te stvaranje komunikacijski
kompetentnih govornika hrvatskoga jezika, visoke razine jezičnoga znanja
i pouzdanja.“ (Pavličević – Franić, 2005:97)
Čitanje
Čitanje je u stvarnosti vrlo složena aktivnost, koju unatoč svojoj kompleksnosti
savlada većina govornika nekog jezika. Da bi čovjek bio sposoban čitati,
mora zadovoljavati neke uvjete. Kao prvo, to su predčitačke vještine koje
moraju biti u potpunosti ovladane. Neke od tih vještina su razvijanje
govora i glasovne osjetljivosti, raščlamba riječi na glasove,usvojenost
pisanih znakova tj.slova, itd.. Da bi se tehnika čitanja još bolje savladala,
osim centra za čitanje, potrebno je imati razvijene centre za vid, sluh,
govor, pokretanje glave, tj. neke tjelesne predispozicije, zbog čega čitanje
možemo definirati i kao fiziološki proces.
Čitanje još možemo definirati i kao primjenu abecednog načela. To načelo
podrazumijeva dogovoreni sustav u kojemu postoji uvijek ista korespondencija
između glasa kao izgovorenoga znaka i slova kao napisanoga znaka(Pavličević
– Franić, 2005:97), ili jednostavnije rečeno, svakom slovu pripada određen
glas ili obrnuto.
Sam proces učenja čitanja započinje početnim čitanjem, koje formalno započinje
u prvom razredu osnovne škole. Naravno, djeca mogu početi i znati čitati
već u vrtićkoj dobi, no, prvi razred se uzima kao nekakva početna točka.
Postoji tzv. najviša razina čitanja, a podrazumijeva izražajno i glatko
čitanje s naglaskom na razumijevanju pročitanoga. Da bi se ta najviša
razina postigla potrebno je provoditi redovite vježbe čitanja - u početku
to je čitanje na glas, a kasnije čitanje u sebi. Ako se čita češće, sama
tehnika čitanja bit će s vremenom sve bolja i bolja.
Čitanje se može različito definirati; kao fiziološka djelatnost, pedagoško-metodička
djelatnost, komunikacijska djelatnost, psihološka djelatnost i umjetnička
djelatnost.
Kad govorimo o čitanju kao fiziološkoj djelatnosti naglašavamo da se ono
ostvaruje uz pomoć govornih organa,organa vida i moždanih procesa. Dakle,
ovisi o nekim tjelesnim/fizičkim značajkama.
Zbog prisustva u odgojno-izobrazbenome procesu, čitanje je pedagoško-metodička
djelatnost jer služi kao način učenja odnosno poučavanja novih sadržaja.
Upravo je zbog toga od izuzetne važnosti da se što ranije započinje sa
vježbama čitanja i razvijanja predčitačkih sposobnosti, kako bi se u školskoj
dobi čitanje moglo unaprjeđivati i dovesti do savršenstva i učiti novi
sadržaji.
Pod nazivom psihološka aktivnost podrazumijevamo to da proces čitanja
obuhvaća niz psiholoških procesa: misaoni procesi, percepcija, opažanje,
analiza, raščlamba, logičko zaključivanje, pamćenje i sl. Sve od navedenog
treba biti prisutno da bi se postiglo ono najvažnije, a to je razumijevanje
poruke i smisla pročitanoga teksta.
Pisanje
Pisanje je jedna od jezičnih djelatnosti koja se ostvaruje uporabom pisanih
znakova – slova ili grafema. Pisanje je složena produktivna djelatnost
koja ponajprije zahtijeva poznavanje slovnoga sustava te usvajanje gramatičko-pravopisnih
pravila i normi nekoga jezika. Komunikacija među ljudima može se ostvariti
i pisanim porukama. Za uspješnost takve komunikacije potrebna su određena
znanja: čimbenici tekstovnoga ustrojstva i lingvistike teksta (znanstvena
disciplina koja proučava zakonitosti oblikovanja teksta), normativne stilistike
(znanstvena disciplina koja propisuje pravila za jasno, pravilno, precizno
izražavanje poruka, uključujući pri izražavanju jedinstvo gramatike, pravopisa
i stila), vrste tekstova (bilješke, razglednice, pismene čestitke, pisma,
pisane informacije kao što su vijesti, obavijesti, izvješća, stvaralački
tekstovi poput sastavaka, priča, pjesama ...). Pisanje uključuje i jezično
primanje i jezičnu proizvodnju. Pritom se zahtijeva fizička aktivnost
(motorička, slušna i vidna), ali i psihička aktivnost (kognitivne sposobnosti
pojedinca da fonijsku stranu jezika prenese u grafemsku). Čovjek prvo
prima jezično sadržaj (slušno ili vidno), a zatim se upušta u proces pisanja.
Pisanje je proces koji se temelji na znakovnom bilježenju, a znakovi su
najčešće slova. Razlikujemo slogovno pismo (u obliku slogova), slikovno
pismo (likovnim elementima), stenografsko pismo (simbolima). Nakon što
osoba usvoji sustav slovnog bilježenja i gramatičko-pravopisna pravila,
vještina pisanja prerasta u proizvodnu sposobnost stvaralčkog izražavanja
– kreativno pisanje. Hrvatsko pismo je temeljeno na abecednom načelu,
što znači da svaki glas ima odgovarajući pisani znak. Nakon učenja glasa,
učenik mora naučiti kako se on bilježi odgovarajućim znakom u pisanom
jeziku. Nakon toga mora naučiti pretvarati niz napisanih znakova-slova
u glasove i obrnuto kako bi ih povezao u cjelovitu riječ. Taj proces se
u psihologiji zove šifriranje odnosno dešifriranje, a to je otkrivanje
značenja cjeline, a temeljni dio se odnosi na razvijanje djetetove sposobnosti
uočavanja veze između glasa i slova. To je važan trenutak pri učenju pisanja.
Kad dijete usvoji vezu između slova i glasa, puno lakše nauči slova i
dešifrira ih. Pisanje i čitanje se uče paralelno, a to učenje se temelji
na razvijanju dviju ključnih vještina: vještina prepoznavanja grafičkih
znakova – slova i vještina zamjene, dešifriranje glasova pomoću slova
i slova pomoću glasova. Pisanje nije vještina koja se usvaja spontano
kao govor, već se mora učiti. Također, ne postoje dopunska sredstva za
izražavanje poruka i traži poznavanje slovnih znakova.
Pisanje se počinje učiti u osnovnoj školi, paralelno sa učenjem pravilnog
govora. Već u predškolskoj dobi u vrtiću se s djecom provode vježbe motoričkih
aktivnosti šake pri pisanju i slično. Pritom, u ranojezičnoj fazi većina
djece poistovjećuje pisani i govoreni jezik, te pišu onako kako govore.
Kroz osnovnu školu se dijete polako osamostaljuje u pogledu pisanja. Većina
psihologa i lingvodidaktičara se slaže da je pisanje puno složeniji i
teži oblik jezičnog izražavanja od govorenja. Zato njegov razvoj počinje
kasnije od govorenja, oko šeste/sedme godine.
U nastavi izražavanja postoje tri temeljne faze u razvoju opće pismenosti.
Prva se odnosi na usvajanje velikih i malih tiskanih i pisanih slova i
savladavanju tehnike pisanja. Druga faza se odnosi na učenje pravopisnih
(ortografskih) pravila i zakonitosti pisanoga jezika, a treća na razvoj
stvaralačkoga pisanja.
Da bi djeca savladala jezičnu djelatnost pisanja, valja sustavno provoditi
primjerene, svrhovite i raznolike oblike pismenih vježbi. Prvo se počinje
s grafomotičkim vježbama, receptivno-reproduktivnim vježbama prepisivanja
riječi i rečenica, diktatima. Zatim slijede pravopisno-gramatičke vježbe.
Najčešće se primjenjuju vježbe kao što su odgovori na pitanja, dopunjavanje
rečenica, diktati te vezani tekstovi u nekoliko rečenica i sl.
Razvoju pismenosti se rijeko kad pristupa izolirano. Vježbe pisanja se
uvijek provode u korelaciji sa vježbama slušanja, govorenja i čitanja.
Zato nastavu izražavanja što češće treba povezivati sa nastavom gramatike
i nastavom književnosti. Svrha i cilj provođenja jezične djelatnosti jest
ostvaraj što više razine pismenosti – što objedinjuje tehniku i vještinu
pisanja, ali i samostalno stvaralačko pisanje.
preuzmi seminarski rad u wordu » » »