POCETNA STRANA

FRANZ KAFKA (1883.–1924.) njemački/austrijski je pripovjedač. Piše na njemačkom jeziku, a rođen je i odrastao u Pragu u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Provodi nesretno djetinjstvo pod strogim očevim autoritetom koji će zauvijek obilježiti njegovu osjetljivu i osamljeničku psihu. Za života je objavio tek nekoliko pripovijedaka (Preobražaj, 1915.), a u književnoj ostavštini koju je oporučno namijenio spaljivanju (ipak ju je sredio i objavio njegov prijatelj Max Brod) nalazila su se njegova ponajbolja djela: Proces, 1914.-1915., objavljen 1926., Dvorac i Amerika. Kafkin opus sadrži elemente ekspresionizma: osjećaj straha i samoće, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske. Prepoznajemo i socijalnu kritiku besmisla birokratizacije. Preteča je i nadrealizma: halucinantne, košmarne vizije, san, podsvijest. Kafkijanstvo je opći pojam za stanje duha i atmosferu u Kafkinu svijetu.
Preobražaj je Kafkina rana, duža pripovijetka u kojoj prepoznajemo sve bitne elemente njegova opusa: teme (osjećaj osamljenosti, bespomoćnosti i straha) i izraz (groteska i halucinacije prikazane neobično vjernim, realističkim i jezično jasnim izrazom). Glavni junak Gregor Samsa u snu se pretvorio u golema kukca i tom preobrazbom odvojio od društva i obitelji koja ga nemilosrdno odbacuje, kao balast, do njegove usamljeničke i tragične smrti. Proces je roman u kojem bankovnoga činovnika Josefa K. na trideseti rođendan dvojica neznanaca obavještavaju da je optužen i uhićen. Počinje beskonačan i apsurdan proces protiv njega: optužen je i pogubljen nikad ne doznavši u čemu je njegova krivnja.

„PREOBRAŽAJ“ (1915.) - Sadržaj romana

Pripovijetka „Preobražaj“ (njemački Die Verwandlung) prvi je put objavljena 1915. i svakako je najslavnije Kafkino djelo uz romane „Proces“ i „Dvorac“. Postoji mnogo tumačenja te simbolične priče.
Priča započinje postupkom „in medias res“ („u središte stvari“, bez uvoda), slavnom rečenicom: „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Dalje u djelu pratimo njegov neobičan život u obitelji do tragičnoga završetka kad ugiba i kao smeće završava u otpadu. Gregor je najprije pomislio da mu nedostaje sna i da su to „ludorije“. Odmah je pomislio na svoje probleme, teško zanimanje trgovačkoga putnika i na to da sve teže podnosi stalna putovanja, površna poznanstva i stresove koje mu posao nameće. Ipak ne može napustiti posao ni promijeniti način života dok ne otplati dugove svojih roditelja. Užasnuo ga je već pogled na budilicu, propustio je jedan vlak, a drugi polazi tek za petnaest minuta. Tada na vrata pokuca njegova majka. Ponovno se užasnuo kad je u svome glasu, dok joj je odgovarao, osjetio nekakvo bolno cijukanje. Ubrzo uviđa da nije tako lako izvući iz kreveta svoje preobraženo, nezgrapno tijelo velikoga kukca. Nemoćno je ležao na svojim oklopljenim leđima, a mnogobrojne tanke nožice nemoćno su se batrgale. Sve više rastu čuđenje i sumnja ukućana iza zatvorenih vrata njegove sobe, a uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke da se raspita zašto Gregor nije otputovao jutarnjim vlakom. Njegov dolazak natjera Gregora da se očajničkim trzajem baci iz kreveta. Uzbuđenje pred njegovim vratima sve više raste. Gregor ih pokušava umiriti, ali uviđa da mu se glas toliko promijenio da se njegove riječi nisu mogle više razumjeti. Iako je iz obzira prema roditeljima sve više želio odgoditi trenutak kad će se pojaviti pred njima, prokuristovi oštri prijekori bude u njemu profesionalnu savjest i on se očajnički, čeljustima, prihvaća otključavanja vrata. Kad su se vrata napokon otvorila, užasnuta majka pada u naručje ocu, a prokurist navrat-nanos bježi. Gregor je krenuo za prokuristom želeći mu objasniti kako i dalje namjerava savjesno obavljati svoj posao, ali otac, koji je pogrešno protumačio njegove reakcije, grubo ga štapom natjera natrag u sobu. Provlačeći se, pod prijetnjom udarca, natraške kroz tijesna vrata, Gregor se povrijedio. Tek predvečer probudio se iz teškoga sna nalik nesvjestici. Probudio ga je miris hrane koju su mu ostavili u kutu sobe, ali njegova omiljena hrana više mu opće ne prija. Pada noć i njegova (u ljudskim dimenzijama nevelika, a za kukca prostrana) soba počinje ga ispunjavati strahom. Gotovo nesvjesno zavlači se pod kanape, omanji dvosjed, i u svom novom skloništu donosi odluku da mirom i strpljivošću ublaži neprilike koje je svojim novim stanjem nanio obitelji. Sutradan ujutro sestra, koja jedina može podnijeti njegov novi izgled, primijetivši da ništa nije okusio, donosi mu razne vrste jela da ispita njegov novi ukus. Na svoje čuđenje Gregor otkriva da ne podnosi svježa jela nego samo ona zahvaćena truljenjem. Skrb o njemu u potpunosti preuzima sestra, jutrom donosi hranu, čisti i prozračuje njegovu sobu dok Gregor leži ispod kanapea zaklonjen plahtom, kako bi je poštedio pogleda na svoje tijelo. Iako mu je onemogućena svaka komunikacija s obitelji, savršeno dobro razumije o čemu se razgovara u susjednoj sobi. Tako, na svoju radost, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća ipak uspio spasiti malu ušteđevinu (što je njemu zatajio), koja će pomoći obitelji da se uspravi na noge sada kada je izgubila svoga hranitelja. Sestra, koja je ostala jedini obiteljski autoritet u pitanjima koja se tiču Gregora, odlučuje da se isprazni njegova soba kako bi mu omogućili puzanje po zidovima. Osjećajući da mu oduzimaju posljednju uspomenu na njegovu ljudsku prošlost, Gregor prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti neki od svojih dragih predmeta. Užasnuta njegovom reakcijom, majka pada u nesvijest, a otac, koji je u međuvremenu stigao kući misleći da je Gregor postao nasilan, ranjava ga bacivši na njega jabuku koja ostaje duboko zarivena u Gregorovo tijelo. Patnja i rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata, kako bi iz mraka svoje sobe mogao promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi. Gregor bi s nostalgijom promatrao taj obiteljski prizor – oca, koji se ponovno zaposlio, u njegovoj služinskoj uniformi sa zlatnom dugmadi, koju ni kod kuće nije skidao, majku i sestru zabavljene šivanjem. Postupno obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koščatu grdosiju (koja uživa vrijeđati Gregora) da obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz Gregorove sobe uvečer uklonila jednim zamahom metle. Gregor gotovo više ništa ne jede, a njegova se soba pretvara u ropotarnicu (odlagalište) u koju se bacaju svi suvišni predmeti. Roditelji uzimaju podstanare pa vrata njegove sobe i navečer ostaju zatvorena. Jedne večeri začuje se iz dnevne sobe zvuk violine. (On je prije još i štedio kako bi sestru iznenadio i omogućio joj studij na glazbenoj akademiji.) Sestra je svirala dok su četvorica stanara, okupljena oko nje, nervozno otpuhivala dimove cigareta i samo je iz pristojnosti nisu prekidali. Pa ipak, Gregoru se učini da sestra lijepo svira. Vrata njegove sobe slučajno su ostala otvorena i on je, ganut svirkom, zaboravivši na svaki obzir, polako puzao naprijed ne bi li susreo sestrin pogled. Prema njoj je osjećao beskrajnu nježnost i prisjećao se svega što je za nju planirao učiniti. Na nesreću, ugledali su ga stanari i zaprepašteno stali tražiti objašnjenje prijeteći otkazom i tužbom. Ovaj događaj pogoršao je Gregorov položaj u obitelji. Njegova voljena sestra otvoreno izjavljuje ocu kako moraju nastojati da ga se oslobode. Poražen, Gregor otpuzi natrag u svoju sobu čuvši kako se za njim okreće ključ u bravi. Te iste noći, prisjećajući se s ganućem svoje obitelji, iscrpljeni Gregor umire, ugiba. Sutradan ga nalazi dvorkinja. Na njezinu vijest da je Gregor umro, svima je laknulo. Proljeće je – otac, majka i sestra, oslobođeni velikoga tereta, odlaze na izlet izvan grada. Roditelji zadovoljno promatraju bujnu i privlačnu djevojku koja će se uskoro moći dobro udati i razmišljaju o povoljnim perspektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću.

ANALIZA I INTERPRETACIJA

Kafkina su djela pisana specifičnim simboličkim jezikom, ali to nisu jednostavne alegorije koje je lako dešifrirati. Kafka nije nikada tumačio svoje tekstove. Prevođenje značenja njegove slike svijeta samo uništava njezinu sugestivnost. Kako pripovijetka tematizira odnose unutar obitelji, može se reći da je TEMA sukob pojedinca i obitelji, a posredno i društva. Iz Kafkinih dnevnika možemo mnogo saznati o njegovoj usamljenosti i izoliranosti te o vrlo teškim i složenim odnosima s ocem čija se moćna sjenka nadvila nad čitav njegov život. Sukladno svojoj samozatajnoj naravi, krivnju za nedostatak topline i razumijevanja u tim odnosima rado je svaljivao na sebe. U kontekstu Kafkinih životnih iskustava, pripovijetka zrači razumljivom snagom osude. Osudio je svijet obitelji i čitavoga društva kao represivni mehanizam koji nemilosrdno iskorištava i uništava pojedinca, osobito one koji su stjecajem okolnosti u njezinu krugu ostali stranci.
Sam je motiv preobražaja čovjeka u kukca apsurdan, a prikaz je realističan, običan i moguć, pa govorimo o strukturi paradoksa. Kafka intervenira u logiku svijeta, ono što je nemoguće, prikazuje kao moguće i čovjeku dokida ljudski oblik svodeći ga na odbojnu životinju (Gregor nije običan kukac, pravi prijevod glasio bi: gamad; on je odvratan onima koje voli i koji bi trebali voljeti njega). Gregor Samsa (samsa, češki: samac, usamljenik) gubi tjelesno i duhovno uporište, sveden je samo na duhovnu dimenziju. Njegova je usamljenost, običnost maloga čovjeka pritisnutog obvezama i nedostatkom ljubavi, povezana sa strahom, užasom i tjeskobom. On se suši i vene u nijemim očajničkim pokušajima da uspostavi normalnu komunikaciju i zadobije barem malo normalne obiteljske i ljudske ljubavi. U djelu prepoznajemo obilježja:
- nadrealizma (halucinantna vizija pretvorbe čovjeka u kukca)
- ekspresionizma (osjećaj straha i osamljenosti, unutarnjeg vapaja i krika)
- dadaizma (izvrnuta logika, nenormalno kao normalno, paradoks)
- egzistencijalizma (apsurd i otuđenje; pojedinac u obitelji kao i pojedinac u društvu)
- realizma (jasnim, jednostavnim realističnim rečenicama prikazuje događaje, opisuje likove i prostor, a pripovijeda o fantastičnim događajima).

Ništa nije motivirano, ništa nije objašnjivo i logično, čitatelja fascinira ravnodušno prihvaćanje paradoksalnih i apsurdnih činjenica. Kafka donosi zastrašujuće vjernu sliku nadolazećeg 20. stoljeća (1915. je i ratna godina): sliku otuđenog čovjeka u svijetu otuđenih ljudskih odnosa, alijenacija (otuđenost) od obitelji, prijatelja, kolega, društva, alijenacija i od sebe sama (poznata je rečenica iz njegova Dnevnika: „Živim stranije od stranca.“). Apsurdan život neosmišljene i nesigurne egzistencije, egzistencijalna osamljenost i nemoć da se nađe mjesto u društvu – to je svevremenski strah koji čovjeka čini neznatnim poput kukca. Prokurist s posla dolazi optužujući ga da i „najmanji propust izaziva najgore sumnje“ – to je kritika društva koja počiva na iskorištavanju slabijih, radnih životinja. Pripovijetka obiluje i autobiografskim motivima – Kafka je praški Židov, već i kao odrastao čovjek živio je u strahu od iznimno stroge figure autoritativnoga oca. Bio je razapet između očevih naredbi i vlastitih želja (pravnik/pisac), čak mu se miješao i u intimni život ako mu odabranica ne bi bila ortodoksna Židovka. Je li Gregorov bijeg u animalno, neprirodno, bijeg od psihičke torture u svakodnevnom životu (čovjek kao radna životinja kojoj ni stotinu ruku ne bi bilo dovoljno da završi sve poslove), je li to izraz nezadovoljstva vlastitom neslobodom, nemogućnošću djelovanja, je li to nagovještaj nekog totalitarizma (Kafkino židovstvo)? Puno više od same preobrazbe, Gregora užasava kašnjenje na posao, muči ga što će mu reći šef, otac, obitelj… Ne želi ih „osramotiti“, boji se njihove ljutnje i prijezira. Obitelj dotad živi na njegov račun, on ih sve izdržava naporno radeći, tek kad radna životinja više ne može tegliti, svi naglo „ozdrave“, počinju zarađivati i, budući da im više nije potreban, njegovu smrt doživljavaju kao olakšanje. Usprkos svemu, Gregor se bori za ostatke ljudskosti u sebi (slika, radni stol, sestrino sviranje…). Postavlja se pitanje nije li Gregor Samsa (usamljenik) i prije preobrazbe živio kao kukac, i to kao prezrena gamad. Na čitatelja djeluje začudno činjenica da Gregor svoju preobrazbu doživljava kao nešto gotovo normalno, nešto što se može svakome dogoditi. On i prije nije bio ponosan i samosvjestan pojedinac – njega zabrinjava, čak i plaši, to što više ne može funkcionirati kao kotačić velikoga mehanizma, sve se mijenja i ruši kad je isključen iz svijeta u kojem je rob svakodnevnog iscrpljujućeg rada i svoje okoline koja ga nemilosrdno iskorištava. On opće više nije čovjek, sveden je na animalno, Kafka to izravno prikazuje. Nitko ga ne voli, ne razumije, ne osjeća. Drugačiji je, stranac, strano tijelo u društvu – njegova dobrota, život za druge i izniman senzibilitet samo su smetnja u okrutnom sustavu društvenih odnosa. Nema alegorije, on je za društvo postao teret, gamad koju treba ukloniti. Tako Kafka u svakodnevnicu jedne građanske obitelji unosi fantastični pomak nastojeći istovremeno svojim načinom pripovijedanja i sviješću glavnoga junaka prikazati to zbivanje u stvarnome svijetu. Upravo ta činjenica, da se groteskno i fantastično prihvaćaju kao nešto samo po sebi razumljivo, djeluje začudno i uznemirujuće ukazujući na duboke poremećaje u strukturi svijeta koji prikazuje. Gregorov život odvija se u znaku dvojnosti između fizičkog oblika i ljudske svijesti koju zadržava. Prije je svojim radom izdržavao cijelu obitelj, a sada u svojoj bespomoćnosti računa na njihovu solidarnost. Oni prema njemu osjećaju samo gađenje i strah. Gregor gubi moć govora, mogućnost komuniciranja i priliku da im objasni da u toj velikoj zatvorenoj ljušturi i dalje živi njihov sin i brat. On nijemo prati promjenu njihova odnosa prema sebi i pogoršavanje svoga položaja, osjećajući inferiornost i krivnju, gotovo odobravajući nehumane postupke kojima je izložen.
Važan je trenutak u kojem se pita je li on uistinu životinja kad ga glazba (umjetnost, nešto „neproduktivno“) toliko uzbuđuje i privlači. U zvucima glazbe prepoznaje hranu za kojom je toliko čeznuo. Umjetnost kao hrana za kojom Gregor tako čezne – govori li „Preobražaj“ o odnosu umjetnika i njegove okoline, o samome Kafki kojemu je otac odredio da bude pravnik i pokušao zabraniti da bude umjetnik, je li to metafora osobne i društvene bolesti, kazna zbog nesposobnosti da odraste, posljedica potiskivanja svoje vlastite prirode ili pak tjeskobna slika obiteljske pa tako i društvene represije, pitanja su na koja je teško dati jednoznačan odgovor.
Za Gregora, koji je bio rob vremena, nakon preobrazbe vrijeme je stalo, nastupa mrtvo, paralizirano vrijeme. Prostori su skučeni i tjeskobni – sobe građanskoga stana. Pripovijedanje je hladno i objektivno, opisi su čisti i jednostavni, precizni. Uočljiv je Kafkin smisao za detalje (buđenje, nožice…). Prisutne su metode retrospekcije (pogleda unatrag) i introspekcije (pogleda u nutrinu bića). Monolozi su izravni i neizravni, nižu se asocijacije i sjećanja. Groteska je dominantan stilski postupak – i na kraju Gregorova života, na komentar svoje sestre Grete da je to doista njihov Gregor, on je spreman „dobrovoljno otići“. Umire/ugiba nakon što ga je otac bijesno gađao jabukom – simbol ljubavi postaje ubojito oružje. Od svih likova, najviše ljudskosti i razumijevanja prema svima zadržao je upravo Gregor. Svi ostali važni likovi (otac, majka, pa i sestra) nemaju osnovne ljudske osobine. Kafkin svijet jest mišolovka, zamka, labirint kojim lutamo naivno uvjereni da znamo svoj put. To je opasan i hladan svijet bez sigurnosti, bez pravednosti, bez ljubavi.

preuzmi seminarski rad u wordu » » »