POCETNA STRANA

SEMINARSKI RAD IZ KNJIŽEVNOSTI

OSTALI SEMINARSKI RADOVI - KNJIŽEVNOST | JEZIK -

Alternacija suglasnika u srpskome jeziku-seminarski rad Alan Ford i kulturološki kontekst-seminarski rad Analiza dela “Hamlet”- seminarski rad Analiza “Hamleta”-seminarski rad Analiza pesme “Dioba Jakšića”-seminarski rad Analiza pesme “Smrt majke Jugovića”-seminarski rad Analiza pesme „Banović Strahinja“- seminarski rad Analiza dela “Nečista krv”-seminarski rad Antun Branko Šimić-seminarski rad Antun Branko Šimić “Preobraženja”-seminarski rad Antigona-seminarski rad Antun Šoljan “Kratki izlet”-seminarski rad Andrićeve pripovetke-seminarski rad „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Italo Kalvino-seminarski rad August Šenoa “Seljačka buna”-seminarski rad August Šenoa “Zlatarevo zlato”-seminarski rad August Šenoa “Prijan Lovro”-seminarski rad Alisa u zemlji čuda-seminarski rad 20 000 milja pod morem-seminarski rad Bijeli anđeo - Ćamil Sijarić-seminarski rad Branko Radičević - poezija-seminarski rad “Balkanski Špijun” Dušan Kovačević- seminarski rad Bilingvizam-seminarski rad “Bijeg” Milutin Cihlar Nehajev-seminarski rad Blugakovljev Majstor i Margarita- seminarski rad “Bogorodična crkva u Parizu”Viktor Igo -seminarski rad Bodler-seminarski rad Branko Ćopić „Bašta sljezove boje“-seminarski rad Civilizacijski okvir italijanskog jezika-seminarski rad “Crveno i crno” Stendal-seminarski rad Ćopićeva poezija za decu-seminarski rad Dečja književnost- seminarski rad Dante Aligijeri-seminarski rad Dante Alighieri "Božanstvena komedija"-seminarski rad Dante Alighieri - O božanstvenoj komediji-seminarski rad Djelo Marina Držića i njegovi izvori-seminarski rad Doktor Faustus-seminarski rad Dositej Obradović-seminarski rad “Don Kihot”-seminarski rad Don Žuan - Žan Baptist Poklen Molijer-seminarski rad Dostojevski i revolucija-seminarski rad Drama dvadesetog veka-seminarski rad Džon Don-seminarski rad “Dubravka” Ivan Gundulić-seminarski rad “Dundo Maroje” Marin Držić-seminarski rad Eliotova poezija-seminarski rad “Ep o Gilagamešu”- seminarski rad Epilepsija i Dostojevski-seminarski rad ''Evgenije Onjegin'' - Puškin-seminarski rad “Faust” Gete- seminarski rad Fjodor Mihajlovič Dostojevski-seminarski rad Fjodor Mihajlovič Dostojevski “Zapisi iz mrtvog doma”-seminarski rad Franc Kafka-pripovetke-seminarski rad Franc Kafka “Preobražaj”-seminarski rad Frančesko Petrarka-seminarski rad Gete “Godine učenja Vilhelma Majstera”-seminarski rad Govor i pismo-seminarski rad Gotski roman-seminarski rad “Gorski vijenac” Petar II Petrović Njegoš- seminarski rad “Gospoda Glembajevi” Miroslav Krleža-seminarski rad Grafički “anglicizmi”-seminarski rad “Gospođa Bovary” Gustave Flaubert - seminarski rad “Hamlet” Vilijam Šekspir- seminarski rad Hasanaginica-seminarski rad Hljebnikov i Majakovski-pjesnici ruske avangarde-seminarski rad “Homo balcanicus, homo heroicus ”-seminarski rad Hrvatski jezik u 19. stoljeću-seminarski rad Hronotop romana „Proces“-seminarski rad „Hipnos“ Rada Drainca-seminarski rad Idiot i Braća Karamazovi-seminarski rad Interkulturalnost u romanima Meše Selimovića i Ive Andrića-seminarski rad Istočni diwan – Dževad Karahasan-seminarski rad “Ilijada i Odiseja” Homer- seminarski rad Imenice-seminarski rad Interpretacija basni i priča o životinjama-seminarski rad Istorija Narodne biblioteke u Beogradu u 19. veku-seminarski rad Istorija razvoja zemunske biblioteke-seminarski rad Jao... trista puta! Sava Mrkalj-seminarski rad Jezične djelatnosti: slušanje, govorenje, čitanje, pisanje-seminarski rad Jure Kaštelan -seminarski rad Jezična obilježja publicističkoga stila hrvatskog jezika-seminarski rad Kamijevi romani-seminarski rad ''Kad su cvetale tikve'' i ''Petrijin venac''- seminarski rad Kategorizacija lika Ahileja iz Homerovog epa Ilijada-seminarski rad “ Kći Lotršćaka” Marije Jurić Zagorke-seminarski rad Knjižničar – katalogizator u knjižnici-seminarski rad Knjižnice i obrazovanje-seminarski rad Književne aluzije u Loliti- seminarski rad Književnost 20. veka- seminarski rad Ko je maznuo moj sir? - seminarski rad “Koreni” Dobrica Ćosić - seminarski rad Komika u eruditnim komedijama Marina Držića-seminarski rad Kraljević Marko-seminarski rad “Kraljević Marko drugi put medju Srbima” Radoje Domanović-seminarski rad “Kralj Edip” Sofoklo-seminarski rad Lav Nikolajevič Tolstoj-seminarski rad Laza Kostić “Medju javom i med snom” i “Santa Maria della Salute”-seminarski rad Legenda o Velikom inkvizitoru-seminarski rad Lik Fatime u epu “Ženidba Smailagić Meha”-seminarski rad Lirska poezija (lirika)- seminarski rad “Lovac u žitu” Jerome David Salinger-seminarski rad Ljubav u Kavabatinim delima-seminarski rad Ljubav u djelima realizma-seminarski rad Ljubavno pjesništvo Disa i Sime Pandurovića-seminarski rad “Mali princ”-seminarski rad Mato Lovrak “Vlak u snijegu”-seminarski rad Makijaveli-seminarski rad Marketing u školskoj knjižnici-seminarski rad Meša Selimović “Derviš i smrt”-seminarski rad Metaforična i mitski gradjena poezija Branka Radičevića-seminarski rad “Metamorfoze” - Publije Ovidije Nason-seminarski rad “Medeja” Euripid-seminarski rad Mitološka bića kod Ivane Brlić Mažuranić i Tolkiena-seminarski rad Mit o Vragu-seminarski rad “Milan Narandžić” Jakov Ignjatović- seminarski rad Milan Dedinac-seminarski rad “Most na Žepi” Ivo Andrić- seminarski rad Motiv ponora u Pavličićevoj Rupi na nebu i Brešanovoj Vražjoj utrobi-seminarski rad “Na Drini ćuprija”-seminarski rad “Na Drini ćuprija”-vremena i ljudske sudbine vezane za most-seminarski rad Narodni, književni i standardni jezik-seminarski rad Niče i Dostojevski-seminarski rad Vuk Stefanović Karadžić-seminarski rad Vukov rad na sakupljanju pesama - seminarski rad "Čiča Gorio"-seminarski rad Tipološke karakteristike ruskog realizma-seminarski rad Olja Ivanjicki-seminarski rad “Okovani Prometej” Eshil-seminarski rad OSMAN - Ivan Gundulić-seminarski rad Jure Kaštelan-seminarski rad “Patnje mladog Werthera” Gete-seminarski rad Principi stvaranja nelogizma-seminarski rad Poezija za decu Duška Trifunovića-seminarski rad Poezija - Federico Garcia Lorca -seminarski rad “Pod drugim suncem”-seminarski rad “Portret umjetnika u mladosti”-seminarski rad “Pop Ćira i Pop Spira” Stevan Sremac - seminarski rad “Povratak Filipa Latinovića” Miroslav Krleža-seminarski rad “Priče iz davnine” Ivana Brlić Mažuranić-seminarski rad Pričanja Vuka Dojčevića-seminarski rad “Prokleta avlija” Ivo Andrić- seminarski rad „Reče mi jedan Čoek“ Matija Bećković- seminarski rad Stari uskrsni običaji-seminarski rad “Staklenko” Živka Jeličića-seminarski rad Semjuel Beket-seminarski rad Selo u poeziji sentimentalizma i romantizma-seminarski rad Semiotika Umberta Ecoa-seminarski rad Seobe Miloša Crnjanskog u svetlu snova Vuka Isakoviča-seminarski rad “Seobe” Miloš Crnjanski- seminarski rad Slovenofilstvo u Njegoševom djelu “Luča mikrokozma” - seminarski rad Simbolika imena u romanima Dostojevskog-seminarski rad Simbolika šume kroz tematske i intermedijalne veze-seminarski rad Strukturalizam Krste Papića u filmu Lisice i djela Frane Šimunovića-seminarski rad “Smrt Smail - age Čengica” Ivan Mažuranić- seminarski rad Srbi svi i svuda i Slovo o srpskom jeziku-paralele Srbi u Hazarskom rečniku- seminarski rad Srpska apokalipsa po Dostojevskom-seminarski rad “Stranac” Alber Kami - seminarski rad “Starac i more” Ernest Hemingvej-seminarski rad “Slika Doriana Greja”-seminarski rad Smjerovi istraživanja književnosti-seminarski rad Specifičnost dječje književnosti-seminarski rad Stilske figure-seminarski rad Spoznajni značaj Ničea-seminarski rad Spoznajni značaj Stuarta Milla-seminarski rad Sukob ljubavi i dužnosti u Kornejevom Sidu-seminarski rad Šekspir „Bogojavljenska noć”-seminarski rad Šekspir “Bura”-seminarski rad Šekspir “Kralj Lir” -seminarski rad Šekspir “Kako vam drago”-seminarski rad Šekspir “Magbet”-seminarski rad Šekspir „Otelo”-seminarski rad Šekspir “Romeo i Julijа ” - seminarski rad Šekspirove istorijske drame-seminarski rad „Tajanstveno ostrvo“- Žil Vern-seminarski rad TENA - Josip Kozarac-seminarski rad Tomas Man "Budenbrokovi"-seminarski rad Tomas Man “Čarobni breg”-seminarski rad “Ujka Vanja” - Antona Pavloviča Čehova- seminarski rad “U registraturi” Ante Kovačić-seminarski rad Vladimir Majakovski-seminarski rad Vijon-seminarski rad Volter-seminarski rad Zločin i kazna- F. M. Dostojevski-seminarski rad Značenje bajki-seminarski rad Još...

Esteticizam u romanu Oskara Vajlda
SLIKA DORIANA GREJA

Cilj ovoga rada jeste da pronađe i objasni ideje o umjetnosti koje su izražene u romanu Slika Doriana Greya i da analizira način na koji je Oskar Vajld umetnuo ideje esteticizma u tekst. Ono što je ideja vodilja ovoga rada i samoga romana jeste da na umjetnost treba gledati uvijek kao na nešto što je lijepo. Od umjetnosti ne treba očekivat da podučava svoju „publiku“ moralnim vrijednostima nit da dijeli lekcije. Same ideje se manifestuju u odabiru tematike romana i u izjavama i životu likova. Sam rad podijelit ću na tri segmenta, odnosno tri vrste umjetnosti: slikanje, glumu i književnost. Osim ova tri segmenta, bitno je i objasniti funkciju prologa u djelu.

Funkcija prologa

Prolog u romanu sadrži epigrame koji se tiču esteticizma. Budući da je viktorijansko doba nosilo duh umjetnosti koja je imala moralno-didaktičku svrhu, Vajld je ponudio nešto potpuno suprotno. Pisci iz viktorijanske ere, npr. Charles Dickens, željeli su poručiti i djelovati na one koji čitaju njihova djela. Odmah u samome prologu Vajld o tome kaže slijedeće:

Moralni život čovjekov pruža umjetniku glavnu građu, ali moral umjetnosti u biti je savršena primjena nesavršenih sredstava./ Umjetnosti je svrha da otkriva sebe, a pritaji umjetnika./ Umjetnik je stvaralac lijepoga.

U ovim rečenicama očigledno je da je po Vajldovom mišljenju svrha umjetnosti ljepota. Umjetničko djelo je samo lijepa stvar i ništa više od toga. Ono što nam Vajld poručuje na samome početku jeste da cijenimo njegovo djelo kao nešto lijepo i da ne pokušavamo izvući iz djela moralne lekcije.

Sva je umjetnost površina i simbol u isti mah. Umjetnik, koji ruje ispod površine, čini to na vlastitu pogibao.

I zaista sama priča o Dorijanu, dovodi nas do očajnog položaja zmije koja sama sebe jede, vrtimo se u krug razglabajući o jednakosti dobrog i ljepote, lošeg i ružnog, kada, se pokazalo koliko su ljudi povodljivi i skloni uživanju u površnoj ljepoti, ne želeći se, čak, nekada i svjesno upustiti u otkrivanje suštine. Takav krug čini i sam roman, ono što nam Vajld govori u prologu, tematikom svoga romana pobija, pa ponovo dolazi do zabune, jer je nemoguće ne izvući neku moralnu poruku iz djela. Poruku koja nas upozorava na površnost i na opasnost nesklada između tijela i duše. Ono što sigurno tjera čitatelje da uživaju u djelu je želja da vidimo Doriana, da ga predstavimo u svojoj imaginaciji.

Umjetnost slikanja

Postavlja se pitanje: zašto baš slika Doriana Greya, zašto ne opis, život Doriana Grey i sl. Poznato je da je i u nazivu Joyceovog Portreta umjetnika u mladosti stoji aluzija na Vajldovu Sliku. Slika/portret je način da se u vremenu uhvati jedan trenutak i da taj trenutak u sebi sadrži i prošlost i sadašnjost i budućnost, da se prema njoj ravna čovjekov lik i duh. U ovom slučaju, ono što je trebalo ostati u vječnosti, nije ostalo, već je Dorian, ostao vječito mlad.
Tri glavna lika Dorian, lord Henry Wotton i Basil Hallward imaju različita osjećanja prema slici. Dorian se, isprva, divi samome sebi i uviđa svoju ljepotu, a zatim pada u očaj nakon što mu lord Wotton ukaže kako mladost neće zauvijek trajati.

Da, gospodine Gray, bogovi vam bijahu naklonjeni. Ali što nam bogovi daju, brzo opet oduzimaju. Pred vama je samo nekoliko godina, kad možete uživati život, zbiljski, usrdno i dokraja. Ode li mladost, napustit će vas i ljepota, i onda ćete mahom osjetiti da je kraj vašim pobjedonosnim slavljima, ili da se morate zadovoljiti s onim beznačajnim pobjedama, što će u vašem sjećanju na prošlost biti gorče od porazâ. Svaki mjesec što se tâče u nepovrat, dovodi vas bliže nečemu strašnom. Vrijeme je ljubomorno na vas i zameće borbu za borbom s krinovima i ružama vaše ljepote. Ljudi se izmeću u nakazne lutke, muče ih sjećanja na strasti pred kojima su nekoć ustrašeno ustuknjivali, sjećanje na divna iskušenja davno prošlih dana, kada nisu imali odvažnosti da im se prepuste... Da, doći će dan kada će njegovo lice biti smežurano i izbrazdano borama, oči mutne i bezbojne, a dražesni njegov lik pogružen i grdoban. Grimiza će nestati s njegovim usana, zlato iščeznuti s njegove glave. Život koji bi imao da uobličuje njegovu dušu, iznakazit će mu tijelo. Postat će gadan, odvratan i nezgrapan.
Ove riječi gotovo da opisuju izgled slike kada je Dorian otkrije nakon godina iskvarenosti i duševnog propadanja:

Na podu ležaše mrtvo tijelo čovjeka u fraku, s nožem zabodenim u srce. Lice bijaše uvelo, puno bora i odvratno. I tek kad pogledaše u njegovo prstenje, oni ga prepoznaše.

Nakon što Dorian zaželi vječnu ljepotu, slika postaje ogledalo njegove duše. Ona mu pokazuje ko je zapravo on. Ovaj detalj funkcioniše alegorijski, jer sada umjetničko djelo upućuje na pravu stvarnost, dok je laž vani u prelijepom ruhu. Znači li to da se lijepog treba bojati? I ako se bojimo, da li to znači da smo ljepoti zašli ispod površine ili se sve svodi na plošnost življenja i ponašanja, gdje svi u strahu žive jednu veliku laž. Najbolji primjer zato su filmske zvijezde, odnosno kult stvaranja imidža, a šta je imidž (image ) drugo nego predstava, a predstava se javlja u slikama. I lord Wotton stvara od sebe sliku, međutim, iako samo na momente, slika pravog Wottona, porodičnog čovjeka, licemjera, kukavice izlazi na vidjelo. Dorian se ne razlikuje od drugih u željama, on se samo razlikuje po tome što je uspio u svojoj namjeri.
Za Basila, potret pokazuje njegovu dušu i stoga on isprva i ne želi da ga predstavi javnosti. Basilovo insistiranje na činjenici da je sebe unio u sliku za esteticizam predstavlja prvu grešku, jer time kreator ne dopušta autonomiju svome djelu.
Sama slika nije opisana u detalje, već o njoj saznajemo putem reakcija tri lika. Basilovu saznajemo na samome početku.
Slikar promatraše dražesni i umilni lik, što se tako divno odražavao u njegovoj umjetnosti, pa mu radostan smiješak zatitra na licu i kao da se tamo ugnijezdi. No onda se ovaj mahom trže i, stišćući oči, uze pritiskati očne kapke, kao da se boji da se ne prene iz toga čudnog sna; bijaše da ga želi zadržati u svojoj svijesti.
Bez sumnje slika je lijepa, Dorian je lijep i svima je pružila zadovoljstvo dok su je gledali.
Tri lika u romanu predstavljaju tri činioca u razvoju djela: autor (Basil), model (Dorian) i publika (Wotton). Zapitamo se: kome djelo, zaista, pripada? Henrijeve riječi su te koje su prouzrokovale određeni izraz na licu kod Doriana koji je pomogao da Basil završi sliku. Doarian je posudio svoj lik, Basil svoj talenat. Basil smatra da slika pripada Dorianu.

— Ako je date bilo kome, a ne meni, nikad vam to neću oprostiti, Basile — povika Dorian Gray. — I nikome neću dopustiti da me naziva ludim dječakom.
— Pa znate i sami, Doriane, da je slika vaša. Dao sam je vama još prije nego sam je naslikao.

Problem nastaje kada Dorian postane sve troje i stvaralac/rušilac i model i publika. Prvi stupanj ka njegovoj propasti se desio kada je pogledao sebe i predvidio budućnost. Drugi stupanj- kada je poželio da bude u djelu i da djelo bude u njemu, a treći kada je djelovanjem svoje duše postao onaj koji oblikuje.

Umijetnost glume

Jedini lik koji nas uvodi u svijet glume je lik Sybil Vayne. Teatar u djelu nije zastupljen samo kao kratko spominjanje, već je integriran u strukturu djela. Opis prostorije na početku romana podsjeća kao na opis pozornice gdje se odvija radnja.

Atelijer bijaše sav prožet teškim mirisom ruža, a kad bi ljetni povjetarac pokrenuo drveće u vrtu, kroz vrata bi se širio mîr jorgovana ili još nježnijo miomir ružičasto rascvala trnova gloga. Ležeći na divanu od perzijskih bisaga i pušeći kao obično bezbroj cigareta, lord Henry Wotton mogao je iz svoga kuta upravo još nazreti treperavi sjaj medenožutih i medenoslatkih cvjetova zanovijeti, kojoj uzdrhtale grane kao da su jedva nosile teret svoje rasplamsane ljepote; a na mahove prhnule bi po dugim zastorima od sirove svile, kojima su veliki prozori bili zastrti, fantastične sjenke pticâ u letu, i to bi lepetanje za trenutak ostvarilo neki japanski ugođaj, pa bi ga podsjetilo na one blijede poput jantara žute slikare u Tokiju, koji posredstvom neke izvještačeno ukočene umjetnosti nastoje da u čovjeku pobude osjećaj brzine i pokretljivosti. Uslijed prigušena zuja pčela, promičući kroz visoku nepokošenu travu ili kružeći jednolično uporno oko oprašenih zlatnih čaščica nasumce izrasla kozinca, tišina kao da je bivala još tjeskobnijom. Potmulo brujanje Londona biješe nalik na daleko orguljanje u dubokom basu.
Nasred sobe, na uspravno namještenu slikarskom stalku, stajaše slika neobično lijepa mladića, u naravnoj veličini, a malo podalje, sučelice slici, sjedio slikar Basil Hallward, koji je prije nekoliko godina naprečac bio nestao, te je njegovo iščeznuće silno odjeknulo i izazvalo kojekakva nagađanja.

Tekst nam govori o poziciji likova, Basila i Henrya i št aoni rade. Nakon ovog iscrpnog opisa slijedi dijalog. Ne dobivamo mogo inforrmacija o tome šta likovi misle ili osjećaju osim jednog kratke rečenice koja se također odnosi na seting. Likove upoznajemo uglavnom kropz dijalog. Oni dijelovi u kojima se dijeli mišljenje likova lahko bi se mogli pretočiti u monolog.
Jedan od likova, lord Wotton, već izvodi duže monologe. Često je vispren i satiričan u svojim komentarima. Njegovi komentari su poslovičnog karaktera, izdvojivi su iz cjelini i predstavljaju zaokružene misli.
Što se tiče Sibyl, jedinog profesionalnog glumca, postavlja se pitanje zašto je njezina gluma odjednom tako loša. Odgovor je jednostavan: jer je dosada glumila emocije, ali nakon što je postala „zagađena“ pravim, njezina gluma više nije imala isti sjaj. Međutim, čini se da je, možda, za Doriana pojam glume predstavljalo neprirodno i izvještačeno ponašanje, jer suditi prema onome čemu nas on izvještava ne smijemo. Dorian nije bio zaljubljen u pravu Sybil, već u njezinu sliku, kada je ona postala realnost, on je izgubio interes u za nju. Njegova želja za vještačkim mjeri se sa onom koju ima pripovjedač u Potrazi za izgubljenim vremenom, Marcela Prousta, kada ugleda Gilbert i umisli da su joj oči plave umjesto crne. Sybilin posljednji potez je bio ponovni povratak estetici, kada se, bacajući se u rijeku pretvorila u mučenički simbol, podsjećajući na Ofeliju.

Književna umjetnost

Književnost je treća forma kroz koju se provlači rasprava o umjetnosti i esteticizmu. Slučaj žute knjige najbolje opisuje utjecaj književnosti i umjetnosti općenito na ljude. Dorian poveden fikcijom kao i Madam Bovari ili Don Kihot, zalazi u opasna polja koja u pravom životu ne postoje bez velike cijene. Same knjige nisu one koje podvode prema Vajldu jer i one potječu od ljudi tako da one samo reflektuju stanje društva u kojem se živi.

Nema moralnih ili nemoralnih knjiga. Ima samo dobro ili loše pisanih knjiga, i to je sve.

Naročito značajna, žuta knjiga je i detaljno opisana:

Pogled mu pade na žutu knjigu koju mu lord Henry bješe poslao. Kakva li je to knjiga? Priđe osmerokutnom orijentalnom taburetu, što bijaše sedefom ukrašen i što ga je odvajkada podsjećao na rad nekih čudesnih egipatskih pčela koje ćelije svoga sâta izrañuju od srebra, dohvati svezak, zavali se u naslonjač te uzme prelistavati knjigu. Do malo vremena sav se zadube u čitanje. Bješe to najčudnovatija knjiga koju je ikad imao u rukama. I njemu bî kao da svi grijesi svijeta prolaze pokraj njega, nijemo kao povorka u pantomimi, a svi krasni, u skupocjenu ruhu, praćeni svirkom milozvučnih frula. Stvari koje je tek nejasno naslućivao, mahom otkriše svoju stvarnost. Stvari o kojima nikad ni sanjao nije, malo po malo iskrsavahu pred njegovim očima. Bijaše to roman bez stvarnoga sadržaja, s jednim jedinim licem, zapravo psihološka studija o nekom mladom Parižaninu, koji je za cijelog svog života kušao da u devetnaestom stoljeću ostvari sve strasti i životne nazore svih minulih stoljeća, izuzevši njegovo, i da, tako reći, u sebi sažme sva ona duševna raspoloženja kroz koja je ljudski duh bilo kad prolazio; a mladić je uz to volio i sva ona izvještačena odricanja, što su ih ljudi, u svojoj gluposti, okrstili vrlinama, kao što je volio i sva ona buntovna buknuća prirode, što ih mudri ljudi još dan-danji nazivaju grijesima. Knjiga bijaše pisana onim čudnovatim, kitnjastim stilom, koji je svojstven radovima nekolicine sjajnih umjetnika iz francuske škole simbolista, stilom jasnim i maglovitim u isti mah, punim argotâ i arhaizama, tehničkih izraza i biranih parafraza.Bilo je tu metafora,neobičnih poput orhideja, a isto toliko suptilnih po šarolikosti svoga izričaja. Život čulâ bijaše opisan izrazima filozofa-mističara. Ponekad nije pravo znao da li čita o vjerskim ekstazama nekog srednjovjekovnog sveca ili o bolešljivo-preosjetljivim ispovijedima kakva moderna grešnika. Knjiga doista otrovna. Teški miris tamjana kao da je provijavao iz te knjige da bi ga omamio i smutio. Već sama modulacija rečenica, umjetnički usklađena jednolikost njihove zvučnosti, premda su bile prepune kompliciranih refrena i majstorski izvedenih da capo, izazivahu u mladićevu duhu, kod svakog daljeg poglavlja, neku sanjalačku zanesenost, neko bolešljivo snatrenje, te nije ni primijetio kako se gasi dan i sjene sve jače osvajaju sve oko njega.

Vajld, opisuje čovjeka toga doba, opisuje građanina, aristokrata. Iskrvarenost, donekle romantičarska, ali nipošto čisto romantičarska jer nema u sebi prave pobune niti boli. Način života koji je odabrao lik u knjizi na kraju rezltira gotovo glupošću, nikakvim uzvišenim osjećanjem i beznađem. Sam Dorian pokazao se kao žrtva koji se nije mogao samo diviti djelu. već je htio biti u njemu, i još jednom prodrijeti u laž, živjeti ono što samo papir trpi. I to jeste ustvari suština romana, papir i riječ sve mogu podnijeti, ali čovjekova duša i tijelo su potrošna i podložna roba, koja služi samo za kratkotrajnu upotrebu pri stvaranju vječnosti.

Literatura