Pojam religije

Postanak religije

Religija je povijesna i društvena pojava. Šta to znači? U nauci se susreću dva shvaćanja o karakteru religije: a. Shvaćanje da je religija urođena čovjeku i b. Shvaćanje da je ona postala na određenom stupnju društvenog razvitka, to jest da je ona historijska pojava. Drugo shvaćanje je, uglavnom, sasvim potisnulo prvo. Misao da u prvom stadiju pretklasnih društava ne može biti govora o postojanju religije ističu mnogi mislioci. Tako, na primjer, njemački teoretičar Eildermann piše: «Dalje, grupe dolaze do predpostavke, koja nam isto tako izgleda ispravna, da je, naime, čovječanstvo u početku bilo bez religije... Postanak religije vodi, naime u prahistorijske periode koji idu u prošlost još niže od stupnja na kome stoje danas najniži narodi, i čiji se odnosi mogu samo donekle rekonstruirati pomoću postojećeg etnogeografskog i prethistorijskog materijala». Na bazi dosadašnjih ispitivanja raznih etnologa, historičara religije, pretpostavlja se da na najnižem stupnju prvobitnih zajednica, tj. na najnižem stupnju divljaštva, čovjek nije znao za religiozna predodžbe. To je bilo doba kada su ljudi po načinu života bili vrlo bliski životinjama. Na tako niskom stupnju razvitka svijest ljudi je bila suviše nerazvijena da bi mogla shvaćati odnose u hordi i odnose prema prirodi; ljudski duh još nije bio toliko kreativan da stvarni svijet održava u vidu sistema predodžaba i pogleda, čovjek još nije mogao izgrađivati posebnu ideologiju, tek na višem stupnju razvitka (pretpostavlja se negdje na prijelazu iz nižeg u srednji sloj divljaštva) čovjek je razvio mozak i svijest dotle da je mogao u vlastitoj glavi izgrađivati odrešeni sisem predodžaba, koje su, sigurni, dugo vremena imale konkretno-čulni, a na apstraktno-pojmovni karakter, te da time stvori ideologiju koju mi zovemo religijom.
Kao historijska pojava religija je društvena pojava, društveni proizvod. Kako shvatiti tu tvrdnju? Kao što usamljeni pojedinac nije razvijao proizvodnju u toku povijesti, tako isto usamljeni pojedinac ne bi nikada bio u stanju razviti govor i duhovnu nadgradnju, a u njezinu sklopu i religiju. Zajednički život ljudi u procesu kolektivne proizvodnje stvorio je potrebu ljudi za međusobnim općenjem i razmjenom misli i potrebne uvjete i mogućnost rađanja misli i govora. Tvrdnja da je religija društveni proizvod sadrži dva glavna elementa: prvo, da je čovjek samo u zajednici, samo kao društveno biće mogao u procesu proizvodnje razviti svoju svijest, a time i religioznu svijest i, drugo, da religiozna svijest održava u glavama pojedinaca ljudi društveni život ljudi u njegovoj sveukupnosti, to jest međusobni odnos ljudi prema prirodi. Posmatrajući sa tog gledišta pitanje religije, lako možemo uvidjeti netočnost shvaćanja da je religija plod razmišljanja pojedinca. Ni prvobitnu religiju ni kasnije njene oblike nije ostvario ni ovaj ni onaj šaman, potok, itd., već je, naprotiv, svaka konkretna forma religija plod društvene zajednice i uvjetovana određenim stupnjem razvitka proizvodnih snaga, karakterom socijalnih institucija i psihologijom zajednice. Pojedini ljudi, samo fiksiraju, formuliraju misli, osjećanja i čine određene generalizacije u određenoj epohi. Prihvaćanje stava da je religija historijska kategorija dovodi do pitanja analize korijena iz kojih niče religiozna ljudska svijst. Dvije su strane toga pitanja

a. Korijeni nastanka prvobitne religije i

b. Uzroci procesa promjene religioznih predodžaba u toku povijesti.

Postoje vrlo različita shvaćanja o tome koje elemente treba uzeti kao bitne za rješavanje prvobitnih religioznih predodžaba. U skladu s tim postoje i mnogobrojne teorije. Jedni uzimaju kao odlučujuće psihološke elemente ( čuđenje, snove, priviđenja itd. ), drugi kombinaciju biološko – psihičkih elemenata ( bolest, strah, smrt itd. ), treći filozofska razmišljanja o raznim pojavama života i smrti, četvrti socijalne suprotnosti u sklopu rodovskih organizacija, peti čovjekovo ne poznavanje prirodnih pojava i sila, šesti nemoć čovjeka pred prirodnim silama i njegovu ovisnost o njima itd. Sve te teorije iznose elemente koji bez sumnje sudjeluju u stvaranju religioznih predodžaba, ali ni ti elementi uzeti pojedinačno, niti u svojoj cjelini još ne mogu objasniti nužnost nastanka religije. Mnogi označeni elementi nisu oni posljednji uzroci, već ovise o određenom stupnju razvitka proizvodnih snaga. Čovjek postupno razvija poznavanje prirode putem oruđa kojim prodire u prirodu, tj. putem svoje radne prakse. Isto tako, čovjekova nemoć prema silama prirode i njegova ovisnost o tim silama uglavnom zavise od toga u kojem stupnju je čovjek razvio svoje proizvodne snage, do kojeg stupnja je razvio tehniku. Dvije su bitne pretpostavke potrebno za pravilno shvaćanje prvih korijena religije: a. Uzimanje svih spomenutih elemenata u njigovu jedinstvenu i b. Povezivanje svih tih elemenata s njihovom osnovom, s njihovim razlogom i uzrokom u krajnjoj instanci, to jest krajnjim siromaštvom proizvodnih snaga, nerazvijenim stupnjem radno-tehničkih oruđa. Tek na toj negativnoj ekonomskoj osnovi može se objasniti zašto čovjek nije mogao objasniti pojave oko sebe zašto je bio u zavisnosti, zašto je osjećao zavisnost i strah i zašto su pri takvom stanju ljudi nužno morali zemaljske sile odražavati fantastično, to jest tako da su pored stvarnog objektivnog svijeta stvarali u mašti druge nepoznate sile. Podvostručivši tako u svojim glavama svijest, ljudi su stvorili i razne obrede kojim asu nastojali da te nepoznate tajne sile fantastičnog svijeta umilostive, pridobiju za sebe. A time je bio stvoren onaj kompleks osjećanje, predodžaba i kultova koje daje posebni ideološki oblik – religiju.

Zašto se zanimati za druge religije?

Hiljadama godina čovječanstvo je imalo duhovnu potrebu i čežnju. Čovjek je živio sa svojim nevoljama i tegobama, sa svojim nedoumicama i pitanjima, uključujući i enigmu smrti. Vjerske osjećaje izražavao je na mnogo različitih načina obraćajući se bogovima tražeći blagoslovlje i utjehu. S druge strane postoje milioni ljudi koji ne ispovijedaju nijednu religiju niti bilo kakvo vjerovanje u nekog boga. Oni su ateisti. Drugi, agnostici, vjeruju da je bog nepoznat i da se najvjerovatnije ne može upoznati. Iako to sasvim sigurno ne znači da ti ljudi nemaju principa ili etike. Isto kao što činjenica da neko ispovijeda religiju ne znači da je religiozan. Međutim, ako neko prihvati religiju kao odanost nekom principu, strogu predanost ili vjernost, savjesnot, bogožu naklonost ili privrženost, tada većina ljudi, uključujući ateiste i agnostike, ipak u svom životu pokazuje neki oblik religioznosti.
Pored toliko različitih načina izražavanja religije koji su se razvijali širom svijeta u toku 6000 godina, razumijevanje onog što drugi vjeruju i poznavanje porijekla njihovih vjerovanja, stvar je edukacije širokih pogleda. Stoga proučavanjem različitih religija pojedinac ne postaje automatski nevjeran svojoj vlastitoj vjeri, nego je umjesto toga produbljujue. Spoznaja vodi do razumijevanja, a razumijevanje do tolerancije među ljudima različitih pogleda. Dakle, obostrano razumijevanje tuđih pogleda može dovesti do smislenog komuniciranja i ophođenja među ljudima različitih vjera. Ona, također, može raspršiti mržnju utemeljenu na vjerskim razlikama. Istina je da ljudi mogu imati snažna neslaganja po pitanju svojih religijskih vjerovanja, ali neosnovano je mrziti neku osobu zato što ona zastupa drugačije gledište. Sada ćemo se prisjetiti nekih raznolikosti kako bismo vidjeli kako to religija utiče na živote miliona ljudi.
U hinduističkim zemljama možemo vidjeti kako ljudi vrše ceremoniju u kojoj ponekad na žrtvu bogovima prinose kokosove orahe, cvijeće i jabuke. Sveštenik će na čelima vjernika, pigmentom crvene ili žute boje, nacrtati tačku, a milioni ljudi će svake godine pohrliti na rijeku Gang da bi se obredno očistili u njenim vodama.
U katoličkim zemljama vidjet ćeš ljude koji se mole u crkvama i katedralama dok drže raspelo ili krunicu.
Protestantske zemlje obiluju kapelama i crkvama te nedjeljom obično oblače svoju najbolju odjeću i okupljaju se da bi pjevali crkvene pjesme i slušali propovijedi. Njihovi sveštenici obično nose crnu odjeću i karakterističan sveštenički ovratnik.
U islamskim zemljama možeš čuti glas mujezina, muslimanskih pozivara, koji pozivaju s minareta pet puta na dan okupljajući vjernike na namaz ili obrednu molitvu. Muslimani Kur'an smatraju islamskom svetom knjigom. Prema islamskom vjerovanju objavio ju je Bog i po anđelu Đibrilu dao poslaniku Muhamedu u VIII stoljeću naše ere.
U mnogim budističkim zemljama na budističke monarhe koji se na ulicama mogu vidjeti u haljinama od šaprana crne ili crvene boje, gleda se kao na simbol bogožnosti.
I na kraju da zaključimo da niko ne može razumjeti čovječanstvo ako ne razumije njegove vjere. Religija prožima ljudski život od najranijih vremena.

Značenje riječi religija

Latinski glagol RELIGARE složenica je od RE – LIGARE što znači «ponovo povezati» i od njega je izvedena riječ religija koja ima mnogo značenja. Na prvom mjestu ona označava sistem vjerovanja koja uzrok, narav, poredak i svrhu svega što postoji izvode iz nekog nadljudskog i nadnaravnog bića odnosno jednog ili više bogova. S tim su vjerovanjima u pravilu povezani obredi te osobito etička i druga ponašanja odnosno propisi o tome što, kada i kome treba činiti ili nečiniti.
Riječ religija odnosi se na način života ili uvjerenje koje proizilazi iz čovjekova odnosa prema Bogu ili bogovima. Religija je skup vjerovanja koje poštuju pripadnici jedne zajednice za koje su karakteristični postojanje simbola koji se prihvataju sa osjećanjem strahopoštovanja ili divljenja kao i rituali u kojima vjernici učestvuju.
U svijetu postoji mnoštvo različitih religija iako se one razlikuju po svojim temeljnim učenjima shvaćanja Boga ili bogova, te obredima i propisima, sve one imaju nekoliko temeljnih zajedničkih crta koji nam omogućavaju da otkrijemo njihovu zajedničku srž i bit.
Razvojem nauke osobito društvenih u XIX i XX stoljeću razvila su se i mnoga učenja o postanku i biti religija, pa danas raspolažemo teorijama i definicijama religije koje polaze od socioloških, antropoloških, psiholoških stajališta.

Različiti aspekti proučavanja religije

Već smo rekli da su se u XIX i XX stoljeću, pojavom i razvojem osobito društvenih nauka, razvila mnoga učenja o postanku i biti religija, zbog čega danas raspolažemo i različitim aspektima njenog proučavanja od kojih ćemo neka i objasniti.
Istoričari opisuju religiju na osnovi događaja koji proizilaze iz vjerovanja.
Teolozi se bave samim sadržajem vjerovanja, pitanjima jesu li ona istinita ili lažna, te kako ih ljudi prihvataju. Proučavanje vlastite religije nazivamo teologijom. Teološko znanje se primjenjujue i u svakodnevnom ponašanju ljudi – u etici, u posebnim obredima, u bogoslužju, liturgijji.
Sociolozi naglašavaju društveni vid religijskih ideja. Religija je dogovoreni pogled na svijet i pojedincu daje osjećaj smisla i svrhe života.
Antropolozi opisuju vjerovanja i vjerske prakse koje zatiču u živim zajednicama. Religija združuje ljude u zajedničkom iskustvu i tumačenju života. Ona proučava ljudsko pnašanje; s toga i religiju kao ponašanje koje se može posmatrati kao i svaka druga ljudska djelatnost.
Evolucionisti, osobito naučnici, poput Taylora, Treizera, Robertsona, Smitha,..., pokušavaju utvrditi razdoblja kroz koja je čovječanstvo prošlo i odrediti vjerovanja za svako pojedino područje.
Psiholozi su u XX stoljeću ljudsku dušu učinili posebnim predmetom svojih proučavanja. Sigmund Freud je želio dokazati da je pokretačka snaga ljudskog duha libido, nekakva spoljna energija i da pojam Boga izvire iz odnosa djeteta prema njegovom ljudskom ocu.
Funkcionalizam se bavi funkcijom koju religija vrši u pojedinom društvu. Branislav Marinovski je vjerovao da u kulturi postoje znakovi koji se mogu primijeniti i na religiju. Biološke potrebe pojedinca za hranom, stanovanjem, spolnošću i sigurnošću mogu se shvatiti i kao društvene potrebe koje ljudi zajednički zadovoljavaju kroz ekonomske, političke, rodbinske institucije.
Religija je uz magiju predstavljala osnovnu snagu društva jer je bila odgovor na ljusku želju za opstankom. Magija koja se provodila protiv prirodnih nesreća značila je psihološku podršku ljudima u strahu.

Dokazi o postojanju religije u predhistoriji

Predpoviješću se naziva ono razdoblje čovječanstva u kome nije bilo poznato pismo te prema tome nije bilo zapisa o vjerovanjima, mitovima, obredima i sl. Era pismenosti u starom svijetu je počela 3000 g.p.n.e. a sa njom i era velikih drevnih civilizacija i visokih kultura u gradovima, smještenih u blizini rijeka. Najstarije civilizacije javile su se na području bliskog istoka u Egiptu i Mesopotamiji, te u Kini i Sjevernoj Americi. Religije koje su se javile prije 3000 g.p.n.e. nazivaju se predpovijesne religije. Pronađeni materijalni tragovi iz života predpovijesnog čovjeka ne mogu ponuditi neke preciznije zaključke o tome u šta su ljudi tada vjerovali i šta su mislili, ali se sa velikom dozom sigurnosti može prepostaviti da su neki od otkrivenih predmeta imali veze sa religijom. Za ovu vrstu istraživanja bile su od velike važnosti iskopine grobnica sa pronađenim predmetima u njima, žrtveni darovi, prikazi božanstva, duhova i obrednih likova po stijenama, te ostaci građevina, hramova, oltara, itd.
Paleolitski čovjek nije posjedovao razvijeniju svijest, svoju religioznost mogao je izražavati samo usmeno ponavljanjem magijskih riječi i oponašanjem u ritualima.
Među arheološkim nalazima koji relativno uvjerljivo sugerišu postojanje religijskih predodžbi, u predpovijesnom razdoblju ističu se mnogi kipići «Venera» iz razdoblja mlađeg paleolita, nađeni na mnogim mjestima od Francuske do Sibira. Na ovim ženskim figuricama izrađenim od slonovače, kostiju ili kamena, potupno su zanemarena lica, ruke i stopala, a istaknuti su dijelovi tijela povezani sa rađanjem i plodnosti (grudi, bokovi, zadnjica, spolni organi). Naglašena simbolika plodnosti govori da su Venere bile prikaz boginja plodnosti, pa čak možda i prebivališta viših bića koja su imala funkcije zaštite ili pomoći.
Osim ženskog kipa božice plodnosti, najčešći idol je bik sa ljudskom glavom, također simbol plodnosti. Njegov kult je bio rasprostranjen osobito u sredozemlju i na području istoka. U Zaratustrinoj religiji obožava se nadnaravni gospodar bikova, drevna božanstva Babilona i stare Grčke. Baal i Dionis također su povezana sa bikom, a u religiji mitrizma koja je bila proširena i na današnjem području BiH mitra je prikazan kako ubija bika da bi podmladio svijet.

Teorije o porijeklu religije

Proučavanje porijekla i razvitka religije je relativno novo područje. Stoljećima su ljudi prihvatali vjersku tradiciju u kojoj su rođeni i u kojoj su odgajani. Većina je bila zadovoljna objašnjenjima koja su im pružali njihovi preci, smatrajući da njihova religija predstavlja istinu. Rijetko je kad postojao niki razlog da se pita bilo što, a nije postojala niti potreba da se isražuje kako su, kada ili zašto stvari započele. U stvari, stoljećima je uz ograničena komunikacijska sredstva bilo malo ljudi koji su bili svjesni da uopšte postoje drugi religijski sistemi. Međutim, tokom XIX stoljeća slika se počela mijenjati. Pojava naučnog istraživanja i teorija evolucije postakle su mnoge da religiju dovedu u pitanje tako što će se baviti njenim porijeklom. Neki su se naučnici pokrenuli ostacima ranih civilizacija ili udaljenim krajevima svijeta gdje ljudi još uvijek žive u primitivnim društvima. Na njih su nastojali primijeniti metode psihologije, sociologije, antropologije, nadajući se da će otkriti ključ za to kako se religija pojavljuje i zašto.
Tako je iznenada na scenu izbilo mnogo teorija među kojima i animizam, teorija koju je izložio engleski antropolog Edward Taylor. On je ukazao na to da su doživljaji kao što su vizije, snovi, halucinacije, bezživotnost leševa, naveli primitivni narod na zaključak da u tijelu živi duša (latinski ANIMA), budući da su ljudi često sanjali svoje preminule i voljene kaže ta teorija. Oni su pretpostavljali da duša nastavlja živjeti nakon smrti, da napušta tijelo i nastavlja živjeti u drveću, stijenama, rijekama. Konačno se pokoljnike i predmete za koje se smatralo da duše stanuju u njima počelo obožavati kao bogove.
Jedan drugi engleski antropolog Robert Marett govorio je o animatizmu. On je zaključio kako je primitivni narod umjesto da je imao predodžbu osobne duše, vjerovao da postoji neosobna sila ili nadnaravna snaga koja oživljuje sve. To je vjerovanje u čovjeku izazvalo osjećaj strahopoštovanja i bojazi pto je postalo temeljem njegove primitivne religije.
James Frasier, Škotlanđanin, govorio je o tome da je čovjek najprije pokušao upravljati svojim životom i svojim okolinom oponašajući ono što je vidio u prirodi. Npr. mislio je da može dozvati kišu prskajući vodu po tlu uz bubnjanje koje je zvučalo poput grmljavine ili da može nauditi svom neprijatelju ubadajući igle u lutku sa njegovim likom. To je dovelo do rituala i magičnih predmeta i formula u mnogim područjima života.
Austrijski psihoanalitičar Sigmund Freud nastanak religije pripisivao je strahu od očeve figure. Tumačio je da je u primitivnom društvu otac dominirao klanom. Sinovi koji su oca i mrzili i divili mu se pobunili su se i ubila su ga. Da bi stekli očevu moć tvrdio je Freud oni su kao kanibalistički divljaci pojeli svoju žrtvu. Kasnije su zbog grižnje savjesti izumili rituale i obrede da bi okajali svoj postupak. Po Freudovoj teoriji očeva figura postala je Bogom. Rituali i obredi postali su prvobitnom religijom, a jedenje ubijenog oca pretvorilo se u pričest koja se i danas praktikuje u mnogim religijama.
Istoričar Max Miller tvrdi da je čovjek sile prirode imaju ljudske osobine, dobru i lošu ćud, zbog čega ih je transformisao u božanstva koja je potom počeo obožavati.
Njemački filozof Rudolf Otto tumačio je kako religija počinje sa osjećanjem «numinoznog», tj. tajanstvenog «drugog» božanstva. Svijest o svetosti i misterioznosti u duši je religioznog iskustva i nalazi se u osnovi svih religija. Sveta je istina, dobrota i ljepota koje čine osnovne i univerzalne aspekte ljudskog bića.

Podjela religija

Raznolikost religija potiče od pokušaja da bi svrstao prema karakteristikama na jednobožačke i višebožačke odnosno na politeizam i monoteizam, premda postoje religije koje poput budizma ne poznaju nikakvog osobno Boga. Religije mogu biti i objavljene odnosno mogu biti utemeljene na riječima koje je Bog izravno ili češće preko poslanika, proroka, anđela, objavio ljudima, a mogu biti i bez objave. Moguće su i druge podjele kao npr. po funkcijama svešteništva, obredima, shvaćanjima o postanku i sudbini svijeta i sl.
Kada je riječ o osobnoj religioznosti smatra se da osobito u civilizacijskom okruženju velikih monoteističkih religija postoje oni koji kao vjernici prihvataju religijski nauk u cjelini, ali i oni koji ga prihvataju uvjetno ili ga odbacuju među onima koji uvjetno prihvataju religiju, jesu ateisti koji smatraju da je Bog stvorio svijet, ali njime ne upravlja, te agnostici koji smatraju da Bog postoji, ali da je čovjeku nespoznativ. Ateisti su pak ljudi koji odbacuju postojanje Boga i religiju smatraju zabludom, jer njeno porijeklo vide u čovjeku, u njegovim strahovima i neznanju.
Najčešća podjela religija je podjela na prirodne i objavljene religije. Prirodne religije su one koje nastaju prirodnim putem, neposrednim dodirom pojedinaca i društvenih grupa, sa prirodnim i društvenim karakteristikama bez određenih posrednika kao što su proroci. Za njih je karakteristično da su spontano nastale te tako u njih spadaju animizam i totemizam. Animizam (anima – duša; anima – duh) je vjerovanje da u svijetu postoje duhovi koji upravljaju stvarima i događajima. Svaka stvar ima svog duha koji u njoj stanuje i njome upravlja. Također, vjeruje se da i čovjek ima dušu koja se razlikuje od tijela i koja može da živi nakon tjelesne smrti.
Totemizam je vjerovanje prema kojem u biljkama i životinjama boravi duh umrlih predaka, te se za njih vjeruje da su od posebnog značaja za rod ili pleme odnosno za određenu etničku zajednicu. Totem simbolički izražava moć nadprirodnih sila koje štite tu etničku zajednicu. Prema totemu čovjek izražava određeno poštovanje i idolopoklonstvo.
Objavljene religije su religije čiji se nastanak povezuje sa prorocima preko kojih božanstvo ili Bog objavljuje religiju. To su: jevrejska – židovstvo ili judaizam: Mojsije; kršćanska: Isus; islam: Muhamed a.s. Također svaka ima svoju svetu knjigu: Tora, Stari Zavjet – Novi Zavjet i Kur'an.
1. Zapadne religije – judaizam, krišćanstvo sa katoličanstvom i pravoslavljem i islam.
2. Istočne religije – budizam, hinduizam, taoizam, konfučijanstvo, braminizam, šintoizam, zenduizam, itd.

Politeizam

Politeizam je riječ nastala od grčke riječi poly = više i teizam, grčki teos = Bog. Prema tome politeizam je mnogoboštvo ili vjerovanje u više bogova. Politeizam ima različite pojavne oblike i varira od kulture do kulture a zajednička im je karakteristika postojanje više bogova.
Geografska rascjepljenost teritorija jedan je od uzroka vjerovanja u razna božanstva. Tako je svaki od bogova imao neko područje kojim je vladao ili područje na je kojem je zaštitnik. Postojali su bogovi raznih dijelova svijeta – neba, mora, podzemlja; zatim raznih prirodnih pojava – dan, noć, svjetlo, tama; bogovi raznih djelatnosti – lova, rata, pjesništva; bogovi raznih mjesta ili zajednica – zaštitnica naselja. Odnosi među bogovima često su izraženi u mitovima koji u obliku priča i predanja prikazuju genezu bogova i njihovih tijela, moć i sudbine.
Mitologije su priče koje se prenose s koljena na koljeno i koje nastoje dati smisao svijeta s politeističkog gledišta. Dakle, mitologija je jedini način da se objasni činjenica da postoji više bogova od kojih ima nadljudsku moć, odnosno da su bogovi ljudi obdareni posebnim moćima. Osnovni i najčešći pokret politeizma je prinošenje žrtve kojom se bogovima želi iskazati zahvalnost, pridobiti njihova milost ili okajati grijehe. Bogovima se žrtvuju ratarski proizvodi, ulje, vino, žitarice, a najčešće životinje. Rjeđe, kao u religijama starih Asteka, bilo je i žrtvovanje ljudi. Najrazvijeniji politeizam bio je u Grčkoj, gdje su i sportska natjecanja bile religijske svečanosti priređivane u čast bogova. Tako su i olimpijske igre bile posvećene Zeusu. Grčki bogovi su bili antropomorfni, tj. čovjekoliki, ali su besmrtni i snažniji od ljudi.
Egipatski bogovi su često prikazivani kao bića sastavljena od životnjskih i ljudskih oblika. Egipčani su razvili posebno složene obrade povezane za zagrobni život.
Evropski narodi, Kelti, Germani, Slaveni, prije prelaska na kričanstvo razvili su slikovite mnogobožačke odnosno politeističke religije.

HINDUIZAM

Hinduizam spada u najstarije žive religijske tradicije na svijetu. Nastao je u Indiji 1500 g.p.n.e. Hinduizam je nacionalna forma indijske religioznosti, ali nije stroga religija. To je religija života, pa ga neki definišu kao indijski način života, pripada joj se po rođenju, ali to nije poput kršćanstva i islama univerzalna religija. I hinduizam ima svet spis – Vede. Hinduizam se razvio na temelju drevnom brahmanizma i njegovog rivalstva sa budizmom. U svom nastanku preuzeo je mnoga stara vjerovanja i kultove poput kulta predaka. Prije njegovog nastanka postojalo je u Indiji mnoštvo božica, gotovo svako selo je imalo božicu, najčešće poštovanu kao božicu plodnosti. Hindusi kad-kad kažu da imaju 33 miliona bogova odakle i uzrečica: «U Indiji ima više bogova nego ljudi».

RASPROSTRANJENOST

Hinduizam okuplja najveći broj vjernika u Indiji. Može se reći da je to nacionalni oblik indijske religioznosti jer mu je početkom XX stoljeća pripadalo oko 70% stanovništva. Podijeljen u mnogo različitih podskupova proširio se izvan Indije u Pakistan, Šri Lanku, Burmu, Nepal, Vijetnam i druge zemlje jugoistočne Azije, te južne Afrike, a na zapad je stigao imigracijom hindusa.

HINDUISTIKČO UČENJE

Hinduistička religija nije ona koja ima svog osnivača, svoj pisani autoritet ili jednu organizaciju: On svojim učenjem varira od regiona do regiona, kao i među hindusima koji su migrirali u druge zemlje. U hinduizmu postoji veoma široka tolerancija prema učenju – mat, dok se sav značaj pridaje obrednim dužnostima. Sljedbenici hinduizma vjeruju u reinkarnaciju po kojoj se dobra i zla djela počinjena u jednom životu nagrađuju ili kažnjavaju u sljedećem.
Osnovu hinduizma čini vjerovanje u tri boga: Brahmu, Višnu i Šivu, koji čine trojstvo.
Brahma je vrhovno božanstvo stvoritelj svega postojećeg. On stvara svijet i njim vlada. To je sveviši bog u panteomu hinduizma, nije osobito poštovan u Indiji. Vrlo je malo hramova u njegovu čast, u ritualima gotovo da se ne spominje.
Višnu je jedan od osnovnih bogova hinduističkog panteoma, svevidjeći i svemogući bog koji čuva i održava svijet. U početku je imao odlike sunčanog božanstva, a tek kasnije postaje jedno od glavnih božanstava hinduizma. Poštovan je kao dobri bog koji održava i štiti svijet; bog ljubavi, zaštitnik ljudske sudbine. Njegovi poštovatelji stavljaju na čelo tri okomite crte od pepela. Kult mu je veoma rasprostranjen. Prikazuju ga kao raznika, raskošno odjevenoga, kako raskošno stoji na listu lotosa, pun je ljubavi i blagodedi.
Šiva, čiji se kult razvio u Južnoj Indiji oko VII stoljeća smatran je bogom ljubavi i mladosti, ali i bogom oluje i rušitelja. Njegove nastanbe su ratišta, groblja ili mjesta za spaljivanje mrtvih, zato ga ponekad prikazuju u obliku vijenca od rubanje. Iako uništava svijet on je i bog plodnosti, jer je smrt preduvjet novog rađanja. Hinduizam sadrži i učenje o kastama. One predstavljaju političku organizaciju. One određuju mjesto pojedinca u društvu, njegovo ponašanje, vanjski izgled, odijelo, oznake na čelu, nakit koji nosi. Ovise o kastirskoj pripadnosti.

HINDUISTIČKI OBREDI I OBIČAJI

Hinduizam je skup rituala i blagdana, bilo sezonskih ili onih vezanih za glavna zbivanja u životu kao što je rođenje djeteta, obred vjernačnja, pogrebni obred, kojih se moraju pridržavati svi hindui. Pošto su vjerovali da bogovi žive u planinama, tamo su pravili svoje hramove u stilu planinskih kuća. Obredi kod kuće su značajni isto kao i oni koji se obavljaju u hramu. Kod kuće obavljaju obrede tri puta dnevno. Tokom obreda vjernik treba biti go do pojasa i bosonog sjediti na zemlji, prekriženih nogu i gledati u vrh nosa i licem biti okrenut prema izlasku sunca. Blagdani su posvećeni raznim bogovima iz hinduističkog pantoma, mitskim dogašajima, gospodarskom životu zajednice,
žetvi ili godišnjim dobima. Najpoznatiji su oni posvećeni bogovima Indri, Rami, Krišnji, Višni i Šivi. U hinduizmu se nalaze i elementi fetišizma. Obožavaju smokvino drvo, majmune, krave i zabranjeno je njihovo ubijanje.
Hodočašća svetim mjestima, izvorima velikih rijeka, svetim gradovima, velikim vjerskim festivalima i sl. značajna su obilježja hinduističkih vjerovanja. Glavni obred je obred umivanja u svetim vodama Ganga. Za ritualno umivanje na tijelu ne smije biti ni dlačice, čak se obriju i obrve i trepavice. Inače, posebno mjesto u hinduizmu ima kult vode, osobito rijeke Gang. Vjeruju kako ona čisti od grijeha one koji se u njoj okupaju i da ima iscjeljiteljsku moć. Smatra se najsvetijom vodom i obožavaju je svi hindusi od Himalaja do zaljeva.

ETIČKO UČENJE

Prema Brahmanskoj tradiciji čovjeka, život ima četiri stadija životne etape. Prvi stadij je između 7 i 13 godina i to je razdoblje učenja i discipline. Drugi stadiji počinje ženidbom i zasnivanjem obitelji sa ženom koju možda jedva poznaje. Hindusi kažu: «Ne ženimo se djevojkom koju volimo, mi volimo djevojku kojom se oženimo». Treći stadiji je onaj u kome se osoba sve više povlači i više vremena posvećuje religijskim i duhovnim stvarima. Četvrti stadij nije za svakoga. On podrazumijeva odricanje od imena, posjeda kaste, to je život pustinaka. Etičko učenje hinduizma odnosi se na ono što bismo mogli nazvati ispravnim ponašanjem. Društveni – kastinski položaj svakog čovjeka određuje i njegov način ispravnog ponašanja. Ispravan način ponašanja odnosi se na ono što odgovara kasti kojoj osoba pripada i na ono što odgovara životnom dobu te osobe u kasti. Mir treba vladati čovjekovim udovima, glavom, očima, ušima, dušom, svakome je dozvoljeno ponašanje u skladu sa razumom sve dok ne nanese zlo drugome. Treba se kloniti pogrešnog druženja. Ne treba govoriti ono što će vrijeđati ili uznemiriti um drugoga kada je, dakle, riječ o hinduizmu, te je zajednica svih onih kojima je dobro zakon, a istina strast.

BUDIZAM

Budizam je jedna od tri svjetske religije, nastao u šestom stoljeću u sjevernoj Indiji, kao prosvjed protiv tradicionalnog hinduizma. Budizam je misionarska relgiija, ali nikad nije objavljena. Osnivač budizma j Šakgamuni Buddha. Buddha / «probuđeni», «prosvjećeni»/ je onaj koji se probudio, koji je prosvijetljen istinom, znanjem, onaj koji je postigao apsolutno savršenstvo i sposobnost drugima ukazivati na put religijskog spašenja. Rođen je 650 g. prije Krista.
Jedne noći njegova majka Maya je sanjala da je bijeli slon ušao u njenu utrobu i deset dana kasnije rodila je dijete. Umrla je sedam dana kasnije, jer život one koje je rodila Buddhu ne smije ničemu služiti.
Prije nego što je otišao od kuće, na tri putovanja se suočio sa životom koji nije poznavao. Vidio je patnju u tri oblika: nemoćnog starog čovjeka, invalida izmučenog bolima i pogrebnu poruku. Na četvrtom izlasku je sreo zadovoljnog i veselog redovnika koji putuje uokolo sa prosjačkom zdjelom. To je bilo presudno i on je počeo čeznuti sa istinskim znanjem. Najveće znanje stekao je meditirajući 24 sata pod jednom smokvom koju danas nazivaju «smokvom prosvjetljenja».
Budizam kao misionarska religija nastao je u Indiji i širi se u središnju, a kasnije i u južnu Aziju. Ali, iako je nastao u Indiji, on je danas gotovo potisnut sa tih prostora.
Između prvog i trećeg stoljeća, budizam se dijeli na dva pravca: Mahayana ili Velika kola, pravac za široke mase i Hanayama ili Mala kola, pravac u kojem preovladavaju redovnici, nositelji budizma iz prošlih vremena.
Učenje budizma je u Pali kanonu, osnovnoj zbirci zapisa napisanoj na pali jeziku, početkom nove ere.
Mnogi autori govore da je budizam religija bez boga. Boga su, po budizmu, izmislili svećenici. Međutim, to da je budizam religija bez boga i jeste i nije tačno, jer u ranom budizmu nailazimo na obraćanje bogovima kao npr. bogu Saka. Ali u budističkom učenju nema obavezujuće ideje o bogu.
Budističko učenje usmjereno je na pitanje spasenja. Otuda kažemo da je to religija spasenja.
Spasenje se postiže kad se iz neznanja pređe u znanje, a to znači prihvaćanje budističkog učenja i zajednice. Budizam je dijelom postao redovničkom religijom. Smatra se da je sam Buddha osnovao prvi redovnički samosat. U njemu redovnici provode veliki dio vremena u razmišljanjima. Odlika budizma jeste jednakost svih ljudi i milosrđe.
Budizam je osuđivao svako pretjeranost, odbacivao je neravnopravnost žena. On traga za idealnim čovjekom.
Budizam je bio i ostao religija tolerancije koja nije ničim ograničavala svoje poštovaoce i sljedbenike. Budistički redovnici nisu nikada bili netrepeljivi u vjeri, niti su zagovarali progon pripadnika drugih religija. Zato su etničke i socijalne ideje budizma bile privlačne za društvo u cjelini.
Budizam nije religija u onom uobičajenom smislu te riječi, jer Buddha nije bio ni bog ni prorok ni mesija. Budizam ne nudi učenje u koje treba vjerovati, on radije upućuje na ono što činiti, omogućujući tako stvarnu i cjelovitu promjernu.

BUDISTIČKI OBIČAJI I OBREDI

U budizmu su osnovani isposnički redovi čiji se članovi zadovoljavaju hranom koju im ponude domaćini. Budini redovnici su iz reda kaste trgovaca – vaisiya.
Budizam nema hijerarhijski organizovanu strukturu. Mjesto za religijske rituale bila je pogoda, svetilište. Pogode su zidali svjetovnjaci, a svete relikvije za njih su osiguravali redovnici. U njima se u čast Buddhe i njegovog učenja prinose cvijeće, voda, hrana, zapaljene svijeće i tamijan. Buddhin kip je predmet obožavanja. Pred kipom redovnik četiri puta čelom dotakne zemlju, a prije ulaska u hram izuva cipele, a to proizilazi iz vjerovanja da je tlo na koje će kročiti sveto tlo.
No, budisti djecu uče oblikovanju karaktera, ljubavi, poštovanja života, jednakosti i tolerancije. Budizam ne predstavlja boga u vidu konkretne osobe, niti je organizirana religija. U svibnju, tokom punog mjeseca proslavljaju Buddhin dan. Ujutro i uvečer vjernici obavljaju molitve. Mjesečne obrede obavljaju u dane mladog i punog mjeseca.

ETIČKO UČENJE

Bit budističke etike, kao i u hinduizmu, je vezana za karmu – moralni zakon uzroka i djelovanja koji određuje status i ponovno rođenje.
Sljedeća odlika budističke etike je jednakost svih ljudi. Ljubav prema svim živim bićima.
U samom početku on je bio «etika odricanja», ne ubijati, ne narušavati bračnu vjernost, ne uživati u raskošima života.
Budizam ima tri odlike: moralnost, meditaciju i mudrost. Bit moralnosti je slijeđenje «osmerostrukog puta» koji vodi nirvani. On obuhvata tri područja:
a) moralno vladanje – koje podrazumijeva ispravan i čestit govor, radnju, način zarađivanja za život. To zahtijeva da se nikom ne čini zlo, već dobro i tako pročišćava vlastita duša.
b) mentalna disciplina – koja podrazumijeva ispravan napor, sabranost, treba kontrolisati duh da ne bismo nečiste i nepostojane stvari smatrali prijatnim, čistim i trajnim.
c) Intuitivna mudrost – koja obuhvata ispravna gledišta i namjere. Pridržavati se istine znači da je svekoliko bivanje patnja, da je nepostojana, te da ne postoji tajni duh.

Staze «Plemenitog duha» su sljedeće:
1. pravilna spoznaja
2. prava nakana
3. prava riječ
4. pravo ponašanje
5. pravo življenje
6. pravi napor
7. pravo razmišljanje
8. prava sabranost

Prema tome puno važnije od budine osobe je njegovo učenje ili dharma, a to je prosvjetljenje vezano za spasenjem, odnosno, osobita religijska spoznaja koja ide dalje od granica razuma i uma.

Treća i četvrta tačka postižu se ako se pridržava sljedećih dužnosti:
1. ne ubijati duhom odbačena bića
2. ne uzimati što nije dato – ne krasti
3. uzdržavati se od nedopuštenih spolnih užitaka
4. ne lagati
5. uzdržavati se od opojnih pića i drugih opojnih sredstava

Dakle, kao što u kršćanstvu postoji tzv. Deset Božijih zapovijedi, tako i budizam propisuje pet sličnih uputstava kojih se treba pridržavati svaki vjernik. Četiri uputstva od pet, koliko ih ima, sasvim su identična hrišćanskom.

To su:
1. ne ubij
2. ne kradi
3. ne vrši preljubu
4. ne laži
5. ne uzimaj alkohol

Kao i hrišćanstvo, tako je i budizam doktrina koja provodi iskupljenje od sveopšteg bola i nudi iskupljenje.

DŽAINIZAM

Džainizam je i religija i filozofija. S hinduizmom i budizmom predstavlja treću nastalu religiju u indijskoj civilizaciji.
Nastao je u šestom stoljeću, a naziv mu potiče od titule «džina», što znači osvajač ili pobjednik, koju je imao njegov osnivač Vardhamana Mahavira «Veliki heroj».
Živio je u Buddhino vrijemo. U tridesetoj godini počeo je voditi novi život. Prakticirao je nagost i slijedio pet načela i to: odricanje od ubijanja, laganja, krađe, seksa i prikupljanja prolaznih dobara. Nakon dvanaest godina takvog život, pod jednim drvetom doživio je prosvjetljenje i sveznanje o onome što je bilo, što jest i što će biti.
Džainizam je kao i budizam nastao u istočnim provincijama, međutim, ustalio se u gradovima zapadne Indije, u kojim je i danas rasprostranjen. To je religija trgovaca i gradskog stanovništva. Zbog stroge askeze nikad nije postao vjera širokih slojeva. Ostao je religijski pokret karakterističan samo za područje Indije, to je tipična religija Indije.
Učenje džainizma svedeno je na Tri Dragulja: ispravan pogled na svijet, ispravno znanje, ispravno ponašanje. Vjeruju da se duša nastranjuje u svim živim bićima te da čovjek sam utiče na svoju sudbinu.
Kao i druge religije nastale na tlu Indije i džainizam prihvata učenje o karmi. Ipak, bit džainističko učenja iskazuje se kao «Nenasilje je vrhovni zakon».

Židovska religija

To je jedna od rijetkih nacionalnih religija koja je to ostala i do danas. U literaturi nailazimo na različite nazive ove religije: «Judaizam», «Mojsijeva religija», «Židovska religija». Pojam judaizam je znatno širi od religijskih pogleda židovskog naroda te ga kao izrad «Mojsijeva religija» ne koristimo, već se opredjeljujemo za naziv «židovska religija».
Začeci židovske religije datiraju više od 2000 godina. Židovi su se bavili stočarsvom i bili su podijeljeni u više plemena, o čemu svjedoči Stari zavjet. Imali su veoma raširen kult prirode, kult duhova i bogova, vegetacije, razne magijske predstave i sl. Pošto su se bavili stočarstvom, totemi su im bili bik, zmija, lav, izvor, drvo, kamen. Kasnije je na njihovo vjerovanje dosta uticala semitska religija – mit o potopu vjera uz božiju nagradu ili kaznu za ovozemaljski život. Od XIII stoljeća živjeli su na području Palestine, perko koje su išli trg-putevi za Egipat, Siriju, Mesopotamiju, Arabiju. To je omogućilo razvoj trgovine što je dovelo do socijalne diferencijacije među stanovništvom.
Raspadom robovlasničkog društvenog sistema nužno je moralo doći do propasti plemenskih božanstava. Za ujedinjenje razjedinjenih židovskih plemena bila je potrebna i zajednička religija u kojoj je Jahve bio jedini Bog koji će postepeno u borbi za objedinjavanje židovskih plemena postati sve utjecajniji i glavni bog svih židova. Borba za afirmaciju njegovog kulta vodila se dosta dugo. Veliku ulogu u širenju monoteizma imali su sveštenici Jeruzalemskog hrama. Međutim, tendencije ka monoteizmu su ne samo ko židova već u egipatskoj religiji, Babilonu.
Za vrijeme cara Davida, Jeruzalem je postao religijskom središte u kojem je čuvan zavjetnički kovčeg božiji. Njegov sin Solomon dao je sagraditi poznati Jeruzalemski hram kojeg je babilonski car uništio. Hram je više puta podizan i rušen.
Židovska religija je najviše rasprostranjena u SAD-u, koji će u XX stoljeću postati židovska domovina. U Nju Jorku su osnovali i teološki fakultet.
Glavna poruka židovskog proroštva je moral.
Thora ili Petokrižje je opis povijesti židovskog naroda. Riječ je u prevodu učenje, a sastoji se od prvih pet knjiga iz Starog zavjeta. Sadrži 613 propisa od građanskog prava preko lične higijene do načina prehrane. Thora najbolje ilustruje koliko može biti podudarnosti između religije i etičkog učenja. Njezini tekstovi obiluju porukama za modele ponašanja.
Dekalog je najstariji židovski moralni kodeks. Do danas je ostao kodifikacija najvažnijih načela prirodnog moralnog zakona – normi za ljudsko djelovanje. Kasnije će on utjecati na moral kod mnogih narod a i na evropsku civilizaciju u cjelini. Riječ je od 10 zapovijesti koje je Mojsije (Jahva) na Gorisinaju primio od boga. One govore o odnosu prema bogu, zabranjuje se poštovanje više bogova, pravljenje idola ili rad subotom. Odredbe o međuljudskim odnosima naglašavaju odnos prema roditeljima. Od tada su kod židova nacionalni identitet i relgija bili tijesno povezani.
Uporedo sa Starim zavjetom u židovskoj religiji su prihvaćeni i teološki traktati, sastavljeni od talmudu. To je zbornik pravnih i vjerskih propisa, narodnih legendi, priča i td. Talmud uz Thoru predstavlja osnovni pisani religijski autoritet. Židovska religija je prva ukazala na jednakost svih ljudi pred Bogom. Siromašni stočari propovijedali su vjerovanje da će Bog poslati misiju koja će izbaviti narod od svih ovozemaljskih nedaća.

HISTORIJA KRŠĆANSTVA

Kršćanstvo ima korijene u židovskoj, starogrčkoj i rimskoj religiji, a dobilo je ime po Isusu (Kristosu) i njegovim sljedbenicima. Nastalo je unutar rimske imperije u periodu raspadanja robovlasničkog pokreta i u početku se razvijalo kao religija robova. Domovina krščanstva prvobitno je bila Mala Azija, odnosno Palestina. Osnovu kršćanske religije predstavlja Biblija i vjerovanje u Isusa Krista.
U feudalizmu je religija služila feudalnoj klasi da drži u feudalnom ropstvu radnu snagu feudalizma. Svi oni koji su se bunili protiv feudalnih gospodara nazivani su hereticima, bezbožnicima i strogo su kažnjavani zbog toga, čak su i spaljivani. Krščansto je jedna religija podijeljena na više crkvi i sljedbenika, tj. došlo je do
raskola između istočne i zapadne Crkve koje se nikada više nisu ujedinile. Razlike u jeziku, karakteru, crkvenom ustroju, disciplini i teologiji, učinile su nemogućim jedinstvo između istoka i zapada. Tako je podjelom Rima na istočni i zapadni došlo i do podjele crkve na istočnu i zapadnu, odnosno na Pravoslavlje i Katoličanstvo. U XVI stoljeću ponovo je došlo do izdvajanja protestanata od Katoličke crkve.
Danas, krščanstvo se dijeli na: katoličanstvo, pravoslavlje i protestantizam.

KATOLIČANSTVO

Katoličanstvo nije izvanzemaljska religija. Ne odbacuje materijalni svijet, već u njemu vidi tragove božanskoga.

Osnovne karakteristike su:
- vjerovanje u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga,
- priznavanje Papinog primata,
- poštivanje usmene tradicije,
- vjerovanja u dogme,
- obavezna prisustvovanja liturgiji (bogoslužju) i
- prihvaćanje Papinog celibata svećenika (način življenja je posvećen Bogu).

Jedna od značajnih posebnosti katoličke vjere je poštivanje svetaca, osobito Isusove majke Marije, koja je, kako bi bila dostojna nositi Spasitelja svijeta, začeta i rođena bez grijeha i koju katolička vjera smatra prvom kršćanskom vjerenicom. Tako se 2. februara slavi Očišćenje Djevice Marije. Taj dan se i slavi blagdan Svijećnice, pa se još naziva i Marija Svijećnica. Tada se u crkvu nose svijeće koje se pri tom zapale pa onda ugase i vjeruje se da će prvi umrijeti onaj prema kome prvom krene dim svijeće. Postoji izreka: "Gdje je na Svijećnicu sunce, tamo će na Uskrs biti snijeg". Iako se poštuju sveci u katoličanstvu nisu božanstva nego se uzima da zagovaraju molitelje i vjernike kod Boga i da služe kao "putokazi" prema Bogu, ali samo Bog uslišava, spašava i oprašta.
Crkve su ukrašene i bogate su sa svetim slikama, kipovima, raspelima i obojenim staklom. Ukrašene su posude sa svetom vodom koje se nalaze pred ulazom s unutrašnje strane, a crvena svjetiljka gori pred svetohraništem. Katolička liturgija (bogosluženje ili bogoslužje) s upaljenim svijećama, tamjanom, svetom glazbom i svećeničkom liturgijskom odjećom snažno privlači ljudske osjećaje. Sveukupnost religijskih radnji i obrednih djelovanja u kojima se religijski vođa kao predvoditelj vjernika obraća Bogu, naziva se misa ili bogoslužje. To je najsvečaniji čin javnog poštovanja koji simbolizira uspomenu i obnavljanje zadnje Kristove večere. Misu može obavljati samo religijski vođa.
Biskupi i svećenici odijevaju se u ruho i nose simbole stare stoljećima. Vjerski život preuzima simbole, običaje, blagdane, obrede iz kultura s kojom je povezan. Vjerske svetkovine i blagdani slave iz života Djevice Marije i raznih svetaca.

Vjerski obredi su simboličke radnje kojima se izražavaju religijske ideje, predodžbe ili osjećaji. Obredi se održavaju prema tačno propisanim i utvrđenim pravilima, a obuhvataju molitve, pjevanje, ritualno klanjanje i sl. Obrede obično vode svećenici, ali u njima najčešće sudjeluju i ostali vjernici. Kršćanski obredi su u mnogome preuzeti iz ranijih religija.
Katolici također mnogo drže do imendana i slave ga. 1. novembra je blagdan "Svih Svetih" koji se obilježava tako što se odlazi na groblja koja se ukrašavaju cvijećem i čiste. Katolici obilježavaju i Božiji dan odmora koji je sa subote pomjeren na nedjelju. Rođendan Crkve računa se od dana Duhova kada su svi koji vjeruju u Isusa postali svjesni dara Duha Svetoga danog svakom osobno. Duh Sveti je Božiji djelatnik u životima pojedinaca i kršćanske zajednice. Duh je shvaćen kao božansko biće na isti način kao i Otac i Sin, pa je kršćanski koncept Boga morao priznati Trojstvo u naravi Boga kao jednog bića koji postoji u tri osobe.
Svaka pravoslavna i katolička kuća ima po jedan dan u godini koji slavi i to se zove krsna slava ili krsno ime. To je ustvari slavljenje svetitelja, onako kako je predviđeno crkvenim kalendarom, a za koga se vjeruje da je zaštitnik loze i porodice, odnosno bratstva. Od davnina postoji vjerovanje da se toga dana desila neka radost u kući, bilo da se izbjegla neka nesreća ili da se ispunila neka nada. U znak zahvalnosti prema svetitelju čije je ime u crkvenom kalendaru zapisano toga dana, ljudi su taj dan odredili za svoju slavu, a u čast svetitelja koje predstavlja posrednika kod Boga. Svetitelj je ujedno i zaštitnik porodice, bratstva, pa i plemena. Krsna slava se ne mijenja i ona se prenosi s koljena na koljeno, sa potomstva na potomstvo. Po pravilu, krsna slava se slavi tri dana.
Uskrs je pobjeda života nad smrću. Uskrs se obilježava tradicionalnim bojenjem jaja u crvenu boju. Jaje simbolizuje novi život, a crvena boja Isusovu krv. Uskrs se obično slavi nedjeljom. Blagdani koji se slave neposredno prije Uskrsa su Nedjelja Cvjetnica, Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota.
Uskrs je blagdan proljeća, vječnog života. Uskrs je simbol podmlađivanja i prirode. Slavi se u razdoblju između 22. marta i 25. aprila. Proljeće počinje 21.marta, a u prvu nedjelju iza punog mjeseca, katolici slave Uskrs. Nedjelju dana kasnije slave Mali uskrs. Vrijeme priprema za Uskrs traje 40 dana i naziva se korizma.
Iz starih religija, tradicija bojenja jaja za Uskrs ušla je u kršćanstvo. Mnogi narodi (Kelti, Grci, Egipćani) mislili su da je svijet nastao iz jajeta. Slaveni su u proljeće šarali jaja kao simbol plodnosti života. Običaje bojenja jaja nalazimo kod Perzijanaca, Grka, Rimljana, Avara. Jaja su se šarala za Novu godinu te su je zvali i svetkovina crvenih jaja. I kod Kineza je tradicija da za Novu godinu šaraju jaja. Također, kad im se rodi muško dijete što je posebna čast, Kinezi prijatelje i članove obitelji daruju crvenim jajima. Šaranje uskrsnih jaja je ipak tipično slavenski običaj. Nastajanje novog života, koji dolazi iz jajeta, vezano je za uskrsnuće Kristovo kada također nastaje novi život. Otuda, između ostalog, i praksa bojenja jaja za uskršnji blagdan. Jaja Pravoslavci boje na Veliki petak, Rimokatolici na Veliku subotu i taj dan ne obavljaju nikakve druge poslove.

U okviru Uskrsa imamo:
- Korizma je 40-to dnevna priprema i post. Nisu obavezni i vrlo često se svode na petak i subotu pred uskrs. Počinje Čistom srijedom. Crkva svoje vjernike poziva na duhovnu obnovu, na molitvu kojom će se približiti Bogu. Dobrota korizme je u uzdržavanju od svega.
- Cvjetna nedjelja je početak Velikog tjedna, zadnjeg uoči Uskrsa. Tog dana je blagoslov grančica (maslina, lavor, glog, drenjak, vrba) koje će štititi kuću i ukućane od uroka i svakog drugog zla.
- Veliki četvrtak je dan kada se podsjećamo na Kristovu posljednju večeru i kada počinje njegova muka. Crkveni običaj je da se taj dan zavezuju zvona u crkvi i ostanu tako do Velike subote. Tada se ne rade nikakvi poslovi.
- Veliki petak je jedini dan u crkvenoj godini kade se ne slavi Sveta misa. Na Veliki petak podsjećamo se na muku i smrt Isusovu. U narodu postoji vjerovanje da se tog dana treba napiti vina jer koliko god da ga se popije, toliko će se krvi upiti u žile. Na Veliki petak se ne smije raditi nikakav teži posao, naročito ne nečim oštrim bosti zemlju.
- Velika subota je dan kada se prikazuje doba Kristova ukopa i ležanja u grobu. Tu je i simbolika svjetla vezana uz sam razlog slavljenja Uskrsa. Slavljenje u vrijeme ekvinocija znači pobjedu svjetlosti života. Pale se vatre, posvećuje se vatra i voda. Svako donese uskrsno drvo i polaše ga u vatru pred crkvom a nakon posvećenja odnosi kući. Vatra razgoni mrak, pa se vjeruje da se zli duhovi ne mogu zadržavati dokle god dopire njen dim i svjetlost.

Na uskrsni dan se prvo jede hren jer to simbolizuje patnju Isusovu, te poslije šunka i pisanice.
Pisanice – Vjerovanje u jaje kao izvor života je rasprostranjen stari običaj. Velika se važnost daje obojenim jajima koja su prema narodnom vjerovanju izvor života, snage i postanka, ali i sredstvo zaštite od zlih bića i svake nesreće. Pisanice su se prvo ukrašavale raznim kuhanim travama i cvijećem podsjećajući na raskoš proljetnih livada, polja i šuma. Kasnije, pisanice izrađuju vješti obrtnici, no smisao se nije mnogo izmijenio.
Jedan od veoma značajnih blagdana je Božić, koji se počeo slaviti tek u IV stoljeću. Blagdan je nasto u Rimu gdje se 25. decembra slavio poganski blagdan "nepobijeđenog sunca" prigodom zimskog solsticija. Da potisnu pogansko značenje tog dana kršćani su počeli slaviti rođenje Isusa jer su u njemu gledali "Svjetlo svijeta" i "Mlado sunce koje nas je pohodilo s visine". Centralno mjesto Izajinog proročanstva je njegov usklik:"Jer, Dijete nam se rodilo, Sina dobismo!". Zanimljivo je da prorok Izaija označava ime tog jedinstvenog djeteta kao "Bog silnih". Prorok Izaije je time rekao Bit Božića. U djetetu koje se rodilo u betlehemskoj štali došao je među nas sin Božiji. Izraz Božić je deminutiv od Bog i to nije službeni crkveni izraz, već narodni.
Božić je rođenje Isusovo. Isus je rođen u štali. Osnovni simbol Božića u narodu je jelka ili bor. Oni "ne umiru zimi", već istraju uprkos svim promjenama u prirodi. Ova simbolika se odnosi na trajnost života koju Isus daje čovjeku.
U ruskom narodu postoji priča: "Kada se rodio Hristos, zvijezda sa neba je vodila mudrace sa istoka pokazujući im put sve do pećine u kojoj se nalazila Bogorodica sa Hristom. Oni su se poklonili tek rođenom Caru Slave i prinijeli mu darove. Zatim su došli pastiri i oni su se poklonili prinoseći svoje darove. Iznad pećine u kojoj je Hristos rođen rasla su tri drveta: bor, kedar i jela, koje je obasjala svjetlost Hristovog rođenja, pa su poželjeli da i oni nešto poklone. Kedar je zatresao svoje grane i pred pećinu su pale njegove iglice prepune divnog mirisa. Bor je spustio najljepše šišarke, a sirota jela je gorko plakala jer ona nije imala mirisnog ulja u iglicama, a ni šišarki. Jelkine suze je vidjela zvijezda pa se sažalila, i zbog njene velike želje da daruje Isusa nije dozvolila da ostane tužna u toj noći. Poslala je zvjezdicu da se spusti na vrh jelke. Tada je jelka zasjala zvjezdanom sjetlošću i duboko se klanjajući spustila zvjezdicu pred pećinu gdje je u jaslama na slamici ležao Hristos." Zato se i danas na vrh jelke stavlja zvjezdica, kao znak i znamen ljubavi prema Hristu.

Najvažniji božićni običaji koji se prakticiraju su:

OBIČAJ DARIVANJA:
Pripreme za veliki blagdan počinju darivanjima vezanim za dan Svetog Nikole i dan Svete Lucije koji postoje od XI stoljeća. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama. Da bi uplašili one nestašne običaj je da im se stavlja šiba pod jastuk kako bi ih opomenuli da se poprave. U modernije doba običaj je da Sveti Nikola u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, dok Krampus koji simbolizuje vraga i zlog duha dijeli šibe neposlušnoj djeci.
BOŽIČNA PŠENICA:
Jedan od običaja jeste i sijanje božične pšenice kao simbola života i plodnosti. Ovaj običaj njeguje se samo u području južne Italije, Portugala i Hrvatske. Naime, nekoliko dana prije Božića u posudu s vodom stavlja se pšenica da lijepo naraste, a u vrijeme Božića stavlja se kao ukras na stolu ili pod borom. Nakon Božića daje se pticama jer se ne smije ništa iz tog svetog perioda baciti.
OBIČAJ BADNJE NOĆI:
1. Tri velika panja koja se unose u kuću i stavljaju na ognjište, a simbolizuju Sveto Društvo. Običaj je da se na panjevima koji tinjaju daje hrana i vina jer se vjeruje da će to donijeti dobro svim ukućanima, dok se njihovim žarom pale svijeće.
2. Slama simbolizuje rođenje Isusa u štalici. Slamu u kuću najčešće unosi domaćin i time je ujedno označio službeni početak proslave Božića. Većina ljudi prakticira običaj rasipanja slame po stolu i podu gdje se obično sjedi i razgovara do polaska u crkvu. Neki prakticiraju i običaj spavanja na toj slami a ne u krevetu.
3. Kićenje drvca postoji u njemačkim pokrajinama još od XVI stoljeća. Prva božićna drvca su bila bjelogorična, dok se kasnije uvode crnogorična. Stablo se prije kitilo jabukama, šljivama, pozlaćenim orasima, kruškama ili staklenim figurama. Osim navedenih stvari, stavljali su se i papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti i sl. Kićenje doma zelenilom označavalo je dužnost koju su obično obavljala djeca i taj čin kićenja označavao je životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode.
4. Jaslice predstavljaju mjesto gdje se rodio Isus. Prve je napravio Sveti Franjo 1223. god., a u kućama su se počele postavljati tek od XIX stoljeća.
5. Blagdanski post i Božična večera – običaj je da se na Badnjak posti (od 15. do 24. decembra), te da se noć provede u bdijenju do ponoći kada se odlazi na svećanu misu, a na sam Božić priprema se obilna svećana večera. Prema crkvenom tumačenju, post je uzdržavanj čovjeka od mrsne hrane, s jedne strane, i uzdržavanje od rđavih navika, misli, želja i drugo, s druge strane. Cilj posta je očišćenje tijela, jačanje volje i slično. Oni koji hoće da poste uzdržavaju se od hrane koja je životinjskog porijekla. Izuzetak čini riba. Na Badnjak do zvuka zvona treba završiti sve poslove u kući, pripremiti kolače i jelo.

Pravoslavlje

Naziv pravoslavlje potiče iz slavenskog jezika. Pravoslavci kao i katolici vjeruju u Trojstvo s razlikom da se krste sa tri prsta, dok se katolici krste cijelom rukom.
Za razliku od katoličke crkve, u pravoslavnoj crkvi nema jedinstvene organizacije. Razlike između pravoslavaca i katolika ne sastoje se samo u posebnostima pojedinih obreda. Obred izražava način molitve, vjeru i život. Pravoslavna molitva je usmjerena na doživljavanje božanske prisutnosti u ikonama koje ukrašavaju crkve i domove. Manastiri služe kao duhovna i teološka središta, kao promicatelji uvjerenja da duh Sveti proizilazi samo iz Oca, kao i gotovo isključiva mjesta iz kojih neoženjeni svećenici mogu napredovati do službe episkopa. Zahvaljujući utjecajnim ruskim misticima pravoslavna pobožnost promiče unutarnju molitvu srca koja se usredotočuje na zazivanje imena Isusa kao Spasitelja. Vjernici pravoslavne vjeroispovijesti različito obilježavaju svoje vjerske praznike zavisno od mjesta prebivališta.
Sa fresaka iz manastira vidimo da je iz oblasti pedijatrije prikazan zdravstveno – opravdan postupak kupanja djeteta. Najtačniji prikaz pravilnog postupka je na fresci Rođenje Bogorodice iz Sopćana gdje se vidi pripremanje vode za kupanje djeteta. Etnografska građa prati jedinku od rođenja pa sve do smrti i rituala poslije sahrane te čini dio puta i higijenske prakse.

S toga je u analizama obuhvaćeno:
- prvo kupanja novorođenčeta koje obavlja babica
- treće krštensko banjanje, trećeg dana kada mu se određuje sudbina
- čistoću ruku, ušiju, kose đaka prvaka
- brijanje momaka
- menstrualna čistoća djevojaka
- inicijacijsko kupanje budućih bračnih partnera
- svakodnevno pranje ruku, na svečanostima, svadbama, ručkovima
- posljednje umivanje i kupanje pokojnika
- obavezno pranje ruku poslije povratka sa sahrane

Kolektivno, društveno ponašanje i zajedničko, masovno kupanje u zavisnosti je od društvenih aktivnosti koja se zbivaju u:
- uobičajeno vrijeme (podranak, jutro, podne)
- doba godine (proljeće, ljeto, za Božić, Slavu)
- pojedinim praznicima (Čisti ponedjeljak, Viovača)
- ustanovljenje kupališta na otvorenim mjestima; podizanje prvih kupatila
- praktično liječenje u otvorenim narodnim toplicama i banjama.

 

BLAGDANI:

OBJAŠNJENJE:
U periodu 1054. godine došlo je do cijepanja Crkve na Istočnu i Zapadnu i na takav način su uspostavljene izvjesne razlike među njima po pitanju vjerskih dogmi, pa je u tom smislu uspostavila svaka za sebe svoje računanje vremena; tako da je Zapadna, tj. Rimska prihvatila Julijanski kalendar po Juliju Cezaru koji je u to vrijeme vladao Rimskim carstvom i ujedno skratio godinu za 11 dana, u odnosu na Gregorijanski kalendar koji je vezan za Istočnu, tj. Pravoslavnu crkvu sa sjedištem u Sofiji. Time je ujedno Kralj Julije Cezar skratio februar mjesec na 28 dana kako bi mjesecu julu koji nosi ime po njemu pridodao 1 dan kao i u mjesecu augustu koji nosi ime po imperatoru Augustinu, kojem je također pridodao jedan dan. Zbog toga mjesec februar ima 28 dana. S obzirom na nepreciznost navedenog kalendara odnosno činjenica da se svake godine skrati u računanju po 14 dana, svake četvrte, tj. prestupne mjesec februar ima 29 dana.

Pravoslavci prihvataju Sedam svetih tajni:
1. Krštenje
2. Miropamazanje
3. Ispovijest
4. Pričešće
5. Brak
6. Sveštenstvo
7. Osvjećenje ulja

Oni takođe poštuju Mariju kao i Isusovu majku i njenu čast slave kao određene blagdane. Ti praznici su Velika i Mala Gospojina i to 28. augusta. Pred ovaj praznik uslovljen je post koji odgovara jesenjem godišnjem vremenu i koji traje od 14. do 27. augusta uveče. Mala Gospojina se slavi 21. septembra i slavi se kao dan rođenja Djevice Marije, a Velika Gospojina se slavi 28. augusta i ime znači Visoka ili Gospodarajuća. Ovaj blagdan predstavlja smrt Djevice Marije i slavi se od 528. godine. Kod katolika ovi praznici se zovu Velika i Mala Gospa i slave se 15. augusta i 08. septembra.
I pravoslavci imaju kalendar blagdana. Postoje oni koji su vezani za rođenje djeteta i običaji vezani za sprovode.
Od svih vjerskih praznika najviše se svetkuje Božić i krsno ime.
Božić je rođenje Isusovo. Osnovni simbol Božića je Badnjak. Svuda se prvim badnjacima smatraju samo oni koji se beru tog jutra. Prije, kad ljudi nisu bili toliko zaposleni, birali su ih najviše na Badnje jutro. Badnjaci se uvijek beru do podne, dok dan raste, beru se redovno od tvrdog drveta, koje je u pojedinim mjestima drugačije, što zavisi od vegetacije. Domaćin postavi badnjake uz kućni zid, panj najčešće s desne strane vrata, obično deblji kraj dolje. Božiću prethodi božićni post koji počinje 27. novembra i traje do 06. januara. Tada se vjernici suzdržavaju od svega životinjskog porijekla osim ribe. Na Badnji dan se obično ne sjeda za trpezu, već se uglavnom jedu priganice i žene užurbano obavljaju mnoge kućne poslove. Božić je blagdan darivanja. Običaj je da na dan Božića u kuću prvo uđe prolaznik. Prolaznik mora biti mlađa muška osoba koja dobija darove od domaćina. U vrijeme božićnog ručka na sto se pored hrane stavljaju i tri svijeće koje simboliziraju Trojstvo, i pšenica. Pšenica se sije na dan Svetog Nikole, 19. decembra.
Đurđevdan je proljećni praznik za koji su vezana brojna narodna vjerovanja i magijske radnje. Smatralo se da na Đurđevdan vještice i druga zla djeluju, zbog čega su seljaci palili velike vatre da bi zaštitili selo i sebe. Zemljoradnici su oko sela napravili brazdu koja je činila magijski krug u koji zle sile nisu mogle da prodru. Da bi bili zdravi i jak tokom godine, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegdje se mladež ljuljala na drenovom drvetu da bi bila zdrava kao dren, a djevojke su se valjale po zelenom žitu da bi im kosa rasla kao žito. Pravoslavci slave blagdane koji su posvećeni apostolima: Petrovdan, Ilindan, Sveti Nikola, i sl.
Pravoslavci Đurđevdan, Vidovdan, Petrovdan, Ilindan i Svetog Nikolu obilježavaju kao dane slave. Na taj dan slave u crkvu nose kuhanu pšenicu ukrašenu orasima (panaija), neki nose i ukrašeni hljeb. U crkvi pop posveti ova jela tako što ih polije crnim vinom. Poslije molitve vjernici nose kući posvećeni hljeb. U kući se pravi ručak za rodbinu i prijatelje, ali prije ručka svi treba da probaju kašiku posvećene panaije ili komadić hljeba.
Vaskrs je pobjeda života nad smrću. Vaskrs se obilježava tradicionalnim bojenjem jaja u crvenu boju. Vaskrs dolazi sedmog dana nakon Uskrsa. Blagdani koji se slave prije Vaskrsa su Cvjetna nedjelja, Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. Vaskrs je blagdan koji predstavlja vaskrsenje Isusa Krista koji se slavi od 04. aprila do 08. maja, kao i kod katolika uvijek pada na nedjelju. Umjesto uobičajenog pozdrava, narod se na Vaskrs i cijele Svete nedjelje pozdravlja sa "Kristos se rodio". Da bi se pripremili za ovaj praznični dan oni poste 40 dana. Suzdržavaju se od mliječnih proizvoda, mesa i jaja. Vaskrs se obilježava bojenjem jaja kao i kod katolika.
Novu godinu pravoslavci, za razliku od katolika, slave 14. januara i oni tada obilježavaju obrezivanje Gospodnjeg. Smatra se da ako na Novu godinu pada snijeg ili bude oblačno bit će rodna godina.

Protestantizam

Protestantizam je oblik zapadnog kršćanstva koji ne priznaje papin autoritet. To je građanski oblik kršćanstva. Nastao je poslije reformacije u XVI stoljeću. Propovjeda se da je čovjek neposredno u odnosu sa Bogom, a ne preko crkve. Protestanti su smatrali da je najvažnije prevesti Bibliju i dati je u ruke narodu. Progonjeni protestanti u jednoj zemlji emigrirali su često u druge zemlje, gdje su ih prihvaćali njihovi sujevjernici. Osobito jaka bila je emigracija u Sjevernu Ameriku, gdje su se razvijali posebni tipovi vjerskih zajednica. Mnogi protestanti su uzeli Isusovu radosnu vijest za samu srž svoje biblijske tradicije. Vrhunac božijeg dara ljudskom rodu jeste u Isusovoj pomirdbenoj smrti i njegovu uskrsnuću koje nam donosi život. Kršćanina ne opravdavaju njegova djela već njegova vjera.
Kada je riječ o institucijama, protestanti teže tome da dijele vlast, iako su anglikanci i neki luteranci zadržali službu biskupa. Najveću vlast uživaju mjesne skupštine koje su potpuno neovisne. Iako su i laici i svećenici jednaki pred Bogom, svećenici imaju poseban status zbog toga što propovijedaju i dijele sakramente. Mogu dijeliti samo dva sakramenta i to krštenje i pričesti. Protestantsko bogoslužje obično je u nedjelju ujutro. Glavnu ulogu ima riječ, a njegov vrhunac je propovjed. Protestantske zajednice su crkve u kojima se pjeva, a u pjevanju ravnopravno učestvuju svi. Glavne svetkovine u njihovom liturgijskom kalendaru su Božić, Uskrs i Duhovi, dok ih svetkovine kojima se časte sveci slabo zanimaju. Protenstanti su okrenuti čovjeku, nisu bogati i njihove crkve nisu oličje bogatstva, kao kod pravoslavnih i katoličkih crkava. Oni drže do ravnopravnosti polova i tako dozvoljavaju ženidbu svojim svećenicima i ženama da budu biskupi i kardinali.
Na kraju možemo zaključiti da pravoslavlje i katoličanstvo imaju više sličnosti nego razlika, dok se protestantizam znatno razlikuje od ove dvije religiije. Katolički blagdani se računaju po liturgijskoj godini. Osnovni raspored se gradi oko dva glavna blagdana i razdoblja koja ih okružuju: Božića i Uskrsa zbog njihove važnosti. Međutim redoslijed njihove važnosti nije redoslijed njihovog mjesta u kalendaru jer kalendar donekle slijedi hronološki slijed događaja Isusova zemaljskog života, dok istovremeno zadržava kontinuitet s godišnjim blagdanima židovskog kalendara po kojem je živio Isus. To nam ostavlja složeni raspored. U praksi to postaje još složenije jer su nam stoljećima dodavani blagdani svetaca, pa se tako svetački ciklus ispreplitao s pravim liturgijskim ciklusom. Kalendar liturgijske godine počinje prvom nedjeljom došašća.
Potrebno je napomenuti da u kršćanskoj religiji posebno mjesto zauzimaju sakramenti ili tajne. To su obredne radnje koje Božju milost čine simbolski vidljivom u životu zajednice jer daju udioništvo na novom životu u Duhu Isusovu, proglašavajući oproštenje grijeha, liječe bolesne, slave vjernu ljubav u braku i sl.

U katoličanstvu ima Sedam Svetih sakramenata:
1. Krštenjem se dobija posvetna milost, čišćenje od grijeha te početak pripadanja kraljevstvu Božjem i svetoj Crkvi.
2. Karizma (potvrda) je potvrda primanja dara Duha Svetoga koji uzčestvuje u vjeri i ljubavi.
3. Sveta pričest (euharistija) je primanje tijela i krvi Gospodina Isusa krista kao hranu za vječni život.
4. Sveta zapovjed (pomirenje) znači reći svećeniku učinjene grijehe da bi se vjernik od njih oslobodio.
5. Bolesničko pomazanje pomaže duši čisti je od grijeha.
6. Svećeničkim redom svećenici primaju vlast i milost da u ime Isusovo uče posvećuju i vode vjernike.
7. Žinidba je veza supružnika koja traje do smrti muža i žene.

Katolici mogu primiti samo šest svetih sakramenata, zato što svećenicima nije dozvoljeno da se žene.
Krštenje je prvi temeljni skrament Crkve, vrata u Kristovu zajednicu. Isus je rekao: "Ko uzvjeruje i prekrsti se, spasit će se." Krštenjem se označava da se nastavljaju spasiteljska Božja djela iz prošlosti kao što je spasenje Noe i njegove obitelji iz Potopa, spasenje Izraela iz Egipta prelaskom preko Crvenog mora, uvođenje Izraela u Obećanu zemlju preko rijeke Jordan i sl. U obredu krštenja, krštenik najprije izražava svoju želju da bude kršten i nakanu koja ga u tome vodi. Kod krštenja djece tu želju i nakanu u ime krštenika izražavaju roditelji i kumovi. Bit krštenja jeste trostruko pranje vodom bilo uronjavanjem, bilo polijevanjem uz pratnju riječi: "Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga".

Obredi poslije pranja vodom su:
- Mazanje krizmom što označava da krštenik postaje pomaznik s Kristom. Pomaznikom, suradnik u njegovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi.
- Bijela haljina je znak novog krštenikovog dostojanstva i znak njegove krsne nevinosti po opraštanju grijeha, ali i znak njegove obaveze da od sada živi neokaljano po uzoru na Isusa Krista koji nije počinio zla.
- Uskrsna svijeća koja gori kod krštenja i označava prisustvo Isusa Krista Uskrslog. On je svjetlo i putokaz za novi život krštenika i izvor svega što nam se dariva po krštenju. Zato se krštenikova svijeća pali na uskrsloj svijeći.
- Obred "Efetat" je obredno otvaranje krštenikovih ušiju i usta, simbolički pokazuje da je stupio u novi odnos s Bogom: od sada će njegov život biti neprestano i pomno slušanje Božje riječi te spremno odazivanje toj riječi.

Krsni kumovi su svjedoci i jamci za vjeru krštenika pred kršćanskom zajednicom i predstavnici kršćanske zajednice pred krštenikom: suradnici i pomoćnici roditeljima u kršćanskom odgoju krštenika, osobito u uzornom kršćanskom životu.

L I T E R A T U R A

1. Nijaz Mesihović, «Uvod u sociologiju»; Sarajevo, 2002. god.

2. Max Weber, «Protestantska etika i duh kapitalizma»; Sarajevo, 1989. god.

3. Ante Fiamengo, «Osnovi opće sociologije»; Zagreb, 1980. god.

 preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi