Gerila

Gerila je oblik oružanog otpora stanovništva jedne zemlje (područja ili teritorija) ili određenih grupa, u uvjetima apsolutne brojne, materijalne i tehničke nadmoćnosti protivnika. U vojnom pogledu, gerilu karakteriziraju operacije malih oružanih grupa i jedinica, vrlo pokretnih i raznoliko naoružanih (najprimitivnijim i suvremenim oružjem), uz primjenu raznovrsnih formi borbe: od ilegalnih akcija pojedinaca (u gradovima, uporištima i dr.) do grupnih akcija manjih ili većih skupina. Osnovna razlika gerile i terorizma je u odabiru cilja. Dok gerila većinom bira vojne, terorizam se bazira na odabiru "mekih ciljeva" tj. civila. Gerila i terorizam nisu pojave modernog doba, dokazi o postojanju sežu daleko u prošlost. Jedna od prvih terorističkih skupina, o kojoj postoje provjereni povijesni podaci, operirala je na bliskom istoku u prvom stoljeću, a njezini pripadnici su bili zeloti, židovski nacionalisti koji su se suprotstavljali rimskoj upravi nad Judejom. Gerilski rat i terorizam, povremeno su se pojavljivali tijekom čitave povijesti, ali svoj najjači zamah dobili su u 20. stoljeću čemu su kumovale totalitarističke ideologije i bujanje agresivnog nacionalizma.
Gerila je oblik oružanog otpora stanovništva jedne zemlje (područja ili teritorija) ili određenih grupa, u uvjetima apsolutne brojne, materijalne i tehničke nadmoćnosti protivnika. Neprijatelj, po pravilu, u svojim rukama ima i vlast (zakonodavnu, izvršnu, sudsku, teritorijalno-administrativnu i dr.), a u većoj ili manjoj mjeri kontrolira sve sfere života, raspolaže organiziranom vojnom silom i organima unutarnjeg poretka.
Gerila se javlja kao više ili manje organiziran oblik otpora i borbe protiv jačeg protivnik, bilo da se radi o osvajaču ili postojećim držanim strukturama. Mada je izraz nastao u Španjolskoj (gerila - mali rat) u borbi španjolskog naroda protiv Napoleonove vojske gerilskih oblika borbe bilo je i u ranijim vremenima. U Hrvatskoj je takav način borbe nazivan hajdukovanje i uskočko ratovanje. (Pertović 1981.)

1. Podrobnije objašnjenje pojma gerile

S obzirom na to da su se javljali u vrlo različitim povijesnim i društveno-ekonomskim uvjetima, i da su gotovo uvijek imali drugačija obilježja, oblici gerilskog rata su specifični za svaku zemlju, pa i u istoj zemlji za pojedina područja i vremenska razdoblja. Španjolska gerila je, po Marxu, predstavljala osnovu naoružavanja naroda; hajdukovanje je bio parcijalan, spontan otpor pojedinaca i grupa protiv turske vladavine. U nekim latinsko-američkim zemljama poslije drugog svjetskog rata gerilom se nazivaju oružana, diverzantska i sl. djela pojedinih grupa protiv postojećih režima u tim zemljama, čak i kad su izrazito terorističkih obilježja.
Međutim, bez obzira na sve specifičnosti, gerila se, po pravilu, uvijek javljala kao spontan pokušaj otpora naroda agresoru i okupatoru, odnosno vladajućoj klasi kada je radila na štetu nevladajućoj. Tako shvaćena, gerila najčešće ima pozitivno i progresivno obilježje.
Motivi otpora mogu biti vrlo različiti, npr. narodno oslobodilački, revolucionarni, vjerski, plemenski, borba za opstanak i sl.
U vojnom pogledu, gerilu karakteriziraju operacije malih oružanih grupa i jedinica, vrlo pokretnih i raznoliko naoružanih (najprimitivnijim i suvremenim oružjem), uz primjenu raznovrsnih formi borbe: od ilegalnih akcija pojedinaca (u gradovima, uporištima i dr.) do grupnih akcija manjih ili većih skupina. Strateški cilj gerilskog ratovanja nije osvajanje i čuvanje teritorija pod svaku cijenu, već stalno razbijanje, uništavanje, deorganiziranje i demoraliziranje protivnika svakodnevnim, sitnim akcijama. U skladu s tim, pripadnici gerile izbjegavaju frontalne sukobe s jačim snagama neprijatelja, djeluju prikriveno, iznenada, često i noću i u nepovoljnim vremenskim uvjetima, a kao taktičke oblike djelovanja najčešće primjenjuju zasjede, prepade i diverzije, s tim što poslije akcije brzo iščezavaju ovisno o situaciji, u prirodni zaklon (šumu ili džunglu) ili među lokalno stanovništvo.
Osnovno pravilo je napasti iznenada na mjestu i u vrijeme kad neprijatelj to najmanje očekuje. Za uspjeh gerile od odlučujućeg je značenja kvaliteta boraca, sposobnost vođa i što čvršći oslonac na stanovništvo.
Nadalje, ratno pravo pruža međunarodnu pravnu zaštitu pripadnicima gerilskih jedinica i izjednačuje ih u pravima s pripadnicima oružanih snaga čime podupire ovaj način suprotstavljanja agresoru.

2. Povijest gerile

Nasuprot uvriježenu mišljenju, gerila i terorizam nisu pojave modernog doba. Dokazi o postojanju takvih vrsta nekonvencionalnog rata sežu daleko u prošlost. Jedna od prvih terorističkih skupina, o kojoj postoje provjereni povijesni podaci, operirala je na bliskom istoku već u prvom stoljeću. Njezini su pripadnici bili zeloti, židovski nacionalisti koji su se suprotstavljali rimskoj upravi nad Judejom. Zeloti su se prvi put pojavili u 6. godini prvog stoljeća, a ubrzo nestali u podzemlju i započeli terorističke djelatnosti. Po gradovima i selima
Judeje ubijali su Rimljane i Židove koji su priznavali rimsku vlast. Poslije su uz terorističku djelatnost gerilski ratovali u brdima i pustinjama. Terorističko - gerilski rat zelota trajao je sve do opće židovske pobune 66 godine.
Rimljani su se pak s dosta uspjeha suprotstavljali židovski gerilcima. Tako je npr. rimski prokurator Antonus Felix uhvatio i pogubio istaknuta gerilskog vođu Eleazara, a namjesnik Cospius Fadus uhvatio i pribio na križ sinove glasovita Jude Galilejca. Nasuprot tomu, potrage za židovskim teroristima najčešće su završavale neuspjehom. Bilo ih je vrlo teško otkriti u mnoštvu njihovih sunarodnjaka koji su im pružali potporu, a pokazali su se kao vrlo žilavi i opasni protivnici.
Osobito pogubni postali su napadi židovskih terorista nakon 48. godine, kada su se u njihovim redovima pojavili sicarii (koljači), posebno izvježbane ubojice iz potaje. Njihove su djelatnosti nadopunjavali ostali teroristi otmicama uglednika, prijetnjama Rimu lojalnim Židovima i paležom njihovih kuća i polja, te ucjenama. Rimljani su u nekoliko navrata popustili pred njihovim ucjenama i pristali na zamjenu otetih uglednika za uhvaćene teroriste i gerilce.
Terorističko-gerilske djelatnosti zelota pojačale su se početkom šezdesetih godina i naposljetku izazvale veliku pobunu protiv rimske vlasti 66.godine. Uslijedio je rat s Rimom, koji je trajao do 70. godine kada su Rimljani osvojili utvrdu Masadu. Židovi su pretrpjeli katastrofalan poraz, jer nisu bili dostojan protivnik Rimljanima i željeznoj stegi, uvježbanosti i logističkim sposobnostima rimskih legija. 67. godine pada Jeruzalem, rimski legionari razaraju Hram, najveće židovsko svetište. Nakon rata koji je zapečatio sudbinu židovske države za slijedećih 19 stoljeća započeo je veliki egzodus Židova, koji su raseljeni diljem Rimskog carstva.

3. Ponavljanje istih obrazaca

Već u djelima zelota jasno uočavamo spregu između terorizma i gerilskog rata. Ona će se još nebrojeno puta ponoviti tijekom povijesti. Isto tako, ako analiziramo teroristički rad zelota, vidjet ćemo da je on predloškom i uzorom po kojem se teroristi ponašaju od starog vijeka do danas. Od starog vijeka samo je napredak tehnologije unio izmjene, pa je noževe zamijenio ili dopunio plastični eksploziv, dok su zločinački postupci terorista i dvojbe pred koje oni stavljaju uljuđeno društvo ostali isti.
Gerilski rat i terorizam, povremeno su se pojavljivali tijekom čitave povijesti, ali svoj najjači zamah dobili su u 20. stoljeću. Tome su kumovale totalitarističke ideologije i bujanje agresivnog nacionalizma, pojave koje nažalost obilježavaju naše doba. No upravo u 20. stoljeću u kojem su se terorizam i gerila najviše razmahali, do visokog su stupnja uspješnosti razrađeni i načini i postupci za borbu protiv njih.

4. Borba protiv gerile i terorizma

Nakon jakih i čestih gerilskih i terorističkih sukoba 1938. godine u Palestini, koje snage sigurnosti većinom nisu mogle spriječiti, britanski general Sir Archibald Wavell, vrhovni zapovjednik britanskih snaga u Palestini, popustio je pred upornim zahtjevima jednog topničkog satnika koji je želio stvoriti posebnu protuterorističku postrojbu nesputanu krutim vojničkim pravilima, kojoj bi zadaćom bio prijenos borbe u terorističko dvorište. Taj satnik bio je Charles Orde Wingate, budući brigadirni general u Burmi godine 1944. kada je poginuo pri padu vojnog zrakoplova.
Charles O. Wingate doista se isticao svojim vrijednostima, bio je sposoban, hrabar i maštovit. Njegovi postupci i ideje i danas su uzor za izraelske časnike i vojnike, i to do te mjere da se može reći kako je cijela izraelska vojska, Zahal, prožeta njegovim duhom. Pod njegovim zapovjedništvom osnovana je prva protuteroristička postrojba na svijetu, Special Night Squads (SNS), jer je postrojba očito trebala kretati u pothvate pretežito noću. SNS je činilo devet ophodnji s po dvadesetak članova. Bio je protkan čvrstom unutarnjom stegom i povjerenjem među članovima. Od časnika se očekivala najveća briga za podređene i spremnost na najteže napore i odricanja.
Njihova taktika se sastojala u tome da se nakon opažanja terorističke grupe pritaje i slijede ih do njihova uporišta gdje su krenuli u odlučnu borbu protiv njih i njihovih suradnika. Kako su se njihovi pothvati zaredali, teroristi su shvatili da imaju posla s neumoljivim protivnikom i da u svoje noćne pohode idu sa sve većom nesigurnošću.
Kao što je arapska pobuna između 1936. i 1939. prauzrok za moderne terorističko-gerilske djelatnosti tijekom 20. stoljeća, tako su ustrojstvo i postupci SNS-a uzor za ustrojstvo i pothvate suvremenih sigurnosnih snaga koje se bore protiv gerile i terorizma. Wingate je kristalno jasno pokazao da protiv gerilaca i terorista treba djelovati odlučno i ofenzivno, onemogućavati njihove pothvate i, što je najvažnije, napadati i uništavati uporišta iz kojih kreću u svoje pohode. (Materljan 1994)
5. Sastav gerilskih grupa
Može se reći da su sudionici u gerilskim i terorističkim pothvatima najčešće bili pripadnici mlađih i potlačenih grupa.
Mladi su relativno izdvojena i osobita društvena grupa koja svoj identitet najjasnije izražava specifičnim kulturnim obrascima. Argumentacija za tu specifičnost može biti u tome što je riječ o posebnosti adolescencije kao prijelaznog razdoblja između djetinjstva i odraslog doba, a u funkciji napuštanja obiteljskih i usvajanja širih društvenih normi, do isticanja konfliktnih aspekata omladinskih supkultura, koji se tumače svojevrsnom simboličkom pobunom protiv ustaljenih obrazaca dominantne kulture, a ponekad i vladajućih političkih vrijednosti. (Lalić, Bulat 1992)
Što se tiče potlačenih grupa gerila i terorizam su samo još jedan u nizu od načina otpora vladajućoj eliti. Kako nezadovoljstvo životnom situacijom u određenim grupama sve više raste, dolazi i do sve ekstremnijih načina otpora gdje se terorizam smatra ekstremnijim od gerile.
Obično se kaže da je terorizam urbani oblik gerile što nije posve točno. Terorizam se zapravo razlikuje od gerile po nečasno i nepravedno odabranom cilju. I šumsko-seoska gerila može se smatrati zločinačkom tj. terorističkom, a gradska gerila časnom i pravednom ovisno o cilju.

Zaključak

Na kraju Gerilski način ratovanja pojavljuje se u gotovo svim ratovima kao poseban i vrlo učinkovit obrazac potkopavanja moći protivnika. Iako postoje određene razlike među gerilama kroz povijest, uvijek se ponavljaju određene temeljne karakteristike i obrasci. Za gerilu je specifično to što ona predstavlja svojevrsni pokušaj otpora naroda agresoru te je zbog toga često shvaćana pozitivno, čak i romantičarski.
Valja razlikovati gerilu od terorizma jer su to dva, iako slična, različita načina ratovanja gdje je glavna razlika u izboru cilja. Dok teroristi često biraju prljav način borbe napadima na civile, gerila naprotiv predstavlja aktivan otpor i bazira se na vojnim ciljevima.
Ono što je značajno za uspjeh rata u cijelosti je potpora naroda, a to se još više očituje u gerilskom ratu gdje ta potpora igra presudnu ulogu. To je bilo pokazano mnogo puta kroz povijest. Gerila i terorizam nisu pojave modernog doba, kako se često misli, dokazi o postojanju sežu daleko u prošlost. Jedna od prvih terorističkih skupina, o kojoj imamo provjerene povijesne podatke, operirala je na bliskom istoku u prvom stoljeću, a njezini pripadnici su bili zeloti, židovski nacionalisti koji su se suprotstavljali rimskoj upravi. Kod zelota se uočavaju gotovo isti načini djelovanja kao i kod modernih gerilskih i terorističkih grupa samo je nastupila promjena u tehnologiji pa su noževe zamijenili eksploziv i vatreno oružje.
Gerilski način ratovanja je postojao kroz cijelu ljudsku povijest ali svoj vrhunac je imao u 20. stoljeću na što su utjecale mnoge okolnosti, a ponajviše totalitarističke ideologije i bujanje agresivnog nacionalizma. Sudeći po trendovima još ćemo neko vrijeme biti osuđeni na nemire u svijetu, savršeno okruženje za nastanak gerile i terorizma.

Literatura
1. Petrović, P. (ur.) (1981) Vojni leksikon. Beograd : Vojnoizdavački zavod.
2. Gažević, N. (ur.) (1970-1975) Vojna enciklopedija, Beograd, Izdanje redakcije vojne enciklopedije.
3. Lalić, D. i Bulat, N. (1992) Rat i mladi. Zbornik Sociologija i rat. Zagreb : Hrvatsko sociološko društvo.
4. Materljan, N. (1994) Terorizam i gerila. Dometi. XII, 98-100.
5. Luttwak, E. i Koehl, S. L. (1991) The Dictionary of Modern War. New York: Gramercy Books.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi