Žensko genitalno sakaćenje (FGM)

Ovaj se rad bavi ženskim genitalnim sakaćenjem, uzrocima ( religijski, društveni, kulturološki i spolni) i posljedicama( fizičke, psihičke i seksualne) tog obreda. Stavlja se naglasak na odmjeravanje „dobrih" i „loših" aspekata sakaćenja u kontekstu odluke borbe protiv istoga ili prihvaćanja kulturnog relativizma. U radu se navodi i pristup WHO-a ( svjetske zdravstvene organizacije) toj temi te kritika njenom etnocentrizmu.
Ključne riječi: žensko genitalno sakaćenje( FGM), 4 tipa FGM-a, uzroci FGM-a, posljedice FGM-a, kulturni relativizam

Ovaj rad govori o sakaćenju ženskih genitalnih organa u primitivnim plemenima Afrike i južne Azije. Rad je koncipiran tako da prvo govori o samom nazivu ženskog genitalnog sakaćenja i njegovoj (ne)korektnosti, zatim o rasprostranjenosti, povijesti i broju žena koje su prošle kroz obred sakaćenja. Nakon toga pažnja se usmjerava na dokazivanje teze o tome je li ispravno boriti se protiv ženskog genitalnog sakaćenja ili treba ga prihvatiti kroz prizmu kulturnog relativizma. Podnaslovi koji govore o posljedicama i načinu na koji se sakaćenje prakticira, navode nas na oštru osudu tog obreda. No, dublje razumijevanje i senzibilitet za opravdanost tog čina, koja se očituje kroz religijski, kulturološki, društveni i spolni identitet osoba koje su prošle kroz obred, navodi nas na trag zauzimanja za kulturni relativizam tj. prihvaćanja kulturne različitosti kao preduvjet snošljivosti i suživota.

Žensko genitalno sakaćenje

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) propisala je službeni naziv za „žensko obrezivanje". Žensko genitalno sakaćenje (Female genital mutilation, u daljnjem tekstu FGM) je termin je koji WHO smatra korektnim unatoč činjenici da ga ,pripadnici naroda koji ga vrše, smatraju uvredljivim ( zbog termina sakaćenje). Ipak, postoji nekoliko alternativnih naziva (npr. „ženska ritualna/tradicionalna operacija" ili „rezanje ženskih genitalnih organa") koji se također koriste zbog kulturološke osjetljivosti.

Prema podacima WHO-a u svijetu trenutno ima oko 130 milijuna genitalno osakaćenih žena, a svake se godine taj broj povećava za 2 milijuna. To znači da se dnevno u svijetu osakati oko 6 000 žena.
FGM je prije svega veoma raširen u Africi (prakticira se u više od 28 zemalja od kojih su najbrojnije Egipat, Jemen, Oman i Ujedinjeni Arapski Emirati), južnom dijelu Azije (Indonezija, Sri Lanka, Malezija) te u industrijaliziranom dijelu svijeta gdje ima mnogo imigranata iz ranije spomenutih zemalja.

Povijest

Mnogi smatraju FGM dijelom Islamske tradicije (budući da se vrši u mnogim islamskim zemljama), no pretpostavlja se da su žene prolazile kroz proces sakaćenja mnogo prije nastanka Islama (i monoteističkih religija uopće), a i činjenica jest da se ne obavlja u Iranu, Iraku i Jordanu- "najmuslimanskijim" zemljama. Arheološki nalazi datiraju FGM u 16. st. pr. n. e., i prvotno se izvodilo u Egiptu.
U 19. i početkom 20. stoljeća, FGM se prakticirao i u zapadnim zemljama (U.K i SAD). Naime, kako bi spriječili žene da masturbiraju, i tako izražavaju svoju seksualnost (što je, dakako, bilo strogo zabranjeno i smatrano grijehom) doktori su odstranjivali klitoris i zašivali velike stidne usne kako bi spriječili pristup vagini. U SAD-u ta je praksa zakonom zabranjena tek 1926. godine (Abramson i Pinkerton, 1998. 197.).

Definicija i vrste ženskog genitalnog sakaćenja (FGM-a)

FGM obuhvaća sve procedure koje se odnose na djelomično ili potpuno odstranjivanje vanjskih ženskih genitalija ili druge ozlijede nanesene ženskim genitalnim organima iz kulturološkog, religioznog ili nekog drugog ne- terapeutskog razloga. (def. WHO-a)

Postoje 4 različite vrste FGM-a za koje se zna:

• TIP 1, Sunna obrezivanje ("sunna"- arap.tradicija)
Najblaži tip FGM. Podrazumijeva ubadanje, rezanje ili potpuno uklanjanje kožice klitorisa Prakticira se u Etiopiji i Nigeriji

• TIP 2., Klitoridektomija

Djelomično ili potpuno uklanjanje klitorisa te djelomično rezanje unutrašnjih stidnih usana Sierra Leone, Gambija, Gvineja

• TIP 3., Faraonsko obrezivanje

Najopasniji tip FGM-a. Obuhvaća potpuno uklanjanje klitorisa, unutrašnjih stidnih usana, unutrašnjeg dijela vanjskih usana i „infibulaciju" ( preostali dio vanjskih stidnih usana biva pričvršćen trnjem te zarasta zajedno, a u ranu se stavlja mala cjevčica koja omogućuje otjecanje urina i menstrualne krvi), Somalija, S Sudan

• TIP 4.

Probadanje, bušenje, spaljivanje i rastezanje klitorisa ili stidnih usana. Vrlo je rijedak. (Ma, Cox, 2000.)

Tko, kako i čime?

Proceduru obavljaju "babice"( većina ih nema prethodnog iskustva), starije žene ili seoske liječnice na djevojčicama čija dob varira od 6 do 12 godina. Instrumenti koji se najčešće koriste, a vrlo rijetko su sterilizirani, su oštro kamenje, razbijeno staklo, stari žileti i skalpeli. Djevojčice vrlo rijetko primaju anesteziju. Procedura traje od 15¬20 minuta, ovisno o znanju i iskustvu onoga tko vrši FGM i otporu djevojčice. Okolnosti pod kojima se izvršava žensko genitalno sakaćenje variraju od zemlje do zemlje, od sela do sela."U crnačkom plemenu Malinke u Africi obred počinje u trenutku rađanja sunca na istoku. FGM vrši žena iz reda kovača. Djevojčica legne na kamenu ploču okrenuta licem prema istoku uz podršku majke. Žena koja izvodi operaciju lijevom rukom obuhvati klitoris, izvuče ga i odsječe. Zatim ga daje djevojčinoj majci koja ga sklanja u mišju rupu ili baca u rijeku. Strogo je zabranjeno sudjelovanje muškaraca u činu. Kod plemena Manđija, djevojka prilikom operacije leži na starijem muškarcu ( obično je to muž žene koja izvodi operaciju). Kada je operacija gotova, djevojke počinju igru u kojoj mističnim gestama oponašaju snošaj dok njihova krv kaplje na zemlju."Očigledno je da sam čin FGM sadrži u sebi neka dublja značenja za one koji ga izvode. No, koji su to razlozi?

Razlozi

Iako korijeni FGM-a vuku u patrijarhat, zanimljivo je da upravo majke odlučuju o tome hoće li njihova kćer proći kroz FGM. Naravno, mnoge varijable, kao što su stupanj edukacije, izloženost medijima te društveni pritisak, utječu na majčinu odluku. (Rosenberg 2005: Lancet). Kada se ipak odluče na žensko genitalno sakaćenje, žene navode slijedeće razloge.
Osakaćivanje genitalija je religijska zapovijed jer se tako djevojčica čisti i purificira. Naime, smatra se da je ženski spol ružan i nečist te se infibulacijom štiti ženu od bolesti i krvarenja crijeva. U Egiptu je riječ sakaćene sinonim za čistoću. Neke žene smatraju da je spolni organ nakon FGM-a fizički puno ljepši i privlačniji suprotnom spolu. Neki, pak, smatraju da će muškarac, ako svojim penisom dotakne ženin klitoris, umrijeti te da će beba, ako tijekom poroda glavom dotakne klitoris, također umrijeti. Neka plemena vjeruju kako FGM povećava plodnost žene i čini porod sigurnijim.
FGM je dio kulturnog identiteta. Društveni pritisak koji dolazi s kulturom, tradicijom i običajima najčešće je puno jači od svijesti i odluke individualca. Tako je na primjer FGM u većini plemena samo manifestacija obreda inicijacije. Običaji inicijacije imaju višestruka značenja. Od uvođenja djevojčica u red zrelijih članova zajednice, preko polaganja testova izdržljivosti, zrelosti i snage te dobivanja uputa za daljnji život do uključivanja djevojaka u ženska tajna društva.
FGM je dio društvenog identiteta. U obredima inicijacije najčešće sudjeluje cijelo pleme, a bol koja je pretrpljena uz nekog od članova plemena stvara snažne emocionalne veze u društvu.
FGM je dio i spolnog identiteta. Naime, klitoris se smatra muškim organom, a u nekim se plemenima vjeruje kako klitoris naraste do veličine penisa te kako ga je zbog toga potrebno odstraniti. U plemenu Menda u Africi, djevojčica tek nakon što je prošla FGM "zna" da je "sva žena". Ona je tada upućena u kontrolu vlastite seksualnosti i pogodna je za udaju i rađanje. Također se smatra da je osakaćena žena "zaštićena" od vlastite seksualnosti te tako bez sumnje dokazuje svoje djevičanstvo, a to joj omogućuje veće šanse za udaju. Vjeruje se i to kako muškarci doživljavaju veliko seksualno zadovoljstvo sa infibulaciranim ženama.( Haviland, 2004.: 215.) Zbog toga je napravljeno istraživanje na muževima čija je žena osakaćena. Rezultati su pokazali kako većina muškaraca osjeća strah pri prvom spolnom općenju,a ponekad taj strah prelazi u nezadovoljstvo koje može potrajati i nekoliko mjeseci. Većina ih također priznaje da bi više voljeli kad im žena ne bi bila osakaćena. No, ono što je zanimljivo jest da ih velika većina ipak priželjkuje izvršavanje FGM-a na vlastitoj kćeri. I ovdje dolazi do izražaja snaga društvenog pritiska.
U 19. st. u Engleskoj se vjerovalo kako klitoridektomija liječi žene od bolesti kao što su histerija i "pojačano masturbiranje".

Posljedice

Posljedice koje FGM ostavlja na žene nisu samo fizičke. Sakaćenje genitalija uvelike utječe na psihološko stanje žene te na njen seksualni život.

• Fizičke posljedice

Za vrijeme FGM-a mogu se pojaviti ozbiljne tegobe uzrokovane pretrpljenim bolom i šokom. Najčešće posljedice su infekcija mokraćnog sustava, otežano mokrenje, tumori živaca uzrokovani nelagodom i užasnom boli. Ako se čin obavlja nečistim instrumentima, može doći do inficiranja virusom HIV-a, dječje paralize, hepatitisa i tetanusa. U najgorem slučaju, žensko genitalno sakaćenje dovodi do trenutne smrti zbog prevelike količine izgubljene krvi i ostalih komplikacija do kojih može doći tijekom operacije.
Dugoročni efekti su vrlo bolne menstruacije, kronične infekcije mokraćnog sustava, bubrežni kamenac, oštećenje bubrega, infekcija reproduktivnog sustava, ciste i tumori na jajnicima te naposljetku i neplodnost. Ako i ne dođe do neplodnosti, FGM uzrokuje veliku bol i teške komplikacije pri porodu.
Zbog tajnovitosti procedure FGM-a teško je prikupiti sve podatke o fizičkim komplikacijama. No, kad one izađu na vidjelo, rijetko se krivi onaj tko je operaciju izveo. Najčešće se okrivljuje djevojka i njen "promiskuitet" te djevojčini roditelji.

• Psihološke posljedice

Psihološke je posljedice puno teže znanstveno istražiti nego fizičke. No, bilo kako bilo, neke osobe koje su prošle kroz FGM osjećale su anksioznost, poniženje i izdaju od strane članova plemena. Većina ih je imala posttraumatski sindrom. Psiholozi upozoravaju da djeca, suočena s tako intenzivnom boli i ozljedama često mogu osjećati strah i bespomoćnost. Sva ta stanja mogu dovesti do ozbiljnijih psihičkih bolesti. Psiholozi tvrde da su šok i trauma glavni uzroci koji mogu dovesti do poremećaja u ponašanju. Pri prvom spolnom odnosu s mužem, ženine se genitalije opet razrezuju (kako bi muškarac mogao penetrirati), a to je može dovesti do prisjećanja i ponovnog proživljavanje šoka i traume.

• Seksualne posljedice

FGM može učiniti prvi spolni čin izuzetno bolnim i opasnim za ženu. U nekim slučajevima, kao što je već spomenuto u prethodnom paragrafu, žena mora ponovno biti rezana, ali i unatoč tome, seksualni odnos može biti vrlo bolan. I kada žena nema problema s bolovima, klitoris je organ kojim se upotpunjuje ( ili postiže) užitak. To izravno utječe i na (neke) muškarce koji zbog straha da ne ozlijede svoju ženu ili da je ne mogu dovesti do vrhunca, doživljavaju stres i nelagodu te smanjenje libida.
No, unatoč tome, mnoge žene, koje su prošle kroz genitalno sakaćenje otvoreno svjedoče kako ipak dosižu vrhunac u seksualnom odnosu (iako nije u njihovoj kulturi da o tome otvoreno i nesputano govore). (Ellwood, 2004.: 3.) Ne zna se je li to placebo efekt koji nastaje još u djetinjstvu dok su djevojčice pod izravnim utjecajem tradicije, je li neimanje klitorisa kompenzirano pojačanom osjetljivošću vagine i ostalih erogenih zona ili žene same opravdavaju žensko genitalno sakaćenje zbog prejakog autoriteta tradicije.

WHO i borba protiv ženskog genitalnog sakaćenja

„...Kada sam imala 10 godina, baka mi je rekla da me vodi na rijeku kako bi izvele neki ritual i kako ću nakon toga dobiti puno hrane. Kao nevino dijete, bila sam kao ovca koja se priprema za klanje. Nakon što sam ušla u skriveno žbunje, odvedena sam u vrlo mračnu sobu gdje su me skinuli i stavili mi povez oko očiju. 2 snažne žene odnijele su me na mjesto operacije. Bila sam prisiljena ležati ravno na leđima jer su po 2 žene držale svaku nogu a jedna mi je žena sjedila na prsima i zabila mi komad odjeće u usta kako ne bi vikala Tada su me obrijale. Čim je operacija počela, proživljavala sam ogromnu nepodnošljivu bol. Budući da sam se opirala, porezala sam se i izgubila mnogo krvi. Svi koji su sudjelovali u operaciji bili su polupijani od alkohola, a ostali su pjevali i plesali goli. Operacija se izvela s tupim nožićem. Nakon operacije, nisam mogla hodati 2 tjedna, a svaki put kada sam morala izvršit nuždu, urin se širio po rani i uzrokovao onu istu bol, svaki put ispočetka. Ponekada sam morala trpiti jer jednostavno nisam mogla podnijeti bol. Nisu mi davani nikakvi anestetici ni antibiotici, a kada sam postala anemična i bezvoljna to je pripisivano magiji..."

Ovakva su svjedočanstva alarmirala WHO i potakla je u borbi protiv FGM-a. U mnogim je društvima (gdje se i dalje prakticira) zakonom regulirana zabrana FGM-a. 1985. donesen je u V.B „The Prohibition of Female Circumcision Act", a njegovo prekršenje sankcionira se petogodišnjom zatvorskom kaznom. U sklopu dječjih prava, 1989. je donesen akt koji zabranjuje roditeljsku „brigu" koja uključuje bilo kakav oblik nanošenja boli i patnje djetetu.
Unatoč svim zabranama, žensko genitalno sakaćenje se i dalje izvodi. Razlozi zbog kojih je teško suzbiti, nešto tako osjetljivo kao što je FGM, su pravni, sociološki, religiozni, seksualni, moralni i antropološki. FGM se veže za nizak stupanj edukacije, ali unatoč unaprjeđivanju obrazovanja, praksa se nije značajno smanjila (jedan je upitnik, poslan relativno obrazovanim ženama i muškarcima u Sudanu, pokazao kako ih čak 75% posto potvrđuje da će dati da se na njihovim kćerima izvrši FGM, unatoč tome što su svjesni rizika koji donosi operacija). Razlog tomu je snažan utjecaj starijih članova zajednice.

Borba protiv FGM-a ili prihvaćanje kulturnog relativizma

Na pitanje zašto se boriti protiv FGM- a i kako to učiniti, prilično je lako dati suvisao i logičan odgovor. Naime, način na koji se obavlja (ponekad, gotovo divljački i s nesteriliziranim „instrumentima" te najčešće protiv volje same osobe kojoj se FGM čini) i posljedice koje izaziva(kronične zdravstvene smetnje pa čak i smrt, psihička nestabilnost i seksualna nezadovoljenost), dovoljan su argument da konstatiramo kako bi bilo najbolje kada u svijetu ne bi postojalo nešto kao što je FGM, te kako sve žrtve sakaćenja zaslužuju našu bespoštednu borbu. Ali, kako se boriti? Mi ne možemo doći u selo i reći njegovim žiteljima: „Prestanite to raditi. To je krivo!" Da bi se promijenile društvene norme, najbolji je i najefektniji pristup s mnogih strana. „Treba intervenirati na mnogim strateškim mjestima kroz društvo i promovirati drukčije norme. Jedan od takvih načina je ispitivanje kojim se dokazalo kako FGM uzrokuje neplodnost." (Harbison, 2005.: 347.) Naime, to se kosi sa svakom tradicijom i može se iskoristiti kao vrlo snažan argument. Na taj se način bori WHO.
Ipak, ako razmislimo malo dublje, shvatit ćemo da moramo uzeti u obzir i sve one „argumente" kojima se služe pripadnici plemena čija tradicija podržava FGM. Kulturološka, socijalna, spolna i religijska pozadina FGM-a temelj je na kojem se grade mnoga plemenska društva. Je li zbilja na nama da to mijenjamo?
Mišljenja sam da je zapadnom čovjeku nedostaje poniznost spram kultura koje nisu u skladu s njegovom. To što je tehnološki najnapredniji, ne daje mu pravo da mijenja norme koje se krše s njegovima. Smatram da je prihvaćanje različitosti jedini način za suživot. Naravno, slažem se da, plemenima koja prakticiraju FGM, treba ponuditi i naše (znanstveno) gledište stvari, ali ključne su riječi pri tome nenametljivost i poštivanje. Pri tome mislim da prvenstveno treba educirati osobe koje obavljaju operaciju kako ne bi došlo do komplikacija ili čak smrti pacijenta. Smatram da je prijenos vlastitog znanja i iskustva te unaprjeđenje zdravstvene skrbi u primitivnim zajednicama, pozitivan aspekt globalizacije u današnjem društvu, no samo ako se pritom vodimo dozom kulturne osjetljivosti.

Zaključak

Sve navedeno u ovom radu je pokušaj da se kroz deskripciju neobičnog običaja, kao što je žensko genitalno sakaćenje, dokaže kako je vrlo važno poštovati kulturu i rituale koji se kose s našim kulturnim normama i vrijednostima. Posljedice koje izaziva sakaćenje navode nas na oštru osudu tog čina. No, ono što se spominje u gore navedenom tekstu jest upravo pokušaj da se obredi i rituali primitivnih plemena shvate na razini ispod same površine. Religijska i kulturološka pozadina običaja često nam je neshvatljiva, no to nas ne opravdava da je smatramo pogrešnom. Naša se pomoć može odvijati jedino u smjeru medicinske edukacije kako bi se smanjile negativne posljedice sakaćenja, a pokušaji da se nasilno iskorijene (nama neprihvatljivi) običaj mogu rezultirati samo otporom.

Literatura
1. Khaled, Ma i Cox, Charles: Female genital mutilation, Trauma, 2000.
2. Rosenberg, J.: In Kenya, Community Traits Affect Women's Decision on Dauhters' Circumcision, Lancet, 2005.
3. Harbison, Sarah: Reaching the tipping point against female genital mutilation, Lancet, 2005.
4. Ellwood, Amy L.: Female genital cutting, Contemporary Sexuality, 2004.
5. Haviland, William A.: Kulturna Antropologija, Naklada Slap, Jastrebarsko,
2004.
6. Kulušić Špiro: Neobični običaji, Beograd, 1968.
7. Abramson, Paul i Pinkerton, Steven: O užitku, Naklada Jasenski i Turk,
Zagreb, 1998.
8.. www.who.int/mediacenter/factsheets/ fs241/en/indeks.html (15. 5. 2006.) 9.. www.amnesty.org/ailib/intcam/femgen/fgm1.html (15. 5. 2006.)

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi