HOMOSEKSUALNOST

Živimo u vremenu koje gotovo da više i ne vrjednuje život u punini onoga što taj pojam u sebi podrazumijeva. Neprekidno smo bombardirani „slikama“ mnogih trendova iz različitih životnih sfera čiji je cilj stvoriti društvo bez pravih moralnih normi. Među mladim ljudima najpopularniji su oni trendovi koji ih vode putem neodgovornosti i „apsolutne“ slobode. Lažni sjaj ovih trendova možda se najbolje ogleda u promicanju kulture smrti i uništavanju vrijednosti života.

Na čemu počiva nagnuće ovog civiliziranog svijeta ka samouništenju?

Svijet kojeg posjedujemo i društveni poredak u kojemu se nastojimo ostvariti, zaostavština su različitih destruktivnih ideologija čije korijene nalazimo još u 17. stoljeću. No, ni jedna ideologija nije ostavila tako dubok trag u svijesti čovjeka kao iluminizam koji „je izvor svih sadašnjih strujanja koje osporavaju svako pravilo, svaku moralnu normu i podupiru svaku religiju koja zatire naravne zakone.“ Pod krinkom oslobođenja od robovanja „nazadnom“ vjerskom razmišljanju i stilu života, iluminizam već stoljećima egzistira u različitim manifestnim oblicima. Uspjehom nekog zaraznog virusa širi svoje opasne zamke subjektivizma i agnosticizma protiv svakog oblika vjerskog i ćudorednog života.
Prema ovom konceptu stvara se društvo u kojemu čovjek prestaje biti društveno biće i postaje individualac koji teži potpunoj slobodi u ispoljavanju i ostvarivanju svojih potreba, težnji i ciljeva. U osjećaju slobode nema ništa loše. Pogrešni mogu biti samo načini kojima se nastoji doći do nje. Favoriziranjem individualnog razuma istina stoga postaje relativna te kao i moral određuje se determinizmom pojedinačnih interesa i želja. Upravo se u ovome krije najviše odgovora za banalizaciju smrti kroz pobačaj, eutanaziju i kontracepciju, ali u određenom smislu i kroz homoseksualnost kao seksualnu orijentaciju.
Odvajanje spolnosti od ljubavi zapravo je odvajanje bitnog jedinstva sjedinjenja i stvaranja nazočnog u ljudskoj spolnosti. Kada prevladava to gledište, spolnost postaje fiziološka funkcija i služi individualnom hedonizmu. Riječi kao što su obitelj, majčinstvo, očinstvo i sl., gotovo da su u potpunosti iščezle u svom pojmovnom značenju. Vođeni ovom ideologijom „spola“ mnogi muškarci i žene odlučuju se za sterilizaciju. U cijeloj Europi mortalitet je veći od nataliteta, jer Europa je, čini se, umjesto života izabrala smrt.
Kako onda promatrati homoseksualnost? Kroz individualni hedonizam, psihološki poremećaj, duhovnu osiromašenost, grijeh ili pak kroz ljudsku narav udaljenu od Boga? Jedno je sigurno, homoseksualnost je poremećaj seksualne orijentacije i trebala bi se promatrati i tretirati na istoj ravni kao i drugi poremećaji u ponašanju. Drugim riječima, homoseksualizam, kao stanje duha, ima rješenje u otvaranju i prihvaćanju posvećujuće Božje milosti kao i svako devijantno stanje duha.
Stoga se ovdje daje kratki prikaz ove pojave kroz povijesni presjek, a predstavljeni su i mogući uzroci pojave homoseksualnosti kroz znanstvene teorije. U nastojanju da se pokaže vladajući stav današnje civilizacije iznesene su dvije najvažnije rezolucije Europskog parlamenta o naslovljenoj problematici, te angažiranost članica EU oko njihove provedbe, ali i nastojanja Crkve odgovoriti ovom izazovu i to ne samo u smislu aktualiziranja pomoći osobama neheteroseksualnog usmjerenja, nego i adekvatnog odgovora na postavljene moralne norme kojima se ova devijantna pojava već uvelike infiltrirala u sve sfere društvenog života kao nešto što je Bogom dano.

Definicija homoseksualnosti

Kao termin, homoseksualnost je prvi put korištena u drugoj polovici 19. stoljeća (1869.g.) s namjerom da označi erotsku želju prema osobama istog spola. Kasnije je izveden i termin heteroseksualnost, dok je Sigmund Freud prvi upotrijebio termin biseksualnost, kao treću formu seksualne orijentacije. Seksualna orijentacija je usmjerenost seksualnih osjećaja prema osobama suprotnog spola (heteroseksualnost), istog spola (homoseksualnost: hόmoios, jednak, isti + sexus, spol) ili nekoj kombinaciji (biseksualnost). Predstavlja jednu od komponenti identiteta osobe, a odnosi se na emocionalnu i seksualnu privlačnost prema drugoj osobi. Formira se u ranoj životnoj dobi i za njeno oblikovanje nije potrebno seksualno iskustvo.
Seksualnu orijentaciju možemo promatrati kroz seksualno ponašanje. Prema Kinsey-evoj skali dobiva se kontinuum na kojem jedan kraj čini heteroseksualno, a drugi homoseksualno ponašanje. To znači da osobe tijekom života mogu osjećati privlačnost u različitom stupnju (fantazije ili druge psihološke reakcije) prema osobama istog/suprotnog ili oba spola koja može, a ne mora voditi do seksualnog kontakta - homoseksualnog, heteroseksualnog i/ili biseksualnog ponašanja. Kod nekih je ljudi seksualno opredjeljenje stabilna karakteristika tijekom cijelog života, dok je kod drugih stečena ili promijenjena nakon nekog iskustva u odrasloj dobi.
Homoseksualizam definiramo kao seksualnu orijentaciju koja podrazumijeva izbor seksualnog partnera istog spola. Neke definicije ističu seksualnu vezu, dok druge ističu seksualnu privlačnost prema osobi istog spola. Šira definicija tumači homoseksualnost kao seksualnu usmjerenost koju karakterizira estetska privlačnost, romantična ljubav i seksualna želja isključivo prema osobama istog spola. Ona zahvaća čitavo psihosomatsko usmjerenje neovisno o genitalno-erotičnim činima.
Treba razlikovati življenu homoseksualnost, tj. homoseksualno ponašanje u smislu vršenja stalnih seksualnih odnosa s osobama istog spola od homoseksualne sklonosti. „Sama sklonost je intenzivni osjećaj što ga homoseksualna osoba u sebi nosi koji je usmjeren na osobe istog spola i dio je njezine konstitucije i psihostrukture, ali se ona nekako uspijeva dominirati.“ Neheteroseksualno ponašanje, određeno kvantitativnom dimenzijom više nego kvalitativnom, nije nužno uvijek „i pokazatelj načelnog opredjeljenja, niti se s druge strane takvo opredjeljenje nužno manifestira i kroz efektivno ponašanje.“

Homoseksualnost u pojedinim kulturama

U različitim povijesnim periodima homoseksualnost kao pojava tumačena je i „življena“ sukladno društvenim okolnostima, tj. razvoju svijesti o seksualnosti općenito. Poznato je da se kroz povijest u mnogim društvima homoseksualnost smatrala svakodnevnom, normalnom i prirodnom pojavom. „Kod primitivnih naroda i plemena ona ima mnoga društvena, odgojno-pedagogijska i religiozna značenja.“ Gotovo da ne postoji kultura, s kojom homoseksualnost nije usko povezana, ili narod koji nije poznavao ovu pojavu. Nju su prakticirali Hetiti, Asirci, Kelti, Etruščani, te Feničani, kod kojih se posebno isticala muška prostitucija u hramovima. Slično je bilo i u hinduskoj kulturi u kojoj homoseksualnost nalazimo u sklopu sakralnih i obrednih manifestacija. Čak je bila i dio obrazovnog i odgojnog procesa, jer su smatrali da se muškarac tek tada potvrđuje u svojoj muškosti.
Dominantno seksualno ponašanje u staroj Grčkoj bilo je heteroseksualno, ali su homoseksualni odnosi bili prihvaćeni kao proširen način postizanja seksualnog užitka. U Sparti su npr. smatrali da odnos zrelog muškarca s adolescentom doprinosi obrazovanju potonjeg. Odrasli su se mogli i prostituirati ako su htjeli, ali ako su to činili mladići ili dječaci te se ustvrdilo da ih je na prostituciju prisilio stariji partner, on bi bio osuđen. Rimljani su bili strogi u osudi homoseksualnih osoba, iako su prakticirali homoseksualne odnose. Oni koji su prakticirali homoseksualne odnose bili bi kažnjavani bičevanjem ili doživotnim zatvorom. „U Babilonu je bilo muškaraca koji su se prostituirali u Ištartinu hramu pod nadzorom nekog visokog svećenika.”

Pojavu homoseksualnosti nalazimo i kod civilizacija poput sjevernoameričkih indijanskih plemena ili plemena u Novoj Gvineji gdje i danas postoji ratnička kultura Sambijaca koja naseljava visočja Papue. Kod njih je prisutno vjerovanje da je progutano sjeme izuzetno važno za razvoj muževnosti i stjecanje životne snage. Poznato je da kod primitivnih zajednica u Australiji homoseksualnost nije perverzija već sastavni dio plemenskih obreda. U plemenu Marindanim u Novoj Gvineji dječak postaje muškarac tek kad izvrši ovaj ritual. „Noću dječak spava sa odgojiteljem i mora zadovoljiti svaki njegov zahtjev za homoseksualnom ljubavi. Isto je i u plemenu Keraki.“
U prošlosti je u Japanu također postojala kulturna tradicija homoseksualnosti, koju bismo mogli usporediti s onom u Grčkoj. U razdoblju kada je civilizacija Japana dosegla svoj vrhunac, od 16. do konca 18. stoljeća, homoseksualna je ljubav smatrana strašću časnijom i uzvišenijom od heteroseksualne. Zanimljivo je da su za širenje homoseksualnosti u Japanu zaslužni No i Kabuki kazališta. Zajednička nota tih kazališta je ta da su mladi muški glumci bojali lice, iscrtavali lažne trepavice i obrve, mirisali se te oblačili u istom stilu kao i mlade djevojke. Ta su dva kazališta popularizirala divljenje ljubavi tinejdžerskog dječaka/mladića. Čak su lice mladog dječaka uzimali kao ideal kojemu bi trebala težiti ženska ljepota. Oba su se kazališta bavila prostitucijom mladih dječaka.
Tradicija muške ljubavi bila je jako ohrabrivana od strane samuraja. Smatrali su korisnim mladiće učiti vrlinama, poštenju i divljenju ljepoti. Ljubav prema ženi smatrana je manje vrijednom jer je prema shvaćanju imala feminizirajući efekt na samuraja. Vjerovali su da su mladići od 13. do 19. godine najpogodniji za ljubav. To su nazivali wakashu-do, što znači „put mladih ljudi“.
Krajem industrijske revolucije ova pojava nestala je iz javnog života. Japanci danas o njoj govore kao o seksualnoj anomaliji, a taj dio svoje povijesti smatraju znakom nerazvijenosti društva.

Biblija o homoseksualnosti

Govor Biblije o homoseksualnosti ukazuje na činjenicu povijesnog kontinuuma ove pojave. Ipak, taj je govor uvijek negativan, a pojava karakterizirana kao pretežak grijeh. Na osnovu tekstova Staroga zavjeta zaključujemo da je Izrael homoseksualnost prepoznavao kroz tri pojavna oblika. U prvom slučaju radi se o nepravednoj prisili na taj čin kao što se to umalo dogodilo Lotu kada je izašao da odvrati građane Sodome od svoje kuće i svojih gostiju, (Post 19,5-10; usp. Suci 19,22-26). S druge strane, hramska prostitucija bila je poznata kao raširen oblik poganske religioznosti mnogih naroda. Predstojnici takvih hramova, u kojima su čašćena različita božanstva plodnosti, često su općili s istim spolom. Među njima bilo je i onih muškaraca i žena koji su bili „posvećeni“ za takve radnje, tj. njihova se služba sastojala u tome da seksualno opslužuju druge. Izvještaj pronalazimo u Pnz 23,18s, (usp. 1 Kr 14,24; 15,12; 2 Kr 23,7s): „Neka ne bude svetišne bludnice među izraelskim kćerima i neka ne bude svetišnog bludnika među izraelskim sinovima!“ Biblija jasno isključuje i stupanje u dragovoljne istospolne odnose. O tome govori knjiga Levitskog zakonika 18,22 (usp. 20,13): „Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.“ Prva knjiga o Makabejcima govori i o pedofiliji (1,48), koja je očito bila raširena među heleniziranim poganskim narodima. Tu su praksu nastojali nametnuti i Izraelcima.
Ništa manje jasno o homoseksualnosti kao o sramotnoj strasti ne govore i tekstovi Novog zavjeta. U poslanici Rimljanima Pavao svrstava ovu devijantnu pojavu u grešnu zaslijepljenost onih koji „nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga“, (Rim 1,28s). Kao posljedicu toga Pavao navodi: „Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“, (Rim 1,26).
Pavao je u ovoj poslanici opisao taj svijet kojega je on dobro poznavao. Da ne bude zabune, on kategorički odbacuje općenito svaku seksualnost izvan braka. Kada govori u tom kontekstu ne pravi razliku između homoseksualnih i heteroseksualnih čina. Njegovo ne homoseksualnim radnjama trebamo tumačiti u kontekstu biblijskog shvaćanja seksualnosti. Ona se u Bibliji promatra kroz Božji poredak opisan izvještajem o stvaranju. Bog je stvorio čovjeka kao muškarca i ženu dajući im istovremeno zadatak da napuče svu zemlju. Njegovi su zakoni usmjereni stvaranju i očuvanju života. Bog stoga poziva muškarca i ženu da budu sustvoritelji u nastanku novog života kojega On, u svojoj neizmjernoj milosti, želi i ljubi više nego to mogu i sami roditelji.

Možemo li onda promatrati homoseksualnost u službi života? Ni slučajno, jer osobe s istospolnim sklonostima nisu sposobne ne samo biti sustvoritelji u stvaranju novoga života s Bogom, nego su nesposobni i za potpuno „sjedinjenje“. Njega zapravo samo oponašaju. Bog nas nije oslobodio „od volje, potrebe i dužnosti za ostvarenjem i odgovornim sudjelovanjem u njegovu božanskom planu” , već nas naprotiv poziva na angažirano i zauzeto sudjelovanje. Pravilno usmjerena seksualnost bitan je segment u ostvarivanju tog plana. Pavao opominje u Prvoj poslanici Korinćanima da Kraljevstva Božjega neće baštiniti ni bludnici, ni preljubnici, ni muškoložnici (usp. 1 Kor 6,9) kao ni ženskoložnici. Dodaje i to da je jedini spas opravdanje, tj. obraćenje u Imenu Gospodina Isusa Krista, (usp. 1 Kor 6,11).

Dakle, nema sumnje da Biblija gdje god govori o homoseksualnosti sasvim odlučno odbacuje ovo ponašanje, smatrajući ga prijetnjom ne samo osobnom dobru, nego i dobru cijelog puka Božjeg.

Neke teorije o uzroku i razvoju homoseksualnosti

U zadnja dva stoljeća mogu se odvojiti dva gledišta na pojavu homoseksualnosti. Do kraja 19. stoljeća, medicina (psihijatrija) i religija su nastojale izboriti primat na ovom polju oko jurisdikcije. Došlo je do povijesnog obrata uslijed kojeg se homoseksualnost prestaje smatrati grijehom, u znanstvenim krugovima, i uvrštava se u patološka stanja. Drugo gledište, čiji početak leži u Kinsey-evim radovima iz 1948. i 1953. godine, kulminira 1973. godine. Tada je, naime, Američko psihijatrijsko društvo uklonilo homoseksualnost iz DSM kategorizacije mentalnih poremećaja čime rasprave o uzroku prelaze u biološko-medicinske teorije.
Tijekom zadnja dva stoljeća nastale su brojne teorije koje nastoje objasniti uzroke seksualne orijentacije. Cjelokupno trenutno znanje može se sažeti u zaključak s kojim se većina teorija slaže, a to je da je seksualna orijentacija rezultat interakcije različitih čimbenika – bioloških, psiholoških, kognitivnih i socijalnih. S obzirom na različita gledišta postoji više teorija o uzrocima i razvoju homoseksualnosti.

1. Biološke teorije

Biološke teorije ne pružaju izravne dokaze da postoje genetički čimbenici ili hormonalni uzroci homoseksualnosti. Ipak, postoje različite implikacije o utjecaju hormona u fetalnom razvoju. Osoba rođena sa sklonošću prema homoseksualnoj orijentaciji (genetičkom ili hormonalnom) može, ali i ne mora, razviti homoseksualnost u ovisnosti od okolinskih činilaca. Mišljenja o tome koliko roditelji mogu utjecati na seksualnu orijentaciju svoje djece u većoj mjeri variraju među teoretičarima kako biološke, tako i psihološke orijentacije. S čisto biološke točke gledišta roditeljski utjecaj ne bi trebao uopće postojati, dok psihoanalitičari tvrde da je odnos s roditeljima u djetinjstvu od presudnog značaja za seksualni razvoj.

2. Teorije učenja

Teorije učenja objašnjavaju da je seksualno ponašanje ljudi više određeno učenjem nego instinktima. Klasična teorija socijalnog učenja smatra da postoje dva procesa koja su od temeljnog značaja za razvoj spolnog identiteta. To su uvjetovanje i model istospolnih individua, točnije utjecaj modela roditelja istog spola. Iako je teorija socijalnog učenja usmjerena na razvoj spolne uloge i ponašanja u okviru određenog spola, ova teorija se može primijeniti i na razvoj seksualne orijentacije. Prema ovom gledištu, modeli uvjetovanja, koji se razlikuju u homoseksualnim zajednicama i heteroseksualnim obiteljima, dovode do toga da mladi ljudi u homoseksualnim zajednicama nisu obeshrabrivani po pitanju homoseksualnih veza. Noviji teoretičari socijalnog učenja vjeruju da modeliranje spolnih stereotipa igra veću ulogu u razvoju spolnog identiteta nego roditelj istog spola. Socijalni kontekst i zajednica mogu biti čimbenici koji bi pobudili ili inhibirali istraživanje istospolnih veza od strane djeteta. Identifikacija sa značajnim osobama u životu smatra se iznimno važnom za eventualnu neutralizaciju homoseksualnog potencijala, kao i za stvaranje homoseksualnog identiteta. Za socijalne konstruktiviste, djeca odgajana u homoseksualnim zajednicama mogu u većoj mjeri razviti homoseksualne obrasce ponašanja kao posljedicu izloženosti takovom životnom stilu.

3. Psihoanalitička teorija

Teorija Sigmunda Freuda o ljudskoj seksualnosti zasnivala se na vjerovanju da su ljudska bića primarno biseksualna i da postaju heteroseksualna ili homoseksualna u ovisnosti od iskustva s roditeljima i značajnim osobama u životu. Kao i biolozi njegovog vremena, Freud je vjerovao da je heteroseksualnost prirodna posljedica normalnog razvoja. Ipak, za razliku od njegovih suvremenika, kao i sljedbenika, Freud nije gledao na homoseksualnost kao na poremećaj i vjerovao je da homoseksualna osoba ne mora funkcionirati lošije po „defaultu“, niti imati bilo kakav poremećaj. Freud je homoseksualnost promatrao kao zastoj u razvoju od biseksualnosti ka zreloj heteroseksualnosti, koji se može desiti uslijed djelovanja različitih čimbenika, kako bioloških, tako i okolinskih. Kasniji psihoanalitičari nisu prihvatili Freudovo shvaćanje. S. Rado odbacio je Freudovo shvaćanje o primarnoj biseksualnosti, smatrajući da je heteroseksualnost urođena, dok je homoseksualnost fobična reakcija na osobe suprotnog spola. Drugi analitičari tvrdili su da je homoseksualnost posljedica patoloških odnosa u obitelji tijekom edipovskog perioda.

4. Društvene teorije

Društvene teorije naglašavaju utjecaj okoline, ali se u velikoj mjeri međusobno razlikuju. U okviru njih postoje tzv. rodne ili queer teorije koje se ne bave traženjem uzroka (jer je samo traženje uzroka određena diskriminacija), već se bave društvenom percepcijom homoseksualnosti. One ističu utjecaj društvenih normi na razumijevanje seksualne orijentacije i problem prihvaćanja različitosti. Heteroseksualno ponašanje je društveno zadana norma ponašanja i prema njoj se određuje što je normalno, a što ne. Ove teorije prave razliku između spola, biološki zadane kategorije, i roda koji je određen društvom. Spol je fiksiran rođenjem, ali rod je fluidna kategorija koja se može mijenjati, a s njim i seksualni identitet.

Kultura smrti

Tijekom 17. i 18. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva, dolazi do liberalizacije zakonodavstva većine europskih zemalja. Tako je, npr. iz Napoleonovog Kodeksa izbačena homoseksualnost kao kategorija kriminalnog djela. U 20. stoljeću u javni život izlazi gay subkultura koja u isto vrijeme organizira pokret za gay oslobođenje. U isto vrijeme dolazi do pritiska na homoseksualne osobe kako od komunističkog tako i nacističkog režima. Homoseksualnost je svrstana, kao u verziji Napoleonovog kodeksa, u kriminal, a kazne su bile česte i jako stroge. Koncem 20. stoljeća homoseksualnost se počela tretirati kao normalna seksualna orijentacija ravnopravna heteroseksualnoj.
Današnji odnos većine zapadnih „kršćanskih“ društava prema homoseksualnosti bitno je evoluirao. Promoviranje ljudskih prava te znanstveno stajalište prema kojemu homoseksualnost nije bolest, kao i sve prisutniji glas homoseksualaca u javnosti, doveo je do njihove veće prihvaćenosti. Većina razvijenih zemalja ukinula je kaznene zakone čime je i ustavno zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije.

Ohrabren rastućim antirasističkim i mirovnim pokretom 60-ih godina proteklog stoljeća u SAD-u rođen je i gay pokret. Gay aktivisti i aktivistkinje započinju kampanju protu društvenim nepravdama vezanim za njihov položaj u društvu. Ometaju rad konferencije Američkog psihijatrijskog društva protestirajući zbog tretiranja homoseksualnosti kao patološkog stanja. Organizirane su i prve političke demonstracije s ciljem ukidanja diskriminirajućih zakona. Uz pomoć aktivista različitih nevladinih udruga, stvaraju javno mnijenje kojim žele pokazati da je homoseksualnost osobina s kojom se čovjek rađa. Drže da je ta sklonost determinirana genima i da ih se treba prihvatiti kao takve, jer je dio njihova identiteta. Neprihvaćanje njihove seksualne sklonosti predstavljaju napadom na integritet svoje osobnosti.

Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina počelo se govoriti i o tzv. gay kulturi. Ona je prožeta i gay estetikom koja svoje izražaje ostvaruje raznim modnim trendovima, gay književnošću, filmovima, glazbom i sl. Gay pokret izrastao je i u svojevrstan kulturološki događaj. U njemu sudjeluju, u sve većem broju, i heteroseksualci dajući im svu vrstu podrške i pomoći u nastojanjima da izbore ravnopravnost u društvu. Širom svijeta održavaju se i tzv. gay parade. Ti „urbani marševi“ obiluju šarenim bojama, veselom glazbom i prostačenjima svih vrsta. Kao zaštitni znak koriste „dugine boje“ i ružičasti trokut kojim su nacisti u logorima obilježavali homoseksualce. Služi im kao podsjetnik na zločine učinjene nad njima tijekom povijesti. Najpoznatija i najbrojnija takva parada bila je 2000. godine u Rimu. Ta je godina bila i Jubilejska godina Katoličke crkve. Treba li u ovome tražiti koincidenciju ili namjeru? Papa Ivan Pavao II. tom je prilikom kazao: „U ime rimske Crkve ne mogu ne izraziti ogorčenost zbog uvrede Velikom jubileju godine 2000. i zbog povrede kršćanskih vrijednosti grada koji je toliko drag srcima kršćana širom svijeta... Crkva ne može ušutkati istinu, inače ne bi živjela u skladu sa svojom vjerom u Boga Stvoritelja i ne bi pomagala razlučivati što je dobro od onoga što je zlo...“ Okupljene na Trgu svetog Petra podsjetio je da su homoseksualni čini protunaravni i da je to za većinu takvih velika kušnja, te da se njima općenito treba pristupati s poštovanjem i suosjećanjem.

Unutar gay pokreta formiraju se udruge s posebnim programima kojima daju podršku mladim ljudima prilikom coming out-a . Preko ovih udruga promoviraju očuvanje zdravlja prakticiranjem „sigurnog“ seksa, osmišljavaju programe namijenjene starijim homoseksualnim osobama, programe za homoseksualce „vjernike“, te za roditelje čija se djeca deklariraju kao homoseksualci. Danas se ovih udruga broji na tisuće. Preko njih izdaju časopise, organiziraju različite centre, socijalne službe, klinike.
Rapidnom širenju i jačanju gay pokreta doprinosi različit tisak. U tome „gay“ orijentiran tisak nipošto nije usamljen. Različiti novinarski „poklisari ljudskih prava i sloboda“ pisat će o nemoralu koji se ispoljava ne prihvaćanjem protunaravnih seksualnih orijentacija. Kao ilustracija neka posluži citat iz članka P. Peke „Homoseksualnost nije bolest“ objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 29. lipnja 2002. godine: „Pravo na spolnu orijentaciju privatna je stvar pojedinca i dio je osnovnih ljudskih prava. Bez takvog stava nemoguće je prihvatiti pa i shvatiti različitu spolnu opredijeljenost onih kojima je priroda namijenila sklonost prema istom spolu, a ne vlastito opredjeljenje za razvratnim životom, kako se u ipak primitivnim sredinama to ponekad tumači.“
Naravno, na udaru bilo kakvih bezbožnih i tamnih struja uvijek je prva bila Crkva i katolička dogma. S namjerom da se pokuša infiltrirati u redove Katoličke crkve i promijeniti njen nauk o pitanju homoseksualnosti, nastaje udruga „Dignity“ koja sebe naziva udrugom katoličkih homoseksualaca. U Hrvatskoj su svojim lobijem u političkim vrhovima i nazočnosti u medijima izrazito jake tri homoseksualne skupine. To su lezbijske udruge Lora i Kontra te muška udruga Iskorak. Godinama već u Hrvatskoj sprovode agresivne kampanje za ostvarivanje nekih „svojih“ prava, nastojeći da u „svoja“ prava uvrste i promjenu definicije obitelji odnosno braka.

Gay-ičanstvo

Uspjesi homoseksualnog pokreta, počevši od kraja 60-ih , u SAD-u i u Europi još uvijek, i u određenim krugovima, pobuđuju veliko čuđenje. Reprezentni primjer tog uspjeha je rezolucija Europskog parlamenta broj A3-0028/94 od 8. veljače 1994. godine. Njome se potiču države članice da homoseksualne parove pravno poistovjete sa heteroseksualnim. Ista rezolucija preporuča suradnju s nacionalnim gay i lezbijskim organizacijama u svrhu suzbijanja različitih oblika socijalne diskriminacije homoseksualaca. Diskriminacijom se između ostalog smatra:
- proganjanje homoseksualnih načina života kao javni skandal ili kao moralni prijestup...
- otpuštanje homoseksualnih uposlenika u crkvama ili vjerskim zajednicama...
- uskraćivanje prava usvajanja ili skrbništva....
- zabrana sklapanja braka među ljudima istog spola...
- terapijski pristup homoseksualnoj mladeži s ciljem promjene njihova seksualnog usmjerenja...

Homoseksualne žene i muškarci iz trećih zemalja, prema istoj rezoluciji, u čijim se domovinama homoseksualnost krivično kažnjava, trebaju imati pravo na azil u Zajednici. Jedna druga rezolucija Europskog parlamenta iz 2000. godine u broju 57. ističe zadovoljstvo s pravnim priznavanjem izvanbračnih zajednica (neovisno o spolu), te se opominju i potiču druge države članice koje zaostaju u provedbi istih. Kao loš primjer navodi se Austrija koja „dobiva prijekor jer još nije ukinula pravnu odredbu o zaštiti maloljetnika od homoseksualnoga zlostavljanja“ .
Kao posljedica ovako velikog moralno - vjerskog pada onog dijela čovječanstva kojega nazivamo zapadnim je prvo legalno sklapanje homoseksualnog „braka“ u Amsterdamu. Nakon ovoga počela su i usvajanja djece. Njihovi susjedi Nijemci, ne želeći zaostajati u provođenju ljudskih prava i „sloboda“, otišli su i korak naprijed. Po školama se vodila, i još uvijek vodi, kampanja stvaranja svijesti među djecom da je sasvim normalno biti homoseksualac te da u tome nema ništa loše. Cilj je očit, učiti djecu da je normalno ono što njihov Stvoritelj preko Crkve naziva grijehom koji vapi u Nebo i da već sutra ta ista djeca odgajaju svoju ili nečiju tuđu djecu u istom duhu. Ovakvih i sličnih primjera pronalazimo u svim „kršćanskim“ zemljama. Švedska je npr. već 1988. godine uvela zakon o homoseksualnim parovima. Njime se članovi takvih zajednica pravno tretiraju kao i osobe u izvanbračnim zajednicama uz regulirana sva prava na način kako su regulirana i u tim zajednicama. Slično je postupila i hrvatska vlada. Ovakvim i sličnim zakonima najviše je pogođena institucija braka kao bitnog elementa u prokreaciji. Ova „moralna“ zaraza širi svoj utjecaj na svaki segment društva. Stoga, nažalost, moramo zaključiti da je riječ o „pravom promicanju homoseksualnih formalnih zajednica, kao i o promicanju homoseksualnosti kao društveno poželjnog ponašanja od strane državne vlasti, što je izravno upereno protiv dobra obitelji...“

Glas koji viče u pustinji

Tijekom 20. stoljeća u Katoličkoj crkvi dogodio se važan proces razjašnjenja po pitanju homoseksualnosti i pastoralnom djelovanju prema ovoj populaciji. Tomu su doprinijela i istraživanja humanističkih znanosti čiji je cilj bio bolje shvaćanje same biti ove pojavnosti među ljudima. Crkva je odgovorila izazovu otvarajući se u filozofsko-teološkom segmentu. Tu fazu crkvenog otvaranja A. Laun naziva „trećom seksualnom revolucijom“. Ona je alternativa „drugoj seksualnoj revoluciji“ s kraja 60-ih godina kojom se svijet vratio u „seksualno kameno doba“ . Ta treća revolucija zapravo je povratak, odnosno razvoj bračnog ljubavnog etosa u Katoličkoj crkvi. Započela je 30-ih godina 20. stoljeća prihvaćanjem ideja D. v. Hildebranda i A. Adama. Kasnije je potvrđena Drugim vatikanskim saborom, usavršavana nastojanjima i djelima mnogih, a osobito pape Ivana Pavla II. Njega s pravom Laun naziva „papom bračne ljubavi i svetosti“ .
Oduvijek Crkva naglašava razliku između objektivnog i subjektivnog reda moralnosti. Uvijek će postojati djela koja su sama u sebi i po sebi zla (in se et secundum se), te ona nikada ne mogu postati dobra snagom subjektivne nakane. Stoga, moralna teologija govori o dva bitna vida ljudskih čina. Prvi se naziva finis operantis i ovisan je o subjektivnoj nakani koja usmjeruje djelovanje, a drugi je finis operis, tj. materijalni vid koji u sebi nosi svoju moralnost. Finis operis posjeduje nepromjenjivost (stalnost) u odnosu na subjektivnu nakanu vršitelja koji se nje ne može osloboditi. Može je samo ili prihvatiti ili joj kontrirati. U tom kontekstu promatrani homoseksualni čini su u svojoj biti neuredni, no to u subjektivnom gledanju ne govori da su isti uvijek i subjektivno odgovorni. Petar Šolić u Radost ljubavi iznosi podlogu teologiji za kvalificiranje homoseksualnih čina kao objektivno neurednih. Za tu podlogu kaže da se nalazi u „samom redu stvaranja i u čovjekovoj naravi. Seksualnost je naime bipolarna, tj. ima muški i ženski oblik. Oba oblika kao takva su i psihički i fizički utemeljeni. To potvrđuju i Objava i antropološke znanosti...“ Kada se ovo razumom spozna i voljom prihvati neće biti teško stati iza tvrdnje da se seksualnost i genitalnost ostvaruju jedino u susretu s osobom koja je stvarno druga i drugačija.
Deklaracija Persona humana iz 1975. godine u broju 8. jasno razlikuje subjektivne razlike „među homoseksualcima... čija je sklonost prolazna ili barem nije neizlječiva... i homoseksualaca koji su naprosto takvi zbog neke vrste urođene sklonosti ili bolesne konstitucije za koju se smatra da je neizlječiva...“ Nakon ove deklaracije u crkvenim krugovima došlo je do liberalnijih stavova pojedinih teologa prema homoseksualcima. Zagovarali su da njihovo ponašanje nije protivno katoličkom moralu i nastojali su oko „pomirenja“ homoseksualaca s Katoličkom crkvom. Kao odgovor njihovim nastojanjima Zbor za nauk vjere je 1. listopada 1986. godine uputio Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. U njemu se ponovno precizira da „osobita sklonost homoseksualne osobe, premda u sebi nije grijeh, tvori ipak usmjerenje, više ili manje jako, prema jednom s moralnog stanovišta u sebi zlom ponašanju. Zbog toga samu sklonost treba gledati kao objektivno neurednu“, (br. 3). Ovakvo ponašanje i prakticiranje oprečno je crkvenom načelu moralnosti spram kojega je samo za brak pridržana seksualna aktivnost kao mjesto isključive i potpune ljubavi. Budući da se homoseksualno ponašanje protivi Božjem planu i slici braka, ono ostaje neuredno i neprihvatljivo. U spomenutom Pismu navodi se čovjekova zadaća i poziv kojega ima od Boga. Ta se zadaća ostvaruje na jedinstven način, a to je sudjelovanje s Njim u prenošenju života uzajamnim darivanjem zaručnika. Dakle, istospolni čini isključuju prokreaciju, jer ona nije moguća takvim odnosima. Njima se ne izražava komplementarno sjedinjenje sposobno prenijeti život. Zapravo, tu nema niti pravog sjedinjenja i sve se svodi na „narcisoidni autoerotizam i surogat koji ne može zadovoljiti dubinskim seksualnim zahtjevima, kako onim obiteljskim tako ni onim ljubavnim, jer homoseksualna ljubav nikada ne može postati znak autentične ljudske ljubavi.“ Užitak je isključivi cilj homoseksualnih čina čime se izopačuje vrjednota naravnog reda. To dalje dovodi do degradacije osobe i robovanju strastima. Homoseksualni partneri jedni u drugima traže vlastitu sliku sebe. U svome partneru ne vide osobu sa svim segmentima ljudskog dostojanstva. Crkva zauzima stav općenito o seksualnosti i dokumentom Ljudska spolnost: istina i značenje. Odgojne smjernice u obitelji . U njemu se krivo usmjerena spolnost smatra izravnim uzrokom lišavanja sposobnosti rađanja i uzajamnog sebedarja koje je moguće kod bračnih drugova. Katekizam Katoličke Crkve, u broju 2359, poziva homoseksualne osobe na čistoću i uzdržavanje od čina, kako bi uz molitvu i sakramentalni život mogli približiti se kršćanskom savršenstvu. Drugim riječima, i homoseksualci moraju izbjegavati grešne prigode baš kao i heteroseksualci. Trebaju biti hrabri i prihvatiti svoj križ. Žrtvom prikazanom Gospodinu i uz uredan sakramentalni život situacija će se mijenjati njima na bolje. To obećava i sam Bog kada preko novozavjetnog pisca veli da će na dobro okrenuti svaku situaciju onima koji su prijatelji s Njim.
Homoseksualne čine ni u kom slučaju ne smijemo osuđivati strože od preljuba ili bluda. U obzir moramo uzeti i činjenicu određene psihičke prisile uzrokovane živčanim neredom. Ova prisila umanjuje slobodu pojedinca i veličinu grijeha, ali ga ne lišava odgovornosti osobito ukoliko, povrh svega, uživa u svom neredu. Ipak, ne treba ih vrijeđati zbog njihove duhovne bijede, niti nasiljem svjedočiti o vlastitoj seksualnoj orijentaciji. Katekizam Katoličke Crkve u br. 2358 kaže da muškarce i žene s homoseksualnim sklonostima „treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije.“ Ovo se odnosi i na pastoralni rad svećenika i redovnika kao i svih pastoralnih djelatnika. Kad kažemo da je svaki čovjek od Boga pozvan na život onda tu, naravno, podrazumijevamo i osobe s istospolnom orijentacijom. Ne smijemo zaboraviti da i oni posjeduju dostojanstvo samim tim što su djeca Božja, iako njihovo seksualno usmjerenje niti možemo niti želimo prihvatiti kao naravno i normalno.

Tri točke u ovoj problematici...

Sva silna prava i ustupke koje homoseksualne osobe zahtijevaju od današnjeg društva zapravo je njihova potraga za identitetom. No, tu valja biti oprezan. Jedini ispravan put kojim čovjek otkriva svoj identitet je onaj na koji smo svi, sa svim manama, slabostima i negativnim nagnućima bilo koje vrste, pozvani - to je put Krista. Svako drugo traženje kompromisa u ovoj problematici vodi u pravcu opravdanja teze da iz homoseksualne naravi proizlazi pravo na homoseksualno ponašanje.
Kršćani trebaju biti senzibilizirani ovom problematikom kako bi joj, uz razumijevanje i ljubav, pozitivnim pristupom razborito i odgovorili. Postoje različiti „putevi“ kojima se nastoji pomoći osobama s homoseksualnim sklonostima da pronađu i ispolje svoju pravu prirodu, heteroseksualnu. Ono što se danas nudi kao način pomoći jesu logoterapija i hagioterapija koja je spoj teologije, odnosno vjere, i psihologije. Brojni su i oni koji su se oslobodili ove sklonosti. Na primjeru bivšeg homoseksualca a sada i stručnjak za ova pitanja u Nizozemskoj dr. Johan van der Sluis-a , koji o svome putu oslobođenja mnogo piše i pomaže drugima prolaziti ono što je i sam prolazio, vidimo da rješenje postoji. Ono se nudi,ali mora postojati i spremnost da se prevlada taj problem.
Prava opasnost društvu i današnjem čovjeku prijeti, zapravo, od stvaranja opće svijesti indiferentnosti prema pravim životnim vrjednotama, a ne od onih koji tragaju za svojim identitetom. Svjedočimo vremenu koje nastoji rastočiti čovjekovu esenciju da bi ju pretvorilo u nešto izvještačeno čemu čovjek nije slika. Tu stvarnost Michel Schooyans naziva terorizam s ljudskim likom . On, koji je u svojoj biti vjerski terorizam, veoma je učinkovit budući da se umotava u brojne biomedicinske, demografske, etičke i sl. argumente. I dok se čini da ima ljudski lik, časti istinu i pospješuje slobodu, u stvarnosti zapravo nastoji ljude odvući u kulturu smrti i robovanje grijehu. Ova vrsta indoktrinacije globalnog je karaktera.
Crkva je usamljena u borbi da očuva čovjekov pravi identitet, ali nije zaboravljena od Oca. Stoga ona treba, kroz blagost, svijetu pružati poruke Radosne vijesti i okamenjena srca opet učiniti sposobnima istinski ljubiti.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi