Kapitalistička i socijalistička urbanizacija

Na početku ističem važnost planiranja prostora radi raznih negativnih i neplaniranih posljedica na okoliš, a time i na samog čovjeka. Stoga se javlja potreba za racionalnim planiranjem prostora, te se ovdje ponajviše referiram na gradove jer su oni nosioci svekolikog razvoja, umnog i materijalnog. Danas postoje - planski gledano - dva tipa grada, a to su tzv. kapitalistički i tzv. socijalistički gradovi. Zbog porasta industrijske proizvodnje u kapitalističkim državama u 19. i 20. stoljeću nastaju divovski gradovi. Oni se šire na agrarnu okolicu, gutaju agrarno stanovništvo te postaju središta akumulacije kapitala s jedne strane i siromaštva s druge strane. Planiranje u gradovima kapitalističkih sustava podređeno je zakonima tržišta. U socijalističkom društvenom poretku gradovi gube svoj antagonistički značaj prema selu, a prestaju i klasne suprotnosti među stanovništvom istog grada.
Kapitalizam i socijalizam su danas dva prisutna oblika društvenih odnosa, od kojih svaki ima drugačiji pristup planiranju i realizaciji u urbanizaciji. Iako ti putovi mogu biti različiti smatra da postoje značajne sličnosti i razlike - no oba socijalna sistema žele zadržati ekonomski rast kao osnovnu matricu legitimiranja socijalnog sistema. U kapitalizmu dolazi do potiskivanja i marginalizacije radničke klase putem raznim procesa, a glavni cilj je maksimizacija profita bez obzira na posljedice u prostornoj strukturi i funkcioniranju gradova. Na drugoj strani, socijalizam se razvijao na totalizaciji industrijskog rada, idealizaciji manualnog rada i radničke klase kao osnovnog sloja. To je razlog zbog kojeg dolazi do nadređenosti industrijalizacije nad urbanizacijom.

1.Grad i urbanizacija

1.1. Grad

Grad je veće naselje ljudi, organizirano u više ili manje povezanu, diferenciranu društvenu zajednicu: u gradsku općinu, koju čine građani tog grada. Broj građana za pojam grada nije odlučujući; u historijskoj perspektivi on se penje od nekoliko stotina na više milijuna. Nastaje kada se izdvoji iz agrarne okoline, kada robna razmjena omogući razvijenu podjelu rada te ima tendenciju da se zatvori prema van. 1.2. Urbanizacija

Urbanizacija (od lat. urbanus: gradski) je proces širenja gradskog načina života. Obuhvaća prostorno širenje gradova, rađanje novih gradova, pretvaranje negradskih naselja u gradska i širenja gradskog načina zauzimanja i korištenja zemljišta. Istovremeno obuhvaća i proces napuštanja sela i seljenja stanovništva u gradove, pretvaranje seoskog stanovništva u gradsko i napuštanja poljoprivredne djelatnosti u zamjenu za druge. U proširenom značenju urbanizacija je proučavanje razvitka gradova te njihove fizičke i sociološke strukture.

2. Kapitalistička urbanizacija

Kapital je odnos politi čko-ekonomskih sila koje se temelji na proizvodnji u znaku profita, a ne u znaku «ekonomije slobodnog i udruženog rada» . Grad je u kapitalističkom sistemu podređen što bržoj reprodukciji kapitala i što većom povećanju profita. Kritika prividno nepovezanih pojava i odnosa u planiranju i građenju može razotkriti stvarni karakter urbanističkih mjera i njihova teorijskog alibija. Pogotovo ideološke nadgradnje koja opravdava i otvara se za reprodukciju vladajućih interesa i eksploatatorskih odnosa. Ti interesi i odnosi, i njihova povijesna pozicija naspram radnih klasa, stvarni su uzrok uspostavljanja realnog aktualnog stanja kapitalističkog grada i kapitalističkog urbanizma. Taj stvarni karakter i politički smisao urbanističkih mjera i trendova razvoja postaje jasniji upravo kroz analizu organske povezanosti kapitalističke države i krupnog kapitala i njihova utjecaja na urbanističko planiranje.
Izgled današnjih europskih gradova specifični je proizvod industrijalizacije koja je započeta u 19. stoljeću i procesom industrijalizacije uvjetovanih, kapitalističkom eksploatacijom i građanskom vladavinom iznuđenih oblika podjele rada, pa čak i u onim društvima u kojima su klasni odnosi radikalno izmijenjeni.
Podjeli prema prihodu i klasama odgovara dioba prostora, odnosno grada prema funkcijama. Tako suvremeno ustrojstvo razdvaja javnu sferu života (rad, trgovina, politika...) od privatne sfere (stanovanje, obitelj...). Kapitalistički grad se još dijeli na sferu potrošnje i na sferu proizvodnje. Grad ne bi mogao funkcionirati kada bi svi ovi faktori ostali nepovezani, stoga grad mora podupirati komunikacijske putove da bi spojio ono što je kapitalistički sistem rascjepkao. Ti komunikacijski putovi su već unaprijed isplanirani kako bi odgovarali eksploatatorskim interesima vladajuće klase. Tako je moderni grad funkcionalno postao puki transportni stroj, a pojedinac je preuzeo ulogu jednog od najvažnijih predmeta transporta. Automobil se pokazao kao iznimno zahvalnim proizvodom - kao sredstvo osobnog transporta, na njemu se zasnivaju cijele industrije, pojedinac se poistovjećuje s njim. Gradovi stoga imaju tendenciju da se šire uz velike prometnice, te se tradicionalni odnos radne podjele periferije i unutrašnjosti neće promijeniti samo kvalitativno nego i kvantitativno, tj. unutrašnjost gradova će sve više ostajat bez stanovnika.
Pojedinac je u velikom gradu otuđen, a za pripadnike različitih klasa različiti su oblici ponašanja. Razum pojedinca - radnika prihvaća sistemske odredbe podjele rada koje se manifestiraju u vidu stambenog sistema. Posljedica njene samorazumljivosti jest institucionalizacija pojedinca - radnika kao onoga koji obavlja svoje zanimanje i isto tako institucionalizacija njega kao privatne osobe. Kapitalističkom gradu iz očitih je razloga pripala odlučujuća konsolidacije institucija u svakom pojedinčevom razumu. Kapitalistički grad pojedincima regulira ne samo prostor - vremensku raspodjelu na dokolicu, rad i promet među njima već regulira i stav pojedinca prema cijeloj toj mreži sistema. Ti stavovi i klasna dioba prostora prema prihodu i vlasništvu stvara socijalnu koherenciju još jasnijom. Pojedinac - radnik tu podjelu prostora plaća visokim izdacima, dugotrajnim putovima, a u najmanju ruku i dijelom svog života.
Čak je od srednjeg vijeka naovamo urbanizacija gradova bila uređena tako da bi se potlačena masa zadržala i održala potlačenom - ulice su asfaltirane, a ne popločavane kamenim kockama, bulevari su dovoljno široki za vojne formacije, a i dovoljno dugi za upotrebu artiljerije. Ovo je posebno efektno bilo u Parizu 1871. i 1968. godine. Danas je takva realizacija nepotrebna - nema klasne svijesti, klasna solidarnost i povezanost je razbijena, manjak radikalnih organizacija.

Iako je došlo do promjene iz centralističkog tradicionalnog gradskog ustrojstva u megalopolsku strukturu linearnog grada (tj. grada koji se širi uz prometnice - putove komunikacija), ipak se zadržao onaj represivni faktor u okruženju suburbanih četvrti. Današnji gradovi više nisu definirani količinom i izgledom objekata koje sadrži, nego količinom i tempom transporta te i ostalih oblika komunikacija koje se u njemu odvijaju svaki dan.
Nadalje, tipično za kapitalistički grad je pustošenje centra (city) jer su tu nagomilane reprezentativne ustanove grada kao što je uprava, trgovina, transport - nakon radnog vremena se tu nema što tražiti. Gradski centar se stoga sanira, najčešće uz pozelenjavanje, uvođenjem novih zabavišta samo da bi se u centru netko naselio i da bi netko drugi zaradio. Takav društveni odnos koji potencira takav urbanizam “sam pridonosi vlastitoj opsolescenciji, svojemu vlastitom procesu zastarijevanja” jer već za vrijeme samog planiranja grada on kaska za dotičnim i to u svim aspektima urbanizacije. To znači da bi se svaki društveno odgovorni urbanist morao truditi da izigra to tehnološko zastarijevanje reflektiranjem o njena političko-ekonomska određenja i ugraditi ih u urbanističku praksu. To, naravno, uključuje ukidanje monopolnokapitalističke vladavine i korijenitu promjenu proizvodnih, odnosno tipa društvenih odnosa. Pojedinac bar donekle može tu matricu sistema prilagoditi svojim potrebama, no ipak je on suštinski podređen sistemskim odredbama koje se tu manifestiraju. Tako se pojedinca uvjetuje za opći poredak, te se on u javnosti pojavljuje kao izolirani anonimus, zamjenjiv i razmjenjiv. Takav pojedinac je za kapitalistički sistem vrlo funkcionalan jer «danas ga se može instalirati ovdje, sutra demontirati i otpremiti nekamo drugamo». Za takvog običnog izoliranog pojedinca - radnika u modernom kapitalističkom društvu mjesto privatne i javne sfere može biti bilogdje jer svuda nalazi usporedive, tj. uniformirane uvjete. A to sve pak olakšava eksploatacijske putove transporta , tj. komunikacija općenito.

3. Socijalistička urbanizacija

Prijelaz sa privatnog i korporacijskog vlasništva u javno zahtijeva inovaciju novih oblika planiranja, ekonomije i socijalnog mehanizma da bi se omogućilo funkcioniranje prostornog tipa u urbanoj okolini. Eliminiranjem privatnog profita socijalizam stvara uvjete za stvaranje besklasnog društva. Kolike i kakve je, dakle, prostorne promjene uzrokovao socijalizam? “Socijalizam je dinamični proces: on zahtijeva progresivnu promjenu”. Mora pokušati realizirati marksističko-lenjinističke, tj. mora realizirati ideje i planove raznih statičnih odnosno dinamičnih, te kratkoročnih odnosno dugoročnih procesa u konkretne oblike. Kako je urbano upravljanje prostorom prihvatilo prostornu strukturu gradova da bi se promijenilo usporedno sa socijalističkim shvaćanjem diobe prostora, sa ekonomskim promjenama, sa socijalnom promjenom, s njezinim širenjem te sa sve većim pritiskom na urbanizaciju i infrastrukturu? Imaju li gradovi u različitim zemljama nacionalni odnosno regionalni štih kao što je tipično za starije dijelove grada, tj. imaju li svaki svoj identitet? Marx i Engels pretpostavili su da će put ka socijalizmu biti različit u pojedinim zemljama. Različiti putovi ka socijalističkoj urbanizaciji u raznim zemljama vidljivi su iz različitih razloga kao što su nacionalizacija privatnog i korporacijskog vlasništva, pravo nasljeđivanja, privređivanje, infrastruktura, brisanje granica sela i grada. Ovi faktori igraju važnu ulogu u stvaranju prostorne organizacije, posebice u širenju grada na ruralna područja, tj. u urbanizaciji. Socijalistički gradovi imaju težnju ka stvaranju ekonomski i kulturno naprednog društva u kojem će povezanost kao socijalizirajuća funkcija djelovati ka stvaranju društvene jednakosti.
Gradovi u socijalistički uređenom društvu zauzeli su važan status u modernizaciji kao arena koja se proširila na obrazovne, znanstvene, istraživačke i razvojne ustanove -visokoobrazovano stanovništvo i automatizirana industrija trebala bi omogućiti visokostandardizirani oblik života (materijalna sigurnost, životni prostor, kulturno uzdizanje, socijala, rekreacija, estetizirani uvjeti života.) koji bi bio jednako dostupan svima.
Cjelokupni političko - ideološki princip kao osnova za socijalistički oblik urbanog razvoja je, u biti, težnja ka jednakosti i socijalnoj pravdi. Ta težnja se manifestira na dva nivoa: na prvom - između grada i kroz prostorne strukture tipova investiranja; na drugom -unutar pojedinog gradskog planskog upravljanja i unutarnje strukture. Jednakost se u socijalističko uređenim društvima se ne smije shvaćati kao jednakost u prihodima ili krajnjoj potrošnji, nego u obliku jednakih mogućnosti za sve - jer to je ideološki cilj socijalistički uređenog društva i to sve uz pomoć društvene kontrole i jednake alokacije uvjeta života. Bez obzira ne mjesto stanovanja, etničku pripadnost, obrazovanje ili prihod svi ljudi bi trebali imati jednaku mogućnost pristupa jednakim standardima, tj. jednakim normama u stanovanju, transportu, obrazovanju, zdravstvu, kulturnim i rekreacijskim ustanovama - i to svakome prema potrebama. Ključ toga bio bi u ukinuću kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i nad vlasništvom zemlje.
Naslijeđene unutargradske i izmeđugradske nejednakosti manifestirane u obliku infrastrukture, komunalnog sistema i privrednog sistema moraju biti izmijenjene, često vrlo značajno - konstrukcijom novih ili redistribucijom starih ustanova u svrhu stvaranja veće jednakosti. Tako se htjela provesti ideja «dovođenja rada radnicima». Kako socijalistički uređeno društvo stvara različitosti po zanimanju, stoga svaka prostorna lokacija može između različitih gradova ili čak pojedinih kvartova stvoriti diobu prostora.
Od ideje do realizacije kroz organiziranje , razvijanje i upravljanje urbanim prostorom sve je pod utjecajem interakcije između gradske administracije i ureda za planiranje. Općenito, jači administrativni status omogućava gradu da prihvati ili odbaci lokalne planove u svrhu realizacije centralističkih investicija.
Socijalistički ekonomski ustroj se odvija jednako na nacionalnom i na gradskom nivou da bi se formirala neka međuurbana prostorna struktura. Takva ekonomska politika potencira brisanje granica sela i grada što je jedna od ideja socijalističko uređenog društva, jer su dosad svi gradovi bili građeni s tendencijom da se zatvore prema van, tj. da se izdvoje iz agrarne okoline.
Nadalje, socijalistički gradovi podijeljeni su na nekoliko zona, te su zone vidljive u raznim gradovima, no važnost pojedine zone varira u različitim gradovima zbog njihove strukture. Putujući iz gradskog centra moguće ih je uočiti ovim redom:

(1.) povijesna jezgra,

(2.) komercijalne zgrade, industrijska postrojenja iz kapitalističkog perioda,

(3.) zona socijalističkog prijelaza, gdje je moderna konstrukcija djelomično i progresivno zamijenila naslijeđeno urbano relikt-selo,

(4.) socijalističke stambene zgrade iz razdoblja 1950.g.,

(5.) integrirana socijalistička naselja iz razdoblja 1960.g. i 1970.g.,

(6.) ostavljeni ili pozelenjeni zeleni pojasevi,

(7.) industrijske ili slične zone,

(8.) neurbanizirana područja, polja, šuma, brda - često uključuju turističke komplekse.

Unutarnja zona zadržala je više-manje bivšu prostornu formu i funkcionalnu strukturu, fizički izgled, i označuje unutarzonalne razlike. Dominantan je tip ponašanja koji ljude vraća u taj centar zbog visoke lokaliziranosti te zbog centralnog komunalnog servisa. S druge strane, moderna socijalistička vanjska urbana zona je više uniformirana po izgledu i standardiziranoj opremljenosti. Evidentno je da se razvija polinuklearna prostorna struktura koja istovremeno stvara više matrica društvenog ponašanja u dijelovima grada koji nisu toliko povezani sa centrom, odnosno sa starim gradom - jer je stanovnicima ponuđeno sve što im je potrebno u stambenim naseljima; od potrošnje i rekreacije pa do zabave...

Zaključak

Radi povećanja funkcionalno i racionalno iskorištenog prostora on se planirano iskorištava, tj. urbanizira. Uobičajeni tipovi prostornog planiranja koji su danas prisutni u gradovima mogu imati razne neplanirane i neintendirane posljedice. Mnoge od tih posljedica planiranja nemoguće je predvidjeti i teško je s njima se nositi, katkad dio planirane urbanizacije treba biti izmijenjen kako bi se izbjegle nepoželjne posljedice planiranja. Nadoknada se najčešće vrši u toku same realizacije plana. Razlike između planiranja i realizacije dotičnog su sveprisutne, gotovo da i nema savršene realizacije. Svaki urbanist je toga svjestan i dužnost je svakog pokušati anticipirati to i pokušati izbjeći. No, i kapitalistička i socijalistička urbanizacija pokušavaju spriječiti ovaj fenomen, određenim segmentima jedna bolje, druga lošije.

Literatura
1. Čaldarović Ognjen: Društvena dioba prostora, Biblioteka revije za sociologiju,
Zagreb, 1989
2. Lay Vladimir, Seferagić Dušica: Urbanizacija i uređenje prostora, Centar za društvena istraživanja sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1977
3. Hans G. Helms, Janssen Jorn: Kapitalistički urbanizam; Biblioteka «Kulturnog radnika», Zagreb, 1986
4. French, Hamilton: The Socialist City, The Oxford Press, London, 1980

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi