NASILJE U DRUŠTVU

Više se o nasilju ne može govoriti samo kao o tužnom dekoru naše svakodnevice. Ono je počelo da dobija nove oblike i forme i sasvim izvesno postalo je i deo surove političke borbe.
Društvo nam se nalazi u stanju stalne socijalne pregrejanosti, a to pogoduje nasilju i ekstremističkim obrascima ponašanja. U relativno kratkom periodu, nasilje je kod nas eskaliralo i dobilo sve moguće oblike: političko, rasističko, ono u oblasti trgovine, masovne kulture, sporta. Određene grupe nasilje koriste kao brz, lak i najjednostavniji izlazak iz anonimnosti. U egzaltaciji nasilja pojedinac vidi priliku da se lako potvrdi, naročito ako je takvo ponašanje ostalo nekažnjeno i praćeno nepokolebljivim uverenjem da je u pravu. S druge strane, pojedinac kroz nasilne obrasce ponašanja potvrđuje svoj identitet.
Nasilni događaji ne mogu se više tumačiti samo kao primitivno i nekulturno buntovništvo koje uslovljava odrastanje na grub i sirov način. Patologija i nasilje odraslog doba je ’arheologija detinjstva’, što znači da se koreni nasilja čupaju ili sade u najranijem detinjstvu. Mnogi istraživači ističu da se ne može tući dete i istovremeno mu govoriti da je to za njegovo dobro i da sutra očekujete da će ono biti tolerantno i voditi računa o drugima. Ako u svom ličnom osećanju nemamo iskustvo da nas je neko voleo i da je brinuo za nas, teško da će nas u nekom odraslom dobu naučiti da govorimo jezikom tolerancije i međusobnog razumevanja.

1. Nasilje

Nasilje (dolazi od "sila"), označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom uporabe sile utječe na drugu stranu. Nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke i/ili fizičke boli.

1.1. Osobine nasilja

Nasilje je karakteristika mnogih inteligentnih vrsta. U stvari, svih, gdje postoji mogućnost da se nanese ozljeda, i na taj način ukloni protivnik iz arene. Svugdje gdje se bića trude dominirati jedno nad drugim, nasilje postoji.
Jedna od osobina nasilja je da je obično neophodno u uvjetima primitivnog života. Ovisno od okoline, tendencija ka nasilju može biti u stvari od bitne važnosti za preživljavanje. Naša Zemlja je takva sredina. Za vrijeme projekata genetskog inženjeringa koji su se odigravali u prošlosti, one inteligentne vrste koje su razvijene bez sklonosti ka nasilju nisu preživjele i razvile se. Naprotiv, umrle su.
Šta je to nasilje i tendencija ka nasilju, i zašto je ono bilo neophodno u prošlosti? Kao prvo, vrste jedu jedna drugu. Kao što se često govori, vrste na našem planetu uglavnom koriste borbu ili bježanje suočeni sa mogućnošću biti pojedenim. Iako se pretpostavlja da se ove dvije reakcije razlikuju, one imaju više zajedničkog nego različitog. Adrenalin se luči, srce tuče maksimalnom brzinom i svaka misao ili potreba u svezi s drugim stvarima, kao što je probava ili vođenje računa o ozljedi, biva potisnuta. Ako biće ustanovi da borba nije moguća niti bježanje ili njegove varijacije, pravit će se da je mrtvo. Za vrijeme bježanja adrenalin radi korisne stvari napuhivajući mišiće u nogama i izaziva trzanje ruku. Ako biće ustanovi da bijeg nije moguć, onda se primjenjuje posljednji pokušaj u odvraćanju napada - biće se pravi mrtvo, ili pokušava postati nepoželjnim plijenom za napadača, pa može nastati izbacivanje izmeta ili gubljenje svijesti.

1.2. Odbrambeni mehanizmi

U slučaju da je moguće uzvratiti napad primjenjuje se različit niz obrambenih koraka. Kao prvo, obrambeni položaj, pri čemu se tijelo nakostriješi da bi izgledalo veće, ili se pokazuju oružja kao što su zubi i kandže.Obrambeni položaj je vrlo poznat ljudima, jer često mogu vidjeti pse ljubimce kako kruže sa ukrućenim nogama, nakostriješenom dlakom na vratu i podignutom gubicom, otkrivajući zube, posebice pokazujući "napadačke" očnjake. Ljudi prepoznaju ovo i u sebi samima. Ljudi odbijaju sjesti u opušteni položaj kada su u nazočnosti onih u koje nemaju povjerenja. Dlake se nakostriješe na stražnoj strani vrata, i ne žele da im neprijatelj priđe s leđa.
Podsmijeh, koji se pripisuje aroganciji, je u stvari ekvivalent podizanju usana, odnosno pokazivanju zuba, kada se zapravo pripremamo za borbu.
Zatim, ako obrambeni položaj ne uspije odagnati napad, poduzima se napad u sukobu. Element iznenađenja se rabi koliko god je to moguće. Prema tome, obrambeni položaj se napušta i primjenjuje se ono što se naziva slijepi bijes.
Napadnuti je sada napadač. Razvija se divlji bijes. Razara se sve što je u vidokrugu, bez žaljenja ili oklijevanja. Kada se završi obrambeni položaj i kada se osoba koja se brani istroši snagu, napad će ili biti odvraćen ili će rezultat bitke biti suprotan. Onaj koji se branio postaje obrok. Divlji bijes se često viđa kod pasa kućnih ljubimaca, iako se naziva drugačije. Ljudi smatraju da su njihovi psi čuvari agresori, a u stvari je potpuno suprotno. Najveći dio nasilja u svijetu je povezan sa obrambenim položajem, čak i kada očevi udaraju svoje djetešca koja plaču o zid.Stresna situacija sa kojom se ne možemo suočiti na neki drugi način može dovesti do izljeva slijepog bijesa.Žrtve nasilja osjećaju veliku ranjivost, bespomoćnost, sram i posramljenost što sve zajedno povećava žrtvino samopouzdanje i vjerojatnost za nastavak mučenja. Žrtve zlostavljanja koje pate duže vrijeme postaju sklone samoubojstvu.

1.3. Upravljano nasilje

Međutim, mehanizam borbe ili bježanje nije onaj izvor nasilja koji uznemirava one koji izučavaju ljudsko društvo. Upravljano ili ritualizirano nasilje je užas. Vojnici su išli u rat, gdje su bili postavljeni jedni protiv drugih kao psi za borbu, natjerani na zauzimanje obrambenog položaja jednih protiv drugih. "Ubij ili budi ubijen", ne zato što vojnici osobno imaju neki interes u toj aktivnosti, nego zato što udaljena elita želi teritorij ili moć.
Pojedinci masakrirani kao primjer drugima, kao, primera radi, kada se zapaljene gume stavljaju oko vrata crncima u Južnoj Africi od strane drugih crnaca. Poruka je: "surađuj sa bijelcima i ovo će ti se dogoditi". Upravljano ili ritualizirano nasilje nastaje zbog toga što su ljudi dovoljno inteligentni za rabiti mehanizam borbe ili bježanje u svoju korist, izvan izvornog smisla. Pojedinci dolaze u opasnost da budu pojedeni tijekom teritorijalnih sukoba u okviru nekog rituala.
Mehanizam borbe ili bježanje je namjerno aktiviran od strane onih koji drže situaciju pod kontrolom, odnosno od onih koji se nadaju da stvari drže pod kontrolom, što je češći slučaj. Uklanjanje obrednog i upravljanog nasilja uglavnom ovisi od promjene načina rada ljudi, koja će se postupno dogoditi ovdje na Zemlji tijekom preobrazbe.
Mnogi zaposlenici žrtve su moralnog i psihičkog (emotivnog) zlostavljanja na poslu (eng. mobbing)
Nasilje je za premnoge postalo uobičajenim dijelom svakodnevnice, postali su neosjetljivi na njega I njegove razorne posljedice i mnogi u slučaju kada ih žrtva nasilja zatraži za pomoć, odbijaju ih ili pokazivanjem besćutnosti riječima kako su svi prošli kroz tako nešto ili na neki način izjednačivanjem sa zlostavljačem predbacujući žrtvi kako je tako nešto sama to zaslužila.
Znanstvenice Instituta Ivo Pilar Renata Franc, Ines Sučić i Ivana Vrselja ispitivala su rizična i antisocijalna ponašanja mlađih adolescenata u 2009. godine. Istraživanjem je bio obuhvaćen reprezentativi uzorak od 1823 djece u 50 osnovnih škola diljem Hrvatske u kojem se između ostalog pokazalo se da je mlađih adolescenata koji nose oružje u Hrvatskoj više nego u Americi (u Hrvatskoj u 8. razredu 26,8 posto, u Americi oružje u dobi od 9 do 12 godina nosi oko 17 posto učenika), dječaci su skloniji tučnjavi, a u djevojčica je najprisutnije nasilje prema roditeljima. Svaki peti učenik 8. razreda priznao je da je napao vršnjaka s namjerom da ga ozlijedi, 17,3 posto 14-godišnjaka najmanje je jednom udarilo ili prijetilo nekome od roditelja, dok je svaki deseti osmaš bio nasilan prema učiteljici.

1.4. Vrste nasilja

-Fizičko nasilje je namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda
-Emocionalno ili psihičko nasilje je najčešće verbalni (može biti i neverbalni) oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi
-Seksualno nasilje je specifičan oblik fizičkog nasilja, čine ga neželjeni seksualni kontakti
-Strukturalno nasilje je neodgovarajuća ili nepostojeća akcije društva (države).

1.5. Nasilno ponašanje

Svake godine životi žena, djece i muškaraca bivaju izmjenjeni ili uništeni od strane neke osobe koja vrši porodično nasilje nad njima. Emotivni, fizički ožiljci, i uništenje koji su rezultat toga su očigledni u društvenim i kriminalnim statistikama. Nasilje može biti otvoreno, besramno i direktno u lice. Međutim, nasilje može takođe biti suptilno i izokola. Ono može da eksplodira na sceni ili da se postepeno uvuče u porodične I međuljudske odnose. Iako su žene glavne žrtve nasilja, muškarci takođe mogu biti žrtve porodičnog nasilja.
Jedan od prvih koraka rješavanja problema nasilja jeste njegovo prepoznavanje. Veoma često je teško prepoznati ga, zato što može da se manifestuje u različitim oblicima.
Pod različitim vrstama nasilja se podrazumjevaju:

•Psihičko nasilje → je korišćenje mentalnih strategija ili igranje nečijim umom. Ovo podrazumijeva stvari kao što su ljutnja, agresivnost, ponižavanje, zastrašivanje, proganjanje, strah, moć i kontrola. Cilj je da se nanese emotivna šteta drugoj osobi.

•Fizičko nasilje → podrazumijeva korišćenje djelova tjela ili oružja radi prijetnje, kazne, dominiranja, sprječavanja, kontrolisanja ili povređivanja druge osobe. Ovo nasilje čini 70% ukupnog udjela nasilja u statistikama, i to su po pravilu najekstremniji oblici nasilja (prelomi ruku, prelomi nosa, povrede glave, izbijanje zuba).U ovoj kategoriji su i slučajevi fizičkog zlostavljanja žena u toku trudnoće I periodudojenja.

•Seksualno nasilje → je korišćenje prisilnih seksualnih radnji kojima se dominira, manipuliše, prijeti, povređuje, kvari ili kontroliše druga osoba. Seksualno nasilje često prati i fizičko i psihičko nasilje, a u većini slučajeva ti oblici nasilja se čine zajedno.
Nasilje najčešće čine supruzi, bivši supruzi i vanbračni partneri i to u 78% slučajeva. Na drugom mestu su sinovi 9%, a na trećem očevi 4,2%.
Ćerka se u ulozi nasilnice javlja u 2% slučajeva, dečko u 1,8%, a majka i svekrva u 1,6%.
Odnos nasilnik-žrtva ima veze i sa godinama žene. Nasilje od strane partnera najčešće trpe mlade i žene srednjih godina, dok nasilje od strane sinova je karakteristično za starije žene (preko 60 godina), a nasilje koje čine očevi odnosi se na vrlo mlade žene, devojke.

•Finansijska zloupotreba → je korišćenje novca ili drugih stvari povezanih sa finansijama radi dominiranja, prjetnje ili kontrolisanja. Ovo se radi da bi se nanela šteta drugoj osobi ili radi finansijskog iskorišćavanja te osobe.

•Duhovno nasilje → je kontrolisanje religioznih interesa ili obreda druge osobe. Duhovna šteta može biti naneta kritikovanjem religioznih ubjeđenja neke osobe ili njihovo pogrešno prikazivanje iz religioznih razloga.

•Nasilje nad djecom → čine i očevi i majke, međutim sama djeca nasilje vrlo retko prijavljuju jer ga ne prepoznaju. Nasilja nad djecom ima mnogo više nego što se pretpostavlja i najčešće ga prijavljuje komšiluk i rodbina. Svako nasilje u porodici u kojoj ima djece je i nasilje nad djecom bez obzira da li su mu djeca neposredno izložena. Prema svJetskim statistikama 200 od 1.000 dJece je u svom životu na ovaj ili onaj način zlostavljano. Podaci beogradskog Instituta za mentalno zdravlje pokazuju da 50-60% slučajeva zloupotrebe djece otpada na zanemarivanje, što može da bude osnova za druge, teže oblike zlostavljanja. Doktor Djordje Alimpijević specijalista sudske medicine zlostavljanje djece poredi sa mučenjima logoraša u logorima u II svjetskom ratu.

•Društveno nasilje → podrazumjeva druge oblike zlostavljanja radi dominiranja, manipulisanja ili kontrolisanja drušstvenih odnosa neke osobe.

1.6. Nasilje nad ženama

Nasilje nad ženama i decom je najzastupljeniji vid nasilja u našem društvu.
Poražavajuća je činjenica da na svakih TRI MINUTA jedna žena biva fizički zlostavljana,
- da je svakih PET MINUTA jedna žena silovana,
- da je svakih DESET MINUTA jedna devojčica zlostavljana,
- da je jedna od dve žene pretrpela bar jedan incident nasilja do svoje 16. godine,
- da preko 80% nasilja nad ženama vrše njihovi partneri (suprug, vanbračni partner, raniji bračni ili vanbračni partner),
- da 45% žena smrtno nastrada od svojih partnera,
- da kod 75% žena nasilje traje godina,
- da se kod 52% žena nasilje dešava SVAKODNEVNO.

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, koji je prvi put ustanovljen 25. novembra 1981. godine u Bogoti, obeležava se danas u svetu. Ujedinjene nacije, vlade i humanitarne organizacije širom sveta pozvale su na preduzimanje intenzivnijih aktivnosti u sprečavanju nasilja nad ženama. Obeležavajući Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, aktivisti apeluju na donošenje i primenu zakona protiv različitih vidova nasilja - od silovanja do udaranja žena.
Nasilje mora da bude u društvu napadano, kompromitovano a nenasilju je potrebno obezbediti društvenu podršku“, objašnjava Dragoljub Mićunović. Naročito u društvu gde statistike kažu da je svaka druga žena maltretirana, da svaka treća dobija batine od muževa. Ne znam koliko bi tu kuća trebalo napraviti da se one zaštite. Hajde da se prisetimo koliko tuku decu iako imamo Zakon o zaštiti? Dakle, očigledno je da se nasilje u društvu manje-više toleriše.
U toku 20. veka položaj žena se korak po korak poboljšao promenom ustava nacionalnih država, kao i deklaracija na međunarodnom nivou. U mnogim zemljama ukinuta su formalno-pravna ograničenja. Posedica toga bio je bolji pristup vaspitanju bolja zdravstvena zaštita i političko učešće. Uprkos tome pokazalo se da zaštita prava žena ni u kom slučaju nije osigurana i to je slučaj širom sveta, nezavisno od kulturnog konteksta pojedinačne regije. Povrede prava žena su proizvod sile i nasilja. Najvažnije i osnovno ljudsko pravo - pravo na život i telesnu nezavisnost - uskraćuje se ženama širom sveta. Žene su u velikoj meri izložene nasilju u porodici, u društvu i od strane države.

1.7. Šta je nasilje nad ženama?

Karakteristika ove vrste nasilja sastoji se u tome da se ono ne provodi nad jednom ženom, već nad svim ženama kao jednom socijalnom grupom. Nasilje nad ženama je sve ono čime se jednoj ženi samo po osnovu njene polne pripadnosti uskraćuje da iskoristi i realizuje sve svoje sposobnosti i mogućnosti razvitka. To je često jedna vrsta nepoštovanja žene, što je neretko opšteprihvaćeno u društvu, a što muškarci uopšte ne primećuju. Istovremeno žene to isto nasilje doživljavaju kao neophodno zlo njihovog postojanja kao žene, ili kao biološki zasnovanu formu veze i odnosa između muškarca i žene.
Može se razlikovati strukturalno i lično nasilje: Pod ličnim nasiljem podrazumeva se direktni atak na telo žene, npr. silovanje žena ili devojčica, telesno zlostavljanje ili ubistva žena. Lično nasilje je u većini slučajeva povezano sa telom žene, sa njegovom reproduktivnom funkcijom i seksualitetom žene. Strukturalno nasilje izraženo je u ideologiji manje vrednosti, nepoštovanju žene i statusu žene kao objekta, i u mnogim društvenim oblastima povezano je sa pretendovanjem muškaraca ka superiornosti.
Vlade ne reaguju na nasilje koje je usko povezano sa polnom pripadnošću sa jednakim kaznenim merama kao kod drugih krivičnih dela. Nasilje nad ženama dugo vremena se uopšte nije posmatralo kao povreda ljudskih prava, već kao "interna" stvar pojedinačnih država, a opet na nivou pojedinačnih država često se ovakva vrsta nasilja objašnjavala kao "privatna " stvar žrtve i počinioca. Ovo počiva u povlačenju razlike između dve sfere "javno" i "privatno" koje postoje kako u tradicionalno patrijarhalnom društvu, tako i u građanskom, zapadnjačkom društvu.

1.8. Nasilje kao životni stil

Nasilje među mladima postaje sve prisutnije i sve brutalnije. Šipke, pajseri, noževi, pa čak i vatreno oružje, mogu se naći gotovo svakodnevno u mnogim srbijanskim školama. I dok jedni tvrde da je nasilje među mladima u porastu, drugi su skloniji reći da je nasilja gotovo jednako kao i prije, ali kako mu mediji pridaju veću pažnju to je vidljivije.
Slike nasilja među mladima, a posebno među učenicima srednjih škola, mogu se videti i na stranicama sajta „YouTube“. Tuča između dve devojčice u ekonomskoj školi u Alibunari deluje kao borba kečera, samo sa stvarnim udarcima. Ili slike šamaranja jednog đaka od strane starije učenice, uz gromoglasno navijanje đaka koji to nasilje posmatraju. Najnoviji slučaj nasilja među maloletnicima dogodio se u užičkoj osnovnoj školi, gde je troje osnovaca pretuklo jednu trinaestogodišnju devojčicu. Samo u proteklih nekoliko meseci, u Nišu, Pirotu, Novom Sadu i Užicu, grupe dečaka i devojčica seksualno su se iživljavale nad svojim vršnjacima, a u medicinskoj školi u Subotici ubijen je sedamnaestogodišnji Momir Milutinović.
„Sve je više nasilja, sve je više sukoba, sve je veći broj recidiva. Krivična dela su sve teža – teške krađe, razbojništva, uz teške telesne povrede, pa čak i ubistva.“
Ipak, statistike pokazuju da nasilje među mladima, ne samo da raste, već postaje sve surovije. U prošloj godini registrovano je 7.500 krivičnih dela čiji su počinioci maloletna lica, a prosečan uzrast počinioca je 16 i po godina. U prva četiri meseca ove godine dogodila su se čak četiri ubistva, koliko ih je bilo i u čitavoj prošloj godini, zatim četiri silovanja i više od 100 nanošenja teških i lakih telesnih povreda čiji su izvršioci maloletnici.
Istraživanja pokazuju još i to da je starosna granica delinkvenata sve niža, pa nasilje i surovost među mladima postaju sve intenzivniji. Kako bi se oblici brutalnosti smanjili, pre dve godine usvojen je poseban Zakon o maloletnicima kao počiniocima krivičnih dela sa izmenjenom kaznenom politikom. Umesto zatvora, izriče se kaznena mera društvenokorisnog rada, ali očito da takva mera još uvek ne daje rezultat.
„Mladi odrastaju u socijalnom okruženju – ovom našem, sadašnjem – koje ima mnogih elemenata sukoba i nasilja. To, naravno, nije uvijek otvoreni ili fizički sukob, ali ne pridržavanje uobičajenih, neciviliziranih normi kako se postiže uspjeh u društvu, što je dopušteno, što nije dopušteno i tako dalje, to je povezano sa pitanjem efikasnosti sustava da se brani, odnosno da šalje poruku – ovo ne prolazi, ovakav nasilnički način ponašanja nećemo trpjeti. Međutim, to traži samoorganiziranje sustava i ozbiljne političke odluke. Imamo primjere vrlo istaknutih hrvatskih vođa koji su ogrezli u nasilju. Najsvježiji primjer je generala Korade, gdje je država niz godina tolerirala nasilničko ponašanje. A on nije jedini, imate i nekih drugih hrvatskih generala koji su bili po novinama prozivani za nasilničko ponašanje. I to naravno šalje poruku – ako se naši ugledni ljudi tako ponašaju, zašto bi se onda neki mladi ljudi ponašali bitno drugačije.“
Bosanskohercegovačka javnost bila je šokirana ubojstvom mladića u sarajevskom tramvaju 5. veljače. Građani Sarajeva okupljali su se na protestima kako bi upozorili vlast da u društvu mnoge stvari ne štimaju. Zločin koji se dogodio nažalost nije zastavio val nasilja među mladima u BiH.
Problem nasilja među mladima sve više se prenosi u školske klupe. Nedavni slučaj fizičkog nasilja učenika 1. razreda banjalučke Srednje tehničke škole nad profesoricom ove škole Milkom Kukolj, samo je još jedan u nizu. Incident je poprimio novu dimenziju, jer je fizički nasrtaj učenika snimljen kamerom mobilnog telefona i objavljen preko interneta.
Osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini odavno su izgubile dimenziju vaspitne ustanove, pa tako ni profesori, ni roditelji ne uočavaju prve alarme koji ukazuju na devijantno ponašanje adolescenata, kaže psiholog Srednje saobraćajne škole u Sarajevu, dr. Mirjana Jovanović:
„Nažalost, iako je davno donesen zakon da svaka škola, pored pedagoga, mora imati psihologa, takvih škola je jako malo. Škole bi trebale imati i psihologa i pedagoga i socijalnog radnika, koji bi činili jedan tim i imali zadatak da spriječe pojavu devijantnog ponašanja kod mladih ljudi.“
Maloljetnička delikvencija se ogleda u socijalnom destruktivnom poremećaju ponašanja mlade osobe, koja, ukoliko se ne liječi, prelazi u poremećaj ličnosti. Roditelji su prve osobe koje mogu primijetiti poremećaj u ponašanju svoje djece, ističe doktorica sa sarajevske Psihijatrijske klinike Alma Bravo Mehmedbašić:
„Poremećaj ponašanja se najčešće pojavljuje u ranoj adolescenciji (11-12 godina starosti). Manifestuje se ispoljavanjem agresije prema vršnjacima, prema životinjama, otporom roditeljima, neadekvatnim ponašanjem u školi, nabijeni su unutrašnjom napetošću, anksioznošću, posežu za psihoaktivnim supstancijama, prvo lakšim pa kasnije težim, i na taj način polako ulaze u svijet kriminala.“
„Kad nasilnik vidi da niko ne reaguje na nasilje koje čini, povećava stepen nasilja. Ukoliko je danas upotrijebio pesnice, zbog neadekvatnog reagovanja i odgovora na to nasilje, sutra će upotrijebiti oružje.“
Kao nasilje se doživljava samo fizičko nasilje. Psihičko, verbalno, seksualno uznemiravanje, socijalno isključivanje djece se kao nasilje ne doživljava.
Analizu vršnjačkog nasilja u četiri bosanskohercegovačka grada radila je nevladina organizacija iz Banjaluke „Zdravo da ste“. Rezultati do kojih su došli, ne ohrabruju. Direktorica organizacije Nada Uletilović:
„Rezultati su pokazali da je vršnjačko nasilje u porastu u našim školama. Kao nasilje se doživljava samo fizičko nasilje. Psihičko, verbalno, seksualno uznemiravanje, socijalno isključivanje djece se kao nasilje ne doživljava. U školama ne postoje procedure i pravilnici – što da se radi u slučajevima vršnjačkog nasilja.“

Zaključak

Reč «nasilje» u svakodnevnom jeziku označava prinudu na nešto i time je izražena suština pojma. Smisao nasilja sastoji se u tome da se blokira slobodna volja individua i da se one prinude na postupke koje propisuju oni koji vrše nasilje. «Nasilje, ukratko, možemo definisati kao uzurpaciju slobodne volje. Ono je gospodarenje jednih individua nad drugima, zasnovano na spoljašnjoj prinudi. To je poseban, ekstremni slučaj odnosa gospodarenja i potčinjavanja, odnosa vladavine.» Frojd je istakao: agresija i nasilje moraju biti strahovita preporuka kulturi čim odbrana od njih može da unesreći isto koliko i sama agresija i nasilje.
Nasilje je – prirodno stanje čoveka, prirodan način opštenja jedne individue sa drugom i biće to sve dok se društvo nalazi na stadijumu svog «životinjslog» razvitka, dok čovek u masi , ostaje, po Ničeu «superšimpanza».
U izvesnom smislu, društvo ima nasilje koje zaslužuje tj. društvo proizvodi nasilje za kojim oseća potrebu.
Društvena kriza vodi lišavanju i žrtvovanju, utiče na nesrazmerno povećanje agresije koja se u svojim daljim manifestaijama ispoljava kao nasilje.
Biloško polazište je i danas zastupljeno tezom da postoji urodjena ljudska agresivnost, pri čemu se u pomoć prizivaju najnovija dostignuća biogenetičkih disciplina, najčešće se apsolutizuju urodjeni instikti; o ljudskoj prirodi se govori kao o nečemu nepromenljivom.
Rasprava o nasilju, danas nije samo pitanje i stvar naučnog opisivanja i objašnjenja, u sociologiji, socijalnoj psihologiji, kriminologiji itd. Ona je najpre i iznad svega pitanje etike, etičkog razmatranja i moralnog delovanja: pretpostavlja kritičko vrednovanje i zauzimanje stava.
Nasilje se može proučavati kao individualno, grupno, institucionalno i medjunarodno. Raznovrsne dimenzije nasilja ukazuju da danas nema jedinstvenog uzroka nasilja. Ipak ono je najneposrednije povezano sa društenom moći. Budući da moć i nasilje nisu isto, sledeći Ničea, mogu se naći osnove za razlikovanje tri vrste moći.
Prvu, čini moć kao puka i u odnosu na ljudsko, neutralna moć i snaga, moć koja nije ništa specifično ljudsko, nego je zajednička čoveku, životinji, mašini, prirodi. To je moć nagomilane snage.
Drugi je oblik moć shvaćena kao višak snage, kao nadmoć. «To je moć kao moć upravljanja i vladanja, moć zapovedanja, ugnjetavanja i eksploatisanja, moć prisvajanja i otimanja.»
Treća koncepcija moći je ona koja se zasniva na «suverenoj svesti» i pronalazaštvu. Tačnije, u pitanju je moć «kao sposobnost, mogućnost otkrivanja i dovodjenja u život novoga, kao sposobnost stvaranja i darivanja.
Očigledno je današnje vreme, vreme nasilja fizičkog i duhovnog. Susrećemo ga u najrazličitijim oblicima. Svepristutnost nasilja iznedrilo je različite strategije za njegovo prevladavanje, često bez dubljeg poniranja u njegovu suštinu. Ima mišljenja da se nasilje može prevladati samo nasiljem. Čini se paradoksalnim, ali je tačno da se zabranjivanjem postiže još više nasilja.
Psihoanaliza pokušava da na osnovu svojih principa reši zagonetku kulture i nasilja – kulture nasilja. Pošto društveni poredak čini bitan uslov kulturnog delanja i stvaranja, problem porekla kulture predpostavlja rešenje pitanja o poreklu društvenog reda. Društveni poredak ogleda se u skupu izvesnih normi kojima se regulišu uzajamni odnosi njegovih članova. Normativni poredak društvenih i kulturnih zajednica veoma je složen, i prema prilikama u kojima ljudske zajednice žive, veoma raznolik. Stoga se rešenje pitanja o poreklu reda u društvu ogleda u svakodnevnim i najprostijim oblicima ljudskog čina življenja. Sa gledišta psihoanalize razlikuju se tri tipa ljudi koji čine savremeno kulturno društvo: 1. tip prirodnog čoveka, 2. tip kulturnog simultanta, 3. tip kulturnog čoveka.
Prirodni čovek je onaj koji nije u sebi razvio Nad – Ja, usled čega sleppo i bezobzirno stremi potpunom zadovoljenju svojih nagona i prohteva.
Kulturni simultant je onaj koji se ponaša kao moralna ličnost, on se uzdržava od bezobzirnog zadovoljavanja svojih prohteva, ali to čini iz straha od kazne, pod uticajem spoljašnjih zabrana.
Kulturni čovek je onaj koji je inkorporirao objektivne vrednosti, usvojio norme koje iz njih potiču i koji se na taj način osposobio da sebi uskrati izvesna nagonska zadovoljstva izgradjujući tako istinsku kulturu zajednice i društvo kojem pripada.
Psihoanaliza je razvila sopstvenu teoriju kulture po kojoj je kultura rezultat sublimiranja potisnutih nagona. Ova učenja posmatraju celokupnu kulturu kao nasilje nad prirodom, ali i kao kroćenje i savljadjivanje ljudske prirode. Poznato je davno da je zadatak kulture da u čoveku potisne sve što je životinjsko, nasilno, destruktivno i neljudsko.
Nasije je odgovor na zabrane koje dolaze iz kulture, i otuda se, paradokslano ali tačno, zabranjivanjem nasilja postiže još više nasilja. Očigledno je da su zabrane u funkciji nasilja, da jedno drugo uzajamno proizvodi, da su, «nasilje i lek protiv nasilja isto.»
Još je nedovoljno procenjena uloga sredstava masovnih komunikacija u stvaranju preosetljivosti savremenika na nasilje, ta sredstva donose sve potpunija, neposrednija, slikovita i potresna svedočanstva nasilja. Zaboravlja se na druge, društve izvore nasilja: ekonomske, vaspitne, političke, kulturne, ali nesumljivo je da nasilje stvara, racionalnim i podsvesnim putem, odredjene strahove, psihoze i osećaj ugroženosti subjekta.
Kad su u pitanju mediji, senzancionalistička informacija, nasilje kao ponuda jeze i
užasa kojoj je prvenstveno stalo do komercionalnog učinka, postala je skoro dežurna tema.
Nasilje, stvarno ili fiktivno, najčešće ogoljeno od saosećanja i od bilo kakvog smisla, traže masovni mediji i masovna kultura, čine ih rentabilnim potrošnim proizvodom. Sve to u čoveku budi fascinaciju ili apatiju prema totalnom nasilju, više nego pozitivna stanja pročišćenja i otpornosti.
Nasilje se iz emisija zabavnog i razonodnog karaktera probija u svakodnevne vesti.

Literatura

1.Lidija Kujundžić:“Instrumentalizacija nasilja“,Nedeljnik NIN,2009 godine.
2.Mirjana Rakela:Nasilje kao životni stil“Sarajevo,2009 godine.
3.Izvor;Sajt-Ženske omladinske mreže
4. www.nasiljeuporodici.rs

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi