Kraj čovjeka: genska tehnologija ili civilizacija

Napredak civilizacije jedan je od pojmova o kojima su se vodile, i vode se, beskrajne rasprave u znanstvenim i manje znanstvenim krugovima. U današnjem vremenu relativne nesigurnosti i neizvjesne budućnosti, takvo je pitanje jednako aktualno kao i u "mračnom" srednjem vijeku. Čini se da su, unatoč tome što su se tim pitanjem zabavljali najveći svjetski umovi, mišljenja i dalje podijeljena, a spektar mogućih pravaca u kretanju ka odgovoru širi nego ikad. Od apsolutnih optimista, pojedinaca koji se uzdaju u tehnički napredak koji će sustavno rješavati probleme koji nam danas zadaju glavobolje, do pesimista koji bi najradije uništili čitavu civilizaciju, koja je otuđila čovjeka od njegove biti. U ovom ću radu pokušati dati neke uvide o pitanju o kraju čovječanstva. Pri tome ću se uglavnom služiti dvama izvorima, prilično radikalno suprotstavljenima. Prvi pogled je poznatog sociologa i ekonomista Francisa Fukuyame, koji se u djelu «Kraj čovjeka? Naša poslijeljudska budućnost» dotiče pitanja o tehnološkom razvoju, njegovom napredovanju i odgovoru na pitanje: zašto je baš danas došao trenutak kada tehnologija prijeti "krajem čovjeka". Fukuyamina polazna točka je rasprava o čovjekovoj naravi, dakle o njegovom biološkom određenju, na koju se nastavlja analiza genske tehnologije i njenih mogućnosti promjene te naravi, koju do sada nijedan stroj nije bio u mogućnosti ozbiljnije ugroziti.
S druge strane je radikalan autor John Zerzan i njegovo djelo "Anarhoprimitivizam protiv civilizacije". Djelo kreće od pretpostavke da je čovjek već izgubljen u silnom napretku civilizacije, koja mu ne dopušta da se izrazi slobodno i pokaže svoju ljudskost, tj. upravo tu ljudsku narav o kojoj govori Fukuyama. Povratak čovjeka svojoj naravi je moguć, ali kroz radikalnu revoluciju koja bi u potpunosti odbacila civilizaciju i ljude vratila u lovačko-sakupljačke zajednice.

O ljudskoj naravi

Definiranje ljudske naravi mora biti polazišna točka prikaza dvaju suprotstavljenih mišljenja o kraju čovjeka, jer je kraj čovjeka zapravo kraj ljudske naravi. Nažalost, već je ta početna točka opterećena dubokom podijeljenošću kod koje među znanstvenicima, filozofima i teolozima nije postignut konsenzus, niti se on nazire. Da bi daljnja rasprava imala težinu, postavit ću tezu da ljudska narav postoji, te prikazati Fukuyamine argumente kojima on to postojanje pokušava dokazati.
Pitanje o ljudskoj naravi u svakodnevnom životu je vrlo često postavljano u obliku: "gdje je granica između prirode i odgoja?" Krajem XX. stoljeća, činilo se da je odgovor da je odgoj zaslužan za razvijanje čovjeka u određenu individuu, i da je samim time uloga ljudske naravi vrlo mala. Međutim, napredna su genetska istraživanja ukazala na drugi put, tj. na veliku ulogu biološkog determinizma, pri čemu su najveću ulogu imala dva otkrića: 1953. su Watson i Crick u časopisu Nature objavili strukturu DNA, a 2000. godine su predsjednik SAD-a Bill Clinton i britanski premijer Tony Blair objavili da je otkrivane "gruba skica" ljudskog genoma. Ova su otrkića dovela do toga da se ljudska narav može definirati kao "skup uzoraka ponašanja i svojstava tipičnih za ljudsku vrstu te ih uzrokuje genetsko naslijeđe više nego okoliš" (Fukuyama)
Ovu se definiciju može pojasniti na primjeru čovjekove visine. Različite etničke skupine se razliku po visini, jednako kao i muškarci i žene. Prosječna se visina ljudi povećala od srednjeg vijeka, međutim povećala se približno jednako kod muškaraca i kod žena. Zbot toga možemo ustvrditi da su prosječne visine određene okolišem, ali su rasponi varijacija zadani genetski, dakle naslijeđem.

Sljedeće su velike kategorije argumenata iznesene protiv postojanja ljudske naravi:
1) nema ljudskih univerzalija koje bi se mogle dovesti u vezu s ljudskom naravi
Ovaj argument ukazuje na činjenicu da se za mnoge ljudske karakteristike ne može govoriti da su tipične, npr. za boju kože ili krvnu grupu. Međutim, većina karakteristika se može opisati nekim prosjekom i standardnom devijacijom koja nije prevelika i time čini tipičnu karakteristiku, npr. snaga, visina, težina, agresivnost.
2) genotip organizma ne određuje njegov fenotip
U ovom slučaju naglašava se razlika između genotipa, tj. čovjekove DNK i fenotipa, tj. bića koje se stvarno razvilo iz određene DNK. Primjer koji se navodi su jednojajčani blizanci, dakle genetski identična bića, koja se razviju u različite jedinke. Međutim, bitno je napomenuti da priroda postavlja čvrste granice ovakvim varijacijama i da ljudska svojstva ostaju unutar određenih granica.
3) ljudska narav ne postoji, jer su ljudi kulturna bića koja su u stanju učiti
Ljudska narav i učenje su pojmovi koji su potpuno usklađeni, a ljudska narav nas ne vodi automatski usvajanju vrlina i procvatu, ali nam taj procvat omogućuje.

Ljudska narav i genska tehnologija

Genetsko inženjerstvo kakvo se primjenjuje na poljoprivrednim proizvodima sve je bliže pronalasku svog mjesta pod suncem i kod ljudi. Manipulacija genima provodila se i prije, kroz eugeniku totalitarnih sustava, ali niti eugenika dovedena do krajnosti ne bi mogla izmijeniti ljudski genotip dovoljno da bi ugrozila ljudsku narav. Međutim, genetsko inženjerstvo bi moglo probiti i tu barijeru, posebno zato što mnogi znanstvenici dijele stav poznatog genetičara Steena Willadsena, da je «uloga znanosti kršiti zakone prirode» (Kolata 1998.: 134)

Stanje genske tehnologije danas

Današnje znanje svodi se na skicu ljudskog genoma, što znači da se prepoznaje gen u genomu, ali je on tek dio složenog sustava i nije poznato što pojedini gen radi. Identificirani su pojedini geni za neke nasljedne bolesti, kao što su cistična fibroza, anemija srpastih stanica, Huntingtonova koreja, ali to su relativno jednostavni poremećaji za čije je nastajanje odgovoran samo jedan alel, pojedini niz u genu. Međutim, drugi su poremećaji mnogo kompliciraniji i ovise o međudjelovanju više gena, od kojih svaki gen ima različitu ulogu, što je izuzetno teško razumjeti. Nekoliko gena tvori složeni sustav, a većina se bioloških sustava ne može razumjeti jednostavnim prikupljanjem podataka njihovih sastavnih dijelova. Novo područje istraživanja su nelinearni ili "složeni prilagodbeni" sustavi, koji pokazuju da se cjelina može rastaviti na dijelove, ali da ne postoji jednostavan model kojim bismo dijelovima omogućili da djeluju kao cjelina. Modeli složenih sustava primijenjeni su na mnoga područja te se ustvrdilo da mnoge cjeline ostaju kaotične i nepredvidljive.
Zaključak koji možemo izvesti jest da viša stanja i tipovi ponašanja ostaju neobjašnjeni na razini gena i da će objašnjavanje uzoraka ponašanja kao što su intelgiencija, agresivnost ili spolnost biti iznimno zahtjevno.
Bliže ostvarenju su druge tehnologije, npr. pregled zametka prije usađivanja, pri čemu se zametak pregleda na mnoge bolesti i roditeljima se da mogućnost izbora zametka koji će biti usađen. Ovaj postupak ne zahtijeva manipuliranje zanetkovom DNK, ali omogućava izbor u opsegu raspona varijacija kao pri normlanoj spolnoj reprodukciji.

Posljedice dostupnijih tehnologija

Uz pretpostavku da genetički inženjering neće biti moguć u bliskoj budućnosti, biotehnologija svejedno postavlja mnoge dileme pred čovječanstvo. Prve tri faze u njenom razvoju su: veće znanje o genetskim uzrocima, neurofarmakologija i produživanje života. Svaka od voih točaka izaziva korjenite promjene jer ugrožava ukorijenjene i poštovane postavke o jednakosti svih ljudi i njihovoj sposobnosti za moralni izbor. Mijenjaju se i naša gledišta na identitet, postojeće društvene hijerarhije i stope napretka. Ipak, one zadržavaju zajedničku poveznicu sa svim dosadašnjim tehnloškim otkrićima; ne mijenjaju čovjekovu narav.

Posljedice genetskog inženjerstva

Genetsko inženjerstvo je posljednja i najudaljenija faza biotehnologije. Iako ne znamo za koliko bi godina moglo doći njegovo vrijeme (ako ikada i dođe), njegove su potencijalne posljedice takve da se rasprava o njima vodi već danas, a institucije koje bi ga trebale kontrolirati se ubrzano stvaraju. Razlog je u tome što jedino genetsko inženjerstvo može promijeniti čovjekovu narav, koja je u temelju našeg shvaćanja pravde, moralnosti i dobrog života.
Najjasnija opasnost je da će se velike genetske varijacije koje danas postoje suziti i raspodijeliti unutar određenih društvenih skupina. Tzv. "genetska lutrija" omogućava
"pravedniju" raspodjelu gena, jer bogati i uspješni roditelji ne moraju imati jednako takvog potomka. Međutim, genetski inženjering bi mogao omogućiti bogatima prenošenje genetičkih prednosti (uz društvene) i time uništiti egalitarni efekt koji "genska lutrija" posjeduje. Osjećaj mnogih ljudi da je njihov dobar položaj stvar sreće, jednako kao i teškog rada, mogao bi se promijeniti u uvjetima kada se gensko naslijeđe bira i optimizira i pojavljuje se nova aristokracija, koja može tvrditi da je bolja od drugih, ali ne na temelju društvene konvencije kao do sada, nego objektivnih prirodnih razloga.
Genetsko bi inženjerstvo moglo dovesti do nove, genetske klase ljudi. Druga je mogućnost da bi se nova tehnologija iskoristila za stvaranje genetski ujednačenijeg društva.

Politički nadzor nad biotehnologijom

Opasnosti genetskog inženjerstva bi mogle vrlo brzo doći do faze kada bi trebalo brzo odlučiti želimo li ih ili ne. Budući da bi odgovor vrlo lako mogao biti da je u pitanju čovjekova narav i dostojantsvo i da se genetski inženjering mora kntrolirati, treba razmotriti je li to uopće moguće, i ako jest, kakve se korake može poduzeti na vrijeme. Zbog toga se treba osvrnuti na procese odlučivanja i razmotriti stanje s drugim opasnim tehnologijama i kako ih danas kontroliramo.

Odlučivanje o kontroliranju tehnologije

Postoji mišljenje da bi znanstvenici mogli kontorlirati sami sebe i da su upravo oni najpozvaniji da to učine. Međutim, priroda znanosti je takva da ne može uspostaviti namjene kojima služi. Čak ni pri uspostavi moralnih pravila koja se tiču njihovog vlastitog ponašanja, znanstvenici ne mogu djelovati kao pravi znanstvenici, nego kao članovi šire društvene zajednice. Sudove o znanstvenim dostignućima mogu dati samo teologija, filozofija ili politika, a legitimnu odluku o nadziranju razvoja pojedine tehnologije može dati samo demokratski ustrojena politička zajednica.

Mogućnost nadziranja tehnologije

Najviše nadzirana tehnologija današnjice je tehnologija izrade nuklearne bombe. Njeno nadziranje je relativno uspješno, što pokazuje trenutni mali broj zemalja koje posjeduju nuklearno oružje, u usporedbi s prvim procjenama iz 1940-ih kako će uskoro deseci zemalja posjedovati nuklearno oružje. Iz te perspektive, relativno mala raširenost nuklearnog oružja i njegova rijetka primjena mogu se smatrati uspjehom institucija koje se brinu za nadzor nuklearne tehnologije.
Nuklearno je oružje ipak lakše nadzirati nego biotehnologiju. Nuklearna tehnologija zahtijeva ogromna sredstva i velike i vidljive pogone, a i predstavlja puno jasniju i neposredniju opasnost. Biotehnologijom se bave tvrtke, a ne pojedine zemlje, među kojima vlada oštra konkurencija i koje tragaju za najpovoljnijom zakonskom regulativom za svoj rad. Po Fukuyaminom mišljenju, za ovakav nadzor potreban je međunarodni konsenzus o zabrani ili strogom nadzoru određenih tehnika. Velike su razlike između prihvaćenosti biotehnologije u različitim kulturnim krugovima. Njemačka i još neke zemlje kontinentalne Europe su vrlo skeptične prema biotehnologiji zbog svježih sjećanja na nacističku eugeniku. S druge strane, Azijske zemlje nisu toliko zaokupljene etičkim apsektima biotehnologije, vjerojatno zbog svojih religijskih pokreta, koji ne poznaju transcedentnog Boga. Zbog toga azijske religije ne prave toliku razliku između ljudi i ostalih živih bića, kao što to čini kršćanstvo.

"Prirodni život"

Fukuyamino gledište je onakvo kakvo bi sigurno većina ljudi zapadnih civilizacija potpisalo. Nakon stabilnog razvoja, ljudska se civilizacija nalazi pred određenom prijetnjom, s kojom se treba suočiti. Međutim, za suočavanje postoje načini unutar postojećeg sustava, dovoljno je već postojeće institucije prilagoditi ili kreirati nove, ali ne radikalno nove. (Fukuyama 2002.) John Zerzan želi spasiti čovjeka ne od neke nove prijetnje ili tehnologije, već od civilizacije same. Njegovi se argumenti temelje na opčinjenosti bogatstvom života lovaca-sakupljača s jedne strane i otuđenosti koju primjećuje kod stanovnika koji žive u razvijenim civilizacijama. Neki su od njegovih argumenata lako prihvatiljivi bilo kome tko se ponekad zaputi u prirodu i provede neko vrijeme živeći u skladu s njom, međutim neke od njegovih radikalnih ideja, kao što je odricanje od simboličkog jezika ili pojma vremena doista izazivaju čuđenje ili bunt. Ovdje ću podrobnije predstaviti nekoliko njegovih razmišljanja o civilizaciji.
Primitivci budućnosti

Jedan citat iz knjige dobro će poslužiti da ocrta opći ton kojim Zerzan pristupa civilizaciji:

"Međutim, taj ideološki pogled na našu prošlost se u posljednjih nekoliko desetljeća radikalno izmijenio, zahvaljujući radu akademika poput Richarda Leeja i Marshalla Sahlinsa. U antropološkim uvjerenjima dogodio se gotovo potpun obrat, praćen bitnim posljedicama. Danas, primjerice, znamo da je život prije zemljoradnje zapravo bio porpilično lagodan, obilježen bliskošću s prirodom, čulnom mudrošću, jednakošću spolova i zdravljem. Tijekom milijuna godina to je bila naša ljudska priroda, sve dok nas nisu porobili svećenici, kraljevi i šefovi." (Zerzan)

Dakle, ključna je teza da je život lovaca-sakupljača bio lagodan i s puno slobodnog vremena, bez podjele rada koja bi doprinosila razlikama među ljudima i pripitomljavanja životinja, koje potlačivanjem jedne vrste otvara prostor potlačivanju ljudi u zajednici. Istaknuti antropolog i pustolov Jens Bjerre u svojoj knjizi "Kalahari: pračovjek u atomsko doba" proučava Bušmane u pustinji Kalahari. Kao i Zerzan, i on zamjećuje mnoge stvari koje predstavljaju istinske ljudske vrijednosti kod lovaca-sakupljača, a koje su se razvitkom civilizacije izgubile. On navodi da Bušmani žive u skupinama koje su prožete staloženošću i mirnoćom. Svako agresivno ponašanje toliko ugrožava težak opstanak u negostoljubivim uvjetima da ne može preživjeti. Podjela rada postoji, a sastoji se od toga da muškarci idu u lov, a žene prikupljaju biljnu hranu, plodove i korijenje. Budući da je Bušmanima kuća zapravo gnijezdo u travi, privatna sfera ne postoji. (Bjerre 1964.)
Vrlo je važno ovaj prikaz suprotstaviti Zerzanovu i uočiti ključnu razliku. Zerzan zaključuje da je život lovaca-sakupljača bio lagodan, što je omogućilo ljudskim vrlinama da se nesmetano razviju. Bjerre smatra da su upravo teški uvjeti života i nepostojanje viškova stvorili od Bušmana egalitarno društvo, koje je njemu kao izdanku zapadne civilizacije ukazalo na mnoge vrijednosti koje su se civilizacijom izgubile.

Porijeklo i značenje jezika

Prema nekim autorima, glavna razlika između našeg i "primitivnog" uma je taj što kod "primitivnog" uma nema odvojenosti u trenutku iskustva, tj. "divljakov um totalizira", kako se izrazio Levi-Strauss. (Zerzan 2004.:27) Za razvoj svijesti se nužnim smatraju pojam vremena i razvoj jezika. Zerzanova je teza da je jezik u trenutku svojeg postanka već bio potpun, a da je njegov napredak obilježen stalnim procesom kvarenja. Današnji jezik teži ka općenitom i apstraktnom, tako da nam jezik Navajo Indijanaca izgleda "previše doslovan". Međutim, baš je ta doslovnost odraz izravnih međuljudskih odnosa i spoznaja. Jezik se može razmatrati i kao organizator spoznaje, pri čemu je konstrukcija društvene zbilje vrlo često određena jezikom. Jezik isto tako ograničava načine percpecije i stvara ideološku zbilju kao sloj odvojen od ljudi.

Uloga umjetnosti

Počeci umjetnosti vezani su uz relativno rijetke slikarije otisaka ruke, što Zerzan tumači kao izravan doživljaj prirode. Procvat umjetnost doživljava u gornjem paleolitiku, a očituje se kroz slike lova u spiljama Altamira i Lascaux. Umjetnost se tako može shvatiti kao očitavanje nezadovoljstva, što potkrepljuje i razvoj obreda u isto vrijeme, pri čemu većina obreda teži prikazivanju trenutka početka. Postupno kržljanje osjetila doprinijelo je slabijem neposrednom opažanju, a to je značilo da je stvarnost uklonjena u korist umjetničkog, čisto estetskog iskustva. Tumačenje Oscara Wildea je da umjetnost ne oponaša život, nego ga slijedi, a time slijedi i simbolizam. Prema Zerzanu, upravo izobličeni život stvara simbolizam, a umjetnost ga kao takvog slijedi.

Uloga vremena

"Ne postoji ništa što bi se, makar približno, moglo usporediti s vremenom. Ono je jednako neprirodno, a ipak jednako univerzalno poput otuđenja." (Zerzan 2004.: 97) Vezu vremena i jezika možemo shvatiti kao tez da je vrijeme simbolički konstrukt koji prethodi svima drugima i zahtijeva jezik kao sredstvo vlastite aktualizacije."Svijest o vremenu omogućava nam da se simbolički odnosimo prema vlastitoj okolini; izvan takva otuđenja, vrijeme ne postoji." (Zerzan 2004.: 99)

Zaključak

Tema ovog rada bila je razmatranje ljudske naravi, a cilj prikazati postoji li ona i što ona jest, te razmatranje opasnosti koje joj prijete. Pri tome su suprotstavljena dva gledišta, prvo Francisa Fukuyame u kojem on izražava svoju zabrinutost genskom tehnologijom i njenim mogućim posljedicama te predlaže konkretne načine kako kontrolirati proces koji prijeti ozbiljnim posljedicama za ljudsku narav. Drugo je gledište radikalnog autora Johna Zerzana, anarhoprimitivista, koji smatra da je gubitak ljudske naravi započeo civilizacijom, tj. počecima podjele rada, pripitomljavanjem životinja i prelaskom na poljodjelstvo. U kaotičnom djelu koje vrvi citatima izvađenim iz konteksta nije se lako snaći, ali osnovna poruka o otuđenju današnjeg čovjeka je jasna i treba biti ozbiljno shvaćena. Pitanje je, naravno, je li nužno potrebno odreći se jezika ili pojma vremena da bismo to otuđenje smanjili ili izbrisali. Po mom mišljenju, takve su osnovne blagodati civilizacije nužne i pokušaj odricanja od njih bi stvorio silnu štetu, uz malo pozitivnog učinka na otuđenje. Međutim, neki manji zahvati u svakodnevne živote bi mogli pomoći kako bismo ponovno počeli shvaćati prirodu i odnose u njoj. Ti su zahvati, iako manje vidljivi, za očuvanje čovječanstva vjerojatno jednako važni, kao i nadzor biotehnologije.

Literatura
1. Bjerre, Jens: Kalahari: pračovjek u atomsko doba, Znanje, Zagreb, 1964.
2. Fukuyama, Francis: Kraj čovjeka? Našaposlijeljudska budućnost, Izvori, Zagreb, 2003.
3. Kolata, Gina: Clone, Penguin Books, London, 1998.
4. Zerzan, John: Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi