KULTURA

Nesumnjivo je da je kultura jedna od najbitnijih, ako ne i najbitnija karakteristika čovjeka i ljudskog društva uopšte. To je jasno pošto ni jedna druga vrsta ne posjeduje kulturu. Isto tako je jasno da kultura može da dođe do izražaja tek onda ako se posmatra s obzirom na društvenu sredinu i u njihovoj uzajamnoj interakciji. To nipošto ne znači da kultura i kulturne pojave ne sadrže komponentu individualnosti pojedine ličnosti, već da je kultura u cjelini i po svome smislu bitno društveni fenomen. Međutim, kako se već na prvi pogled vidi da je kultura veoma složena kategorija, potrebno je da se bliže odredi šta se podrazumijeva pod pojmom kulture, a osim toga pošto se kultura može definisati sa stanovišta raznih nauka i disciplina ( antropologija, filozofija, istorija i mnoge druge ), potrebno je da se ovdje istaknu baš oni momenti koji označavaju prvenstveno karakter kulture.
Termin kultura je latinskog porjekla ( altus-gajenje, obrada polja ) i govori o čovjekovoj iskonskoj vezanosti za prirodu, za obradu polja. I danas se još u jeziku susreće termin ''poljoprivredna kultura''. Ovaj je među prvima upotrebio rimski filozof Ciceron, ali se sve više počeo koristiti i za označavanje ''kulture duha'', u smislu obrazovanja, obrade duha.
Prvo treba naglasiti da postoji veliki broj definicija kulture koje možemo sresti u redovima građanskih teoretičara ali trebamo naglasiti da takođe postoji veliki broj pogrešaka koje ih čine ne prihvatljivim sa jedno strožijeg naučnog i kritičkog stanovišta. Definicija koja bi dijalektrički prevazišla te pogreške u određivanju pojma kulture glasi:

''POD KULTUROM PODRAZUMJEVAMO SKUP SVIH ONIH PROCESA, PROMJENA I TVOREVINA KOJE SU NASTALE KAO POSLJEDICA I DUHOVNE INTERVENCIJE I LJUDSKOG DRUŠTVA''.

Osnovni smisao kulture sastoji se u tome da olakša održanje, produženje i napredak ljudskog društva.
Prednosti ovakve definicije kulture su:
a) pomoću nje se pojam kulture obuhvata tako da podrazumjeva kako materijalnu tako i duhovnu kulturu, te na taj način izbjegava metafizičke i idealističke devijacije ove vrste,
b) kultura se na ovaj način razumije kao istorijska i dinamička, dakle, razvojna kategorija koja treba da se izučava sa obzirom na vremenske i prostorne promjene,
c) ovakvom definicijom iz pojma kulture isključuju se svi oni procesi i tvorevine koje nemaju za cilj ili ne doprinose,
d) ovom definicijom se ističe uloga rada a posebno svjesnog rada za kulturni razvoj i čovječanstva i stvaranje povoljnih uslova za život.

Prethodnim analizama su pruženi samo najnužniji elementi za određivanje složenog pojma kulture. Za sociološku definiciju kulture, međutim od značaja je još i činjenica da su fizički nosioci kulture određeni pojedinci ili određene grupe, koje mogu biti uže ili šire.
Poznato nam je da možemo razlikovati osim opšteg pojma kultura tj. osim univerzalne ljudske kulture još i neke druge konkretne oblike i manifestacije kulture koje su specifične za pojedine društvene grupe i koje mi nazivamo podkulturama ili subkulturama. Tako recimo pored kulture uopšte, čiji je nosilac čovječanstvo u cjelini možemo razlikovati i određene nacionale, klasne, profesionalne kulture kao i niz drugih specifičnosti čiji su nosioci pojedini djelovi čovječanstva.

Ovako shvaćene podkulture mogu da se klasifikuju prema različitim kriterijima:

-ako se radi o pojedinim oblastima kulture možemo razlikovati npr. jezik, umjetnost, nauku, modu, religiju, sport i druge oblike podkulture.
-nekada se podkulture mogu razlikovati s obzirom na vremensku dimenziju kad obično govorimo o antičkoj srednjovjekovnoj, modernoj, renesansnoj itd.
-s obzirom na društvene nosioce ponekad govorimo o takvim podkulturama kao što su: omladinska,seoska, gradska, radnička, istočnjačka, mediteranska, kolonijalistička.

POJEDINAC I KULTURA

Odnos između kulture i pojedinca nije jednosmjerno zbivanje. Kultura utiče na pojedinca na moćan i prodoran način i tako doprinosi stabilnosti društva i njegove kulture; pojedinac takođe, utiče na kulturu i tako doprinosi da se društvo mijenja.
Pojedinac i njegova kultura kompleksno su povezani. On može da djeluje kao tvorevina kulture svoje grupe, a takođe i kao nosilac, realizator,stvaralac svoje kulture.
Kao tvorevina kulture, pojedinac je jako motivisan da se ponaša na prikladan način u svakoj situaciji. Kao nosilac kulture, pojedinac igra aktivniju i pozitivniju ulogu. Bori se da pokaže poželjnost sankcionisanih načina postupanja i da druge obučava da ih usvoje.
Kao korisnik kulture koristi se zajedničkim stavovima,vrijednostima i obrascima ponašanja da unaprijedi svoje vlastite interese. A kao stvaraoc, pojedinac služi kao nosilac kulturne promjene.
Glavna vrijednost ovakvog opisa ( uloge pojedinca u odnosu na kulturu ) je u naglašavanju da je odnos između pojedinca i njegove kulture aktivan,odnos davanja i uzimanja.

Heder je čovjeka odredio kao jedino živo biće u prirodi koje stvara kulturu i koje nije u stanju da zasnuje svoj život izvan kulture. Dakle, dok su sva ostala živa bića, prirodna bića, čovjek je istovremeno i prirodno i društveno biće.
Određujući dvostranu prirodu čovjeka kao prirodnog i društvenog bića, kao fizičkog i duhovnog, uočavamo da se cjelokupan razvoj društva od ranijih vremena odvija u tome prostoru, između:

a) fizičkog osvajanja prirode radi čovjekovog biološkog opstanka
b) duhovnog napora kojim je stvarao alatke, ali i legende i vjerovanja, sa jasnim ciljem da olakša svoj opstanak i unaprijedi svakodnevne nedaće, da se odbrani od neizbježnih katastrofa, od neukrotive i ćutljive prirode.

Nema sumnje da je čovjek, prema tačnom zapažanju De Ruzmona, prije svega biće koje aktivno učestvuje ''u svemu što predstavlja stvaralaštvo u prirodi, istoriji i u duhovnom životu.''
Ipak,postavlja se pitanje šta je to što čovjek suštinski razlikuje od svih drugih bića, i što mu omogućava ne samo aktivan, već i preobražavalački stav prema svijetu i stvaranje vrijednosti.
Izgleda kao da tu osobenu prirodu ljudskog bića ponajbolje izražavaju Ernest Kasirer i Lesli Lajt, prema kojima je čovjek animal symbolicum-( ''simbolička životinja'' ). Jednostavno rečeno: Čovjek je biće koje stvara simbole. Cjelina svih tih simbola čini kulturu.
Ukratko ću objasniti četiri faze kroz koji je dinamičan, interaktivan odnos između: a) pojedinca i b) kulture i društva.

a) Hominizacija

''rođenjem čovjeka, najprije, genetski donosi dispozicije, koje životom u zajednici razvija u opšte ljudske osobine. To čini fazu hominizacije, tačnije,'postojanje čovjekom'. Dok se mladunčad životinja tako reći bez pripreme uključuje u život, ljudski podmladak je na startu sasvim nemoćan. Jedino uz pomoć kulture, u uslovima sistematskog i usmjerenog rukovođenja od strane odraslih, dijete može da postane normalno ljudsko biće, da stekne govornu moć, predmetnu aktivnost i simbolizaciju'', kaže ruski kulturolog E. Sokolov.

b) Elementarna socijalizacija

Usvajanjem vec stvorenog kulturnog nasljeđa, tradicije individua se socijalizuje, stiče osnovu za uključenje u grupni život date kulture i društva.

c) Inkulturacija

U fazi inkulturacije ličnost se prema ponuđenom kulturnom nasljeđu odnosi aktivno. Ona ga stvaralački usvaja u zavisnosti od svojih najdubljih unutrašnjih opredjeljenja, specifičnih sklonosti senzibiliteta. Dakle, ličnost istupa kao stvaralačka egzistencija.

d) Korelacija

Završna i najpoželjnija faza u razvoju ličnosti unutar vlastitog kulturnog sistema je postizanje najveće moguće autonomije i stvaralačke slobode, iz čega proizilaze stvaranje novih simbolističkih, kulturnih vrijednosti.

PROBLEM SOCIJALIZACIJE

Samim tim što se kultura prenosi s generacije na generaciju, ona se neposredno prenosi i na pojedince. Tako dolazimo do problema socijalizacije, koja spada među među osnovne društvene procese. U procesima socijalizacije prenosi se sa starijih na mlađe generacije, a time ( u većoj ili manjoj mjeri ) i na sve njihove pripadnike, postojeća kultura, shvaćena u sociološkom značenju riječi, znanja i vrijednosti, načini ponašanja, postupanja i odgovarajuće norme, naučna i filozofska saznanja, umjetnička vrednovanja, vjerovanja, ideologija itd. Zbog toga neki sociolozi nazivaju procese socijalizacije i procesima kulturalizacije.
Najznačajnija institucija u kojoj se vrše procesi socijalizacije jeste porodica. Najznačajnija je zbog toga što procesi socijalizacije u njoj zahvataju čovjeka, tako reći, od samog njegovog rođenja, zahvataju ga, dakle, u njegovoj najranijoj mladosti, na onom stupnju njegovog individualnog razvoja na kome se formiraju osnovne crte njegove kasnije društvene ličnosti. Naravno, socijalizacija čovjeka se ne vrši samo u porodici, već se nastavlja i u grugim institucijama. Među njima su najvažnije škole ( najrazličitijih vrsta i stepena ). Socijalizacija se ne završava ni u tim institucijama, već se vrši i u najrazličitijim društvenim sredinama, kakve su, npr., različite društvene grupe, radna mjesta, čovjekovi kontakti s drugim ljudima u raznim okolnostima. Kratko rečeno, socijalizacija prati čovjeka od rođenja do smrti, a po suštini znači čovjekovo podruštvljavanje, njegovo urastanje u društvo kome pripada i u kulturu tog društva. Zbog sveobuhvatnosti procesa socijalizacije, potrebno je da se pravi razlika između formalne i neformalne socijalizacije. Formalna nastaje u institucijama specijalizovanim za tu svrhu, naročito u školama svih vrsta i stupnjeva, a neformalna u drugim društvenim sredinama, prije svega u porodici, društvenim grupama i raznim drugim okolnostima. Iz ovog proizilazi, da naročito proces formalnosti socijalizacije prati i poseban sistem sankcija, kao npr., ocjenjivanje znanja u školi, nagrade, kazne...Sa stanovišta pojedinca zahvaćenog procesima socijalizacije, ti procesi su učenje uzeto u najširem značenju: čovjek stalno uči (ne samo u školi već i pored nje i poslije nje). I upravo tim učenjem on prima ''kulturno nasljeđe'' zajedno s kulturom svog društva i tako postaje društveni čovjek, socijalna ličnost.
Prema tome čovjekova ličnost je rezultat procesa socijalizacije. Sa stanovišta ovih procesa i formiranja čovjekove ličnosti u njima treba, isto tako, sociološki rješavati i pitanje odnosa između pojedinca i društva, pitanje oko koga su nauka o društvu i filozofiji vjekovima lomile koplja, pa ni danas još nisu načisto s njima. O tom pitanju su se dugo održavala dva pogrešna shvatanja:
Jedno je naglašavalo potpunu, vandruštvenu ili naddruštvenu autonomiju ličnosti ( njemački novokantovski filozof Wilhelm Dilthey,1833-1911 ), a drugo potpuno utapa ličnost u društvu i u čovjeku ne vidi nikakve samostalnosti ( austrijski sociolog Ludvig Gumplovič ). Prvo shvatanje je pogrešno zbog toga što predviđa veliki, pa i restriktivni uticaj društva na pojedinca upravo kroz proces socijalizacije i sistem socijalne kontrole, a drugo zbog toga što zanemaruje zticaj relativno slobodnog, svjesnog djelovanja ljudi, njihovu društvenu praksu, kojom ljudi mijenjaju ne samo prirodnu već i društvenu sredinu i sami sebe u njoj.
Kroz proces socijalizacije čovjek se integriše u društvo i njegovu kulturu. Međutim on se pri tome nikako ne ''utapa'' potpuno u cjelini u postojeću, odnosno važeću kulturu, već je prihvata specifičnošću svoje individualne strukture ličnosti, koja je uveliko posljedica njegovih psihofizičkih svojstava. Ovo individualno prihvatanje važeće kulture kroz proces socijalizacije neki naučnici nazivaju internalizacijom kulture.

VRIJEDNOSTI I VREDNOVANJE U KULTURI, KULTURNE NORME, PREMISE I VJEROVANJE

Kulturne vrijednosti su posebno značajna vrsta vjerovanja članova društva ili tipičnih imalaca raznih položaja u društvu o onome što je poželjno-što treba da bude i što je nepoželjno. Npr. tipičan Amerikanac pridaje vrijednost jednakosti ljudi; za tipičnog ljekara zdravlje je poželjno; tipičan nastavnik podržava ideju da je intelektualna kompetencija ''ono što treba da bude''. Vrijednosti su pozitivne i negativne; pozitivne vrijednosti su ''poželjne'', negativne vrijednosti su ''nepoželjne''.
Ono što osoba priznaje kao poželjno, njene vrijednosti, nisu obavezno i njene želje : S odmicanjem godina ljudi se kulturno mijenjaju, poželjno postaje željno-vrijednost se pretvara u cilj.

U sljedećem primeru prikazat ću studij o uticaju grupnih vrijednosti na ciljeve pojedinca:

Glen Rasmasen ( Glen Rasmussen ) i Elvin Zender, socijalni psiholozi na Mičigenskom univerzitetu, saopštavaju o jednoj od malobrojnoh istraživačkih studija kojima su pokušavali da ispituju udio vrijednosti grupe imaju u oblikovanju ciljeva pojedinca.

Proučavano je osamdeset pet nastavnika u šest raznih gimnazija. Prva stvar koju su istraživači ustanovili jesu prijateljske ili klikaške grupe u zboru nastavnika kojima svaki nastavnik pripada. Zatim je upitnik od 16 stavki o vrijednostima koje se odnose na ponašanje nastavnika ( npr. poželjnost eksperimentisanja novim nastavnim metodama ili pridržavanje provjerenih i i istinitih ) dat svakom nastavniku sa zahtjevom da odgovori na pitanja s tri različita stanovišta. Prvo, da odgovori na pitanje kako misli da bi odgovorili članovi njegove prijateljske grupe. Drugo, da odgovori na pitanja kako misli da bi odgovorili članovi druge grupe nastavničkog zbora kojoj on ne pripada. I treće da obilježi pitanja koja ukazuju na ono što bi bio njegov ideal da radi, tj. opiše svoje ciljeve kao nastavnika.

Stepen sličnosti između ciljeva pojedinca i vrijednosti njegove prijateljske grupe ( prva i treća grupa odgovara ) dat je koeficijentom korelacije koji iznosi 0,46. Ta korelacija skromne veličine ukazuje da iako postoji znatan odnos između vrijednosti grupe i individualnih ciljeva, postoji u isto vrijeme znatan prostor za individualno skretanje od grupnih vrijednosti.

Pronađeno je-kako se moglo predskazati da korelacija između ciljeva pojedinca i vrijednosti grupe kojoj on ne pripada ( druga i treća grupa odgovara ) ne dostiže statistički značajan nivo.

Još jedan značajan rezultat: od nastavnika je traženo da između 16 stavki izaberu 8 koje po njihovom mišljenju njihove prijateljske grupe smatraju najvažnijim. Korelacija između individualnih ciljeva i grupnih vrijednosti po tih 8 najvažnijih stavki bila je suštinski viša od korelacije za relativno nevažne stavke.

Ta studija pruža interesantna otkrića, ali ona može takođe da posluži za ilustraciju nekih teškoća pri istraživanju u socijalnoj psihologiji. Kako istraživači ističu, vrijrdnost grupe mjerene su zahtjevom da nastavnici kažu šta drugi članovi grupe vjeruju. Tako izmjerene vrijednosti grupe su ''pripisane'' vrijednosti. Postoji i mogućnost da su nastavnici, saopštavajući vrijednosti grupe, do izvjesnog stepena pripisali svoje vlastite ciljeve drugim članovima, čime se da objasniti umjerena korelacija koja je dobivena između vrijednosti grupe i individualnih ciljeva.

Rasmussen G.,and Zander A.:Group membership and self evaluation.Rum.Relat.,1954.

Iako je zbog specifikuma kulturnog čina, nezahvalno, vrednovanje u kulturi je nužno. Kulturu treba odvojiti od nekulture, istinsku vrijednost od kiča i šunda, jer može doći da kulturne vrijednosti budu potisnute kič i šund proizvodima.
Kompetativni ljudi bi trabali uz odgovarajuću društvenu podršku nužno da u svakoj zajednici razrade odgovarajuće mehanizme stimuliranja istinskog kulturnog stvaralaštva i destimuliranje kič i šund proizvoda. Da bi se mogao izreći valjan sud, valja dobro poznavati i jedno i drugo-vrijednosti i nevrijednosti u kulturi.
Kriteriji vrednovanja u kulturi moraju izdržati pred svim mogućim izazovima, ambijentalnim i vremenskim. Njihov jezik kazivanja mora biti kulturni, a to znači da su i sami kultura. U protivnom sve postaje nakazno i kontraproduktivno.

Kulturnim normama regulisano je ponašanje u događajima standardnog ponašanja. To su pravila koje su primili članovi društva i tipični imaoci položaja, koji određuju pojedinosti prikladnog i neprikladnog ponašanja u događaju standardnog ponašanja. Norme se dijele na:

a) Navike
Norme se nazivaju navikama kad se saglasnost s njima ne smatra da je od vitalne važnosti za blagostanje grupe i kad sredstvo za iznuđivanje prinudnog saglašavanja nije određeno. Npr. U američkoj kulturi s navikama čovjek treba da nosi kravatu u svečanim prilikama. Ako neki čovjek ne postupi tako, mogu ga smatrati prostakom, ali njegovo nesaglašavanje ne mora da ima važne posljedice za grupu. I kažnjavanje za nesaglašavanje je promjenljivo i često blago. Na njega se može poprijeko gledati, može se pričati o njemu ili ga društvo može odbaciti, a ponekad može biti nesvjestan da se nalazi pod ''kaznom''.

b) Običaji
Običaji su norme koje specifikuju ponašanje od životne važnosti za društvo i koji uključuju njegove osnovne moralne vrijednosti. Npr. Običaj je da se čovjek brine o izdržavanju svoje žene i djece; propust da se tako postupa može biti razlog za podizanje tužbe kod nadležne vlasti.
Najčešće se primjena običaja obezbjeđuje od strane članova društva ili pravnim putem. Tako je u mnogim zajednicama južnih država Unije ispravan stav podržavati obrazovanje djece crnaca i bijelaca u odvojenim javnim školama, i bijelac koji prekrši tu normu zalažeći se za integrisanje škola strogo se kažnjava. Kazna može biti, npr., otpuštanje s posla, hapšenje zbog manjih saobraćajnih prekršaja itd.
Neke norme ušle su u pravni zbornik koji pojedinačno određuju šta je kršenje zakona, propisuje sredstva za utvrđivanje da li je povreda izvršena, pojedinačno određuje kazne za svaki tip prekršaja i određuje organe za primjenu zakona. Hatcins ( Hutchins ) je 1961 godine,iznjeo presudan odnos između zakona i društvenih običaja:

''Zakon je veliki učitelj. On je...način kojim se novootkrivena moralna istina rasprostire u stanovništvu i usađuje u savjest i običaje zajednice. Narodno shvatanje da zakon održava običaje, kako bezbrojni istorijski primjeri pokazuju, često ne odgovara istini. Donošenje zakona je proces kojim članovi političke zajednice uče zajedno kakvi običaji treba da budu.''

U većini kultura u svijetu običaji su udruženi s religioznim vjerovanjima koja su zajednička u dotičnoj kulturi. Nagrade za konformisanje i kažnjavanje za nekonformisanje određeno je natprirodnim silama i to je opšte vjerovanje. Nagrade i kažnjavanje mogu uslijediti odmah ili se mogu odložiti.

Kulturne premise su prećutna uopštavanja o kojima se može misliti kao o ''metafizici naroda''. Mogu se otkriti samo analitičkim radom ili intuitivnim razmišljanjem društvenog posmatrača koji nazire da je skupina naizgled nepovezanih akcija struktuirana na smisaon način.

Kulturna vjerovanja. Sistem vjerovanja jednog društva obuhvata sva saznanja-ideje, znanje, nauku, sujevjerje, mitove i legende-koja pripadaju većini članova društva i tipičnim imaocima raznih položaja u društvu.
Mit i legenda obrazuju vrlo značajan dio folklora u svakom društvu. Oni čine osnovu trajnosti društvenog života i kulture. Kroz njih je svijetu dat red i smisao.

AKULTURACIJA

Grupa američkih teoretičara, Redfild, Linton, Herskovits, su prvi definirali akulturaciju kao društveni fenomen. Po njima ''akulturacija obuhvata one pojave koje nastaju kada grupe pojedinaca sa različitim kulturama dolaze u trajniji kontakt, kao posljedice koje iz toga proisteknu u prvobitnim kulturnim modelima jedne ili obje grupe.''
U stvari, riječ je o određenoj vrsti, a ne o svakolikim kvantitativnim i kvalitativnim kulturnim promjenama, do kojih inače dolazi u ovoj vrsti ljudskog aktiviteta. Neki teoretičari smatraju da pojam akulturacije i pojam asimilacije, kulturne difuzije i sl. da se radi o određenim segmentima istog procesa, a drugi ukazuju na potrebu razlikovanja ovih pojmova.
Herskovits je podvukao, da akulturacija nije ''puko sabiranje različitih kulturnih elemenata'', već svojevrsna kreacija, odnosno kvalitativno nov sadržaj. Vremenski i prostorno dolazi do kulturnih kontakata, iz kojih proizilaze i konkretne reakcije. Nekada oni poprimaju obilježja akulturacije, nekada kontra-akulturacije. Ponekad proizilaze adaptacija, nekada asimilacija, a u drugoj situaciji kulturna rezistencija itd. Kulturni kontakti, kad je i o kulturaciji riječ, ne moraju se uvijek dodirivati i poklapati sa svojom cjelinom, već mogu to činiti segmentarno. Npr. pristizanje islamske kulture na južnoslovenske prostore, kao i italijanske u Dalmaciji i tako redom, to je uticalo na to da se čitav niz segmenata te kulture, poput načina odjevanja, ishrane i sl. Prihvati od nemuslimanskog (neitalijanskog) naroda, a da se i dalje zadrži vlastita kultura.
Naravno, uz proces primanja muguća su i tzv. kulturna davanja.
Pomenuti teoretičari:Redfild, Linton, Herskovits ponudili su pet različitih kriterija za klasifikaciju svih akulturacionih procesa, polazeći od toga da li se oni ostvaruju u dodiru između globalnih populacija i nekih užih grupa, ili između prijateljskih i neprijateljskih društava, između populacija koje su približno jednake po svom društvenom statusu i onih koje to nisu, u zavisnosti od mjesta odnosno teritorije na kojoj se osvaruje kulturni dodir (tj, na teritoriji kulture davaoca i kulture primaoca).

KULTURNI KONCENTRIČNI KRUGOVI

Uz raznovrsne kulturne kontakte i interakcije, koje se stalno odvijaju gdje se nalaze različite kulture, slični procesi se događaju i između tzv. kulturnih koncentričnih krugova.
Kultura Dalekog, Srednjeg i Bliskog Istoka, Zapadne Evrope itd. se dodiruju, a i međusobno utječu jedna na drugu. Koliko je toga što potiče sa Srednjeg i Dalekog Istoka (na primjer i obratno) a čini sadržaj življenja, usvojenih vrijednosti kod zapadno evropskog čovjeka.
Refleksije kulturnih koncentričkih krugova su dvosmjerne, sa unutrašnjim i sa vanjskim zračenjem. Uz njihovo horizontalno-prostorno dodirivanje i reakcije, dešavaju se ali ne tako rijetko i vertikalno-spiralne, o čemu svjedoči primjer BiH. Na srednjovjekovne bogumilske duhovno-kulturne sadržaje naslonili su se pravoslavno-katolički, a kasnije i islamska duhovno-kulturna nadgradnja.

KULTURNA ASIMILACIJA

Kulturna asimilacija je najpogubnija za opstanak jednog naroda. Najveća pažnja u međuetničkim pretenzijama se posvećuje njoj. Jer, sve dok traje kulturna rezistencija, za jedan se narod može reći da povjesno traje i obratno. On može imato svoju prošlost, ali i ostati bez budućnosti.
Kulturna asimilacija može biti programirana , namjerna (iz nekih razloga), ali i spontana (nenamjerna). Može biti otvorena, ali i perfidno prekrivena, što se najčešće potvrđuje najplodotvornijim.
U problematici sagledavanja povijesne i kulturne baštine Bosne, kako bi se dokazalo da smo ''repa bez korjena'', da smo ''čardak ni na nebu ni na zemlji'', htjelo se po svaku cijenu prikriti da smo ''od Bogumila i Bošnjaka ,postali Bošnjaci-muslimani''.
Uzevši u obzir policijske arhive od austrougarskog perioda, preko jugoslavenskih režima, do našeg vremena, lahko će se ''zaključiti da se pitanjima kulture, obrazovanja itd. Muslimana u Jugoslaviji više bavile policijske instance nego ministarstvo kulture. Ovo je potpuno u skladu sa organiziranim programima za asimilaciju muslimanskog naroda. Tome treba dodati da su vjernici, džamije, vjerska starješinstva stavljeni pod najstrožiju kontrolu i samošpijuniranje uvijek na rubu nepoćudnosti, sa stalnim dovođenjem u vezu sa inozemnim 'panislamistima', 'fundanentalistima'...''. 2
Neprijateljima ovog naroda trebalo je još malo strpljenja da ostvare svoj višestoljetni san tj. da nestane ovog naroda, a s njime i vjere islama. Donedavno je ovaj narod bio u položaju da ''životno egzistira, a nacionalno na postoji, ugrožen asimilacijom , u opasnosti da izgubi ono što jeste i što historijski ima i pretopi se u one narode kojima ne pripada''.
Čak i kad je došlo do formalnog priznavanja muslimanske nacije oni i dalje ''nisu mogli razvijati svoju kulturu, tradiciju, duhovnost, nisu ih mogli afirmirati''.
Teško je povjerovati da Sarajevo, npr., nije imalo nikakvog obilježja jednog Mula Mustafe Bašeskije, Mehmeda Mejlija, Travnik Hasana Kafije Prušćaka itd., kao i druga brojna mjesta na istinske velikane koje je iznjedrio ovaj narod. Na književnom planu, ''presijom ideološkog čišćenja svega onoga što su pisali Bošnjaci-muslimani'', željelo se onemogućiti prezentiranje kulturnog blaga ovog naroda koje je bilo dugo vremena nesporno, superiorno u odnosu na stvaralaštvo drugih na južnoslovenskom prostoru.
Progoni Bošnjaka-muslimana i, u genocidnom smislu, zatiranje njihove kulture i duhovnosti, ''počeli su u modernoj povijesti tzv. istragom poturica u Crnoj Gori još početkom 18 stoljeća. Događaj je opjevao vladika i pjesnik Petar Petrović Njegoš u 'Gorskom vijencu', čime je dao ideologiziranu epsku podlogu svim kasnijim progonima Muslimana od strane Srba i Crnogoraca''.

KULTURA I KARAKTERI

Kultura toliko utiče na oblikovanje ljudi, koliko i oni utiču na oblikovanje kulture. Dijete biva izloženo djelovanju konkretne kulture od samog svog rođenja pa nadalje. U nekim sredinama odnos roditelja prema djeci ( naročito majke ), je veoma brižan, dok je u drugim uzdržaniji. U nekim se zajednicama traži da djeca ''brže odrastu'' i osamostale od svojih roditelja , dok se u drugim porodicama nastoji porodica što duže održati na okupu.
Npr. u islamu, posebno se pažnja pridaje porodici i to u obavljanju temeljnih funkcija: reproduktivnoj, edukativnoj i ekonomskoj. Izvan bračne zajednice zabranjeno je zadovoljavanje seksualnih potreba, određene su precizno roditeljske obaveze prema djeci i obratno ( u odgojnom smislu ). I ekonomske obaveze, u smislu brige za život članova porodice su precizirane.
Stabilnost i čvrstina porodice zavisi od prisustva navedenih funkcija u njoj, ona zapada u krizu kada se ta funkcija, iz ovih ili onih razloga pomjera iz nje. Problem je što se ta kriza prenosi na cijelo društvo. Negativno se odražava na socijalizaciju ličnosti čime se destabilizira stanje u društvu itd.

INDIVIDUALNA KOMPONENTA

Kultura oblikuje ljude, dajući im prepoznatljiva obilježja u odnosu na druge, ali oni ipak sadržavaju dovoljno individualnog, što ih čini različitim i na pojedinačnom planu. Individualna osobenost čovjeka rezultat je djelovanja mnoštva faktora, od urođeno-genetskih, do socijalno-stečenih. Individualne osobenosti su zapravo poželjene i dragocjenost za svaku kulturu, jer je, na ovaj ili onaj način, bogate. Velik uticaj na kulturu od strane jakih i tzv. historijskih ličnosti, koje, nerijetko, ''prekidaju organski rast'' konkretne kulture i preusmjeravaju je u nekom drugom pravcu. Ponekad su ti zaokreti negativni, ali nerijetko i pozitivni.
Harun El-Rešid je poticao mogućnost raskoši kulture, tako što je na dvoru sakupljao i rado viđao umne i kreativno sposobne, tj. individualno upečatljive ličnosti. Dok je Staljin sakatio kulturu, proganjanjem neistomišljenika.
Uz ovu sposobnost individue, koja se ispoljava i u vidnijem odstupanju ponašanja pojedinca spram sredine gdje se nalazi, neki insistiraju na respektovanju i teorije o tzv. ''modalnoj ličnosti jedne kulture'' u smislu najčešćeg tipa koga ona stvara. Cilj ove teorije je da pokaže kako ''izvjestan tip ličnosti preovlađuje u jednoj grupi, dok drugi preovlađuju u drugoj''.

Upotrebom statističkog metoda određuje se modalni tip ličnosti, ali na bazi onoga što je zajednočko svim članovima grupe. Najveći nedostatak ove teorije je to što se u konkretnom preovlađajućem ''standardu ponašanja'' gube individualna odstupanja koja ne moraju biti zanemarljiva.
Ralf Glaser smatra da je postizanje željenog identiteta najpreča potreba čovjeka. Iza svega što čovjek čini stoji ''potreba da se potvrdi ko smo i da se taj identitet bliže prilagodi ličnim obilježjima koja nam društvo i nasljeđena kultura postavlja kao željene''.
Karmela Libkind smatra da sadržaj identiteta treba tražiti u složenom međuuticaju pojedinca i društva. ''Sadržaj stečenog identiteta konačno je-prema ovoj teoretičarki-određen dinamičnom ravnotežom između svega onoga što je pojedincu zajedničko sa drugima i svega posebnog po čemu se razlikuje od drugih''.
Odstupanje pojedinca od ideala svoje zajednice može biti negativno i pozitivno (tj.dvojako). Drugo je pitanje kako pronaći odgovarajući vrijednosni mehanizam za ljudska djela kao takva, te kako prepoznati motive individualnog odstupanja od obrasca vlastite kulture. Ponekad je to inat, ponekad neodoljiva unutarnja pobuda i sl.

STAV PREMA VLASTITOJ KULTURI

Naspram svoje vlastite kulture ljudi se mogu osjećati lagodno i nelagodno. Istraživanjem običaja Indijanaca doprlo je jedno vrlo zanimljivo njihovo predanje o nastanku rasa, gdje se kaže, kada je Stvoritelj od gline oblikovao čovječiju figuru i nakon što ju je stavio u peć da se ispeče, iz nestrpljivosti ju je prerano izvadio, zbog čega je ona ostala blijeda i ružna. Oblikovao je drugu, sasvim je pocrnjela jer ju je dugo držao u peći. Treći put bio je pažljiv, pa je ova dobila krasnu, rumenu boju. Prva se odnosila na bijelce, druga na crnce, a treća na Indijance, koji jedino postadoše lijepi i rumeni ljudi.
Moguće je navesti niz primjera za osjećaj nelagode u vlastitoj kulturi, kada se ljudi odlučuju za distanciranje ili pak na tzv. eskapizam, tj. da se ''utekne i izmakne iz vlastite sredine''.
Aktuelna agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu svjedoči o tome. U nemogućnosti da spriječi naciofašizam, barabrizam itd., jedan dio njenih pripadnika koji se nije želio prikloniti tim zlodjelima našao je rješenje u bijegu iz svog naroda i egzistencijalne sredine. Neki su javno rekli svoje distanciranje od tog zaumlja, poput Đurića, Kovača, Bogdana Bogdanovića, koji kaže:

''Bićemo – i to baš mi srpska strana – upamćeni kao rušitelji gradova, novi Huni. Užas zapadnog čovjeka je razumljiv: on već više stotina godina – čak ni etimološki – ne razdvaja pojmove ''grad'' i ''civilizacija''. Besmisleno rušenje gradova on ne može, ne umije drugačije, shvatiti do kao manifestno, siledžijsko suprotstavljanje najvišim vrijednostima civilizacije''.

ZNAČAJ KULTURE ZA OPSTANAK I PROSPERITET JEDNOG NARODA

Kultura igra značajnu ulogu u opstanku svakog naroda. Što je ustvari tijelo bez duše? A kultura čini ''dušu'' ljudskih zajednica.
Nijedan narod ne može biti sretan, ni opstati na osnovu nekih političkih deklaracija... ukoliko nema neke odgovarajuće kulturne vrijednosti u sebi. Kulturni sadržaji su postojani i teško ih iko može eliminirati.
Kultura može biti dimenzirajući faktor prosperiteta jednog naroda, pogotovo u vremenu koje dolazi. Sve više se miješaju ekonomija, tehnologija i kultura, bilo da se radi o zaživljavanju niza kulturnih sadržaja na tzv. tržišnim osnovama, u interdisciplinarnoj saradnji, u kojoj učestvuju i umjetnici (zajedno s tehnolozima, urbanistima...), npr. u organiziranju različitih djelatnosti u slobodnom vremenu.
Faktor kulture ima svoje dodatno značenje u opstanku Bošnjaka – muslimana, kao pripadnika i islamskog civilizacijskog kruga. U Evropi je teško opstati bez jake kuturne rezistencije pogotovo kao nekrišćanski element. Toga su bili svjesni neprijatelji Bošnjaka – muslimana jer su im nametane tuđe kulturne vrijednosti i sadržaji, kao što su i minimizirane i prikrivane one koje su sami baštinili.
Bošnjaci – muslimani se zaista nemaju čega stidjeti u kulturi i tradiciji kojoj pripadaju. Nikad nisu činili genocide, prihvatili fašizam, provodili inkviziciju i sl. stvari, iako su ih doživljavali od drugih tj. svojih susjeda. Stvarali su na ovim prostorima respektabilnu kulturu. Ovdje su, kao što je historijski poznato, građeni odvodi, podizani hamami, škole, biblioteke itd.
Nevjerovatno je da je jedan narod iznjedrio Bašeskiju, Prušćaka, Ćatića, Bajezidagića i stotine drugih, znanih i neznanih stvaralaca, koji ne samo da su bili ravni najboljima, nego su prednjačili u odnosu na njih, jednako uspješno stvarajući na stranim jezicima, kao i na svom, maternjem – bosanskom jeziku. Kad bi se zaboravilo na velikane svoje kulture time se ne bi samo presjekao korijen kome pripada, već bi upravo učinili ono što neprijatelj Bošnjaka – muslimana želi.
Kultura je prepoznatljiv znak među ljudima, ne samo na individualnom planu, nego i na nivou ljudskih skupina.

ZAKLJUČAK

Sve znanosti brinu se o vlastitoj kulturi i s vremena na vrijeme proispituju njezino značenje. Tako je i sa sociologijom. Međutim, takav odnos prema vlastitoj kulturi u njezinu je slučaju ''prirodniji'', naglašeniji nego u drugim znanstvenim disciplinama. Ona se bavi društvom i sve kad bi htjela, ona se može osloboditi činjenice da su sva njezina znanja izravno povezana s društvenim mjerama i društvenim uvjetima spoznaje. Preispitujući svoje nasljeđe, sociologija istodobno preispituje društvene promjene i sudbinu socioloških ideja o promjenjenim uvjetima znanja.
Kao što društvo ne može postojati bez pojedinih ljudi, koji ga čine i svojom društvenom djelatnošću neprestano ga grade, tj. mijenjaju, tako ni čovjek ne može opstati kao potpuno izolovan individuum koji ne bi imao nikakvog dodira sa svojom društvenom sredinom, a ta sredina – kao i prirodna – rezultat je čovjekove društvene djelatnosti. Glavna ako ne i jedina veza između pojedinca i društva su međuljudski, društveni odnosi, zajedno s onim društvenim procesima koji nastaju unutar tih odnosa. Među njima su svakako vrlo značajni procesi socijalizacije, u kojima se čovjek formira u društvenog čovjeka, u socijalno – kulturnu ličnost. I upravo kroz proces socijalizacije čovjek se integriše u društvo i njegovu kulturu.
Kako je kultura bitno obilježje čovjekovo, to je svaki razgovor o čovjeku i konkretnim ljudskim zajednicama istovremeno i slovo o kulturi, i obratno. Često su kulturni sadržaji, kao takvi, gotovo sasvim dovoljno slovo o ljudima. Kultura čovjeka održava njegovu sredinu (fizičku i društvenu) i uobličuje je. Čovjek pokreće pustinje, pretvara u cvijetne površine, on formira svoje društvo i reformiše ga prema svojoj zamisli kulture. Količina svega što jedna osoba prima od svoje kulture toliko je velika da se čini na prvi pogled kao da je on ništa drugo do pojedinačni primjerak svoje kulture.
Kao cjelokupno ljudsko nasljeđe kultura je značajna po tome što se sastoji od određenog niza postupaka u rješavanju problema članova društva. Neki od tih problema su socijalne vrste, svojstveni članovima datog društva. Drugi problemi su univerzalni, zajednički svim ljudskim bićima – takvi kao zadovoljavanje bioloških potreba članova, obrazovanje podmlatka, vođenje brige o bolesnim. Postoje, prirodno, mnogi različiti mogući načini za rješavanje tih problema. Iz tih mogućih načina jedno društvo prihvata jedne, a drugo drugačije. To je dokaz da ne postoje dvije identične kulture. Posebna vrsta kulturnih rješenja koje je prihvatilo jedno društvo pod uticajem je faktora fizičke sredine ( klima, topografija, prirodni izvori...). Narod koji živi na neplodnoj zemlji, gajenjem ovaca i drugih životinja za ishranu, težit će da cjelokupnu kulturu razvije u skladu sa nomadskim životom; narod koji živi na plodnoj zemlji težit će da vodi ustaljen život, obrađujući zemljište, gajeći kukuruz, žitarice i druge usjeve i razvit će cjelovitu kulturu svojstvenu takvom životu. Međutim, čovjek nije pasivna žrtva svoje fizičke sredine, jer u granicama on može da djeluje na nju i da je pretvori da djeluje prema njegovim potrebama. Drugim riječima, kultura društva nije određena ''datom'' fizičkom sredinom.

LITERATURA

1. Dr. Miloš Ilić SOCIOLOGIJA KULTURE I UMJETNOSTI VI izdanje NARODNA KNJIGA Beograd, 1980.

2. Dr. Milovan Mitrović Dr.Sreten Petrović SOCIOLOGIJA za III razred stručnih škola i IV razred gimnazije III izdanje Beograd, 1994.

3. Dr. Jusuf Žiga UVOD U SOCIOLOGIJU KULTURE Sarajevo, 1995.

4. Dr. Jože Goričar SOCIOLOGIJA (Osnovi marksističke opšte teorije o društvu) Izdavačko preduzeće ''Rad'' BEOGRAD, 1977.

5. Dejvid Kreč Ričard S. Kračfild Iqerson L. Balaki UDŽBENIK SOCIJALNE PSIHOLOGIJE ( Pojedinac u društvu ) Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije BEOGRAD.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | HEMIJA I INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi