Rock kultura

Utjecaj rock and rolla je dalekosežan. Imao je značajan odjek na društvo širom svijeta, što se očitovalo u modi, filmu, stavovima spram seksa i seksualnosti, te konzumiranju droge i alkohola. Takav snažan odjek u svim društvenim sferama, pridonio je da rock and roll postane i životni stil, vid kulture, a ne samo još jedna glazbena forma.
Rock glazba kao odraz sadašnjeg vremena i kao odraz novog vremena... Rock glazba kao ogledalo društvenih problema i kritika svijeta i vremena u kojem živimo, kao buntovništvo, revolt i rušenje tabua - rock revolucija! Rock glazba kao mladost, pokret, životni stil - rock kultura! Rock glazba kao demokracija i kao anarhija... Rock glazba kao takva jedina je vrsta muzike koja u sebi sadrži toliko sociološki zanimljivih pojmova i materijala da je svakom istraživaču na tom području, ne samo pasioniranom slušatelju, prava poslastica. Zato ću pokušati prenijeti dio tog kolača u ovaj rad. Govorit ću o periodu nakon drugog svjetskog rata, o počecima rock and roll glazbe, te njenoj uskoj povezanosti sa buntom, seksom, drogom i modom. Na samom kraju ću se osvrnuti na aktualnu temu, najčešće pokrenutu od štićenika katoličke crkve, problem sotonizma u rock glazbi (temeljenu na knjizi Antuna Bobaša, ''Rock glazba i sotonizam).

2. ROCK I BUNTOVNIŠTVO

Nakon drugog svjetskog rata u Francuskoj se razvija umjetničko - bohemska potkulturna scena inspirirana egzistencijalističkom filozofijom, nadrealizmom i psihoanalizom. Individualizam i humanizam isprepliću se s misticizmom i hedonizmom, pacifizam s anarhizmom, šansona s jazzom, istok sa zapadom, a tuga se liječi alkoholom i zagrljajima. Stare forme ustupaju mjesto novima, osebujnima i slobodnima, okviri postaju tijesni, ograde opet treba rušiti... U isto se vrijeme u Americi javlja čitav niz pisaca novog stila i novog pogleda na svijet. Za prosječnog stanovnika Amerike (Sjedinjenih Država) još od doba kolonizacije i izgradnje zemlje na djelu je uvjerenje da predan rad i brzi razvoj tehnike donose sva blaga ovozemaljska. I ponos. I moć koja uz to ide. Iz istog je razloga besmisleno razbijati glavu suvišnim problemima i komplicirati sebi život. Sve se da ubrzati, pojednostaviti i umnožiti. I zaista, bilo je tako. Zemlja je postala jaka i moćna. No, svo materijalno bogatstvo može nestati u trenu. Ratovi su to potvrdili. I prirodne katastrofe. Ipak, oči mnogih su zatvorene, a um zakočen. To se ljudsko mnoštvo još uvijek sporazumijeva s uobičajenih desetak rečenica, štedi i grbači, a uvečer sluša radio prijenose baseball utakmica i podriguje dok ispija pivo iz limenki. Bratija koja je zauzela oporbeni stav prema takvom društvu i sve individue naklonjene umjetnosti koje su bježale od stvarnosti i lažnog sjaja svjetine nazvane su bitnicima. Dragovoljno su prihvatili neizvjesnost i gubitništvo. Poslijeratni optimizam, nove tehnologije i relativno materijalno blagostanje, ali i mučna iskustva nedavnih ratova, potiču ontološku glad naraštaja koji počinje otvoreno prezirati bezidejni način života običnih ljudi. Uz imati postalo je bitno i biti.

Početkom 60-ih u High Ashburryju, dijelu San Francisca, grada koji će postati kolijevkom novog pokreta, okupljaju se bitnici. Oko njihovih književno - glazbenih družina okupljaju se studenti, a zatim i drugi znatiželjnici i istomišljenici, protivnici i preziratelji nametnutih društvenih normi i furioznog razvoja tehnike (kojeg je očiti rezultat gubitak ljudskosti i potpuno otuđenje). Svi su odreda pobornici hedonističkog stila života i brzog rastvaranja svijesti. Nazvani su freakovima. Obični ih ljudi smatraju amoralnim, lijenim i prljavim, no ima i onih koji u svemu tome vide romantični povratak u djetinjstvo pa čak i svojevrsno civilizacijsko pročišćenje. Bilo kako bilo, ostarjelom su egzistencijalističko - boemskom bitništvu utopljenom u jeftini alkohol dodali nove opijate i žestinu agresivnih teenagera koji su počeli pokazivati nepodnošljivost prema svijetu odraslih koji im se činio dosadan i zaostao. Na zapovijedi roditelja odgovarali su odlučnim "ne", sanjajući život slobodan od svih prisila i nametanja odozgor. Baš u to doba ubrzano se razvijaju novi mediji, pojavljuje se televizija. Na takvoj pogodoj medijskoj podlozi i u takvoj buntovničkoj atmosferi rađa se jedna nova vrst glazbenog izražaja - nastaje rock and roll. Od samih početaka bio je dakle rock'n'roll nešto drukčije, nešto novo, ono što u čovjeku izaziva pokret, što ga poziva na ples. Donio je i novi stil. Bilo je to vrijeme briljantina u kosi, vrijeme blue-jeansa i kožnih prsluka, poistovjećeno sa zabavom koja se obraća isključivo srednjoškolcima i koja neće preživjeti duže od bilo koje druge modne ludosti. Greška!

Upravo zbog takve neobičnosti nije mu se bilo teško izboriti da postane predvodnikom prave revolucije.
Smjesa crnačkih utjecaja, sugestivnih tekstova pjesama, te divlji odgovor mladih učinila je rock prijetećim za starije generacije. S druge strane, upravo ta mogućnost da na takav način šokiraju odrasle, činila je rock glazbu još primamljivijom za mlade. Po prvi put se počinje otvoreno govoriti o njihovim strastima i problemima odrastanja. Malo po malo stvara se rezervat mladih (još uvijek u državi starih). I televizija se priklonila mladima i rock pokretu videći u tome šansu za dobru zaradu. Hollywood je bio brz u unovčavanju tog trenda, snimajući niz filmova na tu temu, napravljenih da oduševe teenagere i užasnu odrasle. Na filmskom platnu briljiraju Brando i Dean, buntovni tipovi koji najavljuju raskid s tradicijom i kulturom starih. Ponekad su pokušaji da se kontrolira utjecaj rocka ispadali smiješni; nakon nekoliko prijašnjih kontroverznih pojavljivanja na televiziji, Elvis Presley je 1956. na showu Eda Sullivana prikazan od struka na gore, kako njegovo sugestivno mrdanje bokovima ne bi uvrijedilo gledatelje. Istini za volju, iako Elvis i kompanija nisu odgovarali tradicijom zadojenom društvu, teško je reći da je u tim godinama postojala ikakva jasna ideja o rocku kao zvuku revolucije. Prije se može reći da se radi o (žestinom dotad nezabilježenom, ali ipak samo) sukobu generacija.
Shvativši da novonastalu situaciju mogu novčano dobro iskoristiti i diskografske kuće okreću se novom tržištu. Razvija se, po prvi put u povijesti, čitava industrija koja se obraća mladeži.

3. SEKS, DROGA I ROCK AND ROLL

Rokerski životni stil oduvijek je bio vezan uz seks i drogu. Najviše je tome pridonijela hippie generacija koja je, kao niti jedna dotadašnja generacija, naglo i superiorno otkrila i oslobodila svoju seksualnost. Vrhunac toga je bio Woodstock, koji je brojao nekoliko stotina tisuća ljudi, možda i čitav milijun, i značio tri dana muzike, ljubavi i mira, golih grudi i seksa na otvorenom. O seksu se do tada gotovo nije govorilo. Što je to značilo opisano je u riječim Grace Slick: ''Želiš je držati za ruke!? Ma daj, želiš je valjda opaliti!'' Bila je to prava seksualna revolucija.
Mnoge ranije rock and roll zvijezde (kao i njihovi jazz i blues prethodnici) bili su poznati kao alkoholičari i "fizikalci", te kao takvi, seksualno neprivlačni. No, kako je tijekom 60-ih rock postajao sve poznatiji i popularniji tako su rock glazbenici počeli privlačili pažnju suprotnog spola. Počele su se formirati grupe djevojaka, "groupies", koje su ih pratile na turnejama, provodile slobodno vrijeme s njima i često im pružale seksualne usluge. Groupies su postale i ostale neizostavan dio takvog razuzdanog života. Načini kojima su se koristile kako bi se približile rock bendu najčešće su bili oskudna odjeća koja je naglašavala njihove fizičke atribute, no ponekad su u tu svrhu i skidale odjeću. Možda je najbolje poznati rad koji se bavi tom problematikom film Camerona Crowea iz 2000., Almoust Famous. Groupie je u tom filmu definirana ovako: "Groupies spavaju s rock zvijezdama jer žele biti blizu nekoga tko je slavan." Kasnije, lik iz filma, gledajući groupies, kaže: "One niti ne znaju što znači biti fan. Znaš, uistinu voljeti neki smiješan, mali dio muzike, ili neki bend, tako jako da boli."

Droga je igrala veliku ulogu u tom stilu života. U šezdesetima, pojavom psihodelične glazbe, počeo se koristiti LSD i druge halucinogene droge, kako bi se pojačao doživljaj slušanja te glazbe. Jerry Garcia, iz benda Grateful Dead, jednom je izjavio: ''Mi nemamo glazbu za prodati, ali imamo mehanizam koji radi'', misleći pritom na publiku koja posjećuje njihove koncerte, ne zbog dobre glazbe, već zbog stanja u kojem se nalazi, stanja drogiranosti. Popularnost i promocija eksperimentiranja s drogama od strane glazbenika imala je velik utjecaj na percepciju konzumiranja droge među mladima iz tog perioda kao nešto što je opće prihvatljivo. Čak su i Beatlesi javno obznanili da puše marihuanu. Novinar Al Aronowitz je tom prilikom napisao: '' Štogod da su Beatelsi napravili bilo je prihvatljivo, pogotovo za mlade. Ubrzo su svi pušili travu i to se činilo u redu.''
Veza rock glazbe sa hippie i kontrakulturnim pokretom, koji su eksponirali konzumiranje marihuane i drugih droga, kompleksna je i isprepletena, i nije jasno u kojem se smjeru utjecaj širio. Ono što jest jasno, je da su krajem 60ih droga i rock glazba bile dio uobičajene mladenačke populacije, te da su i rock glazbenici i njihovi fanovi eksperimentirali s različitim tipovima droge.
U kasnim šezdesetima i ranim sedamdesetima rock glazba je zbog ovisnosti o drogama pretrpila mnoge gubitke svojih najsjajnijih zvijezda toga doba, kao što su Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin i Jim Morrison. Iako se i dalje droga konzumirala u istim količinama, javlja se svjesnost o drogi kao velikoj opasnosti, koja se očituje u pjesmama kao što je "The Needle and the Damage Done", Neila Younga iz 1972.
Nakon toga mnogi su rock glazbenici, uključujući Keitha Richardsa, Erica Claptona, Petea Townshenda, Stevena Tylera, Scotta Weilanda, priznali borbu s ovisnošću o različitim drogama, pa i onim najtežima - kokainom i heroinom. Mnogi od njih su uspješno prošli rehabilitacijske programe, ali i mnogi su umrli.

4. ROCK I MODA

Rock glazba i moda oduvijek su bile neodvojive. Moda je bila temeljni oblik identifikacije; služila je međusobnom prepoznavanju članova iste subkulturne grupe, dok je glazba stvorila poveznicu iz koje se ta subkultura rodila.
Autohtoni rock'n'roll izgled s kožnjacima, trapericama i čizmama prvo se pojavljuje na filmskom platnu, kojemu rock kultura zahvaljuje opću prihvaćenost rockera kao buntovnika bez razloga. Takav opasan imidž ranih rokera obučenih u kožu, poput Genea Vinceta, utjecao je na mlade generacije s obje strane oceana. Kulturni rat je izbio sredinom 60-ih u Velikoj Britaniji između ''modsa'' (koji su favorizirali visoku modu i skupe marke) i ''rockersa'' (koji su nosili obične majice i kožu). Konflikt se pojačavao i zbog razlike u glazbenom ukusu, a potaknut je izdavanjem ploča koje su uzdizale jedan stil, a degradirale drugi. Sličnu situaciju imamo i u Hrvatskoj, u sedamdesetima, o kojoj govori Benjamin Perasović u svojoj knizi ''Urbana plemena'', gdje postoji temeljni sukob i razlika između šminkera i hašomana. Šminkeri sa pripadajućim šminkerskim obrascima ponašanja stvaraju nova mjesta na mapi ''elite'' i ''visokog društva'' u društvu. (Perasović) Najspektakularnije ispoljavanje stila kod šminkera je u njihovom izgledu, potom u izboru muzike, žargonu, načinu provođenja slobodnog vremena i ostalim oblicima ponašanja. (Prica) Glazba koja se veže uz šminkere je disco glazba. Oni su, s jedne strane, dobra djeca dominantne kulture. S druge strane, oni također bježe od tipičnoga, prosječnoga, od svijeta mukotrpnog rada, od nekih oblika rutinizacije svakodnevnog života. Šminkeri žele biti priznati, slavljeni, uočeni, posebni, ali ne tako što će šokirati (poput punkera), nego izazivati divljenje (Perasović).

Za razliku od šminkera, hašomanima je na prvom mjestu bila glazba. Oni su heterogen akter kojem image i opća pripadnost različitim pravcima rock kulture omogućuje zajednički nazivnik, kao i prepoznavanje i obilježavanje u dominantnoj kulturi (Perasović). Nakon glazbe bitan je, i s njom u vezi, vanjski izgled - odjeća, obuća, frizura i nakit. Hašomane je karakterizirala duga kosa, tankerica (varijanta jakne kakvu je koristila američka vojska), izlizane i uske traperice, karirana košulja, sajmonice ili tenisice, marama oko vrata i, kao nakit, kožice oko ruke za oba spola. (Perasović).
Imidž prvobitnog rock benda iz 50-ih nije se puno razlikovao od fino dotjeranih susjeda koji pjevaju na nedjeljnoj misi u crkvi. U šezdesetima glazbenici su preuzeli hipijevsku modu; Beatlesi su nosili sakoe s podignutim ovratnicima, kakvi su se tada nosili u Indiji. Bilo je to vrijeme poticanja tolerancije prema etničkim razlikama, i u modnom svijetu vrijeme minimalizma. Kako se rock glazba dijelila na sve više različitih pravaca, ono što glazbenik nosi postaje važno kao i muzika sama, postaje mu pomoć u prenošenju svojih stavova i postizanju odnosa s publikom. U kasnim sedamdesetima, disko muzika donosi sjaj i urbanu odjeću, dok sljedbenici Novog vala nose konzervativnu odjeću koja podrazumijeva odijelo i usku kravatu kako bi bili što manje nalik mainstream rokerima.

Najbolji opis stila 80-ih, prijelomnog desetljeća za etabliranje mode kroz popularnu kulturu, je bez ikakvih pravila - samo nek je ludo, otkačeno i kričavo. Tako smo najnormalnije imali bendove koji nose odijela za zaštitu od kontaminacije i plastične crvene šeširiće na glavama (Devo) ili opasne momke koji sliče na Indijance (Adam & The Ants).
Također, 80-te pojačavaju ulogu modnih stilista koji počinju imati velik utjecaj na cjelokupnu pop i rock kulturu. Podiže se tolerancija prema homoseksualcima, koji čine 95% muškaraca u svijetu mode. Tako su se čak i ortodoksni macho tipovi poput Guns N'Roses oblačili u kiltove, sve pod utjecajem kralja ulične mode, gay dizajnera Stephena Sprousea.
U kasnim osamdesetima i ranim devedesetima grunge, s tada vodećim bendom Nirvanom, je počeo diktirati svoju modu. Jeftina karirana flanelska košulja, izlizane i poderane jeans hlače i radničke čizme postale su svakodnevna uniforma milijuna Nirvaninih obožavatelja. Također su puštali dugu kosu kao znak pobune protiv imidža ''čistunac'' koji je bio popularan u to vrijeme. Nakon grungea, modom je ponovo zavladao glamur.

5. SOTONIZAM U ROCK GLAZBI

Kada i iz kojih razloga se pojavljuje sotonizam u rock glazbi? Je li on izmišljotina Crkve koja ima tendenciju da sve što je svjetovno i hedonistički nastrojeno proglasi sotonskim dijelom ili je zaista sotonizam postao dio tog životnog stila? Postoji li mogućnost da je sve to samo reklamni trik? Na sva ta pitanja pokušat ću odgovoriti u ovom zadnjem poglavlju.

O "sotonskoj glazbi" se prvi puta počelo govoriti u Americi, u prošlom stoljeću, kada se počeo svirati "blues", što dolazi od dva načina američkog izgovora: "To Feel Blue" i "To Have The Blue Devils". I jedno i drugo ime odnosi se na stanje duha obojenih osoba. Bile su to godine kada su crnci bili još uvijek smatrani manje vrijednim od bijelaca. Danju su radili ponižavajuće i najprljavije poslove, a noću bi se sastajali po barovima ili bordelima, pjevajući svoje pjesme.
Blues se, dakle, kao glazba počeo najprije svirati "u mraku". Zbog toga razloga odmah su ga i poistovjetili s "đavolskom glazbom". No ova vrsta glazbenog izražaja tada nije izazvala nekakve velike protestne reakcije zato što se blues smatrao ekskluzivnim fenomenom obojenih ambijenata, čime nije "stvarao" nikakvu opasnost za bijelce. Slično bluesu, i rock'n'roll je od samih početaka počeo biti osuđivan kao đavolska glazba, Što je i išlo na ruku starom narodnom vjerovanju prema kojemu đavao i jest pronalazač glazbe.

Sedamdesetih godina teoretičari crkvene glazbe prepoznali su u rock-glazbi pojavu ideologije koja kroz osiromašene emocije intelektualno otupljuje čovjeka i tako ga intelektualno uniformira u biće lišeno vlastitog razuma i vlastitih emocija, o čemu se govori u knjizi ''Geschichte der Katholischen Kirchenmusik'' (Povijest katoličke crkvene glazbe) gdje je svoj prilog dao i muzikolog Hermann Joseph Burbach: "Radi se o glazbi, koja svojim ritmom tendira sve snažnijoj likvidaciji Individuuma, o glazbi koja u svijetu sa sve većom koncentracijom kompleksa moći prerasta u potpunu vlast. Glazba postaje ideologija. Ona upravlja, vodi, filtrira, i kanalizira jednu naizgled besciljnu struju osjećaja. Ona ih sužava na stereotipni uzorak doživljaja." (Fellerer). I tako rock glazba duhovno preobličuje čovjeka u mentalno ograničenu kreaturu.
Razloge radi kojih je u XX. stoljeću došlo do pojave rocka objasnio je u svojoj knjizi iz 1995."Ein Neues Lied fur den Herrn" (Nova pjesma za Gospodina) tadašnji kardinal Joseph Ratzinger. On kaže: "Od vremena Prosvjetiteljstva su se vjera i suvremena kultura jedna od druge sve jače udaljavale. Kultura je do tada, kako u čitavoj povijesti tako i u kršćanskoj Europi izrastala iz korijena religije i njezine svjetovne forme izraza vezane su uz ovo tlo. Renesansa i reformacija označuju, međutim, prvu krizu u ovom prepletanju Crkve i kulture. Ali tek s pojavom Prosvjetiteljstva dolazi do prave kulturne revolucije, i do odlučujuće emancipacije kulture od vjere" (Ratzinger). Ovo udaljavanje od ideala vjere u dvadesetom stoljeću dovelo je do odvajanja umjetnosti od svih pozitivnih ideala i njihovog izokretanja u suprotnost pa je vrhunac raspada zapadne kršćanske civilizacije svakako morao naći svoj izraz u tzv. rock-kulturi. Suvremena glazba je u mnogobrojnim oblicima podređena ostvarenju ekstaze.

Ovo prekoračenje granica čovječjeg postojanja, prema kojem se usmjerava ljudska glad za ulaskom u beskonačno, trebala bi se postići kroz postignuće svetog ludila, kroz ludi ritam i svirku instrumenata. Svjetovni povratak ovom tipu doživljaja danas susrećemo u velikim dijelovima rock i pop glazbe, čiji festivali su pravi antikult istosmjernog pravca - oni su volja za razaranjem, ukidanjem granica svakodnevnice, te iluzija oslobođenja od vlastitog ja u divljoj ekstazi buke i mase. Radi se o praksama (samo)oslobađanja čiji su oblici srodni drogiranju i kao takvi u samome temelju suprotstavljeni su kršćanskoj vjeri u spasenje. Posljedica toga je da se danas na ovome području šire sotonski kultovi i sotonske glazbe, čija opasna moć za razaranjem i poželjnim rastvaranjem osobe nisu dovoljno ozbiljno uzeti u obzir...(Ratzinger, 1995: 159) Budući da rock glazba traži ispunjenje na putu oslobođenja od vlastite osobe i njezine odgovornosti, ona se s jedne strane vrlo točno identificira s anarhističkim slobodarskim idejama, koje su danas u velikom dijelu svijeta ponovno podigle glavu...", kaže Ratzinger. (Ratzinger, 1995: 160). Nije se sotonizam uključio u rock već obratno: rock je u svojoj biti proizvod jednog pogrešnog životnog stava, duhovnog siromaštva i moralnog rasula koje dovodi do otvorenog iskaza sotonizma.
Koliko ozbiljno misle glazbenici kad se služe sotonskim izričajima, kad pjevaju pjesme u čast i slavu Sotone? Malo se njih, kao npr. King Diamond ili Glen Benton, javno i u intervjuima priznaju sljedbenicima Sotone ili ljubiteljima svega što je sotonsko. Istodobno, svaki se od njih protivi glasinama da su njihovi koncerti "crne mise". Velika većina glazbenika smatra ovakve svoje gegove običnim reklamnim trikom i ne misle pod tim ništa ozbiljno.

Želja za provokacijom sigurno je jedan od motiva. Mare Storage, dobar poznavatelj američke hard'n'heavy rock scene, kaže: "To što se na pozornici događa nije ništa drugo nego obična predstava. Iza kulisa se tome svi samo smiju i zadovoljno broje novac."
Za neke je skupine već odavno javna tajna da oni sve svoje ploče/CD-e, prije nego što dođu na tržište, posvećuju na crnim misama. Na drugoj strani, postoje u rock-glazbi osobe za koje je sotonizam uistinu cjelokupan stil njihova života. Oni prakticiraju okultizam, uzimaju imena pojedinih demona i vještica, organiziraju se u posebne kultove i otvoreno propagiraju đavla, boreći se za pobjedu zla u ovom svijetu. U novije vrijeme sve je više takvih skupina, koje propagiraju sotonsko-okultni image u svojim tekstovima i na omotima ploča, a na koncertima se koriste nasilnom religioznošću koja je okrenuta crnoj strani. Neke od tih rock-zvijezda u takvoj igri s religioznim elementima idu još korak dalje i stiliziraju svoje koncerte kao prave obrede religioznog usmjerenja, ovome odgovara jasno konstituirana subkultura njihovih mladenačkih fan-klubova koji svoje korijene imaju u prijašnjim "rokersima".
Već krajem 60-ih godina bilo je pjevača i skupina koji su na svojim koncertima i u svojim pjesmama koketirali sa sotonizmom, ali zbog manjka publiciteta nisu bili poznati široj javnosti. Tek početkom 80-ih godina ovisnost o sotonizmu i mitologizaciji smrti se ne može previdjeti. Mnogi ljudi, posebno mladi, očarani su paranormalnim fenomenima. Posebno zastupljeni pravci u načinu tog izražavanja jesu: black metal, death metal i doom metal.

ZAKLUČAK

''Sotonizam'' u rock glazbi se javlja kada se mislilo da su sve tabu teme istrošene i da se granice ne mogu dalje pomaknuti. Beatlesi su obznanili da puše travu i time poručili svijetu i masi svojih obožavatelja da je to u redu, hippie pokret je propagirao seks na sva vrata, a punkeri su se okomili na državno uređenje i politiku. Rock glazba, kao buntovna glazba u svojim temeljima, nije imala više ništa novo za ponuditi. Jedina opcija koja preostaje bila je Crkva, kao jedina moralna institucija kojoj rock još nije presudio. No, time i završava kraljevina rock kulture u svijetu, jer svijet bez ''univerzalnih'' pravila, zakona i moralnih smjernica ne može funkcionirati. Anarhija je već davno okarakterizirana kao utopija. Zato se rock glazba danas utopila u mnoštvu različitih glazbenih stilova. Karakteriziraju ju lagane teme i tekstovi vezani uz zabavu. Tako će vjerojatno biti sve dok svijet ne zatreba novu veliku promjenu.

LITERATURA

1. Bobaš, Anto: Rock-glazba i sotonizam - Rock glazba kao mogućnost dijaloga Crkve i mladih, Teovizija, Zagreb, 2002
2. Fellerer, Karl Gustav: Geschichte der katholischen Kirchenmusik, Bd.1 Kassel: Von den Anfangen bis zum Tridentinum, 1972
3. Gall, Zlatko: Rock enciklopedija, V.B.Z., Zagreb, 2004
4. Perasović, Benjamin: Urbana plemena, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2001
5. Ratzinger, Joseph: Ein neues Lied fiir den Herrn, Christusglaube und Liturgie inder Gegenwart, Freiburg, 1995
6. http://en.wikipedia.org/wiki/Social_effects_of_rock_and_roll (15.5. 2006.)

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi