Označavanje proizvoda biotehnologije

Jedno od goručih pitanja današnjice je GM-o hrana, znači hrana koja je proizvedena manipulacijom gena. Svrha manipulacije je poboljšanje svojstva biljaka i životinja kako bi se u konačnici došlo do jeftinije proizvodnje. Manipulacija genima kod normalne populacije,u većini slučajeva izaziva strah, što je i logično jer nerjetki su slučajevi gdje velike multinacijonalne kompanije zlorabe GM-o radi brze i sigurne zarade, neuzimajući u obzir sigurnost kupaca tj. stavljajući na tržište nedovoljno testirane proizvode, dovode u opasnost zdravlje istih. Iz tih razloga zakon je pretvidio rješenje u obliku označavanja proizvoda koji sadrže GM-o oznakam koje navode da proizvod sadrži GM-o. U posljednjih 15 godina, označavanje proizvoda došlo je na vrh liste važnih pitanja u industriji. Razlog tome je zahtjevanje kupaca da se proizvodi biotehnologije označavaju. Ovaj zahtjev je tu prije svega kako bi se poboljšala komunikacija između proizvođača i kupaca jer tema biotehnologije je postala rastuća briga za obije strane. S jedne strane kupci žele sudjelovati u odlukama koji će se produkti biotehnologije uopće pustiti na tržište, dok s druge strane proizvođači( tj. biotehnolozi koji rade za kompanije) žele educirati potrošače tj. uvjeriti ih da neki njihovi strahovi u svezi s biotehnologijom nisu opravdani. Najefikasniji način za postizanje komunikacije je interaktivni način, koji uključuje davanje informacija o proizvodu, tj. označavanje proizvoda biotehnologije. Takav oblik komunikacije je u ovo doba zaista nužan jer kupac mora biti siguran da je hrana koju kupuje sigurna, što također zahtjeva da informacije na markicam također budu istinite.

1. Smisao označavanja

Da bi došli do smisla označavanja GM-o proizvoda, prvo moramo vidjeti što o tome misle protivnici označavanja. Oni misle da se na hranu moraju stavljati sljedeće zančajke: opis proizvoda i identifikacija proizvođača, informacije o najvažnijim atributima samog proizvoda, podaci o sastojcima, i za kraj označiti potencjalne zdrastvene prijetnje određenim skupinama ljudi. Za njih je označavanje proizvoda negativno, jer oni smatraju da svi proizvođači koji proizvode genetski modificirane proizvode, te proizvode i rigorozno testiraju kako bi ispitali sva njihova svojstva. Označavanje GM-o proizvoda također, po njima, plaši kupce od kupnje potpuno sigurnih proizvoda. S druge strane postoje oni koji samtraju da se prema proizvodima biotehnologije mora biti još rigorozniji jer označavanje je po njima nedovoljno, i to iz razloga što ozančavanje nemože spriječiti kompanije od lansiranja nezdravih proizvoda, štoviše oznake ih mogu potencjalno ograditi od bilo kakvih problema koji se korištenjem proizvoda mogu javiti. Stoga na oznakama moraju po njima također stajati egzaktne informacije o proizvodu kako bi kupci točno znali na čemu su kupnjom takvog proizvoda.
Najneutralnije riješenje ovog slučaja bi bilo označavanje GM-o proizvoda, tome pridonosi i činjenica da kod većine ljudi u razvijenim i demokratskim zapadnim zemljama (Kanadi, Europi,i nešto manje u SAD-u) genetski modificirane proizvode prepoznaju kao prijetnju zdravlju, te takav oblik proizvoda se krši s njihovim moralom i njihovim religijskim uvjerenjima.
Taj strah, i ta potreba je u u krajnjoj liniji i potpuno opravdan jer države od kompanija traži zaista minimalne potrebe sigurnosti proizvoda, što označavanje proizvoda čini potpuno opravdanim.

2. Oznake ''biotehnološke proizvodnje'' vs. oznake ''bez biotehnološke proizvodnje''

U anketi iz 1997., Novarits je došao do podatka da 93% američkih potrošača smatra da genetički modificiranu hranu treba označavati (Jackson, 2000: 327.). Unatoč tome većina proizvođača je smatralo da će oznake stigmatizirati njihove proizvode. Kao riješenje nude dobrovoljnu upotrebu oznaka koje bi označavale da proizvod nije genetski modificiran. Ovakav pristup bi osigurao kupcu relativnu sigurnost bez da se GM-o proizvodi stigmatiziraju, što bi zaštitilo prava biotehnološke indutrije.
Iako ovo može biti jedno vrlo pozitivno rješenje stoji činjenica da bi bilo bolje označiti GM-o proizvode kako bi oni ipak sadržavali sve podatke o tome proizvodu, jer kao su istraživnja pokazala javnost se ne boji toliko genetskih modifikacija biljaka, koliko životinja, te budući da je većina takvih proizvoda sadrži upravo biljke postoji nada da bi se kupci kroz oznake ipak pomirili s GM-o proizvodima.
Zaključak je da oznake na proizvodima biotehnologije stvaraju mnogo bolju komunikaciju između kupaca i proizvođača biotehnologije, dok bi dobrovoljno označavanje proizvoda koji ne sadrže genetske modifikacije uspostavio komunikaciju samo između kupaca i kompanija koje se na takvo označavanje odluče.

3. Istraživanja

Kako bi bolje objasnili strahove i potencjalnu prijetnju GM-o proizvoda osvrnut ćemo se na nekoliko istraživanja napravljenih na temu.
Prvo ćemo se osvrnuti na istraživanje Edne Einsiedel. Oznake su dizajnirane kako bi izvršile tri glavna cilja:

(1) da osiguraju adekvatnu i točnu informaciju koja se odnosi na zdravlje, sigurnost i ekonomska pitanja;

(2) da zaštiti potrošača i industriju od lažnih i varljivih reklamnih praksi i

(3) da bi promovirale poštenu konkurenciju i reklamu proizvoda (Einsiedel).

Njezino istraživanje govori nam o socjološkim važnostima oznaka na proizvodima tako spominje proizvode koji se odazivaju na brigu za okoliš (npr.''tuna bez dupina'') ili interese u radnim praksama (npr. kava s ozankom ''poštene trgovine''). Također spominje kako kada se na oznakama nalaze ozanke za više ili manje masti, i više ili manja kolesterola proizvod se u tim slučajevima manje ili više prodaje. Ono što je još zanimljivo kod njenog istraživanja jest podatak koji se odnosi na kupce koji govori da čak dvije trećine kupaca oznake čita s vremena na vrijeme, neki od njih imaju problema pronalazeći informacije na proizvodu i razumijevajući informacije, dok velika većina pronalazi varljive informacije (npr. kupci imaju problema s terminaima ''svježe'' i ''prirodno''). Što se tiče GM-o hrane istraživanje pokazuje da 57% kupaca u SAD-u i čak 82% u Njemačkoj misli da je manja vjerojatnost da će kupiti GM-o proizvode. Tu se po autorici vidi razlog zašto se tvrtke koje se bave proizvodnjom GM-o proizvoda protive stavljati oznake na njih. Svi proizvodi koji su prošli kroz genetičku modifikaciju bi morali biti označeni, što se kosi s filozofijom da bi proizvod bolje bilo procjeniti i potvrditi njegova sigurnost umjesto da se na njega lupa samo oznaka (ova filozofija je primjenjena u SAD-u i Kanadi, no one imaju i novije probleme kao što je označavanje proizvoda koji su bili pod utjecajem radijacije, koja je za razliku od GM-o opasnija, ali u SAD-u čak i označavnje takvih proizvoda nije sprječilo njihovu dobru prodaju). Postavlja se i pitanje kako označavati proizvode, pa postoje i kategorije kao:
''može sadržavati'', ''sadržava'', ''ne sadržava '', u kojima je najzanimljivija ona ''može sadržavati'' koja ustvari zbunjuje kupce, te kao što smo prije vidjeli i autorica uviđa problem između oznaka ''biotehnološke proizvodnje'' i ''bez biotehnološke proizvodnje''. Na kraju autorica zaključuje da bi minimalno trebalo označivati proizvode biotehnologije i pobrinuti se da su informacije na proizvodima istinite, te da bi se proizvođači trebali pobrinuti da educiraju svoje kupce kako bi u njima minimalizirali strah i skepsu u svezi s GM-o proizvodima.

Sljedeći rad grupe autora će nam poslužiti kako bi vidjeli kako je zapravo znanje populacije kupaca o GM-o hrani zapravo na vrlo niskom nivou iako je tema GM-o medijski vrlo eksponirana. Debata koja okružuje označavanje genetski modificiranu (GM) hranu je uvelike vezana uz to koliko se informacija daje kupcima da im olakša kupnju, i kako bi se te informacije trebalo davati (Tesil, Mario F.-Lynn Halverson-Kelly O'Brien-Brian Roe-Nancy Ross-Mike Vayda, 2002:6). Ova tvrdnja služi kao empirijski dokaz o želji mainstream-a da se GM-o hrana označuje, no postoji malo istraživanja o tome koja bi se metoda najbolje mogla primjeniti na označavanje GM-o hrane. Autori kao prvi korak koriste fokus grupe da bi razvili razumijevanje karakteristika koje bi mogle imati utjecaja na efikasnost politike ozančavanja GM-o hrane. Istraživanje je provedeno na šest fokus grupa, po dvije iz tri grada (Orono, Maine; Columbus, Ohio; i Phoenix, Arizona).

Rezultati istraživanja su pokazali i dokazali da većina ispitanika zaista ima relativno malo razumijevanja i svjesnosti o temama vezanima uz GM-o hranu. Također je dokazano da ispitanici imaju veliku dozu skepticizma prema hrani označenoj ''bez GM-oa'', tj. da ljudi koji bi najvjerojatnije kupili tako označenu hranu su ujedno i njaskeptičniji o tvrdnjama na takvim oznakama. U konačnici istraživanje ukazuje na to da ispitanici žele program označavanja GM-o hrane, ali to neznači nužno da bi takvi programi trebali biti institucjonalizirani. Jedan razloga konfuziji je da pririoda fokus grupa sprječava generalizaciju na populaciju potrošača SAD-ea (Tesil, Mario F.-Lynn Halverson-Kelly O'Brien-Brian Roe-Nancy Ross-Mike Vayda, 2002:6). U dodatku, istraživanje nije adekvatno prezentiralo sudionicima trošak implikacija institucionaliziranja programa označavanja. Institucijonalizacija programa ozanačavanja za GM-o hranu može imati relativno velike troškove, i ti troškovi mogu značajno varirati kroz razne tipove programa. Tako da istraživanje ne zaključuje kako bi program označavanja trebao biti institucionaliziran već daje upute u to kako bi taj program trebao izgledati, ako se ustvrdi da je takav program nužan.

Treće istraživanje s kojim nastavljamo nam govori o percepciji rizika GM-o proizvoda od strane populacije. Socijalne znanstvenike je oduvijek zanimalo kako ljudi percipiraju rizik (Jon Palfreman). Njihova teorija je da je kroz 50 000 godina, ljudski mozak evoluirao tako da je stvorio prečac metode da nabrzinu smanji obujam novonastale situacije kako bi izbjegao opasnosti i tražio nagrade. No čovjekov mozak nije evoluirao kako bi mogao prihvatiti probabilističku pojave i rizike vezane uz njih. Čovjek prema tome takav rizik ne rangira prema statističkom probabilitetu, već koristi iste kalkulacije kao naši špiljski preci, tj. pronalaze rizik koji je visoko nevjerojatan rizik kataklizmičnih posljedica (nuklearne nesreće, otmica djeteta, pad aviona) mnogo strašnijim nego svakodnevni visoko mogući rizik. No stanje, prema istraživanjima, je mnogo gore. Kada se novi rizik pojavi, s jedne strane oni koji žele minimizirati percepciju rizik to i rade pokušavjući educirati populaciju, dok s druge strane kao ''pojačala rizika'' javljaju se dosta često mediji tj. novinari koji pokušavaju u korist dobre priče napraviti buku oko novonastale situacije. Iako su ''minimizatori rizika'' u većini slučajeva velike korporacije (''corporate influence'') ''pojačatelji rizika'' imaju izraženu prednost u odnosu na njih. Budući da kao o ''pojačalima rizika'' govorima uglavnom o novinarima vrijedno je spomenuti važan razlog zašto je ta prednost toliko izražena, a to je efekt koji se pojavljuje iz potrebe novinara da priče prenose na jednostavan i dramatičan način (u takvom načinu oni često koriste pojmove kao ''moglo bi se'' ili ''možda će se'') gdje oni u stvarnosti sve nove rizike preuveličavaju. No oni također plaćaju danak ako priča koju su uveliko izdramatarizilari ne drži vodu.

Nakon kratkog uvoda došlo je vrijeme da se ove pretpostavke primjene na GM-o proizvode. Zaključak je da od početka sage o GM-o proizvodima mediji preuveličavju i pojačavaju rizike vezane uz korištenje, konzumiranje tih proizvoda. Pa postavlja se pitanje koja strtegija komunikacije o riziku je najbolja. Prvo određena nepopravljiva šteta vezana uz to kako se GM-o percipira je već napravljena. Isto tako moglo bi biti opasno da biotehnološke tvrtke tvrde kako će GM-o nahraniti svijet, jer većina ljudi shvaća da su one, kao i sve privatne tvrtke, koncetrirane samo na profit. U spas dolazi jedna ključna varijabla, a ona je označavanje proizvoda. ''Pojačala rizika'' kao što je Greenpeace intenzivno lobiraju za to da se GM-proizvodi označuju, nadajući da će to otjerati kupce od kupnje takvih proizvoda, dok ''minimizatori rizika'' kao što je npr. Monsanto isto tako intenzivno lobiraju protiv označavanje iz istih razloga. Odjednom počinjemo sumnjati da su obje strane stvar potpuno krivo shvatile, barem za situaciju u SAD-u. Kao što rezultati odgovarajućih istraživanja pokazuju oznake na proizvodima eliminiraju brigu o GM-ou kod američkih potrošača (zanimljiv je zaključak u slučaju da malo promjenimo situaciju tj. da dođemo u zemlju gdje su uvedene oznake i pitamo tko je za, a tko protiv GM-o većina bi bila za). Teorija percepcije rizika predviđa upravo takav efekt, jer ako se uvedu oznake nedobrovoljni rizik pretvorit će se u dobrovoljni, dajući ljudima slobodu izbora u konzumaciji GM-o.

Zaključak

Za kraj rada valja spomenuti da kao i 1991. FDA izdao zadane okvire za oznake na prehrambenim proizvodima komentar Nancy Tucker (članice Produce Marketing Association-a) je bio da je to velika prilika za našu industriju da poveća svjest naših kupaca. Označavanje biotehnologije može biti potpuno isto. U jednu ruku, ako su biotehnolozi zabrinuti slijepog odbianja kupaca, označavanje biotehnologije će omogućiti edukaciju generalne populacije o sigurnosti njihovih proizvoda. U drugu ruku, ozančavanje biotehnologije povećat će interes populacije za učenjem o GM-o proizvodima. Interes za etičku komunikaciju između kupaca i proizvođača traži više, a ne manje informacija. Otpor označavanju produkata biotehnologije od strane kompanija samo će povećati sumnjičavost populacije u nove tehnologije.
Većina rasprava u svijetu se vode upravo na temu GM-o hrane, tako da valja nazančiti da hrana nije jedini proizvod koji se mora označavati. Štoviše svi proizvodi biotehnologije kao takvi (tekstilni proizvodi, biljke, higijenski proizvodi... ) bi se trebali označavati.Važno je dali potrošači odabir proizvoda rade na temelju religijskih, sigurnosnih, etničkih ili nekih drugih temelja, ali još važnije je da individua zadrži moć odluke, kao informirani potrošač, koji proizvod želi kupiti i da te preference može prenjesti odgovarajućoj industriji. Tada i samo tada odnos između kupaca i proizvođača biotehnologije može biti etički.
Budućnost će pokazati dali će u odnosu biti napretka, najvažnije je da obije strane ulože potreban napor, i potaknu prave inicjative. Samo tako možemo postići da u budućnosti neće biti potrebe za označavanje proizvoda biotehnologije zbog povjerenja koje će kupci imati u proizvođaće.

Literatura:
1. Jackson, Debra: ''Labeling Products of Biotechnology: Towards Communication and Consent'', Journal of Agricultural and Environmental Ethics, Netherlands, 2000
2. Einsiedel, Edna: ''Consumers And GM Food Labels: Providing Information Or Sowing Confusion?'', AgBioForum, USA, 2000
3. Tesil, Mario F.-Lynn Halverson-Kelly O'Brien-Brian Roe-Nancy Ross-Mike Vayda: ''Focus Group Reactions to Genetically Modified Food Labels'', AgBioForum, USA,
2002
4. Palfreman, Jon: ''Sending Messages Nobody Wants To Hear: A Primer In Risk
Communication'', AgBioForum, USA, 2001

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi