Eugenika

Pojam eugenike skovan je u novije vrijeme, no eugenika sama proteže se daleko u prošlost kao ideja poboljšanja ljudske rase. Postoje bitne razlike između početaka eugeničkih misli i današnje eugenike, pa ju tako možemo podijeliti na staru i novu eugeniku. Također je možemo podijeliti i na pozitivnu i negativnu ovisno o mjerama koje provodi. Eugenika i genetski inženjering danas omogućuju manipulacije genima o kojima se nekada moglo samo čitati u znanstvenofantastičnim romanima. Francis Galton je jedan od glavnih pokretača novije eugenike. Pitanje je samo znamo li povući granicu? Posljedice svih genetičkih promjena mogu se pokazati kao prednost jedne generacije koja će prerasti u nedostatak slijedeće. Najčešći problemi koji se javljaju pri eugeničkim planovima su spolna disproporcija, genetička diskriminacija, klasna podijeljenost, slabljenje genetskog poola populacije, te stvaranje nove rase. Mnoge religije svijeta protive se eugeničkim mjerama kao nečemu što se upliće u posao koji čovjeku nije namijenjen. Eugeniku se često povezuje s državnim institucijama i kontrolom. Mijenjanjem gena mijenjamo li i bit čovjeka? Nove tehnologije ostavljaju mogućnost manipulacije i zlouporabe. Stvaranje novog čovjeka pitanje je kojim ćemo se morati pozabaviti u godinama koje dolaze.

Eugenika

Eugenika je znanost koja se bavi unaprjeđivanjem nasljednih kvaliteta rase ili uzgoja (Merriam-Webster). Riječ eugenika konstruirana je krajem 19. st. od strane Francisa Galtona, jednog od osnivača novije eugenike.

Stara eugenika

Povijesni korijeni eugenike sežu daleko u prošlost pa se eugeničke ideje naziru i u djelima grčkih filozofa kao što je Platon. "Spoznaja da se umjetnom selekcijom (odabirom) i križanjem povoljnih jedinki i vrsta mogu postići korisni rezultati za čovjeka, kao i prihvaćanje Darwinove teorije o evoluciji vrsta, omogućili su krajem XIX. stoljeća realizaciju prastare Platonove ideje da bi se umjetnom selekcijom ljudi mogla postići korist za određene socijalne slojeve, nacije, cijelo čovječanstvo ili ljudsku vrstu. U doba novovjekovne obnove eugenike, točnije u doba njezina utemeljitelja Francisa Galtona, načela nasljeđivanja i populacijske genetike uglavnom nisu bila poznata ili prihvaćena. Jedinica je umjetne selekcije bio pojedinac kao nositelj određenog biološkog ili socijalnog svojstva. Čak i poslije, širenjem genetike tijekom prve polovice XX. stoljeća, to se obilježje eugenike nije promijenilo, jer nisu postojale tehnike kojim bi se interveniralo u području genoma"(Polšek, 1999:271). Taj dio eugeničkog procesa mogao bi se nazvati starom eugenikom. Njen cilj jest poboljšati genetska svojstva rase i izbjeći propadanje onih boljih i sposobnijih.

Pozitivna i negativna stara eugenika

Stara eugenika može se podijeliti na pozitivnu i negativnu, ovisno o mjerama koje poduzima.
U negativnu eugeniku možemo ubrojiti pojmove kao što su sterilizacija, eutanazija, prisilni abortus, selektivni infanticid i holokaust.
"Godine 1899. nakon razmjerno neuspješnih pokušaja kirurga A. J. Ochsnera iz Chicaga, Harry Clay Sharp, iz Jeffersonvillea, Indiana, počeo je izvoditi prve uspješne sterilizacije na zatvorenicima"(Polšek, 2000:166). To je dovelo do donošenja prvih eugeničkih zakona o prisilnoj sterilizaciji kriminalaca, idiota, imbecila i silovatelja, najprije u Indiani 1907. g., a potom i u većini ostalih država SAD-a i u svijetu. I u
Jugoslaviji su dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća doneseni zakoni koji su u određenoj mjeri regulirali reprodukciju. U nacističkoj Njemačkoj su donešeni Zakoni o Eugeničkoj sterilizaciji 1933. i Rasnoj higijeni 1934. na temelju kojih su novoosnovani sudovi za nasljedno zdravlje mogli sterilizirati mentalno ili tjelesno hendikepirane, psihički bolesne, ali i društveno devijantne osobe.
Eutanazija seže čak do Sparte i uništavanja nejake novorođenčadi. Pravi zamah dobiva tijekom II. svjetskog rata. "Eugenički pokret sa sve većom podrškom u Njemačkoj, raspirio je strahove na granici paranoje, od rasne degeneracije koja proizlazi iz sve niže stope nataliteta boljih društvenih grupa i porasta onih 'nižih' unutar pučanstva". "Od 1935. Nirnberški rasistički zakoni dozvoljavaju i eutanaziju nepodobnih, što tijekom rata eskalira u plansku eliminaciju «nižih» rasa, koncentracione logore i plinske komore" (Matković, 2000:311).
Prisilni pobačaji i infanticid pogotovo ženske djece nisu rijetkost. "Između mnogih, i Grci i Rimljani i srednovjekovni Europljani često su napuštali neželjenu, vanbračnu i hendikepiranu djecu" (Matković, 2000:311) koja bi tako sama i napuštena skončala svoj život. Napuštanje hendikepirane djece je još uvijek u nekim zemljama živa praksa. U nekim zemljama kao što su Kina, Indija i Turska do 1995. prenatalni dijagnostički postupci su rađeni isključivo radi detekcije spola. U zemlji kao što je Kina koja provodi politiku rađanja jednog djeteta, pobačaji su svakodnevica.
"Nacistički eugenički program stvaranja superiorne Arijevske rase te holokaust donose eugenici krajnju moralnu osudu" (Matković, 2000:311).
Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća eugeničke mjere se gotovo nigdje više ne provode, uz iznimke kao što su Tajvan, Kina i Singapur u čijim zakonima još uvijek postoje naznake prisile.
Pozitivne eugeničke mjere najčešće se odnose na ideje sparivanja pojedinaca boljih karakteristika ili davanja potpora boljim i sposobnijim obiteljima kako bi imale što više djece superiornih karakteristika.
Sparivanje pojedinaca boljih karkteristika poznato je još od doba Platona i ostalih filozofa. Na taj način bi djeca superiornih roditelja i sama bila bolja i pametnija.
I američki predsjednik Roosevelt je poticao muškarce i žene «dobroga podrijetla» da imaju što više djece. Na sajmovima su česti bili natječaji za najbolje obitelji koje bi pokazivale svoje dobre genetske zalihe. Mnogi eugeničari poticali su javno zdravstvo, planiranje obitelji, te davanje novčanih potpora i pomoći obiteljima s kvalitetnijim karakteristikama kako bi imali što više djece, a pokušavali su zabraniti reprodukciju nesposobnijih u koje su spadali kriminalci, alkoholičari, psihotičari, retardirani, prosjaci, te osobe slaboga zdravlja.

Nova eugenika

Nova eugenika otvorena je brojnim mogućnostima koje stara eugenika nije poznavala. "Sposobnost suvremene genske tehnologije da intervenira u nasljedna svojstva pojedinaca, oživjela je raspravu o "poboljšanju" nasljednih osobina populacije, stoga ideologija za koju se donedavno smatralo da je posve izumrla, ponovno počinje dobivati velik broj pristaša". Razvojem genetičkog inženjerstva omogućeno je da jedinica selekcije više ne bude pojedinac već njegov gen.

Pozitivna i negativna nova eugenika

"Kao i u slučaju stare eugenike, metode nove eugenike također možemo podijeliti na pozitivno eugeničke i negativno eugeničke: nova negativna eugenika uklanja (za pojedinca, njegove nasljednike, a tek potom za populaciju) nepoželjne kombinacije gena, a nova pozitivna eugenika tehnikama genetičkog inženjerstva omogućuje replikaciju normalnih gena, alela ili genoma kad bi spontana replikacija prouzročila bolest, malformaciju ili smrt" (Polšek, 1999:275).
Danas genetski inženjering omogućuje roditeljstvo i onim skupinama koji nisu u stanju imati djecu ili pak onima čija bi djeca zasigurno bila bolesna. "Jednostavno prepoznavanje gena u genomu ne znači da itko zna što pojedini gen radi. Velik je korak naprijed učinjen u posljednja dva desetljeća otkrićem gena odgovornih za cističnu fibrozu, anemiju srpastih stanica, Huntigtonovu koreju, Tay-Sachsovu bolest i slično" (Fukuyama, 2003:99). "Dosadašnji korisnici nove eugenike neplodni su ili stariji parovi, parovi s nasljednim bolestima za koje postoje testovi, žene koje koriste donacije sperme, ugovorni roditelji, surogatne majke te pacijenti koji koriste genetski rekombinirane lijekove" (Polšek, 1999:275).
Najčešći problemi koji se javljaju uz ideje nove eugenike su spolna disproporcija, genetička diskriminacija, klasna podijeljenost, slabljenje genetskog poola populacije, pa čak i stvaranje nove vrste ljudi.
Spolna disproporcija već i danas uzima maha. Dok je disproporcija u Europi lagano naklonjena ženama, a u Južnoj Americi i Africi taj je omjer podjednak, u Aziji je višak muškaraca naspram žena već neko vrijeme zabrinjavajući. "U Koreji ranih 90-tih, primjerice, rađala su se 122 dječaka na svakih stotinu djevojčica. Omjer je u Kini samo nešto manje iskrivljen i iznosi 117 dječaka na 100 djevojčica" (Fukuyama, 2003:107). Skorija budućnost svakako će pokazati kako sve veći broj muškaraca ne uspijeva pronaći svoju «bolju polovicu».
"Brojne su nove mogućnosti za ljudski rod koje se otvaraju završenim mapiranjem ljudskih gena, te novim otkrićima i usavršavanjem genetskih metoda i tehnika" (http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva02_03/Kapetano.html). Genetička diskriminacija će, u doglednoj budućnosti, zauzeti mjesto rasne diskriminacije. "Posljedica genetskog testiranja odraslih osoba, ako se otkrije da je nositelj gena bolesti, može biti npr. teže ostvarivanje prava na zdravstveno osiguranje, teže zapošljavanje ili gubitak budućeg bračnog partnera (ako je testirani partner nositelj gena bolesti)" (http://www.revija -socijalna-politika.com/journal/ viewarticle.php?id=339&layout=html).
"Treći grijeh eugenike jest klasna diskriminacija - klasizam. Od svojih početaka eugenika je bila oružje dobrostojećih srednjih i viših klasa protiv «društvenog dna»"(Matković, 2000:315). Prikazuje se kako je svatko na položaju koji zaslužuje svojim nasljeđem, pa će eliminacijom lošeg nasljeđa nestati siromaštvo i socijalne devijacije. Teret toga bio bi na onima s margina društva - siromašnima i neobrazovanima.
Slabljenje genetskog poola populacije jedno je od važnijih pitanja pri provođenju genetičkog inženjeringa. Problem je zapravo smanjivanje biološke raznolikosti. Stalno reduciranje i prepravljanje ljudskog gena moglo bi dovesti do toga da se sveukupna raznolikost gena u čovjeka smanji i time omogući osjetljivost čovjeka na kojekave bolesti koje bi mogle dovesti u pitanje ljudsku egzistenciju.
Stvaranje nove vrste ljudi nije ni toliko nezamislivo. Stalno uplitanje u genetsku strukturu populacije i dodavanje gena koji nisu ljudski moglo bi uz napredak tehnologije proizvesti novu rasu koja bi se toliko razlikovala od prvotnog čovjeka da bi bilo teško sa sigurnošću reći pripadaju li istoj vrsti.

Gdje je granica?

No nije sve tako crno-bijelo kako se čini. Velik dio našeg ponašanja kao što su inteligencija, agresivnost, spolnost i slično proizlazi iz međudjelovanja većeg broja gena u kojem svaki doprinosi našem ponašanju pa je «popravljanje» tih osobina zasad još uvijek nemoguće bez ugrožavanja onog koga se «popravlja». Tako npr. alela koja izaziva anemiju srpastih stanica među afričkom populacijom ujedno daje i otpornost na malariju koja je u Africi raširena bolest. Popravljanjem gena zbog anemije srpastih stanica ujedno se dovodimo u opasnost zbog malarije.
Nova eugenika dovodi nas do novih pitanja. Imamo li pravo mijenjati naše gene? Koliko daleko je dovoljno daleko? Genetika kojom danas raspolažemo možda nije dovoljna da jednom zauvijek negdje povučemo crtu i kažemo da je dosta. Koje će i kolike posljedice mijenjanja gena biti, teško je uopće pretpostaviti. Postoji mogućnost stvaranja još težih bolesti koje mogu nastati mutacijom gena. "Čovječanstvo se, u pravilu, slaže da granice u znanosti moraju postojati, bilo zbog prelaženja granice «prirodnih zakona» ili «ljudskih granica» u smislu održavanja, a ne uništavanja svijeta". (http://www.revija-socijalna-politika.com/journal/viewarticle.php?id=339& layout=html.). No ostaje pitanje, kad bi znali kako bi mijenjanje gena utjecalo na populaciju, je li to u redu? "Konačni cilj suvremene genetičke tehnologije bit će «dijete po mjeri»" (Fukuyama, 2003:102). "Takva će genetska «utrka u naoružavanju» posebno opteretiti ljude koji iz vjerskih ili drugih razloga ne žele da im djeca budu genetski izmijenjena" (Fukuyama, 2003:126). Njihova djeca će se smatrati drugačijom i vjerojatno manje vrijednom bez svih genetskih poboljšanja koja će ostali imati. Hoće li takva djeca živjeti na marginama društva pitanje je čiji će odgovor donijeti budućnost.

Vjerske institucije

"Vjera je najjasniji temelj za protivljenje genetskom inženjerstvu na ljudima. Zajedničko je judaizmu, kršćanstvu i islamu što naučavaju kako je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju" (Fukuyama, 2003:117). Mnogi eugenički postupci su strogo osuđeni od različitih vjerskih institucija, bez obzira na to da li su odluke donesene dobrovoljno ili ne. Najčešće su to sterilizacija, pobačaj i umjetna oplodnja. "Najznačajnije mjesto suvremene afirmacije eugeničke racionalnosti postalo je ono ukontekstu kliničke prakse medicinski potpomognute, izvantjelesne, umjetne ili tehničke oplodnje" (Matulić, 2005). Na taj način vrijeđamo ljudsko dostojanstvo i protivimo se Božjoj volji. Većina religija u svijetu protivi se «prčkanju» po ljudskom genomu. Mnoštvo religijskih institucija strogo se protivi sterilizaciji i pobačaju jer oni sprečavaju božanski posao stvaranja novih pojedinaca. Mnoge od njih zamjeraju genetičarima i eugeničarima što si uzimaju za pravo da se petljaju u Božji posao.

Državna kontrola

Preuzimanje eugenike u ruke države moglo bi se pokazati kobnim za društvo. Današnja nova eugenika u većini se slučajeva temelji na samostalnim i dobrovoljnim odlukama pojedinaca. "Danas je realno, a ne paranoidno, misliti kako se svako novo otkriće može zlouporabiti" (http://www.revija-socijalna-politika.com/journal/ viewarticle.php?id=339&layout=html.). "Danas se izravna eugenička prisila može naći samo u kineskim zakonima" (gdje se većina prenatalnih dijagnostičkih postupaka provodila radi selekcije spola), "ali je moguće da će se neka vrsta prisile u budućnosti naći i u okviru javnog zdravstva drugih država, poput obaveznog genetskog screeninga trudnica" (Matković, 2000:313). Na taj način društvo bi malo, pomalo moglo potpasti pod državne uzde koje bi diktirale eugenička pravila, premda su se kroz povijest razne eugeničke prisilne ideje pokazale disfunkcionalnima, te nisu uopće utjecale na poboljšanje kvalitetnijih i poželjnijih osobina rase.

Gubljenje naravi čovjeka

"Za mnoge vidove ljudske naravi mislimo da ih i predobro razumijemo te bismo ih rado promijenili, samo da nam se ukaže prigoda. No nije uvijek tako lako popravljati prirodu" (Fukuyama, 2003:126).
Mogli bismo se zateći na velikoj podjeli ljudske i poslijeljudske povijesti, prešavši sudbonosnu granicu, a da uopće ne opazimo da smo izgubili samu svoju bit. Fukuyama je definirao ljudsku narav kao "skup uzoraka ponašanja svojstava tipičnih za ljudsku vrstu te ih uzrokuje genetsko naslijeđe više nego okoliš" (Fukuyama, 2003:166). Promijenimo li svoje genetsko nasljeđe do tolike mjere da se više ne može nazivati čovječjim, znači li to i da se naša narav ne može više zvati čovječjom? Možemo li reći da je ljudska narav, ipak i uz sve genetske promjene, ostala prisutna?

Zaključak

Eugenika vrši selekciju bića prema biološkim i genetičkim karakteristikama. Stara negativna eugenika ide za aktivnom selekcijom, eliminacijom ljudskih bića koja ne zadovoljavaju predviđenim standardima, te je uz sve to povezana s ideologijama nacizma i komunizma. Stara pozitivna eugenika se usredotočila na veću prokreaciju «boljih i kvalitetnijih» slojeva društva koji bi po tome trebali imati i bolje gene.
Nova pozitivna eugenika, potpomognuta genetičkim inženjeringom, omogućuje potomstvo i onim pojedincima koji roditeljstvo bez nje ne bi mogli ostvariti. Nova eugenika mogla bi proizvesti i razne negativne učinke kao što su spolna disproporcija, genetička diskriminacija, klasna podijeljenost, slabljenje genetskog poola populacije, pa čak i stvaranje nove vrste ljudi.
Odgovori na pitanja koliko daleko je dovoljno daleko i gdje treba postaviti granice istraživanja, ostaju bez odgovora. Imamo li mi pravo mijenjati ono što je priroda tako dugo stvarala?
Mnoge vjerske institucije protive se eugenici. Njihov glavni argument jest da se eugenika upliće u Božji posao, te da tako vrijeđa ljudsko dostojanstvo.
Iako je stara eugenika u daleko većoj mjeri prožeta državnom kontrolom i prisilom, i nova eugenika pokazuje naznake da bi državna kontrola mogla uzeti maha i uplesti se u život pojedinaca preko raznih zdravstvenih propisa.
Nadamo se da ćemo narav svojstvenu čovjeku zadržati bez obzira na sve moguće genetičke promjene koje će u bližoj i daljoj budućnosti zadesiti čovječanstvo.
Dvadeseto je stoljeće, kao i početak dvadeset i prvog, po mnogočemu jedinstveno razdoblje u povijesti, zapamćeno po ubrzanom znanstvenom napretku, samo se nadam da znanstveni napredak neće pogaziti moralna i etička načela koja nas čine ljudima.

Literatura

1. Fukuyama, Francis: Kraj čovjeka, Naša poslijeljudska budućnost, Izvori, Zagreb, 2003.
2. Zbornik: Društveni značaj genske tehnologije, uredili: Polšek, Darko i Pavelić, Krešimir, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 1999.
3. Matković, Teo: Tri grijeha eugenike: neprihvatljive konstante prihvaćenog eugeničkog djelovanja, Socijalna ekologija, Zagreb, 2000.
4. Polšek, Darko: Selekcija spola i suvremena kineska eugenika, Socijalna ekologija, Zagreb, 2000.
5. Matulić, Tonči: Ratio eugenica, Glas koncila, Zagreb, 2005.
6. http://www.revija-socijalna-politika.com/journal/viewarticle. php?id=339&layout=html. (2006-05-17)
7. http://www.hrstud.hr/prolegomena/Pro-2002-2/Pro-2002-2-Clanci-Polsek.pdf (2006-05-17)
8. http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva02 03/Kapetano.html(2006-05-17)
9. http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva02 03/OresicIv.html (2006-05-17)
10. Merriam-Webster's Collegiate Dictionary CD

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi