POCETNA STRANA
 
SEMINARSKI RAD IZ SOCIOLOGIJE
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ SOCIOLOGIJE:

Ideja morala

Platonova biografija

Platon je rođen u Ateni 21.maja 427. p. n. e. Porijeklom je iz dobrostojeće aristokratske obitelji, koja svoje porijeklo navodno vuče od starih atenskih kraljeva; također je bio u bližem srodstvu s utjecajnim političarom Kritijom. Platonov otac, Ariston, umro je dok je ovaj bio još dječak, a majka Periktiona se udala za svog ujaka Pirilampa, koji je bio blizak sa Periklom. Platonovo pravo ime je Aristokle, a Platon (što znači širok) je nadimak. Kao dobrostojeći aristokrat, prošao vrlo opsežno školovanje, te se upoznao s djelima mnogih grčkih filozofa, koja su ostavila velik utjecaj na njegova vlastita shvaćanja. Korijeni Platonovog idealizma mogu se pronaći kod pitagorejskog razlikovanja pojavnih stvari i brojeva kao nečeg pojmovnog, te kod Sokratovog shvaćanja pojma kao onog općeg. Sokrat je bio stari prijatelj Platonove obitelji, a njega je poučavao posljednjih devet godina svojeg života. Sokratova osuda i smrt ostavile su velik utjecaj na Platonovu ličnost i daljnja razmišljanja. Iako se u mladosti aktivno zanimao za politiku, te bi vjerojatno postao političarom u skladu s obiteljskom tradicijom, postupak demokratske vlasti prema Sokratu ogorčio ga je, te se odlučio kloniti neposrednog sudjelovanja u političkom životu polisa i posvetiti se filozofiji. Politička i etička pitanja ipak su mu ostala u središtu filozofskog interesa. Postoji mišljenje da je cilj njegovih političkih promišljanja bilo stvaranje države u kojoj se ne bi mogla dogoditi nepravda kakvu je Sokrat doživio. Nakon Sokratove smrti Platon je zajedno s nekim drugim filozofima, pobjegao u Megaru, a zatim je proveo dvanaest godina putujući u Egipat, na Siciliju i Apeninski poluotok. U Atenu se vratio u dobi od 40 godina, da bi osnovao Akademiju. U Ateni je ostao do 367., kada je na poziv svog prijatelja i štovatelja Diona, otputovao na Siciliju, kako bi pokušao neke svoje političke ideje provesti u praksu. Dion je bio rođak novog kralja Sirakuze, Dionizija II., koji nije imao nikakvog političkog iskustva, pa je Dion sebi prigrabio stvarnu vlast nad državom. Platonova zadaća bila je obrazovati Dionizija kako bi postao dobar vladar. No mladić nije imao volje za duljim školovanjem, pa je nakon nekog vremena protjerao i Platona i Diona. 361. Platon se opet vratio na Siciliju, no napori mu opet nisu urodili plodom, te se slijedeće godine konačno vratio u Atenu. Dion je kasnije nasilno preuzeo vlast u Sirakuzi, no zbog samovolje je ubijen, a slaba grčka kolonija je ubrzo pala pod vlast Kartage. Platon se od tada posvetio pisanju i u poučavanju Akademiji.
Akademija 387., po povratku u Atenu, Platon je osnovao vlastitu filozofsku školu u Akademovu vrtu, gaju masline nedaleko od grada. Porijeklo njegovog imena nije potpuno sigurno: po nekima je Akadem bio prijašnji vlasnik zemljišta, dok drugi smatraju da je to ime legendarnog grčkog junaka. Za Atenjane i druge Grke to je zemljište bilo sveto; Spartanci su ga također poštedjeli za vrijeme invazije i pustošenja Atike.Akademija je bila jedna od prvih organiziranih škola u povijesti Zapadne civilizacije, a radila je sve do 529., kada ju je bizantski car Justinijan I. dao zatvoriti kao prijetnju kršćanskoj misli.

Teorija Ideja

Platon je želio da novim argumentima osnaži Sokratov stav o jednom ispravnom etičkom poretku i jednoj istini. U tu svrhu smislio je ontološku podjelu stvarnosti gdje je vidljivoj stvarnosti dodao posebnu nevidljivu i duhovnu stvarnost - Svijet Ideja. Ideje su za Platona nepromjenljivi, objektivno postojeći entiteti, u kojima su smješteni ispravni odgovori na pitanja o pojedinim predmetima mišljenja. One su i modeli prema kojima su stvorene stvari i njihovim saznanjem saznaje se istovremeno i suština stvari. Za Platona ideje nisu samo pojmovi u razumu, već nešto što realno postoji, izvan razuma.
Ovaj apstraktan odnos Ideja i stvari, Platon je pokušao da približi i našoj mašti kroz alegoriju poznatu kao Mit o pećini. U njemu on opisuje ljude privezane u pećini tako da uvijek gledaju u njenu unutrašnjost. Iza njih je vatra, a nešto ispred nje promiču razne stvari. Ljudi su u stanju da vide samo sjenke tih stvari na zidu ispred sebe i ne znaju za drugo. Međutim, ako se neko od njih oslobodi i izađe iz pećine vidio bi stvari u svjetlu sunca, što bi potpuno promjenilo njegovu sliku svijeta. Sjenke na zidu više za njega ne bi bile prave stvari. Za Platona, ova priča o izlasku iz pećine govori o mogućem usponu čovjeka od svijeta čulima opažljivih stvari do Svijeta Ideja.
Ideje se ne mogu saznati čulima, pošto su nevidljive, nego su shvatljive samo umu. Da bi došli do neke ideje moramo podrobno pretresti sve argumente vezane za neko pitanje. Tek tako se, pomoću dijalektike, možemo približiti ispravnom pojmu o nekoj stvari, čime istovremeno saznajemo njenu Ideju. Ono što nas najviše interesuje je da saznamo šta je pravda, moral, vrlina, znanje, ljepota i usmjerimo vlastiti život. Da je takvo saznanje moguće, Platon dokazuje preko primjera matematike, u kojoj imamo posla sa brojevima ili idealnim geometrijskim oblicima kojih nema u prirodi i čulnom iskustvu, a ipak su saznatljivi sa potpunom tačnošću.
Osim toga, Platon smatra da kada otkrivamo svrhe koje otkrivaju suštinu nekog predmeta, odnosno, kada otkrivamo zašto je dobro da taj predmet bude baš onakav jeste, mi koristimo isključivo um. Predmeti mogu biti dati preko iskustva, ali njihove svrhe su poznate samo umu. Rekonstruisati taj božiji plan koji povezuje stvari je zadatak filozofije, a stvari, koje su se ponegdje pokvarile i ispale iz božanskog plana treba popraviti u skladu sa njim.
Najviša Ideja koja određuje taj plan je Ideja Dobra i ona obuhvata sve ostale ideje. Ispod nje su Ideje istine, znanja, ljepote, pravde, vrline; ispod ovih su ideje matematičkih oblika, a najniže Ideje su Ideje o materijalnim stvarima.
Mi možemo da saznajemo svijet Ideja zato jer su sve ideje već sadržane (urođene) u duši, iako ih ona nije odmah svjesna. Međutim, potreban je napor mišljenja da bi osvjestile ideje koje su već bile u nama. Po Platonu dok učimo polahko se sjećamo ideja koje postoje u našoj duši. To je istovremeno i argument za besmrtnost duše, jer ona sadrži ideje koje nisu dobijene putem iskustva. Duša izvorno pripada svijetu ideja i zbog toga je besmrtna.
U Idejama se nalazi Platonov argument protiv relativizma sofista. Odbacujući taj relativizam, Platon je filozofiji dao oblik razložne rasprave u kojoj se maksimalno osvjetljavaju sve strane nekog problema. Jedan primjer takve rasprave je i dijalog "Država".

Prirodni zakon

Začeci etike prirodnog zakona se obično pripisuju Aristotelu, ali su oni takođe očigledni i u Platonovim etičkim i političkim dijalozima, koji sa svoje strane odražavaju širu raspravu u antičkoj Grčkoj, raspravu kojoj su Platon i Aristotel dali važniji doprinos. Središte debate bila je suprotnost između dva pojma, za koja se držalo da su ključni za adekvatno razumijevanje ljudskih stvari: nomos i physis. Nomos od koga nam dolaze riječi kao što je "autonomija" (samo-uprava) odnosi se na prakse koje su uspostavljene u društvu, bilo da su to običaji ili pozitivni zakoni (tj. zakoni čije postojanje potpuno zavisi od legislativne delatnosti ljudskih bića). Pošto se oni mijenjaju od društva do društva, pa se čak tokom vremena mijenjaju i u jednom istom društvu, nomos je ono promjenljivo. Nasuprot tome, physis od koje smo dobili našu riječ "fizika", upućuje na ono što je nepromjenljivo: prirodu ili stvarnost. Suprotnost ova dva pojma upotrebljavali su sofisti u namjeri da razlikuju ljudski svijet od nepromjenljivog prirodnog poretka. Za sofiste ljudski svijet - ljudsko društvo i njegove ustanove, uključujući i njegova moralna uvjerenja - bio je svijet promjena, razlike, konvencije: svijet nomosa prije nego physisa.
Platonovi dijalozi pokazuju različita tumačenja ovog zaključka od strane različitih sofista: Kalikle je tvrdio da su ljudski zakoni izum slabih da naruše prirodni poredak, koji pokazuje da je jak i po prirodi nadmoćan nad slabim, dok Protagora drži da su oni, iako su i zakon i moral ljudske tvorevine koje se mijenjaju od društva do društva, ipak obavezujuća za ljudska bića. Za Platona je, međutim, i Protagorina ne-skeptička forma konvencionalizma neadekvatna. Umjesto toga, on drži da postoji nepromjenljiva moralna stvarnost, ali takva da su je ljudska društva sa svojom velikom raznovrsnošću konvencionalnih praksi uglavnom nesvjesna. Kao i svako saznanje, saznanje dobrog zavisi od sposobnosti da se kroz veo pojava dođe do skrivene, nepromjenljive stvarnosti formi. Stoga Platon odbacuje ideju da su zakon i moral čisto konvencionalni. U suprotnosti prema svojoj staroj pozadini, njegova teorija može da se shvati kao pokazivanje da ljudsko ponašanje nije podvrgnuto samo ustanovljenim društvenim pravilima, već prije svega "nepisanom zakonu" - bilo da se on shvati kao nametnut od strane bogova, kako je to Sofokle izrazio u tragediji Antigona, bilo kao pravilo kome su podložni sami bogovi.
Ideja prirodnog zakona se ponekad opisuje kao shvatanje da postoji nepromjenljivi moralni poredak, koji je dio prirodnog svijeta. Ako se ovo prihvati onda je Platon pružio shvatanje koje je po svemu, osim po imenu, shvatanje prirodnog zakona. Ovo bi bilo malo iznenađujuće, pošto se porijeklo mišljenja prirodnog zakona obično pripisuje Aristotelu - a ispitivanje aristotelovske pozicije pokazuje da ona ne izjednačava prirodno i nepromjenljivo.

U Nikomahovoj etici Aristotel razlikuje dvije vrste pravde: legalnu ili konvencionalnu pravdu i prirodnu pravdu "koja svugdje ima istu snagu i ne zavisi od ljudskog mišljenja o ovom ili onom" (v. 7). Prirodna pravda je, stoga, nezavisna od pojedinačnih, pozitivnih zakona i primjenljuje se svuda i na sve narode. Nasuprot onom što bi moglo da se očekuje, Aristotel ne razlikuje dvije vrste pravde na osnovu njihove promjenljivosti. On to ne radi, jer iako su pozitivni zakoni (legalna pravda) promjenljivi, ni prirodni zakon nije sasvim oslobođen promjene. On to izražava pomalo nepodesno:
"Mnogi misle da je cjelokupno pravo ove vrste (to jest pozitivno), jer, vele oni, sve što je od prirode ne može da se mijenja i svuda ima istu moć, kao što vatra gori ovdje isto tako dobro kao i u Persiji, dok u pozitivnom pravu uopšte vide nešto što može (prema iskustvu) da se mijenja. Međutim, stvar ipak ne stoji tako, ili bar ne sasvim tako: kod bogova je promjenljivost naravno isključena. Kod nas ljudi, naprotiv, mada doduše postoji ono što je od prirode, ipak je sve promjenljivo. Ali uprkos tome ono je djelimično prirodno, a djelimično nije. Koja su promjenljiva obilježja onog što je od prirode, a koja onog što nije od prirode, nego zakonom i konvencijom ustanovljeno - pošto i jedno i drugo podliježe promjeni - na to nije teško odgovoriti. To ćemo ilustrovati razlikom koja odgovara i svim drugim slučajevima. Tako je i desna ruka po prirodi jača, što ipak ne isključuje mogućnost da ima ljudi koji podjednako dobro upotrebljavaju obje ruke" (Nikomahova etika, v. 7).
Tako, za Aristotela, priroda neke stvari jeste njen unutrašnji princip promjene, a promjena će biti prirodna ako je djelo ovog unutrašnjeg principa. Razmotrimo slučaj organskog rasta; biljka se vremenom mijenja od klice preko sjemenjače do sasvim razvijene biljke, prije nego što konačno nestane. Ove promjene su prirodne, jer treba da se pripišu djelovanju unutrašnjeg principa koji upravlja njenim razvojem i konačnom propašću. One treba da se razlikuju od drugih promjena, koje su djelo spoljašnjih činilaca, bilo da su ti činioci korisni ili štetni - na primjer, mnoge moguće posljedice ljudske intervencije. Tako, u oštroj suprotnosti prema Platonovom shvatanju, Aristotelovo objašnjenje ne implikuje da je prirodno (ili stvarno) nepromjenljivo; ono traži samo da se promjene dogode kao rezultat unutrašnje delatnosti bića.

Za Aristotela ova naknadna osobina je obiljležje koje razlikuje ljudska od drugih bića; njegova definicija ljudi kao racionalnih stvorenja ima za cilj da racionalnost izdvoji kao najpotpuniju ljudsku osobinu. Stoga, ako treba da odredimo šta je ljudska priroda, mi tragamo za unutrašnjim principom, koji na poseban način upravlja ljudskim životom; a to je razum. Na ovaj način, Aristotel je pružio grub materijal na osnovu koga je Ciceron formulisao prvi eksplicitni princip prirodnog zakona.

U možda najslavnijem objašnjenju prirodnog zakona, u svojoj Republici, Ciceron ga opisuje na sledeći način:
"Pravi zakon je ispravan razum u saglasnosti sa prirodom; on je univerzalno primjenljiv i neprolazan; on svojim zapovijestima poziva na dužnost i svojim zabranama odvraća od loših djela. i ne usmjerava uzalud svoje zapovijesti i svoje zabrane na dobre ljude, iako ni jedno ni drugo ne djeluju na poročne. - Ni senat, ni narod nas ne mogu osloboditi od obaveza prema njemu i nema potrebe da u sebi tražimo njegovo tumačenje i objašnjenje. I neće biti različitih zakona u Rimu i Atini, niti različitih zakona sada i u budućnosti, već će samo jedan vječni i nepromjenljivi zakon da važi za sve narode i sva vremena, i postojaće samo jedan gospodar i vladar iznad svih nas, to jest Bog, jer on je tvorac ovog zakona, onaj koji ga objavljuje i sudija koji ga primjenjuje. Svako ko ga ne sluša, bježi od sebe samog i poriče svoju ljudsku prirodu i zbog same te činjenice pretrpjeće najgore kazne, čak i ako izbjegne ono što se obično smatra kaznom" (De republica III, XXII)
Ako je ovo srž ciceronovskog prirodnog zakona, onda je on slobodan od svakog suštinskog prihvatanja, bilo stoičke bilo platonovske metafizike ; i stoga ne uključuje suštinsko prihvatanje postojanja normativnog prirodnog poretka, bar ne u nekom smislu koji implikuje više od činjenica ljudske prirode koje su već prihvaćene. Ovaj zaključak se sasvim oštro suprotstavlja nekim tumačenjima prirodnog zakona, koja ga shvataju kao čežnjivo uvjerenje da postoji moralni poredak koji je negdje na nebu zapisan. Problem sa takvim shvatanjima je u tome što su ona pogrešno razumjela centralno značenje tvrđenja da su ljudski zakon i moral "utemeljeni u prirodi". Međutim, Ciceron je potpuno jasan da je vjerovanje u prirodni zakon vjerovanje da i na individualnom i na kolektivnom nivou, razum ispravno upravlja ljudskim stvarima i da takvo upravljanje daje jasna, obavezujuća rješenja za organizovanje života društvenih, racionalnih bića.

Iako se Akvinski najviše zanimao za metafiziku i religiju, njegovo objašnjenje prirodnog zakona ne poziva se ni na metafizička, ni na religiozna učenja. On preko razuma objašnjava i prirodnost i zakonoliki karakter prirodnog zakona.
Za Akvinskog prirodni zakon je prirodan zato što je u skladu sa ljudskom prirodom, a ta priroda je razumna priroda.
Prirodni zakon je, prije svega, tvrđenje da postoji prirodna osnova moralnih uvjerenja, da se moral može racionalno opravdati.

Prirodni zakon je vrlo uopšteno moralno gledište, razvijeno na prvom mjestu radi pobijanja moralnog skepticizma. Njegova osnovna svrha je da ljudska moralna uvjerenja imaju racionalnu osnovu u formi opštih principa ispravnog postupanja, koji izražavaju određenu i racionalnu ljudsku prirodu. Njegova slabost leži u teškoći da pokaže kako se ova najopštija tvrđenja mogu da prevedu u pouzdane i specifično praktične maksime. U okruženju savremenih etičkih teorija, prirodni zakon se razlikuje po odupiranju tendenciji prihvatanja mišljenja da ljudska sreća dopušta ogromno mnoštvo oblika koji se mogu postići sa podjednako raznolikim načinima života. Ovo ne treba da zbuni, ali njegov sadašnji zadatak jeste da pruži prihvatljivo objašnjenje osnovnih ljudskih dobara i njihovih implikacija i, stoga, da ospori olaki pluralizam tako velikog dijela savremene moralne misli.

Pojam Etosa

Iako filozofsku disciplinu koja se bavi problematikom morala zovemo etika sam pojam etos ima vrlo različita značenja, među kojima su karakter, običaj, smisao običaja, zakon običajnosti, normativni ideal u jednoj delatnosti, i najzad moral (prije svega pozitivni ili običajni moral).
Na samom početku istorije filozofije, kod Heraklita „etos“ je karakter. To je termin upotrebljen u onoj čuvenoj Heraklitovoj misli: „Karakter je čovjekova sudbina“.
I pored velikih varijacija u značenju termin se ustalio u značenju cjeline navika ponašanja u okviru jedne društvene zajednice. Moral, ethos slijedi prvobitno određenje svrhe koje se kasnije zaborave ili se u običajima zadržavaju u rudimentarnim oblicima. Etos u smislu moralnih pravila ponašanja u jednoj zajednici obuhvata sve ono što je uslov života te zajednice i što omogućuje ostvarenje njene idealne svrhe. Takva svrha je kod Konfučija bilo čovjekoljublje, kod Platona ideja dobra, kod Aristotela čuvanje prave mjere, delatnost koja je primjerena potencijalu ljudskog bića.
Kod Kanta praktički um je izvor morala. Čovjek sam sebi postavlja zakone, prema tome, moral ne može ostvarivati bilo kakve spoljašnje svrhe (zadovoljstvo sreće, usavršavanje). Moralni zakon je aprioran, nezavisan od bilo kakvog iskustva i tiče se samo oblika čiste volje. Takav je „kategorički imperativ“ koji glasi: „Postupaj tako da maksima tvoje volje može da bude princip sveopšteg važenja“. Poštovanje ovakvog pravila je jedini istinski moralni motiv. Moralno ponašanje je, dakle, samo sredstvo za jedan idealan cilj a to je ostvarenje „idealnog carstva svrha“.
Hegel razlikuje subjektivni i objektivni etos (Moralität i Sittlichkeit). Obe su forme „objektivnog duha“, proizvodi dijalektičkog razvoja svjetskog uma. Sittlichkeit se otelovljuje u društvenom životu i u državi.

Veza uma i morala

Vrlo važna veza uma i morala nalazi se kod Aristotela u pojmu potencijalnosti. U svakom pojedincu nalazi se određeni potencijal njegovog bića. Moralnom djelatnošću aktualizuje se taj potencijal i dostiže stanje eudaimonije , dakle sreće i blagostanja koje je samodovoljno – cilj po sebi a ne sredstvo za druge ciljeve. Za Aristotela eudaimonija je aktivna primjena moći vrle duše, i u saglasnosti je s umom. Isto tako Aristotelova fronesis, praktična mudrost, nosi u sebi jedinstvo umnog momenta – znanja stvarnosti, poznavanja logike, i moralnog momenta, svijesti o vrlini i volji da se u skladu s njom postupa.
Kod Kanta praktični um – koji se temelji na teorijskom umu sadrži u sebi apriorni postulat kategoričkog imperativa, koji treba da usmjerava celokupnu moralnu djelatnost.
Jedinstvo uma i etosa kod Hegela ne počiva na statičkom utemeljenju jednog drugim ili promjeni jednog u drugom, već na jedinstvu faza jednog istog razvojnog procesa. Moralna svijest i moral priznat u običajima i institucijama, su po Hegelu, faze objektivnog duha koji je, sa svoje strane, momenat u razvoju apsolutne ideje.
Posebno pitanje odnosa uma i etosa jeste: da li se može racionalno zasnovati moral?

Etos današnjice

Moderna nauka je od početka isključila teologiju, špekulativnu filozofiju, ideologiju ali i sve moralne sudove. Duh te nauke je filozofski najbolje izrazio pozitivizam koji je uvijek, do dana današnjeg, bio restriktivan prema svim vrijednosnim sudovima bez razlike, pa čak i prema mnogim dimenzijama uma. Prema današnjoj analitičko-empirijskoj filozofiji ethos je iz nauke potpuno eliminisan, a od uma ostao je samo torzo.
Šta su posljedice ovog epohalnog kastriranja nauke? Tzv. pozitivno znanje bez ikakvog etosa lišeno je bilo kakve kritičke samosvijesti o svrsi znanja, o tome kako se ono može upotrijebiti na dobro čovjeka i kako može biti zloupotrebljeno za loše ciljeve. Pozitivno znanje je, prije svega instrument zla što je najbolje izraženo u poznatoj misli oca modernog pozitivizma Ogista Konta: „Savoir pour prevoir, prevoir pour pouvoir (,,Znati da bi mogao da predviđaš, predviđaj da bi stekao moć“). Da naučna istina treba, prije svega, da služi moći – fundamentalna je predrasuda cjelokupne moderne kulture, operisane od etosa.
Naravno, može se prihvatiti da je moć u biti neutralan pojam i da ona može služiti i dobru i zlu. Dobar primjer je kompjuterizacija. Napravljene su mašine koje obrađuju podatke neuporedivo brže i tačnije nego čovek. Nedavna dostignuća tehnologije mikročipova omogućila su izgradnju veoma moćnih elektronskih uređaja koji troše vrlo malo sirovina i energije i zato su relativno jeftini. Sem toga, ove mašine su sad snadbjevene višestrukim programima i u stanju su da se prebacuju s jednog programa na drugi velikom brzinom i lakoćom. To im daje veliku fleksibilnost, tipično za ljudsku inteligenciju.
Otvaraju se za čovjeka mogućnosti oslobađanja od svakog čisto tehničkog posla i angažovanja na vrlo kreativnim poslovima (na primer, stvaranje novih ideja, izgrađivanje novih teorija, tumačenje značenja naučnih otkrića, naučna kritika postojećih teorija i same stvarnosti). Može se predvidjeti sa znatnom vjerovatnoćom rješavanje najtežih naučnih i tehnoloških problema našeg doba kao što su: kontrolisano korišćenje nuklearne fuzije, pretvaranje pustinja u velike žitnice, proizvodnja potrebnih količina pijaće vode, pretvaranje nejestivih supstanci u ukusnu hranu, oslobađanje ljudskog roda od svakog mehaničkog otuđenog rada, naročito onog koji se obavlja u opasnim i nezdravim uslovima, rano otkrivanje i uspješno liječenje najgorih današnjih bolesti, pa čak i neograničeno produžavanje ljudskog života (bar za one pojedince koji mogu da podnesu neophodne ogromne troškove).
S druge strane, nesumnjivo su prisutne destruktivne i dehumanizujuće tendencije moderne pozitivne nauke (koje za sam opstanak čovjeka mogu da budu još opasnije upravo zbog daleko odmakle kompjuterizacije).
Te negativne dimenzije progresa u kome je um lišen etosa su sljedeće:

Prvo, sve veće korišćenje nauke u vojne svrhe je, prvi put u istoriji stvorilo mogućnost kolektivnog samoubistva čovječanstva. Dok je postojala ravnoteža straha glavna učinjena šteta je bila: traćenje vitalnih ljudskih i prirodnih resursa, siromašenje velikih dijelova populacije, parališuća zabrinutost, mlađih generacija koje su se suočavale s mogućnošću vrlo kratkog, života bez ikakve budućnosti. Ravnoteža straha nestaje onog časa kad jedna od nuklearnih sila pronađe zadovoljavajući sistem odbrane koja će joj omogućiti da prva udari bez straha od odmazde.

Drugo, prirodna okolina je već vrlo opasno, u ponečemu i nepovratno zagađena. Projekt modernog čovjeka da pobjedi prirodu otvara više ekoloških problema nego što se mogu riješiti.

Treći vid zloupotrebe znanja je sve veći uticaj mas-medija na oblikovanje svijesti. Kulturni i politički prostor je zagađen ogromnom masom bezvrijednih, pristrasnih, lažljivih informacija. Danas veliki centri moći vladaju ljudskim životima, manipulišu njihovim aspiracijama, uništavaju svaku privatnost i individualnu autonomiju.
Moderna civilizacija je lišena kritičke samosvijesti, bilo kakve etičke orijentacije. Moderno vrijeme je pobrkalo religiju i moral i eliminisalo ih oba iz nauke. Prvo s dobrim razlogom, drugo neosnovano i s fatalnim posljedicama. Moral se pogrešno tumači kao oblast subjektivnosti, relativnosti i emocionalnosti. Cjelokupna istorija filozofije poslije Hjuma – do Mura, Ejera i Stivensena, jeste serija pokušaja da se opravda eliminacija morala iz sfere objektivnog znanja. Tako je nauka lišena svakog unutrašnjeg umnog resursa koji bi joj omogućio da se odupre subordinaciji vojnoj, ekonomskoj i političkoj moći. Zbog toga su mnoga današnja naučna istraživanja u službi vojnih ciljeva, političke dominacije, besmislenog, ekološki destruktivnog materijalnog rasta, ideoloških racionalizacija kao što su projekti „globalizacije“, građenja Novog svjetskog poretka i futuroloških paradigmi koje budućnost sagledavaju isključivo kao kvantitativno povećanje snage što danas postoji, onakvog kakvo jeste.

Zaključak – Neophodnost Etosa

Epohalna greška je razbijanje veze uma i etosa koja je učinjena na samom početku moderne epohe, onda kad je, na samom početku modernosti, evropska inteligencija odlučila da nauku definiše na savršeno jasan i „transparentan“ način tako što će se kao naučno znanje prihvatiti isključivo strukture čije su veze logičko-matematičke i čiji su svi elementi provjerljivi putem iskustvenih činjenica. Etos je eliminisan i protjeran u sferu subjektivnosti i osećajnosti.
Prvi korak na putu revitalizacije naše kulture mora biti utvrđivanje da moral ima objektivni karakter i da eksplicitno ili implicitno prisustvo moralne svrhe mora biti neophodni uslov prihvatanja bilo koje društveno relevantne teorije.
To, drugim riječima, znači da taj uslov ne može da bude zadovoljen u slučajevima veoma apstraktnih i formalnih ili čisto tehničkih naučnih proizvoda. Kriterijum relevantnosti je prisustvo ili odsustvo bilo kakvih konsekvenci koje u principu mogu biti značajne za ljudski život.
Objektivnost moralne svijesti, tačnije moralnih iskaza, nije u odražavanju ili označavanju bilo kakvih objektivnih predmeta već u slaganju moralnih doživljaja jedne grupe subjekata koji su se našli u određenoj situaciji. Ta situacija na nivou etosa, dakle neposrednog moraliteta, može biti reakcija na neki doživljeni ili opisani događaj.
Danas je nauka pretežno razumska, analitička, – međutim um je u biti sintetičan, sveobuhvatan, usmjeren ka cjelovitom znanju. Današnja nauka teži da bude pozitivna, vrijednosno neutralna. Um je, međutim kritičan; moralne vrijednosti su temeljno stanovište kritike drugih teorija i same stvarnosti. Treba, dakle, razvijati kritičku nauku koja će, pored ostalog, ispitivati unutrašnje ograničenosti društvenih institucija i formacija i utvrđivati mogućnosti njihovog prevazilaženja.
Današnja nauka, po prirodi svoje analitičnosti teži da svoje predmete posmatra statički. Kad se bavi istorijom jedne oblasti ona više opisuje slijed događaja nego što prati kako se razvijaju izvjesne opšte, strukturalne karakteristike, kako se mijenja priroda države ili kako kapital prolazi kroz svoje tipološki različite faze. Današnja nauka razdvaja proizvodnju znanja i njegovu primjenu. Upravo to i omogućava naučnicima da sa sebe skinu svaku odgovornost za njegovu primjenu. Istraživači Tisena su samo proizvodili otrovne gasove, nisu oni krivi što je Hitler namjeravao da ih baci na protivnike, pa je odustao samo kad je uvidio da bi njegove trupe mogle biti više oštećene nego protivničke. Naučnici koji su radili na Menhetn projektu, oni koji su o tome mislili i znali da je riječ o bombi strahovite razorne moći, tješili su se da bi takvo oružje mogao stvoriti i Hitler i da bi u tome slučaju mogao dobiti rat i na neodređeno vrijeme pokoriti čovječanstvo. Kad je Njemačka kapitulirala a zatim se i Japan predao, dvaput pogođen, i kad je trebalo produžiti rad na još neuporedivo jačoj i strašnijoj (hidrogenskoj) bombi, Openhajmer je dao ostavku, a Ajnštajn i Rasel osnovali su pakt za mir, protiv nuklearnog naoružanja. Oni su se ponijeli kao umni naučnici. Naime um je praktički orjentisan, on je moralno odgovoran za cjelinu istraživačkog projekta, i za proizvodnju i za primjenu njegovih rezultata.
Prema tome osnovni preduslov za ozdravljenje teško bolesne današnje civilizacije nije toliko prosto vraćanje Grcima, što je osnovna poruka knjige Mekintajera After Virtue (U potrazi za vrlinom), već renesansa današnje nauke koja bi morala postati umna i etički usmjerena.

Literatura

  • Hegel, Georg Vilhelm Fridrih: Istorija filozofije, tom II, Kultura, Beograd 1964.
  • Đurić, Miloš N., "Predgovor" u 33. Platon: Ijon - Gozba - Fedar, Kultura, Beograd 1970.
  • Diogen Laertije , Životi i mišljenja istaknutih filozofa , BIGZ, Beograd, 1973.
  • Ksenofont , Uspomene o Sokratu , BIGZ, Beograd, 1980.
  • Boris Kalin , Povijest filozofije , Školska knjiga, Zagreb, 1982.
  • Baruh de Spinoza , Etika , BIGZ, Beograd, 1983.
  • Platon , Država – treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1983.
  • Windelband, Wilhelm: Povijest filozofije, tom I, Naprijed, Zagreb 1988.
  • Talanga, J. Klasični tekstovi iz etike (Aristotel, Hume, Kant i Mill). I. Kant Utemeljenje metafizike ćudoređa I. 2001.
  • Džon Barnet , Rana grčka filozofija , Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2004.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | HEMIJA I INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi