Dopustivost abortusa

Budući da se u zadnje vrijeme, tj. u posljednjih 30 god. sve više otvara polemika po pitanju abortusa, odlučila sam sagledati neke osnovne dileme i pokušati doći do nekakvog konkretnog zaključka o tom pitanju. U ovom radu obradila sam dva osnovna pitanja na kojima bi se trebala temeljiti odluka o dopustivosti pobačaja. To su pitanje statusa fetusa, tj. pitanje je li fetus osoba sa punim pravima odrasle osobe i pitanje sukoba prava, odnosno pitanje prvenstva prava majke ili fetusa.
Stvarnost pobačaja nije jednostavna, ona uvijek zadire u različite sfere i dimenzije ljudskog života, od osobnog, privatnog i bračnog života, preko vjerskog, pa do najšireg društvenog života. Upravo zbog toga mnogo je ljudskih, mišljenja, pa i neskrivenih tenzija uključeno u raspravu o ovom gorućem pitanju. Unatoč tome što se u zadnje vrijeme sve više govori o problematici abortusa; usprkos brojnim i dugotrajnim raspravama,, polemika za i protiv pobačaja ne jenjava. Dapače, po mišljenju mnogih znalaca, dosegla je sam vrhunac. U svim područjima društvenog života, od prava, politike, sociologije, do filozofskih i teoloških rasprava, intenzivno se iznose različiti argumenti u prilog oba stava, ali rat i dalje traje i niti mu se ne nazire kraj.
U ovom radu, nije mi namjera bila stati ni na jednu stranu, već izložiti rasprave, temeljna pitanja i osnovne argumente za i protiv.
Pojam abortus podrazumijeva dobrovoljno prekidanje trudnoće od strane trudnice, dakle, uništavanje života nakon začeća, a prije rođenja. Radi jednostavnosti upotrebljavat ću pojam fetus, kroz čitavi rad, unatoč terminološkoj nepreciznosti i nepreciznosti s medicinskog stajališta. U raspravama, ali i unutar laičkih razmišljanja često se postavljaju sljedeća pitanja: Imaju li žene pravo na abortus? Imaju li pravo na prekid trudnoće u svim okolnostima, ili samo u nekim, određenim okolnostima? U kojim slučajevima postoji pravo na pobačaj ili koje su to okolnosti u kojima pobačaj ne bi smio biti dozvoljen? Je li pitanje pobačaja stvar zakona ili morala? Smije li se ozakoniti pobačaj iako je njegova moralnost dvojbena? ...
Kao što i Snježana Prijić Samardžija iznosi odgovori na ova pitanja obično su raspravljani unutar dvaju općenitijih pitanja, a ona glase:1.) Je li fetus osoba s pravima koje posjeduje svaka odrasla osoba?, tj. pitanje statusa fetusa i 2.) Jesu li prava fetusa ili prava žene nadređena, i u kojim okolnostima?, tj. pitanje ljudskih prava.(Samaržija,1995:2)

2. Status fetusa

Pitanje statusa fetusa je pitanje je li fetus osoba ili nije, tj. ima li prava jednaka kao i svaka druga odrasla osoba? Kod ovog pitanja javlja se problem određivanja kriterija po kojima će se definirati osoba, odnosno identificirati svojstva koja tvore osobu. Postoji nekoliko mišljenja, odnosno nekoliko grupa ljudi koja zastupaju različita mišljenja, odnosno imaju različite odgovore na pitanje je li fetus osoba, i kad postaje osobom.
Prva skupina autora smatra da je nužan i dovoljan uvjet biti pripadnik ljudske vrste, tj. homo sapiensa. To je konzervativna struja, kojo pripada i katolička crkva. A najistaknutiji pripadnici te struje su J. Noonan, koji smatra da je dovoljan uvjet ljudskosti biti začet od ljudskih roditelja, odnosno posjedovati genetsku ljudskost, koja se stječe samom činjenicom da je fetus začet od ljudskih roditelja ( Noonan, 1970:40). Ističe se i P. Ramsey, koji smatra da je dovoljan uvjet biti pripadnik vrste homo sapiens jer se u trenutku začeća oblikuje specifični i neponovljivi genetski kod. (Ramsey, 1971:2). Takav je i stav katoličke crkve koje je papa Ivan Pavao II iznio u Evanđelju života, u enciklici o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života. Glavne kritike ovakvog stajališta se temelje na tome da su u svom identificiranju pojma osobe pripadnici konzervativne struje dali samo proširenje zdravorazumskog, uobičajenog pojma osobe; te da kuglicom tkiva kakvo je oplođeno jaje ne smatramo osobom. Kritičari ističu da je oplođeno jaje u tolikoj mjeri osobau kojoj je žir već hrast, a puki smiješani sastojci već gotova pita (Samaržija, 1995:3).
Isto tako naveli su misaoni eksperiment. U kojem su zamislili da bića s drugog planeta dođu na Zemlju, da mogu razmišljati, osjećati, komunicirati...Bi li ih bilo ispravno ubiti samo zato što nisu pripadnici ljudske vrste? Osim toga, kažu da i pas posjeduje genetski kod, ali da nije pripadnik ljudske vrste. Navodeći primjer jednojajčanih blizanaca dokazali su da trenutak začeća nije presudan u pitanju osobnosti, jer se jednojajčani blizanci odvajaju tek u drugom tjednu. Osim toga imaju i isti genetski kod. Znači li to da jednog blizanca možemo ubiti, a drugog ne? A što je s kloniranjem? Bi li bilo dopušteno napraviti pobačaj ako ćemo gene fetusa zamrznuti i nakon nekog vremena klonirati?
Osim toga, ovakvo stajalište isinuira i da je većina kontracepcije, ustvari, abortivno sredstvo. Snježana Prijić Samaržija navodi kako postoji i druga skupina autora koja smatra da se fetus ne može smatrati osobom sa svim odgovarajućim pravima od začeće, ali ni daj status stječe tijekom trudnoće, niti neposredno nakon rođenja(1995:5). Tako M. A. Warren navodi da genetska ljudskost ne uvjetuje moralnu ljudskost, te da postoji pet kriterija moralne ljudskosti, a to su: svjesnost, racionalnost(sposobnost zaključivanja), samoinicijativna djelatnost, sposobnost komunikacije, te samosvijest (Warren, 1973:43-61). J. Feinberg, razmatrajući tzv. Zdravorazumske kriterije osobnosti navodi slične uvjete: svjesnost, samosvijest, racionalnost, planiranje budućih događaja i djelovanje u skladu s tim, te sposobnost osjećanja boli i ugode (Samaržija,1995:5). Slično, i M. Tooley smatra da su osnovni uvjeti osobnosti: želja za životom, ideja o sebi kao o biću kojeg oblikuje njegovo osobno iskustvo, svijest, emocionalnost, sposobnost za međuljudske odnose, te ideja osobnog identiteta (Samaržija, 1995:5). Budući da fetus ne zadovoljava te uvjete, oni smatraju da ga se ne može smatra i osobom sa svim pravima. Međutim, njihov stav ne povlači za sobom automatski tvrdnju da pobačaj nije problematičan, ali brani da se pobačaj izjednači s hotimičnim ubojstvom osobe. Dakle, oni su za liberalniji pristup, tj. dozvoljavaju pobačaj u određenim okolnostima. Međutim, kritičari ovog stava javili su se brzo i veoma glasno jer su ovaj stav shvatili intinuitivno kao poistovjećivanje pobačaja sa čedomorstvom, dakle, shvatili su ga kao dozvolu čedomorstva, Te kritike izazvale su podjelu među pripadnicima ovog stajališta. Tako su se oni podijelili na one koji su se zalagali za to da čedomorstvo, kao ni pobačaj nije ubojstvo osobe; što bi izazvalo strah i nesigurnost u društvu, a među njima su se najviše isticali . Tooley i P. Singer. Te na one koji su priznali sličnost čedomorstva i pobačaja, odnosno sličnost čedomorstva i kasnog pobačaja, ali smatrali su da postoji razlika između čedomorstva i ranog pobačaja. Također, zalagali su se za to da se pronađu razlozi, zbog kojih je, za razliku od pobačaja, čedomorstvo, načelno nedopustivo. Obično su rabili utilitarističke razloge prema kojima ubijanje bića koje nije osoba, ali u mnogome sliči osobi, nije dopušteno jer slbi respekt prema vrijednosti života, socijalno jedinstvo, javni interes i sl. (Samaržija, 1995:7) Među njima bila je najglasnija M. A. Warren.
Treća skupina autora smatra da se, neovisno o genetskoj i moralnoj ljudskosti, pobačaj u određenim stadijima može dozvoli, a da se u određenima ne može. U literaturi možemo naći niz prijedloga o tome gdje povući crtu. Tako se predlaže oživljavanje, tj. trenutak kada majka prvi put osjeti da se fetus pomaknuo. Zatim sposobnost preživljavanja izvan majčina tijela(što je uzeo i Vrhovni sud SAD-a kao ključni trenutak prilikom donošenja odluke Roe v. Wade 1973.g. temeljem kojeg je pobačaj ozakonjen do tog trenutka a zabranjen, osim u posebnim okolnostima, poslije ). Moguće je kao kriterij uzeti i kriterij iskustva, tj trenutak u kojem fetus počima reagirati na vanjske poražaje, aktivira pamćenje i sl. Neki autori zalažu se da se kao točka razgraničenja osobe od predosobe uzme rođenje. ( Samaržija, 1995:9,10) Međutim period od začeća pa do rođenja nije podijeljen na diskretne stupnjeve, već predstavlja kontinuirani proces razvoja. Osim toga vrlo je individualan, stoga je jako teško, gotovo nemoguće razgraničiti stadije razvoja na stadije kad je fetus pred-osoba, a kad je osoba sa punim pravima.
Četvrta skupina autora smatra da je fetus od početka potencijalna osoba koja će steći svijest, emocionalnost, samosvijest, racionalnost itd. odnosno, da će postati osoba sa svim pravima. Prema tome, pogrešno je ubiti potencijalnu osobu, isto kao što je pogrešno ubiti osobu sa punim pravima. Ovaj stav ide u prilog konzervativnom stavu, kao što navodi i S. P. Samaržija ( 1995:11). Tako J. Noonan i M. Hare govore kako ljudskost ovisi o vjerojatnosti života. J Noonan ističe da je potencijalnost, tj. vjerojatnost spermija da postane živo biće 1:200 milijuna, a vjerojatnost da embrio postane živo biće je 80% (Noonan, 1967:125-131) Kao posebno stajalište može se izdvojit stajalište J. English, koja zaključuje da je pojam osobe sam po sebi nejasan i nije precizirano koja svojstva tvore nužne i dovoljne uvjete osobnosti. Zato, rasprava o tome je li fetus osoba ili nije, kako kaže sama autorica, ne može biti osnova donošenja odluke o pobačaju. Poruka njene argumentacije upravljena je na to da čak i ako fetus nije osoba, on nalikuje osobi i u svjetlu toga treba raspravljati o pobačaju. Ona, poput većine liberalnih zastupnika, zagovara stav da pobačaj, unatoč tome što nije ubojstvo, predstavlja ozbiljan moralan problem (English, 1975:233-234)
Posebno stajalište glede pobačaja iznosi i R. Dworkin koji pokušava dokazati da unatoč raspravi liberalne i konzervativne struje o statusu fetusa, glavna rasprava ne bi trebala biti rasprava o statusu fetusa, već o intrinzičnoj vrijednosti ljudskog života. Navodi stavove istaknutih feministkinja C. Mackinon i R.West i drugih koji govore o tome kako žene shvaćaju pobačaj kao veliki moralni problem, a trudnoću kao stvaralački čin. Žene shvaćaju da je fetus nešto što je u njima i što je njihovo više nego bilo čije, te posljedično osjećaju veliku odgovornost za fetus koji nose. Takav stav je moguć ako se pretpostavi da je život fetusa intrinzična vrijednost, a pobačaj je dopustiv samo kada u sukobu intrinzičnih vrijednosti majke i fetusa pobijedi majčina .(Dworkin, 1993: 97-126)

3. Ljudska prava i pobačaj

Iako rasprava o statusu fetusa nije razriješena ni u čiju korist pretpostavit ćemo da je razriješena u korist konzervativaca. Naime, ovu su raspravu potakli sami liberali. Konzervativci su postavili sljedeće premise:1. pogrešno je ubiti nevinu ljudsku osobu; 2. ljudski fetus je nevina ljudska osoba; iz čega su izveli zaključak da je pogrešno ubiti ljudski fetus, kako navodi (Samaržija, 1995:16). Do sada smo se bavili prvom, premisom, a sada ćemo u pitanje dovesti drugu premisu. Konzervativni stav je po tom pitanju veoma jednostavan i dosljedan: pobačaj je nedopustiv u mjeri u kojoj je nedopustivo hotimično ubojstvo osobe. Međutim, ni religijska doktrina ne može uvijek tvrditi da su sva prava na strani fetusa. Što u slučajevima u kojem rađanje djeteta znači sigurnu smrt majke? Što u slučaju silovanja ili incesta? (Samaržija, 1995: 16). Stoga se liberalna struja usredotočila na rješavanje konflikata prava i na traženje odgovarajućeg prava temeljem kojeg žena može zahtijevati priznanje prava na pobačaj. Ponuđeno je nekoliko odgovora. Pravo odlučivanja o vlastitom tijelu, odnosno pravo da žena odlučuje suvereno o svom tijelu, pa i onom što se nalazi u njemu. Pravo posjedovanja, ali upitno je koliko žena posjeduje fetus jer on nije stvar koju bi mogli posuditi, uništiti ili iznajmiti, što je moguće sa stvarima koje posjedujemo; isto tako ne može se izjednačiti sa dijelom tijela kao što je noga, ruka, oko ili bubreg jer je on nezavisni entitet. Treća je mogućnost da žena uistinu ne posjeduje fetus, ali posjeduje utočište bez kojeg fetus ne bi preživio. Međutim, ovakvo pravo posjedovan ja ne osigurava ženi pravo da ubije fetus. Možemo zaključiti, da pod pretpostavkom da fetus jest osoba, ženino pravo na pobačaj ne može se temeljiti na pravu na vlasništvo. Pravo na privatnost, na kojem je, između ostalog Vrhovni sud Sad-a temeljio svoju odluku u slučaju Roe vs. Wade. U liberalnoj tradiciji, pobačaj nije stvar zakonskih odredbi, već privatnosti, odnosno moralnosti ili nemoralnosti. Ovime, pobačaj se izjednačuje s homoseksualnošću, prostitucijom, kockanjem, uživanjem droge i sl. Odnosno, utemeljenje prava na pobačaj na pravu na privatnost odbacuje pretpostavku da je fetus osoba sa svim pravima, a osim toga jasno je, samo po sebi, da se pitanje ubojstva ne može proglasiti privatnom stvari (Samaržija, 1995:17,18). Pravo na autonomiju tijela J. J. Thomson pokušala je opravdati pravo na pobačaj misaonim eksperimentom, za kojeg neki smatraju da je igeniozan, dok drugi osporavaju njegov značaj. Kako god bilo, radi se o primjeru koji je u posljednje vrijeme potakao najviše pitanja i intuicija glede pobačaja. Zamislite da se jednog jutra probudite u bolnici cjevčicama spojeni s tijelom nepoznatog čovjeka. Liječnik vam objasni da se radi o glasovitom violinisti i da će umrijeti ukoliko ne bude koristio vaše bubrege. Udruženje poklonika glazbe otelo vas je jer jedini vi imate odgovarajuću krvnu grupu. Radi se o tome da ukoliko narednih devet mjeseci ostanete prikopčani na violinistu, on će se potpuno oporaviti, a vi nećete imati nikakvih zdravstvenih posljedica. Ukoliko, međutim, prekinete vezu, on će umrijeti. (Thomson, 1971:173-187) Iako bi bilo lijepo od vas da ostanete i pomognete violinistu, vi imate puno pravo otići i pustiti violinistu da umre jer niste odgovorni za stanje u kojem se on nalazi. Najveći prigovor ovoj zamišljenoj situaciji je da ona ilustrira isključivo dilemu o pobačaju kad je žena silovana i u kojoj nije odgovorna za svoju trudnoću. Međutim, J. J Thomson je i pokušala ovim primjerom ukazati na značaj pitanja odgovornosti. S njom se ne slaže J. Glover, koji razmatra ovo pitanje u kontekstu rasprave o dužnostima: pozitivnim (pomoć, podrška, spašavanje života i sl.) i negativnim (uzdržavanje od ubijanja ili povređivanja i sl.). On smatra da nam je bez obzira na odgovornost dužnost suzdržati se od ubijanja i povređivanja; dok pomoć, podrška i sl. ovise o tome koliko smo .odgovorni za situaciju u kojoj je nekome potrebna takva pomoć. (Glover, 1977:20) J. J. Thomson očevidno smatra da i negativne dužnosti ovise o odgovornosti. P. Singer smatra da dopustivost pobačaja ovisi o teoriji prava, a ne o stupnju odgovornosti. On smatra da J. J. Tomson iznoseći svoj stav pretpostavlja takav sustav prava i dužnosti temeljem kojih su naši postupci opravdani ili neopravdani neovisno od posljedica. Ukoliko se, naprotiv, pretpostavi utilitarističko stajalište, pobačaj će biti nedozvoljen neovisno o odgovornostima, jer se gledaju konačne posljedice postupaka. (Samaržija, 1995: 21)
Možemo uočiti da se pobačaj može učiniti dopustivim u situacijama u kojima je žena odgovorna za trudnoću, jednako kao u onima u kojima nije odgovorna. O čemu, onda, ovisi dopustivost pobačaja . Dolazimo do zaključka da je jedina situacija u kojoj je dozvoljeno ubiti nevinu osobu, situacija samoobrane. Tako liberali ističu pravo na samoobranu kao nadopunu prava na autonomiju nad vlastitim tijelom, kao utemeljenje prava na pobačaj. Međutim, tu se javljaju kritičari koji navode dva osnovna nedostatka, a to su: 1. samoobrana je opravdana samo u slučaju zbiljske agresije, a fetus je nevin i ni u kojem slučaju nije agresor, te 2. samoobrana mora biti proporcionalna šteti koja se nanosi.. J. English im je odgovorila da je fetus, ako je osoba s pravima i dužnostima, neovisno o nevinosti , agresor. A što se tiče drugog prigovora pomoću misaonog eksperimenta pokušala je dokazati da je pobačaj utemeljen na pravu na samoobranu i da to vrijedi i za slučajeve u kojima nije doslovno i neposredno ugrožen ženin život.

Pod pretpostavkom da je fetus osoba javlja se još jedno pitanje koje izaziva polemike, a to je pitanje vezano uz osobu koja obavlja pobačaj, tj. liječnika - pitanje treće strane. I liberali i konzervativci su i po ovom pitanju dosljedni sami sebi.

Umjesto zaključka

Počevši se baviti ovom temom nadala sam se da ću dobiti precizne i jednoznačne argumente i odgovore na neka moja pitanja, a ne tek hrpu argumenata za i protiv, temeljenih na analogijama, misaonim eksperimentima i intuicijama. Međutim, ako razmotrimo objektivno sva stajališta, teorije, teze i argumente shvatit ćemo da je previše tenzija i sukoba interesa prisutno da bi se došlo do nekakve vrste kompromisa i nekog općeprihvaćenog zaključka. Samo po sebi nameće se pitanje mogu li oni koji fetus smatraju djetetom, pobačaj ubojstvom , a materinstvo najvažnijom ženinom zadaćom i oni za koje je materinstvo direkcijsko pravo, a pobačaj prijeko potreban uvjet da bi uistinu tako i bilo, uopće postići bilo kakav kompromis? Teško!

LITERATURA:
1. Dworkin, R. (1993) «The Morality of Abortion» u Life's Dominion, New York, Alfred A.Knopf
2. English, J. (1975.) «Abortion and The Concept of a Person», Canadian Journal of
3. Philosophy, vol. V, br.2
4. Glover, J. (1977.) «Causing death and Saving Lives», London, Pengiun Books
5. Noonan, J. (1967.) «Abortion and The Catholic Church: A Summary History», Natural Law Forum 2
6. Noonan, T. J. (1970.) «An Almost Absolute Value in History,», The Morality of Abortion: Legal and Historical Perspectives, ur. J. T. Noonan, Cambridge, Masscusets: Harvard, Un iversity Press
7. Prijić - Samaržija, S. (1995) «Pobačaj: za i protiv»
8. Ramsey, P. (1971) «The Morality of Abortion» u Pobačaj: za i protiv
9. Thomson, J. J. (1971) «A Defenco of Abortion», Philosophy and Public Affairs 1
10. Warren, M. A. (1973) «On the Moral and Legal Status of Abortion», The Monist, vol 57,br. 1
11. http//www.revolucijamladih.blog.hr/print/?id=6838 (02.05.2006)

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi