Stavovi

Stavovi se formiraju putem iskustva u cjeloživotnom procesu socijalizacije, bilo u neposrednom kontaktu s objektom stava, bilo posredno u interakciji sa socijalnom okolinom. Možemo ih odrediti na temelju njihovih osobina, komponenti i međusobnih razlika. Osim toga postoji i velik broj izgrađenih teorija stavova od kojih su teorija balansa i teorija kognitivne disonance najpoznatije i najutjecajnije. Pri ispitivanju stavova mogu se koristiti tri grupe tehnika: direktne tehnike, skale za mjerenje stavova i indirektne tehnike. Najboljim postupkom za ispitivanje stavova smatra se upraba skala za mjerenje stavova (najčešće su to Thurstoneova, Likertova i Bogardusova skala).

Čovjek živi u složenom socijalnom svijetu, okružen različitim ljudima i izložen mnoštvu raznih utjecaja. I kroz taj proces oblikuje se njegova osobnost. Cijeli taj "paket" vjerovanja, doživljavanja i ponašanja ostaje prisutan i u pripravnom stanju kad god je pojedinac suočen s određenim objektom. Drugim riječima, njegov stav prema tom objektu je formiran.
No, svijet se oko nas mijenja i svi smo mi, na svoj način, osjetljivi na te promjene. Boreći se da idemo ukorak s tim svijetom i boreći se da što lakše podnesemo te brojne i nagle promjene, mi mijenjamo svoje stavove.

1. Definicija, osobine, komponente, dimenzije i funkcije stavova

Danas se najcjelovitijom smatra Allportova definicija stava koja kaže da je stav trajna mentalna, odnosno neuralna spremnost stečena na osnovu iskustva koja vrši direktivni ili dinamički utjecaj na reagiranje pojedinca na objekte i situacije s kojima dolazi u dodir (Supek, 1968.).
Ova definicija upućuje na sljedeće osobine stava. Jednom formiran stav je relativno stabilan i nepromjenjiv u vremenu. Strukturu stava čine: kongitivni elementi (percepcija objekta stava, saznanja o objektu stava, vrednovanje objekta stava) i emocionalni elementi sa pripadajućim fiziološkim procesima (pozitivne ili negativne emocije prema objektu stava kada se objekt stava doživljava kao ugodan i privlačan ili neugodan i odbojan). Stavovi pojedinca postoje kao dispozicija za ponašanje koja se može aktualizirati u određenoj situaciji. Oni "spavaju" dok pojedinac djeluje automatski. Takav način funkcioniranja je adaptivan jer oslobađa čovjekove kognitivne i tjelesne kapacitete od stalnih napora. U novim situacijama je ponašanje manje automatsko - tamo gdje nema poznatog "scenarija", pojedinac se poziva na svoje stavove prije nego što djeluje. Stavovi se formiraju putem iskustva u cjeloživotnom procesu socijalizacije, bilo u neposrednom kontaktu s objektom stava, bilo posredno u interakciji sa socijalnom okolinom. Objekti stava mogu biti pojedinci ili socijalne grupe (npr. stav prema nekoj etničkoj zajednici), socijalne pojave (npr. stav prema smrtnoj kazni), događaji (npr. stav prema spuštanju ispitnog vozila na Mars), fizički predmeti (npr. stav prema novom modelu automobila), apstraktni pojmovi (npr. stav prema slobodi).
Stav predstavlja intefraciju tri komponente. Afektivna (emocionalna) komponenta sadrži pozitivan ili negativan emocionalni odnos prema objektu stava. Emocionalna zasićenost daje stavu naglašenu snagu i stabilnost. Bihevioralna (konaktivna, akciona) komponenta odnosi se na namjere i spremnost na akciju prema objektu stava, bilo da ga se podrži, pomogne ili zaštiti ili da ga se izbjegava, onemogući ili napadne. Kognitivna komponenta odnosi se na objektivna znanja ili subjektivna uvjerenja o objektu stava.
Značaj stava u životu pojedinca potvrđuju njegove mnogobrojne funkcije. Prije svega, stavovi utječu na percepciju, učenje i pamćenje. Brže i lakše se uče i duže i bolje se pamte sadržaji koji su u skladu sa stavovima. Isto se tako pod utjecajem stava javlja selektivna percepcija, što znači da se češće i brže percipira ono što je u skladu s formiranim stavom od onoga što je s njim u suprotnosti.
I postizanje ciljeva je pod utjecajem stavova. Zbog toga se formiraju i održavaju takvi stavovi koji su instrumentalni za zadovoljavanje različitih potreba uključujući i socijalne potrebe kao što su prihvaćenost u grupi, osiguranje grupne podrške i socijalni prestiž.
Stav može biti i u funkciji obrambene zaštite ličnosti. Npr. negativan stav prema nekoj osobi ili grupi služi očuvanju ili povećanju samopoštovanja.
Stavovi, iako prema istim objektima, nisu jednaki kod svih koji ih imaju. Oni se mogu razlikovati s obzirom na valenciju, složenost, ekstremnost, usklađenost, dosljednost, snagu i otvorenost stava. O razlikama između stavova prema istom objektu govorimo kao o dimenzijama stava.
Valencija stava označava je li odnos prema objektu, prema kojem imamo stav, pozitivan ili negativan.
Složenost stava označava količinu i vrstu saznanja, emocija i tendencija k akciji uključenih u stav. Svaka od komponenata može biti više ili manje složena.
Ekstremnost stava odnosi se na stupanj pozitivnosti ili negativnosti stava. Stavovi mogu biti od ekstremno negativnih preko umjereno negativnih, neutralnih, umjereno pozitivnih pa sve do ekstremno pozitivnih.
O usklađenosti stava govorimo kada su ove tri komponente, koje čine stav, iste valencije. Veća je usklađenost kod stavova koji su ekstremno pozitivni ili negativni.
Dosljednost se stava očituje u tome u kojoj se mjeri stavovi primjenjuju na sve slučajeve gdje ih je moguće primijeniti. Snaga stava se manifestira u otpornosti stava prema mijenjanju.
Otvorenost ili izrazitost stava se očituje u spremnosti da se stav manifestira. Neki pojedinci stavove spremno i otovoreno ispoljavaju, a drugi, iako stavovi kod njih nisu manje snažni, ipak ih ne pokazuju i ne iznose.
Sve su ove spomenute dimenzije prisutne kod svih stavova, ali mogu biti izražene u većem ili manjem stupnju.

2. Teorije stavova

Zbog korisnosti pojma stava za objašnjenje ponašanja ljudi i za predviđanje njihovog ponašanja, izvršeno je ne samo velik broj ispitivanja o stavovima, njihovim karakteristikama i faktorima koji utječu na njihovo formiranje i mijenjanje nego je konstruiran i velik broj teorija o formiranju i mijenjanju stavova. Ipak, nema ni jedne opće teorije koja bi dala odgovor na pitanje o ulozi stavova u društvenim zbivanjima, pa ni takve teorije koja bi jasno ukazala na mjesto stavova u strukturi cjelokupne ličnosti. No, ipak je svaka od njih potakla nova istraživanja i značajno unaprijedila naša znanja o stavovima kao važnim pokretačima socijalnog ponašanja (Rot, 1973.)
Ovdje su ukratko iznesene osnovne ideje dvije najpoznatije i najutjecajnije teorije od velikog broja izgrađenih teorija stavova.

Teorija balansa (Heider)

Odmah na početku potrebno je naglasiti da se autor ne bavi objektivnim stanjem stvari, odnosno objektivnim odnosima kakvi oni jesu, već percipiranim, subjektivno doživljenim odnosima kognitivnih elemenata tj. odnosima kakvim ih vidi opažač.
Subjektivna okolina pojedinca se prema Heideru najjednostavnije opisuje pomoću kognitivnih sistema koji se sastoje od tri sljedeća kognitivna elementa (entiteta) koji čine kognitivnu trijadu:
- P = osoba koja percipira
- O = druga osoba u odnosu
- X = objekt stava
Među tim elementima mogu postojati dvije vrste odnosa: čuvstveni i jedinični.
Čuvstveni odnos između svakog para entiteta može biti pozitivna relacija (naklonost, sviđanje, odobravanje) ili negativna relacija (nenaklonost, nesviđanje, neodobravanje). Jedinični odnos nam pruža informaciju jesu li elementi trijade jedan za drugoga relevantni ili nisu.
Je li subjektivna okolina pojedinca u ravnoteži određuje se u dva koraka na sljedeći način. Potrebno je utvrditi vrstu relacije između svaka dva elementa trijade - ako je relacija pozitivna, ona se označava sa +1, a ako je negativna, označava se sa -1. Ako je umnožak svih utvrđenih relacija pozitivan, trijada je u ravnoteži,a ako je umnožak negativan, trijada je u neravnoteži.

Osam mogućih trijada, tri kognitivna entiteta među kojima postoje dvije vrste relacija. Pozitivne relacije su reprezentirane kontinuiranom crtom i oznakom "+", a negativne isprekidanom crtom i oznakom "-".

Po Heideru neravnoteža uzrokuje nelagodu, napetost i to je motivacijsko stanje pa osoba teži ponovnoj ravnoteži među elementima. No, neravnoteža se može i tolerirati - osoba će se osjećati neugodno, ali je neće nepopravljivo oštetiti. Ipak, trajno toleriranje neravnoteže može čak dovesti do psihomatske bolesti. Sustav je u to većoj ravnoteži, što su nam odnosi među elementima važniji.
Pri uspostavljanju ponovne ravnoteže u pravilu se mijenja ona relacija ili element u trijadi koji je najnestabilniji, pri čemu se neravnoteža može razriješiti na tri načina: promjenom predznaka relacije (promjena stava) uslijed čega nestabilna trijada prelazi u stabilnu, pretvaranjem jednog odnosa u irelevantni odnos što dovodi do raspada kognitivne trijade (to je svojevrsni vid ravnoteže), te odvajanjem pozitivnih i negativnih aspekata određenog odnosa čime se ne razrješava ravnoteža, ali se napetost smanjuje jer se time ili pozitivni ili negativni aspekti prema potrebi koriste za uspostavljanje takve relacije koja će prividno uspostaviti ravnotežu.
Heiderova teorija balansa koristi se za istraživanje različitih pojava u području socijalne psihologije kao što su: konformizam, ponašanje koje je reakcija na kritiku, revolucionarno ponašanje, stavovi prema kandidatima različitih političkih stranki, stupanj uvjerenja sudaca u dovršene presude, stavovi ljudi različitih nacionalnosti. Teorija kognitivne dosonance (Festinger)
Kognitivni element je prema Festingeru bilo koje znanje, vjerovanje ili mišljenje o okolini, o samom sebi, ili o nečijem ponašanju. Odnosi između dva kognitivna elementa mogu biti:
irelevantnost: x ne implicira ništa što bi se odnosilo na y konsonanca: x implicira y, npr. ponašamo se u skladu sa stavom disonanca: x implicira ne y, na primer:

a) ponašamo se suprotno vlastitom stavu ili očekivanju,

b) ponašamo se suprotno od vlastitog znanja,

c) ponašamo se suprotno uvriježenim kulturnim običajima;

d) inkonzistencija vezana za sukob nove kognicije iz aktualnog iskustva i stare kognicije iz prošlog iskustva.

Disonanca može imati različitu veličinu koju determinira: BD = broj disonantnih elemenata BK = broj konsonantnih elemenata VD = ukupna važnost koju pojedinac pridaje disonantnim elementima VK = ukupna važnost koju pojedinac pridaje konsonantnim elementima pri čemu je disonanca to veća što je veći broj disonantnih elemenata i što je njihova ukupna važnost za pojedinca veća
Do disonance može doći na različite načine. Festinger npr. tvrdi da je kognitivna disonanca neizbježna posljedica svake donešene odluke, jer je odlučivanje biranje alternativa
koje imaju svoje negativne aspekte. Prije donošenja odluke pojedinac se nalazi u konfliktnoj situaciji u kojoj pažljivo elaborira sve alternative. Kada je odluka donešena, konflikt je razriješen, ali se pojedinac našao u disonanci koja postoji između znanja da je izabrao jednu alternativu i znanja da postoje prednosti i mane drugih alternativa.
Disonanca može biti izazvana i uloženim naporom. Napor koji je uzaludno uložen ili koji je uložen u neugodne aktivnosti dovest će do kognitivne disonance.

Osim dva, prethodno navedena slučaja, disonanca može biti izazvana informacijama koje su suprotne vlastitom stavu. Kognitivna disonanca je to veća što je veća nekonzistencija informacija o objektu stava i osobnog stava što je objekt stava za pojedinca osobno važniji. Ona može biti toliko jaka da konačno dovede do promjena u stavu.
Kao posljednju, Festinger navodi disonancu u slučajevima iznuđene suglasnosti. To predstavlja "klasičnu situaciju" u kojoj se pojavljuje kognitivna disonanca. Kada se pojedinac ponaša tako da to je ponašanje iznuđeno nagradom, a sa tim ponašanjem nije suglasan odnosno prema tom ponašanju ima negativan stav, on doživljava disonancu.
Uslijed disonance koja je rezultat nesklada ponašanja i vlastitog stava o tom ponašanju, javlja se potreba da se približi ponašanje i stav o tom ponašanju. To se najčešće postiže promjenom stava, rjeđe promjenom ponašanja.
Kognitivna disonanca je neugodno stanje koje pojedinca motivira za akciju ka njenom razrješavanju - redukciji, kada se pojavi, odnosno ka izbjegavanju svake daljnje mogućnosti da se pojavi.

Načini redukcije kognitivne disonance su promjena stava (najčešći izlaz iz kognitivne disonance, a javlja se u situacijama iznuđene suglasnosti i u situacijama u kojima postoji neopravdano velik neuloženi napor), selektivno izlaganje informacijama (javlja se u situacijama kada je kognitivna disonanca uzrokovana dvjema međusobno inkonzistentnim informacijama, npr. pri donošenju odluke to su informacije o negativnim aspektima izabranog i o pozitivnim aspektima neizabranog. Pri tom se mogu koristiti dva postupka: traženje i izbor informacija koje podržavaju odnosno favoriziraju jednu stranu disonantnog para i izbjegavanje informacija koje bi još više povećale disonancu), promjena ponašanja (kao način redukcije pojavljuje se u kombinaciji s promjenom stava, pa je sporno je li promjena ponašanja izolirani način redukcije kognitivne disonance), promjena važnosti relevantnih kognicija, selektivno dosjećanje disonantnih informacija, te poricanje preuzete obveze.

3. Mjerenje stavova

Pri ispitivanju stavova mogu se koristiti tri grupe tehnika: direktne tehnike, skale za mjerenje stavova i indirektne tehnike.
Direktnim tehnikama nazivamo one tehnike pri kojima se ispitanicima obraćamo neposredno pitanjem o stavovima koje želimo utvrditi. Glavne vrste direktnih tehnika su upitnik i intervju.
Najbolji postupak za ispitivanje stavova smatra se uporaba skala za mjerenje stavova (Krech, Crutchfield, Ballachey, 1972.). Takva jedna skala je sustav tvrdnji o određenom objektu koji nam omogućava da na osnovu odgovora ispitanika i kontinumu tvrdnji odredimo njegov stav. Skale za mjerenje stavova su daleko složeniji i pouzdaniji instrument nego što su upitnik i intervju. U većini ispitivanja stavova koriste se Thurstoneova skala (1928.), Likertova (1932.) i Bogardusova skala (1925.) u kojima se o stavu ispitanika zaključuje na osnovu njihovih verbalnih iskaza. Thurstoneova skala se sastoji od 15 do 20 tvrdnji kojima se izražava stav prema nekom objektu stava. One su ravnomjerno raspoređene prema intenzitetu stava od ekstremno negativnih preko neutralnih do ekstremno pozitivnih tvrdnji. Te tvrdnje su slučajnim redosljedom ispisane na papir, a zadatak ispitanika je da zaokruži one tvrdnje s kojima se slaže. Likert je smatrao da se skala za mjerenje stavova može konstruirati samo s dvije vrste tvrdnji: s tvrdnjama koje izražavaju jasno pozitivan stav prema nekom objektu i s tvrdnjama koje izražavaju jasno negativan stav prema nekom objektu stava. Kako bi nadoknadio mogući gubitak informacija uslijed jednostavne konstrukcije, Likert je uveo stupnjevito izražavanje slaganja ili neslaganja s nekom tvrdnjom, što Thurstoneova skala ne koristi, budući da je prilikom njene primjene zadatak ispitanika da zaokruži samo one tvrdnje s kojima se slaže odnosno da slaganje izrazi DA/NE odlukom. Likertova se skala sastoji od 15 do 20 tvrdnji koje izražavaju pozitivan ili negativan stav prema nekom objektu stava i koristi se češće od Thurstoneove skale. Bogardusova skala je poznata pod imenom "skala socijalne distance'" jer se njome, u originalnoj autorovoj izvedbi, ispituje socijalna distanca koja se definira kao "stupanja bliskosti u socijalnim odnosima kojeg neka osoba prihvaća u odnosu prema pripadnicima drugih socijalnih skupina" (Petz).
Socijalna distanca je, dakle, kontinum koji ide od intimnih i toplih odnosa preko ravnodušnih do neprijateljskih. Objekti stava koji se ispituju skalom socijalne distance su najčešće manjinske grupe: nacionalne, etničke, rasne, religiozne i druge, pa se može reći da se njome ispituju predrasude prema manjinskim grupama.
Primjena Bogardusove skale je vrlo jednostavna: ispitaniku se da uputa da u tablici križićem označi koji stupanj bliskosti u socijalnim odnosima prihvaća u odnosu prema pripadnicima zadane socijalne skupine.
Sve do sada spomenute metode ispitivanja stavova mogu biti pod utjecajem kontrole tj. ispitanici mogu davati socijalno poželjne odgovore. To se pokušava izbjeći indirektnim tehnikama. Kao indirektni postupci mogu se koristiti tekstovi i tekstovi zaključivanja. Pretpostavka je da se preko količine znanja o nekoj pojavi može zaključiti o stavu prema toj pojavi odnosno da zaključci ne moraju nužno slijediti iz premisa, nego da mogu biti pod utjecajem stavova i vrijednosne orijentacije ispitanika. Vrlo se često među indirektnim tehnikama koriste i različite projektivne tehnike kao što su npr. slobodne asocijacije, test nedovršenih rečenica, Rorschahov test i dr.
Kod ovih tehnika polazi se od pretpostavke da će ispitanici u tumačenje više ili manje nestrukturiranog materijala unijeti svoje sklonosti prema nekoj pojavi. Prilikom ispitivanja ispitanici ne znaju da se ispituju njihovi stavovi i zbog toga ne mogu kontrolirati svoje odgovore. Međutim, interpretacija dobivenih odgovora jako ovisi o ispitivaču i zbog toga je bolje koristiti direktne tehnike.

Zaključak

Prema psihološkoj strukturi stav uključuje spremnost na akciju, iz čega proizlazi da stav utječe na ponašanje. No, odnos između stava i ponašanja vrlo je složen i ponašanje nije uvijek i potpuno u skladu sa stavom. Taj odnos je još uvijek predmet znanstvenih istraživanja i rasprava što znači da je još uvijek otvoren problem jesu li, u kojoj mjeri i na koji način stavovi povezani s ponašanjem. Ne samo psiholozi nego i socijalna okolina, akcent stavljaju na negativan odnos prema objektu stava odnosno na predrasude. Najjednostavnije rečeno, stav je relativno trajan, pozitivan ili negativan odnos prema nekoj pojavi odnosno objektu stava.

Literatura
1. Krech, D., Crutchfield, R. S., Ballachey, E. L.: Pojedinac u društvu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd, 1972.
2. Petz, B.: Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb, 1992.
3. Rot, N.: Osnovi socijalne psihologije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd, 1973.
4. Supek, R.: Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1968

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi