KRIZA, JEDINSTVO I OSOBNE SLOBODE

Interesantno je pitanje stapanja lokalnog u globalnog. Na koji način se to odvija? Na koji način se postiže jedinstvo u raznolikosti i je li ono uopće moguće ili tu dolazi do nepovratnog gubitka lokalnog i partikularnog identiteta? Takvi procesi su se odigravali u povijesti na regionalnoj razini pri formiranju zamišljenih zajednica. Činjenica koja se odmah nametnula jest ta da su se takve zajednice često formirale u vrijeme kriza. Krize raznih vrsta mnogo su puta ujedinile inače razjedinjene entitete. Razmišljajući o tome, i promatrajući sadašnje stanje svijeta prepunog različitih kriza, gotovo se nametnulo pitanje: Hoće li se povijesni procesi ujedinjenja potaknuti krizom ponoviti u naše, globalno doba? U isto vrijeme, pojavilo se prijeteće pitanje osobnih sloboda: Koliko se u vrijeme krize, kada je potrebno hitno ujedinjenje i suradnja, uistinu poštuju građanska i ljudska prava? Jedan od značajnijih faktora u diskursu globalne suradnje su klimatske promjene. Upravo na tom temelju Slavoj Žižek u članku „Prestanite im vjerovati: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici" iz Jutarnjeg lista 24. travnja 2010. gradi potrebu za globalnom političkom reorganizacijom koja ljudska prava stavlja u sasvim drukčiji položaj od onoga na kojeg smo u postmoderno doba navikli (ironično što to dolazi upravo od „klasičnog" postmodernističkog filozofa). I upravo taj članak me ponukao na ozbiljno promišljanje i odabir ove teme. Nakon erupcije islandskog vulkana Eyjafjallaj6kulla i brojnih pomutnji koje je uzrokovala u Europi i SAD-u, Žižek u tom članku za budućnost predviđa sustav sličan komunizmu, no na njegove ideje ću se vratiti kasnije. Prvo želim reći ponešto o literaturi koja mi je pomogla u ovom radu. Kao temelj za teorijsko i apstraktno promišljanje prirode i nastanka etničkog identiteta, poslužila je knjiga Drugi i sličan, urednice Martine Segalen. Pri opisu Krize trećeg stoljeća, od najveće koristi bila je knjiga Michaela Jordana (ne košarkaša): U ime Božje: Nasilje i razaranje u svjetskim religijama. Pouzdan izvor o progonstvima kršćana predstavljale su i knjige Lane Foxa: The Classical World: An Epic History of Greece and Rome i Wilkinovog članka "The Piety of the Persecutors" u časopisu Christian History 27, zatim Colson s knjigom The Week i Halsberghe s knjigom The Cult of SolInvictus, Etudespreliminaires aux religions orientales dans L 'empire romain. Od velike pomoći su bile i internetske stranice poput one Sveučilišta u Michiganu, ali i još tri knjige koje su dale uvid u njemački mentalitet (Nenadovićeva „Pisma iz Nemačke" izdana u Celokupnim delima, Kantova Sloboda i um i Autoritarna osobnost psihologa Adornoa i drugih). Osim što je osvjetlila značaj i okolnosti 11. rujna 2001., kvalitetan uvid u problematiku ujedinjenja svijeta pružila je knjiga Petera Singera Jedan svijet: Etika globalizacije. Za početak bih razmotrio što odabrana literatura kaže općenito o formiranju zajedničkog identita i političkog entiteta.

2. KAKO SE FORMIRA ETNIČKI IDENTITET I POLITIČKI ENTITET?

Ne bih mnogo ovdje govorio o tome što su etnos, etnicitet, kultura, itd. jer je o tome zaista mnogo rečeno i ništa konačno definirano, a rasprava o tome izlazi iz okvira ovog seminara. Međutim, ovdje bih se želio usredotočiti ne na to što je etnički identitet, već na to kako nastaje. Smatram da je to ključno pitanje koje nam može dati bolju sliku o određenom identitetu i entitetu od apstraktnog a priori raspravljanja. I taj objekt istraživanja (etnički identitet) je pogodan za metodu promatranja (može i sa sudjelovanjem) i zato se slažem sa sljedećom izjavom: „etnički identitet tako više ne može biti smatran činjenicom, izvan vremena i svijeta, koja bi pretvarala u predodžbe i ponašanje - dakle preko kulturnih pokazatelja - objektivnu etničku stvarnost koju se može omeđiti na određenom teritoriju ili društvenom prostoru, već projektom kojim su pojedinci i skupine neprekidno zaokupljeni. U tom bi smislu te predodžbe i ponašanja imale ulogu identifikacijskih procesa, a identitet koji skupina proživljava ili traži, bio bi usklađivanje tih procesa - u jednom trenutku povijesti grupe." (Segalen 2002:182). Dakle, stvaranje zajedničkog identiteta je projekt, ništa manje nego i stvaranje samog političkog entiteta. Zapravo mi se čini kako to dvoje uopće ni nije toliko razdvojeno koliko se misli. Izgleda da potonje samo daje administrativna obilježja prvome. Koja sredstva se koriste za stvaranje tog zajedničkog identiteta i koje su referentne točke na koje se mogu pozvati sudionici tog projekta? Radi se o „procesima koji su na djelu u povijesnom stvaranju i kontekstualnoj afirmaciji identiteta, unutar prisilnih ili strukturirajućih kulturnih okvira, kao što su habitusi i sjećanja - individualna i egzistencijalna, ili kolektivna i mitska. U tom bi pogledu pojam „regionalnog imaginarnog" svakako zasluživao ponovno razmatranje i preciziranje, kao mjesto na kojemu se mogu oblikovati i reproducirati ta kolektivna sjećanja koja strukturiraju i hrane afirmaciju indetiteta kao i prakse koje ga simboliziraju." (Segalen 2002:183) Samo na temelju ovog citata, mogao bi se napraviti opsežan rad koji bi razmatrao koji su to sve habitusi i sjećanja koja mogu ujediniti i ujedinjuju određenu grupaciju, posebno na globalnom planu. Dotaknut ću se ponešto toga kasnije u seminaru, ali sada želim razmotriti samo jedno od svega toga, a za što smatram da ima zaista najviše potencijala ispuniti gore dane uvjete za oblikovanje prisilnog i strukturirajućeg kulturnog okvira koji obuhvaća i potiče zajedničke habituse i sjećanja, i to na individualnom i egzistencijalnom, kolektivnom, pa čak i mitskom planu. To je - kriza. Ako Ivica Kostelić osvoji prvo mjesto na važnom skijaškom kupu, to se možda neće ticati svih Hrvata jer postoje i oni koji za to jednostavno nisu zainteresirani. Međutim, ako se dogodi razorni potres na području Zagreba, teško je moguće da će biti nezainteresiranih zagrepčana. U tom slučaju taj događaj izravno i znatno utječe na egzistenciju građanina. Međutim, kako u to uklopiti mit? Vrlo jednostavno. Upravo sveopća kriza sastavni je dio gotovo svakog sustava vjerovanja. U to ne bih uključio samo religije koje imaju razvijenu eshatologiju, bilo da se radi o „intervalu mača" u budizmu, Kali Yugi u hinduizmu, Ragnaroku u nordijskoj mitologiji, 2012. godini iz majanskog kalendara ili Sudnjem Danu u kršćanstvu. Ne radi se samo o pojedinačnim religijama. Radi se o sveopćoj fascinaciji kataklizmama u globalnoj kulturi, koja može uključivati i konkretne reference na spomenute religije ili pak samo znanost (od ekološke krize preko neprijateljskih izvanzemaljaca do Big Cruncha) ili, sve češće, jedno i drugo. To su prilično omiljene teme hollywoodskih blockbustera, ali nemojmo zaboraviti niti informativni program. Ne raspravljajući o tome jesu li se katastrofe zaista umnožile ili se radi o medijskoj propagandi, činjenica je da je informativni program ispunjeniji izvještajima o krizama i katastrofama više nego ikad. „Kada se pokrivaju katastrofe, novinar odabire dijelove vijesti i vizualne imidže za koje pretpostavlja da će privući pozornost publike, na primjer, vijesti o potresu će
sadržavati prizore razaranja, kaosa, razorenih zgrada, žestoke napore spašavanja i apele za pomoć. " (Philo 2005:186) Sve to nesumnjivo ima snažan utjecaj i utisak na ljudski um. Kriza, dakle, zaista čini važan dio mitskog sjećanja gotovo svake kulture na svijetu. Usudio bih se reći da danas živimo u kulturi krize. Iz toga proizlazi da kriza, više nego išta drugo, posjeduje moćan potencijal da ljude ujedini. Kako se to jedinstvo tada postiže i pod kojim uvjetima? Prije nego sami zaključimo, probat ćemo prvo doći do odgovora razmatranjem odabranih regionalnih primjera kroz povijest.

3. POVIJESNI PRIMJERI UJEDINJENJA U DOBA KRIZE

Nisam povjesničar i ne poznajem historiološku metodologiju, pa se neću ni upustiti u detaljan povijesni prikaz danih primjera, već iz njih želim vrlo kratko i jednostavno izvući ono što je bitno za ovaj seminar, a što će odrediti i odabir istaknutih detalja, a to bitno je: vidjeti kako kriza formira identitet i kakve posljedice to jedinstvo ima na osobne slobode. Treba napomenuti da kriza, prije nego što pridonese formiranju identiteta, u određenom smislu uzrokuje svojevrsnu dekonstrukciju dotadašnjeg identiteta, a najčešće to čini barem jednim dijelom istodobno. Ponekad se dešava i da kriza jednostavno ubrza već prisutne tendencije dekonstrukcije dotadašnjeg i konstrukcije novog identiteta. Jednako tako treba napomenuti da krize nisu nužno nagli događaji, već mogu biti akumulacija nepovoljnih događaja i okolnosti koja se zatim pretvara u krizu. Izabrao sam tri primjera: Rimsko Carstvo u doba Krize trećeg stoljeća, Weimarsku Republiku i njezinu smjenu Nacističkom Njemačkom, te SAD za vrijeme i nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.

3.1. RIMSKO CARSTVO I KRIZA TREĆEG STOLJEĆA

U povijesti Rimskog Carstva postoji razdoblje koje se naziva „vojna anarhija", „imperijalna kriza" ili jednostavno Kriza trećeg stoljeća. Nakon nekih 250 godina onoga što nazivamo pax romana, došlo je razdoblje ozbiljne krize. Njezinim početkom smatra se ubojstvo Aleksandra Severa 235. godine koje je uzrokovalo borbu za moć među generalima i pokrenulo dugi niz godina unutarnjih sukoba i građanskih ratova. S druge strane, pritisci izvana - neprestane invazije barbara i borbe s Perzijancima (Sasanidsko Carstvo). Svemu tome pridružila se još i Ciprijanova kuga i ekonomska depresija koja je društvo skoro vratila na „prirodnu ekonomiju", odnosno potpuno odbacivanje novca i uvođenje trampe. Uz to, Rim se morao suočiti i s administrativnom krizom zbog slabljenja i konačnog raspadanja starih polisa kao temeljnih oblika mjesne vlade. Sve to je uzrokovalo snažnu kulturnu promjenu i propitivanje antičkih vrijednosti. Optimistička i sekularna orijentacija klasične civilizacije je počela slabiti, a zanimanje za „onostrano" je sve više jačalo. To nije bila nova pojava, ali treće stoljeće je ubrzalo njezin razvoj. To zanimanje se ogledalo i u filozofiji pošto su Plotin i Porfirije naglašavali čovjekovu čežnju za sjedinjenjem s bogom i posebno uzdizali neoplatonizam, koji je postao dominantna intelektualna paradigma među obrazovanima. Posebno važne su bile tzv. misterijske religije koje su svojim sljedbenicima obećavale sreću u sjedinjavanju s bogovima kao što su Izis, Oziris, Kibela ili Mitra. Kult potonjeg (boga sunca) je bio najzastupljeniji u Carstvu i kasnije je dobio i institucionalnu podršku. Naime, puno ime kulta bilo je Sol Invictus Mithra i negdje na prijelazu s prvog u drugo stoljeće je s istoka u Rim dospio privatnim putem. Iako je među mitraistima bilo i sudaca, pa čak i careva, bio je to prvenstveno privatni kult. Međutim, tijekom vladavine mladoga Elagabala (218. - 222.), Sol Invictus Elagabal je imenovan službenim kultom cijeloga Carstva. Promaknut u javni kult, odmah je stekao i ogromne hramove. Halsberghe tako zaključuje da je „od prve polovice drugog stoljeća kult Sol Invictus prevladavao u Rimu i u drugim dijelovima Carstva." (Halsberghe 1972:44, prev. a.) Ovdje, dakle, vidimo zanimljiv proces u kojem je lokalno i partikularno postalo „globalno", odnosno privatni kult je postao službeni. No, razvoj događaja je krenuo u još zanimljivijem pravcu. Rimski planetarni tjedan (uvezen iz grčke kulture) počinjao je s dies solis, odnosno danom Sunca. Paralelno s razvojem i populariziranjem kulta Sunca i dies solis je zadobio veću važnost: "Religija u kojoj je najuzvišeniji predmet obožavanja tako blisko povezan, ako ne i poistovjećen, sa Suncem, neće propustiti iskazati posebno poštovanje prema danu koji su čak i oni koji nisu obožavali Mitru nazivali danom Sunca." (Colson 1926:41)
Usporedno s time, u Rimu su živjeli i Židovi i novonastali kršćani. I jedni i drugi su predstavljali priličan problem za Rimljane. Prvi su dizali ustanke protiv Carstva poput poznate Bar Kohbine pobune od 132. do 135. godine na što je car Hadrijan reagirao oštrim mjerama, zabranivši im ulaz u grad i ispovjedanje vjere, a posebno njegovanje dva karakteristična običaja - šabata i obrezanja. Vrlo su slikoviti sljedeći retci iz Talmuda u vezi s Hadrijanovom protužidovskom politikom: "Rimska vlast izdala je naredbu da ne smiju proučavati Toru, da ne smiju obrezivati svoje sinove te da moraju oskvrnjivati subotu. Sto su Juda Samu'a i njegovi drugovi učinili? Otišli su iposavjetovali se s nekom domaćicom koju SU svi rimski plemenitani običavali posjećivati. Ona im je rekla: 'Idite i objavite svoje jade noću'. Oni su otišli i objavili ih noću govoreći: 'Jao! U ime Neba, nismo li mi vaša
braća, nismo li mi sinovi jedne majke? Zašto smo mi različiti od svih naroda i jezika da izdaješ tako oštre naredbe protiv nas?'" (Roš Hašanah 19a)
Kršćani pak nisu bili militantno nastrojeni, nego su jednostavno širili svoju vjeru unatoč svim progonstvima, a nisu bili samo židovskog podrijetla, već i rimskog što je unutar poganskog javnog mnijenja uzrokovalo sumnjičavost. Ipak, kršćani su uživali mir sve do Neronove čistke 64. godine, kada su ubijeni Petar i Pavao. Nakon požara kojeg je, prema Tacitu, sam postavio, Neron je iskoristio negativno javno mišljenje o kršćanima i okrivio njih, te započeo okrutne progone protiv istih. Tacit u svojim Analima zapisuje (XV.44): „ Veliko mnoštvo [kršćana] je optuženo, ne toliko za zločin podmetanja požara koliko zbog mržnje ljudske rase. Njihova smrt učinjena je razonodom; zamatani su u kožu divljih životinja i predavani psima da ih rastrgaju na komade, pribijani na križeve ili spaljivani na lomači, a kada je sunce zašlo, spaljivani su, služeći kao noćna rasvjeta." Ovo je tipičan primjer mehanizma žrtvenog jarca. Dogodio se požar, Rim je bio u rasulu i nekoga je trebalo okriviti. To su bili najsumnjiviji stanovnici grada - kršćanska sekta. „Opće je prihvaćeno da je Neron htio iskoristiti kršćane u Rimu kao prikladne žrtvene jarce kako bi skrenuo pažnju s vlastite rastuće nepopularnosti. [...] Većina ondašnjega rimskog stanovništvaprezirala je nove sektaše, smatrajući ih nemoralnim neprijateljima cjelokupne ljudske vrste." (Jordan 2008:62) Iz tog razloga, Neronovo optuživanje kršćana za požar je bilo „opće prihvaćeno" (ibid). Ovakav sentiment i ponašanje prema kršćanima nastavili su se i u 3. stoljeću o kojemu govorimo u ovom poglavlju, pa je opravdano pretpostaviti da su i tada kršćani zasigurno često trpjeli kao glavni krivci za probleme Carstva. Nameće nam se pitanje zašto su kršćani bili tako pogodni za sveopće negodovanje? „ Često se postavlja pitanje zašto su Rimljani progonili Židove daleko manje [...] unatoč činjenici da su, za razliku od kršćana oni bili odgovorni za uvlačenje Rima u tri velika rata. [...] Ukratko, razlog za to počiva u poštovanju koje je Rim gajio prema drevnim oblicima religije. Židovska je religija odgovarala konstitucionalnim zahtjevima'. Sinagoge i židovski način bogoštovlja bili su dobro poznati i otvoreni, i stoga nisu predstavljali nikakvu skrivenu prijetnju za političku stabilnost Rima, dočim je način na koji su kršćani prakticirali svoju novu vjeru, okupljajući se u privatnim kućama, bio tajnovit i zlosutan. Tako su kršćani postali predmetom neprijateljstva zbog novih religijskih ideja, dok se Židove uglavnom trpjelo dokle god nisu izazivali nered." (Jordan 2008:61) Već spomenuti neoplatonski filozof iz 3. stoljeća, Porfirije, opisuje razloge za loš stav prema kršćanima sljedećim riječima: „Sto drugo ljudi mogu biti nego ateisti i na svaki način bezbožni, budući da su otpali od običaja naših predaka pomoću kojih se održava svaki narod i grad? ... Sto su oni drugo nego borci protiv Boga?" (Wilkin 1990: 18, prev. a.)

Dakle, glavna optužba je što se protive ustaljenim običajima, rimskoj tradiciji i samim time protiv Boga. Zanimljivo je da se kršćane naziva ateistima, a pridaje im se i optužba da prakticiraju židovske običaje. Za ove zločine je pogubljen čak i rođak cara Domicijana, rimski konzul Tit Flavije Klemens. Smatram da su kršćani optužbu da su ateisti zaradili time što su umjesto mnogo vidljivih bogova štovali jednog nevidljivog Boga, kojeg sukladno drugoj Božjoj zapovijedi (Izlazak 20, 4), nisu predstavljali u vidljivom obliku. Optužbu da prakticiraju židovske običaje najsigurnije je protumačiti štovanjem šabata, četvrte Božjoj zapovijedi (Izlazak 20, 8-11) iako je moguće da se ponekad prakticiralo i obrezivanje.
Progonstvo se nastavilo u nešto blažem (brojčano) obliku za vrijeme Trajana, Marka Aurelija, Septima Severa i Maksimina Tračanina koji je ubijao samo vođe. Međutim, zanimljivo je da je upravo za vrijeme Decija, koji je vladao u doba Krize trećeg stoljeća, progonstvo ponovno poprimilo žestoki oblik. Grgur iz Toursa je u Povijesti Franaka opisao to sljedećim riječima: „Za vladavine cara Decija, mnogo progonstava se podiglo protiv Kristovog imena i odvio se takav pokolj vjernika da ih se nije moglo prebrojati" (prev. a.). Zapazimo način na koji se to odvilo. U siječnju 250. godine, Decije je izdao Edikt o žrtvovanju kako bi za Carstvo osiguraopax deorum, odnosno umirio bogove, a glasio je ovako: „Svi stanovnici Carstva moraju prinositi žrtve ispred sudaca svojih mjesnih zajednica 'za sigurnost Carstva' određenog dana. [...] Kada prinesu žrtvu, dobit će potvrdu (libellus) na kojem piše da su poslušali naredbu." (Preuzeto s: http://www.umich.edu/~classics/programs/class/cc/372/sibyl/en/Decius.html, prev. a.) To je kršćanima uzrokovalo mnogo problema, jer su neki popustili i poslušali naredbu dok su s druge strane kršćani koji su odbili poslušati naredbu preuzeli rizik da budu mučeni i ubijeni. U Ediktu o žrtvovanju vidim primjer neizravnog progonstva. Kršćani ovaj puta nisu bili progonjeni zato što su kršćani per se, već zato što se nisu pokorili građanskoj obvezi za dobrobit Carstva (koja je bila istodobno religijske prirode i time kršila vjersku slobodu, odnosno građanska prava). Dakle, ovdje vrlo jasno vidimo kako je kriza zahtjevala jedinstvo naroda u vidu sudjelovanja u osiguravanju pax deoruma, a oni koji nisu poštivali tu odredbu, a time ni nametnuto jedinstvo, doživjeli su sudbinu žrtvenog jarca. Kršćani u Kartagi su pretrpjeli posebno teške trenutke jer se tamo pojavila Ciprijanska kuga (nazvana po kartaškom biskupu) koja je dodatno rasplamsala potrebu za žrtvenim jarcima, koji su bili, naravno, tamošnji kršćani.
Progone je nastavio i car Valerijan, a nakon njega je Dioklecijan vještinu i silu progonstva postavio na novu razinu. Izdao je četiri edikta kojima je zahtjevao da kršćani poštuju tradicionalne religijske prakse, te naredio da svi stanovnici Carstva prinose
univerzalne žrtve. Osim kršćana, progonio je i manihejce. Iako bi se o Dioklecijanskom progonstvu moglo zaista opsežno pisati, činjenicu koju želim istaknuti jest da je Dioklecijan preferirao aktivističku vladu i okružio se protivnicima kršćanstva. U isto vrijeme, gradio je sliku o sebi kao obnovitelju stare rimske slave. Ove dvije činjenice su vrlo važne jer nam govore kakav se proces tada odvijao u Rimskom Carstvu. Bilo je to vrijeme kada je treće stoljeće završavalo i krizu je trebalo konačno odgurnuti u zaborav kreiranjem novog zlatnog doba, a to se kanilo postići entuzijastičnim i represivnim ujedinjenjem stanovništva koje se očitovalo u naredbi prinošenja univerzalne žrtve. Manipulativnim tehnikama je tražena snažna podrška naroda - trebao se ostaviti dojam da sam narod želi stroge odredbe za svoju dobrobit. Carstvo je žudilo za „uvođenjem stroge discipline (kojaje uključivala religijsku disciplinu). Kad god im se za to pružila prilika, poganski su govornici, vješti u manipuliranju strastima svjetine, dodatno raspirivali mržnju među pukom koja je rezultirala činima protukršćanskog nasilja. [... ] Ne treba smetnuti s uma da stav kršćana nije uznemiravao samo careve i njihove dvorove. On je često izazivao bijes među pukom" kao prilikom Polikarpova odbijanja prinošenja poganske žrtve kad je „svjetina[je]zarežala: 'Evo ravnatelja iz Azije, oca kršćana, razaratelja naših bogova'" (Jordan 2008:72). Vidimo još jednom kako su naredbom ugrožena građanska prava onih koji se toj praksi nisu htjeli pokoriti, te istodobno raspirivana mržnja protiv njih kao sredstvo dodatnog snaženja zajedničkog identiteta, jer se on „manje izgrađuje u odnosu prema sebi i prema identičnom nego u odnosu prema drugom i u razlici, koja je istodobno određena od strane drugog i protiv tog drugog." (Segalen 2002:183)
No, nakon toga se dešava preokret. Naime, iako su izgubili određeni dio manje hrabrih pripadnika, kršćani su tijekom svih tih edikata ipak i dalje napredovali i sve se više širili. Štoviše, počela se dešavati vrlo opasna stvar. Vidjevši njihovu hrabrost i ustrajnost, javnost je ih je počela polako simpatizirati (Lane Fox 2006:598-601). Željeno ujedinjenje nije se postizalo i kršćani su „predstavljalipotencijalnu opasnost za stabilnost Rima [...] odbijali su obavljati vojne i civilne službe izazivajući nezadovoljstvo vlasti i izlažući se optužbama za nelojalnost." (Jordan 2008:60). Međutim, nikako ih se nije moglo istrijebiti, a niti ujediniti s poganima u žrtvi. Bili su već izuzetno prošireni teritorijalno i socijalno. Zauzimali su ključne položaje u državnoj upravi i drugim viđenijim mjestima u društvu, bez bojazni zbog izlaganja progonu. A onda se Konstantin I. Veliki dosjetio genijalne ideje. Godine 313. je objavio Milanski edikt kojim kršćanstvo postaje slobodna religija. Svojevrsnim pokušajem sinkretizma, želio je konačno unijeti stabilnost u Carstvo. No, i dalje je postojala velika podvojenost između kršćana i pogana, i to baš zbog prinošenja žrtava i svetkovanja različitog dana u tjednu. Dok su kršćani svetkovali i dalje biblijski šabat, odnosno sedmi dan tjedna, pogani su svetkovali dies solis, odnosno prvi dan tjedna. Carstvo je i dalje bilo nestabilno. Međutim, Konstantin je mudro čekao da se kršćani u miru opuste i polako popuste zahtjevima društva, a onda je 321. godine povukao potez kojim će dodatno osnažiti Carstvo. Izdao je Konstantinov edikt kojim, kako Justinijan I. Veliki zapisuje u djelu Corpus Juris Civilis, uvodi venerabilis die solis (lat. "časni dan Sunca") kao građansku instituciju, te zakonski naređuje njezino svetkovanje i zabranjuje bilo kakve građanske ili obrtničke poslove u taj dan. Još jednom se manifestira ujedinjenje koje posjeduje osobine neizravnog progonstva, te tako krši građanska prava. Ipak, sada je već velik dio kršćana prihvatio štovanje prvog dana tjedna i tako se u toj praksi ujedinio s poganima. Ono što svi prošli carevi nisu uspjeli postići progonstvom (ujedinjenje u zajedničkoj žrtvi), Konstantin je uspio postići mirom. Ipak, ne sumnjam da su židovi i preostali dio kršćana koji su i dalje željeli svetkovati šabat bili pogođeni ovom naredbom. Ustvari, progonstvo kršćana se nije zaustavilo. Nakon proglašenja kršćanstva službenom religijom Carstva 380. godine za vrijeme Teodozija I. Velikog, situacija za kršćane koji se nisu prilagodili rimskim običajima postala je još teža, jer su sada počeli biti progonjeni kao heretici (http://en.wikipedia.org/wiki/Persecution_of_early_Christians_in_the_Roman_Empire, zadnji pristup 13. siječnja 2011.). Međutim, sada je ova skupina bila znatno manja, a Rim je konačno uspio politički nadvladati, ironično, zaogrnut kršćanskim ruhom. Kroz sve ove procese koji su se odvijali u Krizi trećeg stoljeća, neprestano smo mogli pratiti iste obrasce zbivanja. Pojavila se kriza i za njezino rješenje je bilo potrebno ujedinjenje (i to gotovo u pravilu religijske naravi), a oni koji se u to nisu uklapali, optuženi su za uzrok krize, te iskorišteni kao žrtveni jarci koji su dodatno osnažili jedinstvo. Na kraju se ispostavilo da lokalno i partikularno u procesu „globalizacije" Rimskog Carstva nisu mogli opstati i da se jedinstvo u raznolikosti postiglo samo za određene kategorije raznolikosti, među kojima se kršćani, odnosno heretici, kao i Židovi, nisu našli. Ista praksa se s tim istim skupinama, nažalost, nastavila tijekom Srednjeg vijeka, uz još veći intezitet. No, to nije predmet ovog poglavlja i mislim da smo kroz razdoblje Krize trećeg stoljeća dobili sasvim jasan uvid u mehanizme ujedinjenja radi rješavanja krize i načinu na koji su utjecali na osobne slobode.

3.2. KRIZA ZA VRIJEME WEIMARSKE REPUBLIKE I USPON NACISTIČKE NJEMAČKE

Iako pomalo neoriginalan, Treći Reich je zaista odličan primjer u prilog tezi ovog seminara. Smatrajući se nasljednicom Svetog Rimskog Carstva (Prvog Reicha) i Njemačkoga Carstva (Drugog Reicha), Nacistička Njemačka si je zadala zaista visoke ambicije. No, prije njezinog uspona, vladalo je razdoblje krize. Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, Njemačka se kao gubitnik našla u nezavidnom položaju. Nakon revolucije, osnovana je Weimarska Republika koja je već na svojim samim počecima bila prožeta unutarnjim sukobima. Odigravala se neprestana bitka između ekstremista ljevice i desnice, prožeta pučevima i ustancima. Godine 1923. Republika više nije mogla plaćati ratnu odštetu dogovorenu Versajskim ugovorom, što je navelo belgijske i francuske trupe na okupiranje tadašnje najvažnije njemačke industrijske regije Ruhra. Ljudi su pozivani na štrajkove i pasivan otpor. Zbog osmomjesečnog štrajka država je tiskala dodatni novac kako bi isplatila plaće štrajkašima što je dovelo do hiperinflacije - i ekonomija se našla u rasulu. Situacija neodoljivo podsjeća na stanje Rima tijekom početnog razdoblja Krize trećeg stoljeća; Njemačka je doživljavala svoju krizu trećeg desetljeća (dvadesetog stoljeća). Hitler je već 1923. pokušao pučem osvojiti vlast, ali pretrpio je neuspjeh i završio u zatvoru. Nakon toga je za vrijeme Stresemanna uslijedilo kratko povoljno razdoblje, koje se naziva „zlatnim dobom" Weimarske Republike. Ipak, Stresemannove reforme nisu riješile dubinske slabosti Republike, već su dale samo privid stabilne demokracije, pri čemu su uzrokovale znatno vanjsko zaduživanje.
U to vrijeme odvija se i veliko oživljavanje urbane kulture. Pojavljuje se ulično kazalište, a scene jazza i cabareta cvjetaju. Uslijed rasta popularnosti hollywoodskih filmova, kaže se da su mlade žene postale amerikanizirane, noseći šminku, kratku kosu i pušeći cigarete. Čini se kao da je Njemačka polako gubila svoj identitet. Možda se baš zahvaljujući tome kod nekih pojačalo zanimanje za germanske mitove i tradicijske koncepte okultizma što je, doduše, moglo biti dijelom već prisutnog porasta zanimanja za ezoterizam u pokretima poput teozofije, antropozofije i ariozofije koji su dobili na popularnosti u Austriji i Njemačkoj između 1880. i 1945. godine. Poznato okultno društvo Thule, koje se bavilo mističnom sjevernom zemljom iz grčkih legendi, čak je financiralo Njemačku radničku partiju (koja je kasnije postala Nacistička), a njegovi pripadnici su Hitlera smatrali „otkupiteljem Njemačke" i sebe njegovim prvim učenicima. Zanimljivo je da je čak i nakon rata nastavio postojati tzv. ezoterički hitlerizam, 'prekršćanska' rasna religija s elementima hinduizma. Sve to me neodoljivo podsjeća na porast zanimanja za misterijske religije u Rimu za vrijeme Krize trećeg stoljeća.
U međuvremenu, Hitler je radio na tome da dođe na vlast legalnim putem. Nacistička stranka je u Bavarskoj počela mamiti nezadovoljnike, okupljajući se prvo u pivskim pubovima gdje je svatko mogao dobiti besplatno pivo. Učlanjivalo se mnogo bivših vojnika koji su simpatizirali Hitlera kao nekadašnjeg dobrovoljca za vrijeme rata. Pridruživali su se i poduzetnici, radnici, javni službenici i učitelji koji su trpjeli posljedice inflacije koju je uzrokovala socijalistička politika Republike. Počela su se organizirati stranačka okupljanja koja su pokazivala parlamentarnu moć i na kojima je Hitler mamio svojim govornim umijećem. Počeo je voditi kampanje pomoću radio-propagande i aviona i postao prvi primjer učinkovitog korištenja masovnih medija za indoktriniranje mase. Nacistička stranka je ubrzano zadobivala sve više pristaša.
Ipak, pisac članka o NSDAP-u na Wikipediji, valjano je primjetio da „unatoč snažnim pristašama, Nacistička stranka možda nikada ne bi došla na vlast da nije bilo velike krize koja je snažno udarila Njemačku"
(http://hr.wikipedia.org/wiki/NSDAP#Nacisti.C4.8Dke_oznake. zadnji pristup 13. 1. 2011.) Weimarska Republika je nakon „zlatnog doba" ponovno velikim koracima ulazila u krizu koja je nakon pobjede nacista 14. rujna 1930. i gubitka većine u Reichstagu polako prelazila u stanje građanskog rata. Tadašnji predsjednik Bruning je još dvije godine pokušavao održavati državu pomoću hitnih predsjedničkih dekreta, pošto nije imao većinu u parlamentu. Ekonomija koja je bila neprestance u padu, uzrokovala je sve lošiji životni standard, a činjenica da Njemačka mora plaćati visoke ratne odštete, sve više je jačala ekstremističke struje. Iako isprva antisemitizam nije javno naglašavan, nota okrivljavanja Židova za ekonomsko stanje nije izostajala. Odvijala se značajna promjena njemačkog mentaliteta koji je do sada bio sklon za probleme kriviti uvijek samo sebe samoga. Srpski prosvjetitelj Ljubomir Nenadović je govorio: „Nijedan narod ne izobličava sam svoje nedostatke i pogreške tako oštro kao Nemci. [...] Nemac, za svaku nesreću koja postigne njega ili njegovu zemlju, krivi samo sebe." (Nenadović 1939:603) Zbog toga ni sami Židovi nisu iseljavali iz Njemačke jer im ni na kraj pameti nije bilo da bi od Nijemaca mogli doživjeti onakva zvjerstva budući da su imali povjerenja u njihovu kulturu i prosvjećenost. Međutim, kao što smo već vidjeli, društvo je za trajanja Weimarske Republike upalo u krizu u svakom smislu i gubilo svoj jedinstveni njemački identitet. Hitler je pružao upravo to - sveopći njemački identitet - ujedinjenje njemačkog naroda za tisućugodišnje zlatno doba. Njemački narod, koji je bio poznat po osobnoj odgovornosti i prosvjećenosti, počeo je tražiti rješenje u represivnoj instituciji i snažnoj ideologiji koja misli umjesto njih samih. Nijemci su postajali nezreli i gotovo proročki ispunjavali Kantovu pronicljivu definiciju te osobine: „Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. [...] Lenjost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki deo ljudi, premda ih je priroda odavno oslobodila od tuđeg upravljanja, ipak dragovoljno do kraja života ostaje nezreo i zbog kojih drugima biva sasvim lako da im se nametnu za njihove tutore. Veoma je udobno biti nezreo. Ukoliko imam [...] dušebrižnika koji umesto mene ima savest [...] onda, zacelo nije potrebno da se sam trudim. Nema potrebe da mislim kada mogu samo da platim; neko drugi će već za mene preduzeti mrski posao. [...] Pošto su najpre zaglupeli svoju domaću stoku, brižljivo sprečavajući da se ta mirna stvorenja ne odvaže ni na jedan korak iz dupka u koji su ih zatvorili, ti tutori posle ukazuju na opasnost koja im preti ako pokušaju da idu sami." (Kant 1974:43) Takvo stanje uma je omogućilo razvoj antisemitizma, jer su Nijemci savjest svoga dušebrižnika Hitlera stavili iznad vlastite savjesti, a ne sumnjam da je mnoge, barem isprva, pekla. Međutim, oduprijeti se tome zahtjevalo je hrabrost, a takvi su bili malobrojni. Popuštanjem takvom mentalitetu, Nijemci su razvili ono što su psiholozi nakon rata nazvali autoritarnom osobnošću, koju su opisali pomoću devet osobina: „Konvencionalnost (rigidnopridržavanje i održavanje vrijednosti srednje klase); autoritarna submisivnost (nekritičko prihvaćanje autoriteta i ovisnost o njima); agresivnost (prije svega u odnosu na osobe koje krše konvencionalne vrijednosti, zalaganje da se kazne, prezru i odbace); antiinterceptivnost (neprihvaćanje subjektivnog i imaginarnog i nesklonost ka bavljenju vlastitim doživljajima); poštovanje vlasti i pozitivan odnos prema njoj (identifikacija s onima koji imaju moć, naglašavanje strogosti i discipline.); destruktivnost i cinizam (negativan odnos prema humanim vrijednostima i uopće odbacivanje humanosti); sklonost ka čestom korištenju mehanizma projekcije (projektiranje u vanjski svijet vlastitih nesvjesnih impulsa, sklonost da se vjeruje da je svijet pun tajni i opasnih stvari); rigidnost mišljenja i postojanje praznovjerja i stereotipa (sklonost da se misli u rigidnim kategorijama i vjerovanje u mistične uzroke sudbine pojedinca); pretjerano zanimanje za seksualne nastranosti (njihovo osuđivanje, često spominjanje, lažno moraliziranje)." (Adorno et al 1950:228) Dok je imperijalni optimizam ulijevao nadu hipnotiziranom stanovništvu, stvarni problemi poput loše ekonomske situacije i dalje su postojali, samo su uslijed nacističkog entuzijazma bili stavljeni pod tepih. Međutim, pošto su se Nijemci lišili vlastite odgovornosti razmišljanja i vlastite savijesti, više nisu tražili rješenje problema unutar sebe samih. Tada se otvorila mogućnost da svoje greške i mane projektiraju na nekog drugog - a to su postali Židovi. I tako je sve bilo spremno za genocid. Ne bih išao dalje, jer mislim da je navedeno pružilo sasvim dovoljnu sliku u to kako su kriza i nestabilnost njemačkog društva u doba Weimarske Republike otvorili put za ujedinjenje putem nacističkog režima i kako je to jedinstvo do beskrajnih granica poništilo osnovna ljudska prava Židova. Treba napomenuti ipak da je Treći Reich puno radikalniji primjer od Rimskog Carstva. Iako je Rimsko Carstvo progonilo kršćane i koristilo ih za ujedinjavanje, to nije činilo samu srž politike, dok je u nacizmu pitanje Židova činilo glavnu okosnicu političkog programa i ideologije.

3.3. NAPADI 11. RUJNA 2001.

Iako se o tome još uvijek pišu litanije svih vrsta, ne bih puno vremena utrošio na analizu ovog događaja, već ću izvući samo ključne činjenice bitne za tezu ovog seminara. Dok su protekla dva primjera prikazivala krizu kao proces, teroristički napadi na tornjeve Svjetskog Trgovačkog Centra 11. rujna 2001. godine predstavljaju krizu kao događaj. Odgovornost za napade je preuzela Al-Qaida, a motivi su joj bili, sažeto rečeno, arogancija američke hegemonije koja se pokazuje u interveniranju i prisutstvu diljem svijeta, a potovo na Arapskom poluotoku. S druge strane, Bushova administracija je izjavila da je Al-Qaida motivirana mržnjom prema slobodi i demokraciji čiji je sjajni primjer SAD. Amerika je tim napadom doživjela nešto što nikada nije - rat je stupio na njezino tlo. Iako je japanski napad na Pearl Harbor bio težak udarac, ovo se dogodilo usred najvećeg grada i simbola Amerike -New Yorka. Do tada su se Amerikanci osjećali sigurnima u ratovanjima, ali sada se neprijatelj nalazio u susjedstvu. Odmah nakon napada, Amerikom je zavladao patriotizam. Svi su bili ujedinjeni u sućuti prema sunarodnjačkim žrtvama, zahvalnosti prema junačkim spasiocima i mržnji prema neprijatelju. Prema Gallupu, sljedeće nedjelje je posjećenost crkava porasla s 41% na 47% (http://www.gallup.com/poll/9208/sept-effects-though-largely-faded-persist.aspx, zadnji posjet 14. 1. 2011.). Svi su disali, ili bolje rečeno uzdisali zajedno. Takvo raspoloženje omogućilo je veliki zaokret u federalnoj politici. Ono što bi narod inače dočekao sa sumnjom i otporom, sada je pozitivno prihvatio - PATRIOT Act je uveo strože mjere sigurnosti, na štetu građanskih sloboda. Ali orwellijanske metode nazdiranja u danom trenutku nisu toliko smetale koliko borba protiv terorizma. Ova fraza je postala krilatica daljnje američke politike i usmjerila ju u sasvim novom pravcu. Ono što sam u protekla dva poglavlja tako opsežno opisivao, ovdje je tako jednostavno i kratko. Neboderi su se srušili, narod se ujedinio u domoljubnom sentimentu ponosa i straha, te objeručke podržao ugrožavanje građanskih prava radi veće sigurnosti. Ne mogu ni zamisliti kako su se osjećali svi muslimani, arapi, perzijanci i ostali „sumnjivog izgleda" u to vrijeme, a poznato je da je u sljedećem razdoblju bilo mnogo zločina mržnje nad pripadnicima tih naroda. Međutim, ono što je meni najzanimljivije i što bi se moglo zaista opširno istraživati jest utjecaj ovog događaja na svijest globalnog stanovništva. 11. rujna nije utjecao samo na američki narod, već i čitav preostali svijet. Osim što se osjećaj pripadnosti globalnom entitetu u ljudskoj svijesti uvećao, važan element svakodnevnice je postao strah. Ne kažem da ga prije uopće nije bilo, ali u tom trenutku je zadobio gotovo institucionalnu vrijednost, kao nešto inherentno globalnom identitetu. Kultura svakodnevice je definitivno poprimila pesimističniji izgled. „ Terorizam je naš svijet učinio cjelovitom zajednicom na nov i zastrašujuć način. Ne samo djelatnosti naših susjeda, već i stanovnika najzabačenijih planinskih dolina prostorno najrasprostranjenijih zemalja, postali su baša briga." (Singer 2005:7)

4. ŠTO MOŽEMO OČEKIVATI U BUDUĆNOSTI?

Pesimizam i strah nisu iščezli, već se umnožili. Vijesti su se pretvorile u kukanje nad krizama i aferama. Zato ponavljam ono što sam rekao u uvodnom poglavlju - živimo u kulturi krize. Reuters je čak napravio mini-portal nazvan „Times of Crisis" s detaljnom interaktivnom tablicom svih kriza u svijetu od 9. srpnja 2007. do 10. rujna 2009 (vidi: http://widerimage.reuters.com/timesofcrisis/). Upravo protekla godina (2010.) donijela je sa sobom neobično mnogo kriza. Započela je serijom razornih potresa, prvo najtragičnijim na Haitiju 12. siječnja s 230,000 žrtava, zatim 27. veljače u Čileu jačine 8.8 po Richterovoj ljestvici, te 13. travnja u kineskoj pokrajini Qinghai s najmanje 2000 poginulih i 10000 ranjenih. Dan poslije, eruptirao je islandski vulkan Eyjafjallaj6kull i prouzročio znajačajne smetnje zračnom prometu. Zatim u Meksičkom zaljevu 20. travnja dolazi do eksplozije naftne platforme i neprekidnog istjecanja nafte mjesecima kasnije. Svibanj biva obilježen ekonomskom krizom i građanskim nemirima u Grčkoj. U isto vrijeme, prosvjedi u Bangkoku 19. svibnja završavaju krvoprolićem s 91 poginulih i više od 2100 ranjenih, dok etnički sukobi u Kirgistanu između Kirgiza i Uzbeka 9. lipnja završavaju smrću stotina. Wikileaks 25. srpnja započinje svoj javni rad objavljivanjem više od 90,000 tajnih izvješća o Afganistanskom ratu. Četiri dana kasnije ogromne poplave u Pakistanu s više od 1600 mrtvih. Kraj listopada obilježili su potres i tsunami pored Sumatre koji je ubio i izgnao stotine ljudi, kao i mnogostruke erupcije vulkana Merapija na Središnjoj Javi koji je također ubio stotine, a prognao tisuće. Krajem studenog, Irska doživljava vrhunac financijske krize i dva puta prima poticajni paket od zemalja EU-a. Dana 23. studenog Sjeverna Koreja raketira
Južnu Koreju, koja uzvraća udarac i stanje se zamalo pretvara u rat. Pet dana kasnije, Julian Assange objavljuje novih 250,000 zapisa diplomatskih dopisivanja, uključujući 100,000 pod oznakom „tajno" i „povjerljivo". I malo zabave na kraju: 2. prosinca NASA objavljuje otkriće organizma koji povećava mogućnost postojanja izvanzemaljskog života (koji ne mora nužno biti prijateljski nastrojen).
Doista živimo u kulturi krize. Sada ćemo se odvažiti i pokušati prethodne povijesne primjere transponirati u naše vrijeme i na globalni plan. Kao prvo, očito je da nam, kao i u povijesnim primjerima, slijedi neka vrsta globalnog ujedinjenja koje se već odvija paralelno s dizintegracijom nacionalizama i državnih suvereniteta. Takav proces je omogućen korporacijskim kapitalizmom, popularnom kulturom i medijima, ali i političkim inicijativama ujedinjavanja nacionalnih država u kontinentalne zajednice. Tako osim Europske unije imamo već i Afričku uniju, Uniju južnoameričkih naroda, Arapsku ligu, Savez naroda jugoistočne Azije, Srednjoamerički integracijski sustav, Euroazijsku ekonomsku zajednicu, Južnoazijski savez za regionalnu suradnju, Forum pacifičkih otoka, Karipsku zajednicu, itd. Tu su i važne međunarodne institucije kao što su UN, WTO, WHO, IMF i ICJ. Vrlo je realno pretpostaviti da će se jednom ti supranacionalni entiteti zajedno s ovim institucijama koje polako preuzimaju upravljanje svjetskom ekonomijom, zdravstvom i pravom pretopiti u Svjetsku vladu. Klasičan primjer iz popularne kulture koji promiče ovu ideju je pjesma „Imagine" u kojoj je John Lennon još 1971. godine pjevao:
„Imagine there's no countries /It isn't hard to do /... /Imagine all thepeople /Living life in peace / You may say that I'm a dreamer / But I'm not the only one /1 hope someday you'll join us / And the world will be as one."
Ne znam to dovoljno dobro izraziti čak ni u svojim mislima, pa sumnjam da ću dovoljno dobro prikazati riječima, ali zaista je neobično mnogo elemenata u globalnoj kulturi koji vrlo precizno koreliraju u istom smjeru - sveopćem sjedinjenju. Važan i gotovo nezaobilazan faktor u tom procesu je ekološka kriza. Ona kao da po potencijalu ujedinjenja svijeta ima monopol nad svim ostalim krizama. „Razmotrimo dvije slike globalizacije: prvu, zrakoplove koji eksplodiraju udarajući u Svjetski trgovinski centar, i drugu, emisiju ugljičnog dioksida iz ispušnih cijevi snažnih sportskih vozila, tih moćnih gutača goriva. Prva je donijela trenutnu smrt i za sobom ostavila nezaboravne slike s televizijskih ekrana širom svijeta; druga pridonosi klimatskim promjenama koje je moguće otkriti tek upotrebom znanstvenih instrumenata. Ipak, obje ukazuju na način na koji smo postali jedinstveni svijet, a one jedva zamjetne promjene kojima vlasnici sportskih automobila daju svoj nenamjerni prinos zasigurno će dovesti do smrti daleko većeg broja ljudi nego što je donio prvi, neposredno
vidljivi način." (Singer 2005:1) Imajući na umu ovo agitiranje, volio bih se osvrnuti na sve veću popularnost monističkih i panteističkih filozofija putem New Age duhovnosti (već samih po sebi sinkretističke prirode) koje podrazumijevaju da smo svi jedno, pa tako i s Geom - Zemljom i da smo svi bogovi, pa tako i Zemlja. U tom smislu ekološka skrb zadobiva nešto više od utilitarne svrhe i postaje moralnom i duhovnom obvezom. Upravo sam John Lennon bio je ključna figura zaslužna za masovni prodor istočnjačkih religija na Zapad, a putem različitih oblika hinduizma i budizma, filozofija monizma i panteizma je nepovratno upisana u postmoderni zapadnjački svjetonazor. Podsjetimo se, monizam je „metafizičko uvjerenje da postoji samo jedna stvarnost, jedan princip stvarnosti i jedna supstancija." Panteizam je „ nauka prema kojoj sve ono što jest, jest Bog. [...] Akozmički panteizam ... nastoji potpuno protumačiti svijet u Bogu, kao njegovo puko pojavljivanje. To je oznaka osobito indijskog panteizma, a na zapadu je prisutan u neoplatonizmu." (preuzeto s http://www.filozofija.org, zadnji pristup 14. 1. 2011.). Iako to uopće nisam planirao, jednostavno me zatekla ova nevjerojatna podudarnost s duhovnim fascinacijama unutar društva Rimskog Carstva za vrijeme Krize trećeg stoljeća kada je također prevladavalo veliko zanimanje za neoplatonizam i misterijske religije (koje su dospjele s Istoka i propovijedale sjedinjavanje s bogovima). Usudit ću se usporediti i slabljenje klasičnog optimizma i sekularizma u Rimskom Carstvu trećeg stoljeća sa slabljenjem kapitalističkog optimizma i sekularizma u našoj globalnoj kulturi. Kad su stari Rimljani vidjeli da se ne mogu osloniti na materijalno, počeli su se zanimati za „onostrano", a to se vidi sve više i u zapadnoj civilizaciji koja se već dobrih četiri do pet desetljeća nepokolebljivo okreće od racionalnog i objektivnog k iracionalnom i subjektivnom. Čini se da što je društveno-ekonomska situacija nestabilnija, to je zanimanje za „onostrano" veće. Iako nemam statističke dokaze, čini mi se da pojave poput astrologa, gatara i vidovnjaka nisu sve rjeđe, već sve češće i popularnije. Ne mogu propustiti ovdje povući i paralelu s jačanjem zanimanja za okultizam u doba Nacističke Njemačke, pogotovo kada znam da je upravo tadašnja teozofija postavila temelje današnjem New Ageu. Postoji još jedna poveznica između nacističkog romantizma i New Age filozofije. Sam naziv potonje filozofije implicira očekivanje ulaska u novo doba, tzv. Doba Vodenjaka -zlatno doba koje će donijeti mir i blagostanje baš kao što je trebao donijeti milenij Trećeg Reicha. Možda će biti pametno da se ovaj put dobro čuvamo nadolazećeg „otkupitelja svijeta."
Ostavivši na stranu dublju analizu, možemo slobodno reći da, što se tiče filozofsko-religijskog svjetonazora, danas prevladava sinkretizam - pokazatelj da se čovječanstvo i na tom planu ujedinjuje. Ni abrahamske religije iz toga nisu izostavljene jer Rimokatolička crkva vrlo marljivo gradi i osnažuje ekumenski pokret. Prošle godine je u Ravenni čak načinjen i dokument koji postavlja temelje ujedinjenja Katoličke i Pravoslavne crkve u kojem se utvrđuje da je „Papa prvi među patrijarsima, a Rim je prvo sjedište." (preuzeto s: http://dalje.com/hr-svijet/ujedinjenje-katolicke-i-pravoslavne-crkve/98109, zadnji pristup 14. 1. 2011.) Iako se Islam na prvi pogled čini daleko od ikakve suradnje, to više i nije tako. Ivan Pavao II. je uspio ostvariti značajni pomak po tom pitanju, postavši prvi katolički vođa koji je ušao u džamiju (Ummayad u sirijskom Damasku) gdje je sudjelovao na zajedničkoj molitvi u svibnju 2001. godine. Benedikt XVI. je nastavio tu praksu, posjetivši Tursku 2006. godine čime je od neprijatelja stvorio simpatizere. Na dan kada su Amerikanci izabirali Obamu, papinski službenici su se sastali s islamskim vođama na povijesnom summitu u Vatikanu kako bi razgovarali o boljem razumijevanju i suradnji između dvije najveće religije na svijetu (http://www.catholicnews.com/data/stories/cns/0801242.html. zadnji pristup 14. 1. 2011.). Iz svega ovoga vidimo da se na području religije sjedinjenje dešava i privatno i institucionalno (prisjetimo se privatne i javne prirode kulta Sol Invictusa u Rimu).
Vratimo se sada ekologiji, ali iz perspektive Slavoja Žižeka. Nakon svih pomutnji koje je erupcija Eyjafjallaj6kula izazvala, Žižek se pita: „Sto ako sjeverni Sibir postane pogodan za stanovanje i prikladan za poljoprivredu, a velike subsaharske regije postanu presuhe za život goleme populacije - kako će se organizirati preseljenje stanovništva? [...] Jedno je sigurno: morat će se radikalno redefinirati nacionalni suverenitet i pronaći nove razine globalne suradnje. A što s ogromnim promjenama u ekonomiji i konzumaciji zbog novih meteoroloških obrazaca ili nestašica vode i energetskih izvora? Kroz kakav će proces odlučivanja takve promjene biti utvrđivane i provođene? Ovo je trenutak u kojem bismo se trebali vratiti na četiri momenta onoga što Alain Badiou zove "vječna Ideja" revolucionarno-egalitarističke Pravde. Zahtijeva se: 1) striktno egalitaristička pravda: svi bi ljudi trebali plaćati istu cijenu u eventualnom odricanju, tj. netko bi trebao odrediti za cijeli svijet iste norme po glavi potrošnje energije; 2) teror: nemilosrdno kažnjavanje svih koji krše zadane protektivne mjere, uključujući ozbiljna ograničavanja liberalnih "sloboda", tehnološku kontrolu očekivanih kršitelja zakona; 3) voluntarizam: jedini način za suprotstavljanje prijetnji ekološke katastrofe je kolektivnim odlukama širokog spektra koje će se suprotstaviti "spontanoj" imanentnoj logici kapitalističkog razvoja. I konačno, ali ne posljednje, sve to kombinirano s vjerom u ljude: 4) okladiti se da velika većina ljudi podržava tako oštre mjere, vidi ih kao svoje i spremna je sudjelovati u njihovoj provedbi. Uz kombinaciju terora i vjere u ljude ne treba se bojati potvrde reaktivacije jedne od figura svih egalitarističko¬revolucionarnih terora, "doušnika" koji krivce potkazuje vlastima. [... ] Jednom smo to zvali komunizmom." (Žižek 2010) Zvuči zastrašujuće, ali puno realnije od lennonovskih utopija. Čitajući ova četiri momenta, a pogotovo zadnji, palo mi je na pamet djelovanje sve jače anarho-sindikalne mreže koja medijski možda nije toliko popraćena, ili je, ali ljudi to ni ne znaju (kao npr. za vrijeme nereda u Grčkoj iza kojih uvelike stoje upravo takve mreže - vidi: http://www.tapaidiatisgalarias.org/?page_id=105). Je li moguće da se borbom protiv neoliberalnog kapitalizma mladi ultraljevičari upliću u nešto slično u što su se upleli nezadovoljnici Weimarskom Republikom? Je li moguće da će se nenamjerno naći u ulozi aktivističke vlade koja će poslužiti politici nekog novog Dioklecijana koji bi provodio načela egalitarističko-revolucionarnog terora? Hoće li taj novi Dioklecijan narediti nekakvu „univerzalnu žrtvu" koju će svi morati prinositi, dok će neposlušne doušnici potkazivati vlastima? Ne želim ići u premaglovita nagađanja, međutim, usporedbom odabranih povijesnih primjera i sadašnjeg globalnog stanja, mogu zaključiti da se zaista nalazimo u stanju sličnom njihovom. Svijet je u globalnoj krizi, a to znači da se pred nama nalazi izazov globalnog ujedinjenja.

ZAKLJUČAK

Slijedeći definiciju antropologije prema Ruth Benedict koja smatra da je glavna zadaća te znanosti „učiniti svijet sigurnim za ljudske razlike" , osjećam odgovornost, kao kulturni antropolog, upozoriti i na najmanji mogući nagovještaj narušavanja te sigurnosti prilikom procesa ujedinjenja. Zato je od izazova globalnog ujedinjenja daleko veći izazov izbjeći svako ugrožavanje osobnih sloboda, građanskih i ljudskih prava. Vidimo koliko je kroz povijest to bilo teško, i kako su se uvijek pronašli žrtveni jarci. Trebamo imati širom otvorene oči da bismo zamjetili koja bi skupina mogla postati žrtvenim jarcem danas i u budućnost, te se zauzeti protiv toga svim mogućim utjecajem kojim raspolažemo. U Žižekovom članku naziremo ponavljanje povijesti, što bi u današnjem svijetu moglo poprimiti samo još gore oblike. Nitko od nas ne bio trebao željeti biti pripadnik ujedinjenog svijeta koji bi tolerirao tisuće kategorija, a ipak progonio jednu. Tolerancija i prihvaćanje mora uključiti sve pripadnike ljudskog roda. Represivno jedinstvo nije istinsko jedinstvo i društvo ne bi trebalo imati čistu savjest sve dok funkcionira na takav način. Humanizam nije borba za čovječanstvo, već borba za čovjeka - svakog pojedinog čovjeka. Nadalje, napori za ujedinjenje bi se, po mojem mišljenju, morali voditi na puno dubljem planu. Umjesto institucionalnog nametanja jedinstva čovječanstva, ljudi bi se trebali učiti vlastitoj odgovornosti. Trebalo bi dati više slobode i prostora osobnom prosvjećivanju, a manje institucionalizaciji vrijednosti. Naučimo nešto iz grešaka Nijemaca za vrijeme nacizma. Glavni uzrok zavedenosti nacističkom ideologijom, bilo je napuštanje vlastite odgovornosti da misle i vlastite odgovornosti prema svojoj savijesti. Ljude bi trebalo pustiti da sami razvijaju dobru volju, a ne im stalno puniti glavu ideologijom o ujedinjenju svijeta, jer će se onda stanovnici željeti ujediniti zato što im je rečeno, a ne zato što žele. Ako netko ne krade zato što mu to zakoni ne dozvoljavaju, to nije uspjeh. Ali ako ne krade zato što je to tako sam odlučio, čak i ako ne postoji zakon protiv toga, onda je to uspjeh. Takav građanin je uistinu vrijedan i slobodan građanin. Takav građanin ispunjava Gandhijevu izjavu: „Be the change you want to see in the world." Amerikanci su se početkom 19. stoljeća smijali Englezima što imaju policiju, jer su tada još imali kulturu vlastite odgovornosti za svoje postupke.
Ali kada na osobnoj razini dolazi do moralne degradacije, tada i potreba za represivnim mjerama postaje sve veća i tako nastaju totalitarizmi. Ako većina stanovništva postaje takva, ona više nije spremna suočiti se s odgovornošću za vlastite postupke, jer bi se tada morala mijenjati. Pošto joj sada razumno preispitivanje vlastitih postupaka predstavlja stres, ona ima potrebu za autoritetom koji će misliti i odlučivati umesto nje, na koga će prebaciti odgovornost za svoje postupke. Neodgovornost većine tako postaje temelj vladavine totalitarnog režima. Naravno da će vlast preuzetu odgovornost zloupotrebljavati upravo onoliko koliko je narod vlastitu odgovornost sa sebe prenio u ruke svojih vladara. Eskalacija zla, koja je temelj i snaga totalitarnog režima, prirodno odlikuje i nosioce vlasti jer se oni regrutiraju upravo iz tog već iskvarenog svijeta. S vremenom nerad, korupcija i ostalo zlo do te mjere razaraju sustav da on postaje neotporan na skoro bilo kakav stres, pa isti stres koji je ranije bio povod za snaženje i izgradnju civilizacije, sada ima samo destruktivnu ulogu. Kada dođe kriza, zbog oslabljenog karaktera stanovništva bit će potrebno poduzeti represivne mjere kojima će se nametnuti umjetno jedinstvo. I gotovo uvijek će to jedinstvo biti potrebno osnažiti žrtvenim jarcem. Naime, toj truloj zajednici sada sve predstavlja iskušenje. Svijest o klasnim, ideološkim, vjerskim, nacionalnim, jezičkim ili bilo kojim drugim razlikama s vremenom je postala iskušenje za sukob, jer neodgovorna savjest smatra da netko mora biti kriv za probleme u društvu, pa krivca traži u drugoj naciji, klasi, religiji i sl. Pod ideološkim izgovorom borbe za očuvanje jedinstva počinju se činiti najveća zla.
Naravno, jedinstvo ostvareno političkim i ideološkim sredstvima - lažno je jedinstvo. Uklanjanjem nacionalnih, vjerskih i drugih razlika mogu se ukloniti povodi za sukob, ali ne i sam izvor sukoba - mržnja čovjekovog srca, i nečista savjest koja traži dežurnog krivca, na
koga prebacuje odgovornost za vlastite promašaje. Pokušaj da se ostvari jedinstvo političkim putem osuđen je na propast. Čovječanstvo treba živjeti u ljubavi i slozi, ali se raj na zemlji ne može ostvariti političkim i ideološkim sredstvima. Ljudi se trebaju ujediniti, ali ne zato da bi se mogli voljeti, već zato što se već vole. A kako je to moguće ostvariti? Tako što će svaki pojedini građanin biti slobodna ličnost koja nije slijepi poslušnik ideološkog sustava u kojem živi, već ima slobodu od sebe napraviti zrelog i dobrog čovjeka koji gaji ljubav prema zajednici. Da ne ponavljam Gandhijevu izjavu, ubacit ću inačicu pokojnog srpskog premijera, velikog uma i karaktera, Zorana Đinđića: „Ne može da se promeni Srbija, a da svi ostanemo nepromenjeni. Da bi se promenila Srbija, svako od nas mora pomalo da se promeni, u svom pristupu problemima, u svom mentalitetu, u svojim radnim navikama, jer Srbija - to je zbir svih nas." Ne može se svijet politički ujediniti, a da mi u umovima ostanemo razjedinjeni. Ne može svijet postati dobrim mjestom za život ako prije toga naši umovi i srca ne postanu dobri. Bolje je onda ostati i politički razjedinjen i u relativno dobrim odnosima na daljinu, nego biti na silu ujedinjen. Takvo jedinstvo će pod prvom krizom pokazati svoje pravo lice, i u paranoičnom pokušaju za ponovnim ujedinjenjem, posezat će za još represivnijim zakonima, a pritom neminovno tražiti žrtvenog jarca. Povijest nam je to dokazala nebrojeno mnogo puta, pa zašto ne bismo slušali svoju učiteljicu života? Svijet možda ne mogu promijeniti, ali mogu promijeniti sebe. Kada bi tako odlučio svaki stanovnik - svijet bi bio promijenjen.

SAŽETAK

Etnički identitet se ne može smatrati činjenicom izvan vremena i svijeta, objektivnom etničkom stvarnošću koju je moguće omeđiti na određenom teritoriju ili društvenom prostoru, već projektom kojim su pojedinci i skupine neprekidno zaokupljeni. U današnjem svijetu upravo krize služe kao katalizatori te neprekidne zaokupljenosti projektom stvaranja globalnog jedinstva. Referentne točke tog jedinstva moraju biti habitusi i sjećanja koja se odražavaju na individualnom i egzistencijalnom, kolektivnom i mitskom planu. Sve te uvjete najbolje ispunjava upravo kriza, jer utječe na svakog pojedinca, na kolektiv, na egzistenciju i prevalentan je dio društvenog sjećanja i mitova na lokalnim, regionalnim i globalnim razinama. Tema ovog seminara je prikazati procese u kojima kriza formira jedinstvo nekog entiteta, te odgovoriti na pitanje kako se pri tom tretiraju osobne slobode, građanska i ljudska prava. Umjesto teoretiziranja, odabrana su tri povijesna primjera u kojima je kriza dovela do ujedinjenja. Prvi primjer je Kriza trećeg stoljeća, kad se Rimsko Carstvo našlo u krizi unutarnjih sukoba i građanskih ratova, invazija i ekonomske depresije, što je uzrokovalo propitivanje antičkih vrijednosti i pojačano zanimanje za mistične religije i neoplatonizam. Iz straha za boljitak Carstva, izdavani su česti edikti za prinašanje žrtava koji su osiguravali umirivanje bogova, a koje su svi stanovnici morali prinašati. Tako se postizalo jedinstvo i osjećaj nade u izlazak iz krize. Međutim, kršćani su odbijali prinašati žrtve i tako na sebe navukli sumnjičavost, prijezir i gnjev vladara i puka. Bili su okrivljeni za sve nepogode koje su se odvijale diljem carstva, uključujući i Ciprijanovu kugu. Najžešće progonstvo su trpjeli od strane Dioklecijana koji je izdao čak četiri edikta koji su omogućavali progonstvo, te naredio prinošenje univerzalne žrtve. Pošto su se kršćani usprkos tome sve više širili, i polako počeli zadobivati simpatije javnosti, primjenjena je druga taktika. Da bi sačuvao stabilnost carstva, Konstantin I. je 313. kršćanstvo učinio slobodnom religijom, a onda je pričekao još osam godina prije nego što je zapečatio uklanjanje podvojenosti između pogana i kršćana, uvođenjem obveznog svetkovanja dana sunca, da bi 380. Teodozije kršćanstvo proglasio službenom religijom. Na taj način je kriza riješena i željena stabilnost i jedinstvo postignuto, ali su time ugrožena prava Židova i kršćana, sada heretika, koji nisu odustali od svetkovanja šabata. Drugi primjer je Weimarska Republika koja se nakon Prvog svjetskog rata i teških ratnih odšteta našla u ozbiljnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj krizi. Hitler je kao ikona obnove stare njemačke slave naišao na prihvaćanje bivših vojnika i nezadovoljnika socijalističkom politikom Republike koji su mnogo pretrpjeli zbog hiperinflacije. Snažnom medijskom kampanjom i govorima, povratio je nadu u jedinstveni njemački identitet. Umjesto da izravno rješava probleme, Nacistička stranka je za ekonomsku situaciju okrivila Židove, a Nijemci su tome popuštali odričući se svoje ranije poznate odgovornosti i savjesnosti. Prihvaćanjem autoritarne svijesti, počeli su svoje mane i propuste projektirati na Židove koji su postali žrtveni jarci. Postignuto je jedinstvo, ali uz cijenu neviđenih kršenja ljudskih prava na Židovima. Treći primjer, teroristički napadi 11. rujna 2001. omogućili su uslijed patriotskog raspoloženja zaokret u politici koja je dala veći naglasak na sigurnost nego na slobodu i privatnost (PATRIOT Act). Posljedice su se osjetile u cijelom svijetu kojim je zavladao dotad neviđeni osjećaj zajedništva u strahu od terora. Pritom su u Americi nastradali brojni pripadnici „sumnjivih" etniciteta, ali i sami američki državljani zbog oštrih orwellijanskih mjera. Osjećaj krize tijekom godina se još više produbio, a 2010. godina je bila posebno razorna što se tiče potresa. Ekološka kriza kao važan čimbenik globalne suradnje, srodna je i sve većem zanimanju za monizam i panteizam putem New Age duhovnosti, koji skrbi za okoliš daju moralnu i duhovnu dimenziju sjedinjenja s Geom. Ovdje
se može povući snažna paralela s jačanjem neoplatonizma i misticima tijekom Krize trećeg stoljeća. Religije doživljavaju sve veće sinkretiziranje, a ekumenizam Rimokatoličke crkve je sve uspješniji. Načinjen je dokument koji postavlja temelj katoličko-pravoslavnom pomirenju i osigurava vrhuovni položaj Rimu i papi kao prvome među patrijarsima. Benedikt XVI. produbljuje odnose s Islamom koji je 2001. započeo Ivan Pavao II. Pored ovih utopističkih pogleda na ujedinjenje svijeta, Slavoj Žižek potaknut erupcijom Evjafjallajokulla daje tmurniju sliku nužne vladavine Badiouove revolucionarno-egalitarističke Pravde koja svim ljudima osigurava (i ograničava) jednaku potrošnju energije, nemilosrdno kažnjava svaku neposlušnost, uvodi voluntarizam i oslanja se na podržavanje terora među ljudima, računajući na doušnike. Umjesto takvih rješenja, ja predlažem model osobnog prosvjećivanja. Svijet jest u krizi i svijet jest pred izazovom globalnog ujedinjenja. Ali upravo najveći izazov tog jedinstva je osiguravanje potpunog poštivanja ljudskih prava. Poučeni poviješću, potrebno nam je držati oči širom otvorene za moguće žrtvene jarce, i svim silama se truditi da se ta viktimizacija spriječi. Svijet se nikad neće uspjeti ujediniti institucionalnom represijom, već jedino vlastitom odlukom njegovih stanovnika. Ako pritom netko ne želi biti dio tog ujedinjenog svijeta, neophodno je pustiti ga, bez ikakvih reperkusija, da živi po svom izboru, a ne uvoditi ga u jedinstvo represijom. Takvo jedinstvo će u doba krize pokazati svoju krhkost i rezultirati uvođenjem samo još represivnijih mjera. Ključ je u osobnoj odgovornosti i intrinzičnoj motivaciji.

LITERATURA

• ADORNO, T. et al. 1950. The Authoritarian Personality. New York: Harper and Row.
• BIBLIJA, izdanje Kršćanske sadašnjosti. 1997. Izlazak 20, 4; 20, 8-11, preveli S. Grubišić i Lj. Rupčić, ur. J. Kaštelan, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
• COLSON, F. H. 1926. The Week. Cambridge: University Press.
• HALSBERGHE, Gaston H. l972. The Cult of Sol Invictus. Etudes preliminaires aux religions orientalesdansL'empire romain. Leiden: E. J. Brill.
• JORDAN, Michael. 2008. U ime Božje. Nasilje i razaranje u svjetskim religijama. Zagreb: Naklada Ljevak.
• KANT, Immanuel. 1974. Um i sloboda. Beograd: Velika edicija ideja.
• LANE FOX, Robin. 2006. The Classical World: An Epic History of Greece and Rome. Toronto: Penguin.
• NENADOVIĆ, Ljubomir. 1939. Celokupna dela, Beograd: Narodna kultura. PHILO, Greg. 2005. Masovna proizvodnja neznanja. Kolo, Zagreb: Naklada Matice hrvatske.
• TALMUD, The Babylonian. 1938. RošHašanah 19a, preveo I. Epstein.
• SEGALEN, Martine. 2002. Drugi i sličan. Pogledi na etnologiju suvremenih društava Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
• SINGER, Peter. 2005. Jedan svijet. Etika globalizacije. Zagreb: Ibis grafika.
• WILKIN, Robert L. 1990. The Piety of the Persecutors. Christian History 27 (Vol. IX, No. 3).
• ŽIŽEK, Slavoj. 2010. Ne vjerujte im: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici. Jutarnji
list, 24. travnja 2010.

INTERNETSKE STRANICE:
Catholic News: http://www.catholicnews.com/data/stories/cns/0801242.html. zadnji pristup 14. 1. 2011. Dalje: http://dalje.com/hr-svijet/ujedinjenje-katolicke-i-pravoslavne-crkve/98109, zadnji pristup 14. 1. 2011.
Gallup: http://www.gaUup.com/poll/9208/sept-effects-though-largely-faded-persist.aspx, zadnji pristup 14. 1. 2011.
Hrvatska Wikipedija: http://hr.wikipedia.org/wiki/NSDAP#Nacisti.C4.8Dke_oznake, zadnji pristup 13. 1. 2011.
http://www.filozofija.org, zadnji pristup 14. 1. 2011.
Sveučilište u Michiganu: http://www.umich.edu/~classics/programs/class/cc/372/sibyl/en/Decius.html, zadnji pristup 13. 1. 2011.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi