MODERNE TEORIJE DRUŠTVA
I SOCIOLOGIJA MODERNOSTI

Za društvo možemo reći da je to složen i kompleksan fenomen za nauku i ljudsku spoznaju. Razmišljati o zaknitostima njegovoga razvoja i proučavati ga, zapravo znači razumjeti ga njegovome totalitetu, to jest, razumjeti samu prirodu društva, odnose ljudi u njemu, društvene snage i pokrete, utjecaje i interakcije, strukturu i dinamiku, njegovou organizaciju i institucionalizaciju. Ta pitanja su zaokupljala pažnju umnih i maštovitih ljudi od najranijih dana nastanka ljudske civilizacije, pa sve do ovih današnjih. Predmet su interesovanja i drugih naučnih disciplina koje su težile da spoznaju prirodu, društvo, čovjekovu sredinu i opće okruženje u kojem su ljudi egzistirali i uspostavljali međusobne, ali i društvene odnose.

1. DRUŠTVO

1.1. O pojmu društva

1.2. Pojam savremenog društva

Prema nekim odrednicama, a te su date u strukturiranju, procesima i u tipu promjena, savremeno društvo čini zaseban konkretni totalitet i jednu povijesnu individualnost koja svojom svojstvenošću i neponovljivošću odudara od svega što je sada historija stvorila. Pod savremenošću mislimo modernitet, prijelaz od klasnog kapitalističkog društva u tehnologijsko društvo sa svima, njemu pripadajućim odrednicama ( apstraktna racionalnost, oslobađanje rada, individualizam, životna usmjerenost na budućnost, te sekularizacija transcendencije i utopijskog mišljenja ). Pod modernošću se ,dakle, misli historija i vrijeme koje novinama rastače prijašnje strukture i nezapdana društva. Modernost je, po sebi, savremena i napredna, a preko nje sva društva sudjeluju u historiji.
Pod savremenim društvom mislimo i na sva postojeća društva u svijetu, njihove međuodnose, promjene koje nastaju iz dinamike sukoba između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Mnogobrojni, posebno marksizmom nadahnuti autori, nastojali su objasniti savremeno društvo kao svjetsko društvo, dakle, globalistički. Savremenost, u ovom slučaju, označava stvarnu egzistenciju i aktuelnost svega što postoji, što nam se nudi svojom snagom i izuzetnošću, radilo se o tradicionalnonim ili o zapadnim društvima. Takva su savremena politička društva socijalističkog tipa, religiozna društva sa fundamentalističkom ideologijom, tradicionalna aristokratska i mlada društva s vojnom vlašću.

1.3. Savremeno društvo - definicija

Pod društvom definiramo tip društvenog sistema koji, bez obzira na aspekt društvenosti, posjeduje stepen samodovoljnosti u odnosu na svoje okruženje. Okruženje društvenog sistema odlikuje se svojom samodovoljnošću koja izranja na posebnoj naravi zakona prirodnoorganskog, kulturnog i religijskog sistema, a zatim i čovjeka kao zasebnog i neponovljivog subjekta, kao indiviuuma. Samoodovoljnost nekoga društva jest funkcija uravnotežene kombinacije njegova odnosa s okolinom i stanja njegove unutarnje integracije.
Društvo je sistem uloga i funkcija koje moraju odgovoriti na utjecaje iz različitih okruženja, pa se ne može odrediti iz zdravorazumske projekcije kao skupina konkretnih ljudskih jedinki. Društvo je, dakle, skupina ljudi s određenim ulogama i zadacima. Ono je ostvaranje sinteze različitih struktura, koje nastaju povezivanjem funkcija ili integracijom podijeljenog rada, a očituje se i oživotvoruje u zajednicama najrazličitijih vrsta i poredaka. Sve zajedno, ove zajednice tvore čovječanstvo ili svjetsko društvo. U ovome značenju, društvo je mjesto ostvaranja čovjeka kao umnog i društvenog bića, ono postaje sredstvo kojim se promiču potrebe, interesi i vrijednosti. Da bi se to postiglo, usklađuju se funkcije društva prema okolini i funkcije u društvu shodno kibernetičkom zakonu hijerarhije, koji povezuje raznolikost dijelova društva kao sistema.
Društvo kao i svaki sistem određeno je kibernetičkim sistemom moći i kontrole u kojem jedinice sa visokim stepenom i ogromnom količinom informacija utječu i nadziru jedinice društva koje imaju visok opseg i ogromnu količinu energije i materije. U kibernetiočkom pogledu, nadzor nad nižim jedinicama imaju u najvišem pogledu sistemi vrijednosti i njihov širi zajednički sklop kultura, znanosti i ideologija, potom su normativni sistemi dati u normama građanskog ponašanja i u pravnom poretku koji regulira ponašanje državnih organa. Niža razina u kibernetičkom pogledu je integrirana politička moć koja slijedi konkretne interese pojedinih grupa u društvu. Najveću količinu energije, radilo se o snazi proizvodnih radnika, ili o moći mehaniziranih i robotiziranih proizvodnih snaga, imaju privredne jedinice, ali u kibernetičkom pogledu, s obzirom na stepen informiranja o unutarnjosti i okruženju društva, one su na najnižoj razini.
Stoga, valja reći da je svako zbiljsko društvo uvijek posebno i samodovoljno društvo u nekom određenom stupnju i da kao zatvorena globalna zajednica čini sastav odnosa i institucija. U njemu cjelina postoji kao jedinstvo i kibernetička hijerarhija funkcija, koje ne ovise o doživljajima, raspoloženjima i shvaćanjima ljudskih jedinki kao indvuuma. Ono, stoga, čini cjelinu samostalnih odnosa između djelatnosti, uloga i organizacija uvjetovanih podjelom rada između radnika, političara, nastavnika, odgajivača, tehničara i svih drugih zanimanja i profesija i nosilaca posebnih funkcija u društvu.

1.4. Bit savremenog društva

U pravom smislu ovo društvo je moderno, to je postindustrijsko savremeno društvo, koje nosi u sebi takvu napetost, unutarnji rascjep i dinamiku koja mu osigurava rast i razvoj ne samo u postojećim mu dijelovima već, još više, u stvaranju novih efikasnijih oblika znanja, vještina, dobara, normi, dapače, ideja, vrijednosti i odnosa. Moderno je društvo promijenilo svoju civilizacijsku i kulturnu osnovicu. Njime je zavladala jedna nova nastrojenost i jedan novi stav: zavladati okruženjem umjesto da mu se uspješno prilagodi. Na duhovnom planu to su pripremili racionalizam i prosvjetiteljstvo, empirizam i utilitarizam, pragmatizam i materijalizam. Na planu, pak, stvaranja materijanih dobara, razlozi su odvajanje prirodnih uvjeta života zajednice, tehnologijska distanca od prirode, usmjerenost na racionalno postignuće dobiti miroljubivo i radom. To je proizvodnja nezasitih potreba kao pretpostavki kapitalizma. Na društvenom planu, to je stvaranje nacionalnih društava kojima se čuvalo jedinstvo ljudskog u različitostima ultura, pravnih poredaka, jezika i država. Na razini života pojedinaca to je individualizam koji je otvorio mogućnost maksimalnog iskorištavanja čovjekove pojedinačne energije u društvene svrhe.
Modernost, kao bit savremenosti, očituje se kao savladavanje prepreka na putu ka stvaranju sredstava svih vrsta kojima se povećava moć čovjekovih organa, njegova uma, njegove volje. Čovjekovo novo okruženje, pretpostavka njegova osjetilna života, njegove inteligencije i kulturne i zadovoljenja svih potreba, postaju tehnologijskim produžetkom njegovih sposobnosti i moći. Tehnologija od sredstava prerasta u pretpostavku života, a to znači da je postala novim društvenim odnosom koji je zamijenio kapitalistički poredak i odnose.
Slijed činjenica prisutnih u savremenim društvu naveo je mnoge nama dobro znane istraživače - da savremeno društvo nazovu društvom blagostanja o postindustrijskim društvom. Izraz blagostanja treba da označi solidarnost i briga za jednakost uvjeta nije samo brigom države, već i brigom svij jedinica društvenog života. Ekonomske jedinice, kompanije i tvrtke vode danas, također, politiku blagostanja i solidarnosti, vode socijalnu, stambenu, zdravstvenu, obrazovnu i sve politike neophodne sa se poveća čovjekovo zadovoljstvo na poslu i izvan njega, kako bi se postigla djelotvornost. Postindustrijskim se naziva moderno društvo jer u njemu prevladava tehnokracija koja svojom moći postiskuje privatne vlasnike i privatno vlasništvo, koja programira razvoj i rast društva prema interesima privrednih organizacija i njihovij proizvodnih programa. Savremeno društvo prestaje biti masovnim industrijskim društvom, a postaje tehnotroničkim, jer njemu tehnologija i elektronika postaju oblikom primjene znanstvenih inivacija, a „siva kora" društvenog života - dakle, intelektualni i obrazovani stalež, zamjenjuju manuelne proizvodne radnike.
Modernitet prisiljava savremeno društvo na trajno i sve djelotvornije vladanje svim okolnim sistemima. U tome se krije i jedna njegova neizostavna crta, a to je rast i razvoj, odnosno napredak i modernizacija. Kako modernitet uzdiže individualne sposobnosti do najviših profesionalnih razina, on stvara pretpostavke novoga tipa odnosa među ljudima kojega su R. Bendiks i T. Parsons nazvali asocijacijom. Asocijacijom se, na načelu jednakosti i slobode i uz uzajamnu odluku na bazi konsenzusa o proceduri odlučivanja postiskuje stari tip hijejrahijske birokratske organizacije o kojoj je Maks Veber pisao kao o idealu racionalnog organiziranja velikih skupina ljudi.

2. SAVREMENE SOCIOLOŠKE TEORIJE

2.1. Funkcionalizam

Funkcionalizam je produkt i rezultat sinteze kreativnije izražene varijante biologizma i marksističko - integralističkog poimanja čovjeka i društva na bazi uopćavanja saznanja o arhajskim (primitivnim) zajednicama do kojih je došla savremena etnologija i socijalna antropologija. Prvi pokušaj funkcionalne analize društva je izložio A. Redklif - Braun koji društvo definira kao funkcionalni sistem usklađenih odnosa, prilagođen spoljašnoj sredini. Arhajske zajednice čvrsto su integrirane i čine homogenu koherentnu društvenu cjelinu bez izraženih socijalnih sukoba. Sadržaji i forme društvenosti, društvo kao cjelina, funkcioniraju kao koherentno usklađen i integrisan jedinstven sistem utemeljen na društvenim vrijednostima, normama i institucijama. Individue prihvataju vrijednosti i norme procesom socijalizacije. Takav sistem, odnosno društvo kao cjelina, funkcioniraju na bazi razvijenih odgovarajućih funkcija ili uloga. Društvo je u svom krajnjem rezultatu suma tih uloga ili funkcija nužnih za njegovo postojanje. Obrazovanje individuuma je samo druga strana ili oblik socijalizacije - pripreme pojedinca za te uloge odnosno funkcije.
Zastupnik funkcionalne teorije Robert Merton je razlikovao manifestne i latentne funkcije, iz čega je koncipirao funkcionalističko stajalište poimanja društva kao stabilne homogene cjeline elemanata od kojih je svaki nužan i funkcionalan za ravotežu i uspješno funkcioniranju društva.
Osnovne postavke funkcionalističke teorije Merton je kondenzirao u tri postulata:
1) Postulat funkcionalnog jedinstva društva može se meritorno izraziti u stajalištu da svaka društvena pojava, socijalni sistem obavlja pozitivnu ulogu u funkcioniranju cjeline društva,
2) Postulat univerzalne funkcionalnosti izražen je u stajalištu da sve društvene i kulturne forme sadrže određenu društveno - pozitivnu funkciju i
3) Postulat funkcionalne neophodnosti izražen je u stajalištu da je svaka društvena pojava ustanova, sistem, neophodna, nužna za funkcioniranje društva kao cjeline.
Socijalizacija ličnosti je paradigmatična osnova funkcionalističke sociološke teorije. Socijalizacija individua se odvija kroz proces usvajanja zajdničkih vrijednosti, normativnog sistema i koncepta ideja. Socijalizacija kao fundamentalna kategorija društva, koja se realizira kroz obrazovanje i vaspitanje individua jedini je mogući uslov, pretpostavka funkcioniranja društva kao cjeline. U funkcionalističkoj teoriji čovjek je definiran kao „igrač uloge, funkcije", pripremljen za nju procesom socijalizacije. Funkcionalizam je, na dosta suptilan način, iz prethodnog duhovnog nasljeđa preuzeo sve ono što je pozitivno, savremeno i vrijedno, to preradio i ugradio u svoj koherentan sociološki sistem. Otuda predstavlja najpotpuniju, savremenu teoriju o modernom društvu. Radonačelnik savremene funkcionalističke teorije jeste Amerikanac Talkot Parsons.

2.1.1. Talcott Parsons

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je doživio svoj najintenzivniji razvoj, funkcionalizam je najtjesnije povezan sa imenom Talkota Parsonsa. Tokom pedestih godina ime Talkota Parsonsa čak je predstavljalo sinonim za funkcionalizam. Parsonsova interesovanja za sociologiju počinju tek na njegovim kasnim godinama studija.
Tokom tridesetih godina dvadesetog vijeka, pod utjecajima Veberove sociologije, Parsons piše svoje prvo značajno djelo „Struktura društvene akcije." Ovo djelo, iako značajno za sociologiju, u mnogo čemu je neorginalno, jer se radi samo o interpretacijama Veberove teorije društvenog delanja, koju Parsons zamjenjuje pojmom društvene akcije2 Njegov predložni sistem socijalne akcije sadrži sljedeće ključne elemente:
1) Akter;
2) Cilj;
3) Situacija;
4) Normativna orijentacija

Četvrti element ima, po Parsonsu, i tri posebne karakteristike:
1. Akcija se uvijek odvija u vremenu
2. Orijentacija uvijek podrazumjeva mogućnost greške
3. Referentni okvir je subjektivan

Zapravo, treći element - situacija - ukazuje na objektivnu stranu društvene akcije, dok prvi element - akter - upućuje na subjektivnu stranu akcije. Drugi element - cilj - je željeno stanje kome se teži.
Čitavo je Parsonsovo djelo utemeljeno na stajalištu o odlučnom utjecaju normi i vrijednosti nasuprot interesima. Parsons analogno svom funkcionalističkom konceptu radije definira moć kao „sposobnost društvenog sistema da djelovanje usmjeri u skladu s kolektivnim interesom." On uopće ne želi priznati pojam „moći nad drugim ljudima", to jest, postojanje vladajućih i potčinjenih grupa. Parsonsov pojam moći uslovno je prihvatljiv kada je riječ o demokratskim društvima, ali je sigurno neprimjenjiv na diktature i kolonijalne režime.
Parsonsov opći socioločki koncept pruža duboko tradicionalističku sliku u kojoj veliku ulogu igra vjera u stabilnost, integraciju, red i odlučujući utjecaj religioznih vrijednosti.

2.1.2. Robert Merton

Mertonovi osnovni napori bili su usmjerenei ka kritičkom redefinisanju nekih osnovnih postulata (Parsonsovog) rigidnog strukturalfunkcionalizma. Jedan od najvažnijih postulata funkcionalizma i funkcionalne analize - postulat funkcionalnog jednistva društva - prvi je doveden u pitanje. Naime, ovaj postulat pretpostavlja da je svaki dio društvenog sistema nužno funkcionalan sa aspekta cjeline društvenog sistema. To znači da vaki dio društva nužno vodi ravnoteži i harmoniji cjelokupnog društva. Međutim, Merton smatra da je oaj postulat, posebno u modernim visokorazvijenim i visokodiferenciranim društvima neodrživ. Uvodeći pojam disfunkcije - čime je zadužio savremenu sociologiju - ali ne nužno i sukoba, Merton je pokazao kako, na primjer, u savremenim pluralnim društvima mnogi do tada integravitni faktori, kao što je religija, mogu imati dezintegrativne funkcije. Odnosno, mogu da ispolje svoju disfuncionalnost. Raznovrsne i različite religijske, konfesionalne grupe mogu imati sasvim različite ciljeve, različite vrijednosti i norme, te konačno mogu više biti faktori razdvajanja nego spajanja i integracije.3
Drugi veoma značajan doprinos Roberta Mertona sociologiji predstavlja uvođenje pojmova latentne i manifestne funkcije. Precizirajući dotadašnje veoma čiroke definicije pojma društvene funkcije, Merton naglašava da ovaj pojam upućuje na uočljive objektivne posljedice, a ne na unutrašnje subjektivne dispozicije (motive, ciljeve). Merton je ovim jasno razgraničio objektivne - sociološke - posljedice i subjektivne motive. Društvene funkcije se, dakle, po Mertonu, mogu podijeliti na:
1) Manifestne
2) Latentne
Manifestne funkcije su one objektivne posljedice koje doprinose prilagođavanju i adaptaciji sistema i koje su namjeravane i prepoznate od strane učesnika u sistemu.
Latentne funkcije su one koje nisu ni namjeravane ni prepoznate od strane učesnika kao objektivne posljedice.
Na primjer, manifestne funkcije nekog religijskog ili žrtvenog obreda posvećene su bogu ili precima, dok su njihove latentne funkcije povezivanje ljudi.

2.2. Strukturalizam

Strukturalizam je jedan od najznačajnijih teorijskih pravaca u savremenoj sociologiji i socijalnoj antropologiji. Pojam 'struktura' označava skup ili sklop nekih različitih elemenata koji po nekoj unutrašnjoj zakonitosti stoje u konstantnim relacijama koje spoznajom postaju vidne. Pojam struktura (lat. structura od struere - slagati, sklapati, zidati), znači građa, ustroj, sastav, sklop, raspored...
Tako npr. Strukturalna lingvistika ili kao nova savremena orijentacija u znanosti o jeziku bavi se proučavanjem unutarnje građe jezika s obzirom na fonološki, gramatički i leksički sistem, ne uzimajući u obzir značenje riječi. Strukturalizam prilazi jeziku spoznajno - teorijski te zato traži da se pojmovi strogo definiraju drugim pojmovima, dok se ne dođe do aksioma koji se dalje ne mogu definirati.
Strukturalizam se javlja šezdesetih godina XX stoljeća kao pravac u filozofji, znanosti, umjetnosti i jeziku, a u Francuskoj kao reakcija na dominirajuću prevlast historizma.

2.2.1. Clade L. Stross

Klod Levi Stros u svojim radovima „Strukturalna antropolgija i mitogome", „Divlja misao", zastupa paradigmatično stajalište da lingvistika treba, u neku ruku, da bude temelj društvenih znanosti. Takvo stajalište Stros izvodi iz postavke da je jezik temeljna struktura prema kojoj se na analogan način profiliraju sve značajne društvene pojave. Znanstvena spoznaja u društvenim naukama otkriva nesvjesne odnose ljudskog komunikativnog djelovanja i ponačanja, a da toga fakta - ljudi uopće nisu svjesni. Strukturalna lingvistička analiza omogućuje spoznaju, poniranje u taj dubinski sloj društvene strukture. Gledano kroz tu prizmu, sva društva od arhajskih do savremenih civilizacijskih društava, nalaze se u istoj ravni. Nema historijskog razvoja elemenata društvenosti, već se prvenstveno radi o promjeni strukture. Sam pojam strukture kod Strosa je definiran sljedećim elementima: struktura se preMashodno odnosi na sinhronične pojave, u strukturi su bitne relacije, a ne njeni elementi, te u krajnjem slučaju, za strukturu je bitna cjelina elemenata. Razmjena, komotiranje elemenata je osnovni princip formiranja strukture. Historiju društva čine tri oblika razmjene i njima odgovarajući oblici strukture:
1. Razmjena dobara - ekonomska struktura,
2. Razmjena riječi - jezik kao struktura i
3. Razmjena žena - struktura srodstva (porodice)

Mada je ovdje težište proučavanja na relacijama, a ne na samim subjektima koje nose te relacije, strukturalizam je značajno doprinio dubinskoj analizi i fenomenologiji savremeneih društvenih odnosa. Strukturalna analiza je proizvela nove metode istraživanja društva koje proizilaze iz paradigmatičnog strukturalnog stajališta. Osnovne postavke strukturalističkog stajališta su sljedeće:
1. Jezik je najstarija društvena struktura te se lingvistika kao znanost o jeziku uzima kao temelj i model za sve društvene znanosti,
2. Društvenog i komunikativnog ponašanja među ljidma oni često nisu svjesni. Shvatanje „nesvjesnog" je od bitne važnosti, ne samo za lingvistiku i etnogoliju, već i za druge društvene znanosti, posebno za sociologiju. Pojam „nesvjesnog" kod Strosa nema frojdovsko određenje, već se odnosi na pojam društva uopće,
3. Sva društva i sve kulture su u identičnoj društvenoj ravni, te stoga nema primitivnih, nazadnih i civilizacijskih razvijenijih društava. Radi se samo o drugačijem rasporedu osnovnih elemenata. Konstantni broj elemenata je dat u svom ishodištu, na samom početku, te stoga nema proizvodnje novih elemenata niti razvoja u nekom progresivnom određenju. Promjena i razvoj se isključivo odnose na opoziciju ili komotiranje postojećih elemenata i ništa više i
4. Iz svega rečenog proizilazi definicija i određenje samog pojma društvene strukture.

Strosov strukturalizam pretpostavlja totalitet „sa rupama ili prazninama", odnosno, sa unutarnjim protivrječnostima koji ostaju nedostaci ili propusti samog sistema. Očito da ni Strosov strukturalizam ne može do kraja dozvoliti individualnom ponašanju slobodu odstupanja koja bi značila autonomnu stvaralačku, odnosno, totalnu ili totalizirajuću ulogu, budući da pojedinac ostaje podređen društvenoj misli koja ga određuje i istovremeno transcendira. U tom pogledu se Strosovo shvaćanje društvenog determinizma mnogo više približava filozofji Spinoze negoli Marksa. Na tragu Žan Pol Sartra, Stros vrši identifikaciju dijalektičkog uma s analitičkim umom, na čemu se zasniva apsolutna orginalnost jednog ljudskog poretka strukturalističke interpretacije društva. Stros je, neovisno od ograničenosti svog strukturalističkog koncepta, ukazao na činjenicu da u proučavanju modela struktura, proučavanje položaja i uloge jezika ima dominirajuće značenje za analizu razumijavanja društvenih odnosa, komunikativnog djelovanja među ljudima i narodima, za poimanje društva u totalitetu.

2.2.2. Michel Foucault

Mišel Fuko je tipičan zastupnik strukturalizma koji je strukturalnu analizu poimanja društva doveo do krajnjih konzekvenci. Oslanjajući se na duhovnu baštinu Fridriha Ničea, Martina Hajdegera, Osvalda Špenglera i Frojda, on se bavi proučavanjem kulturno - historijskih epoha kao koherentnih cjelina. Svaka kulturno -historijska epoha, kao koherentna cjelina svih elemenata, utemeljena na svojoj „epistemi". „Epistema" je, ustvari, drugi naziv pogleda na svijet. Pogled na svijet je neka vrsta usklađeneg koherentnog skupa ideja, koje se temelje na jednoj fundamentalnoj ideji, temelju oko kojega se sažimaju sve druge ideje. Po svojoj snazi, „epistema" određuje ponašanje ne samo globalnih grupa. Već i položaj, mjesto, zadaću pojednica. Individualnost, subjekt determinirajućeg zakona našeg mišljenja. Episteme se manifestnom snagom javljaju u diskontinuitetu razvoja društva. Kroz analizu strukture jedne epohe, Fuko dolazi do zaključka da čovjek nema dominirajuće značenje u odnosu na stvari. Zabluda prethodne interpretacije kulturnohistorijskih epoha ležala je u tome što je čovjeka vidjela kao dominirajućeg subjekta u okviru postojeće strukture društva. Fuko tako definira čovjeka ne kao stvaralačkog, djelatnog subjekta, već isključivo kao objekta unutar strukture. Diskontinuirani razvoj epistema, prema Fukou, doveo je do pojave sljedeće tri koncepcije društva:
1. Biološke koncepcije analogne prirodnom organizmu,
2. Ekonomističke teorije i
3. Sociologističke, odnosno lingvističke teorije koje tragaju za sferom „nesvjesnog", pomoću čega se objašnjava društvo i kultura.
Fuko je u svojoj strukturalnoj analizi povijesti kulture, civilizacije žrtvovao proizvođača proizvodu i sam čin njegove proizvodnje. Analiza proučavanja kulturno - historijskih epoha kod Fukoa reducirana je na jednu tendenciju da se od reda, geneze stovri na različitim nivoima kulture, jedna stvar, jedno biće (epistema) ili jedna esencija, te se ona izdvoji od ljudske prakse. Diskontinuirani razvoj epistema što je doveo do pojave slijeda tri koncepcije društva ili kako to Fuko kaže: „sukcesivne stratifikacije znanja", ne objašnjava nam ono bitno, to jest, kako se prelazi s jedne stratifikacije na drugu i kako objašnjava sam prelazak, ili kako se prelazi s jedne strukture na drugu. Fuko nam ne može objasniti prelazak s jedne strukture na drugu, jer je struktura, po njemu, potpuno strana čovjeku. On govori o strukturama, ali nikada ne uzima u obzir ljude, kao djelatne subjekte koji su ih proizveli. Riječ je, u Fukoovoj strukturalističkoj koncepciji „o tajni bezgrešnog začeća". Bezstrukture nema geneze, niti geneze bez strukture. Njih povezuje dijalektički odnos, a to Fuko nije uspio objasniti.

2.3. Kritička teorija društva (Frankfurtska škola)

Kritička teorija društva ili tzv. Frankfurtska škola proizvod je i rezultat sinteze marksističke kritike društva i savremenih socijalno - psiholoških teorija. Rezultati Marksove i Frojdove koncepcije društva i čovjeka postaju paradigmom i polaznom osnovom kritičke teorije. Frankfurtski intelektualni krug, prihvatajuću Marksovu kritiku otuđenja i ostvarenja građanskog društva i Frojdovo psihoanalitičko nastojanje da se kategorijom nesvjesnog objasni čovjek, društvo i povijest, koncipirao je kritičkosocijalnu teoriju kroz analizu savremenih problema epohe. Kritička teorija je razvila jednu novu socijalnu filozofiju, svojim analizama savremene civilizacije, svojim kritičkim razotkrivanjem depersonalizirajućeg karaktera savremenog manipulativnog društva. Time je ona veoma mnogo doprinijela mladim generacijama u razotkrivanju njihova vlastitog položaja. Subjekti kritičke teorije, koja je započela 30-ih godina XX stoljeća, bili su uglavnom njemački filozofi jevrejskog porijekla koji su okupljeni oko Frankfurtskog instituta za socijalna istraživanja ostvarili značajne rezultate u vezi sa nekim odsudnim pitanjima savremene tehničke i autoritarno političke civilizacije, sudbine ličnosti i individualnosti, historijske tragičke nedijalektičkog razuma, ali i sve mračnije sudbine dijalektičkog uma u totalitarnim socijalističkim sistemima. Oni su decidirano, kolektivno i individualno, u svojim djelima akcentirali značaj dijalektičkog uma, one kritičke svijesti čovjeka koja jednio može biti korektiv stihijskog i putokaz prema humanizmu u otuđenom svijetu.

2.3.1. Herbert Marcuse

Herbert Marikuze je jedan od osnivača kritičke teorije društva. Nakon pojave fašizma u Njemačkoj, 1933. godine emigrirao u SAD. Tamo objavljuje rezultate svojih istraživanja do kojih je došao kao saradnik Frankfurtskog instituta za socijalna istraživanja. (... )
Rezime svojih teorijskih analiza i preokupacija u vezi sa savremenom civilizacijom otuđenja iznio je Marikuze u svom najutjecajnijem djelu „Čovjek jedne dimenzije" (1964.). U ovom djelu analiza dovodi Marikuzea do zaključka da se osnova kritike danas izmijenila. Iako kapitalističko društvo danas čini dvije klase: buržoazija i proletarijat, razvitak kapitalizma je izmijenio „strukturu i funkciju ovi dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. U najrazvijenijim područjima savremenog društva bezobziran interes očuvanja i poboljšanja status qoia sjedinjuje prethodno anatagonističke snage, u onoj mjeri u kojoj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva. Uzmiče ideja o kvalitetnoj promjeni pred realističkim pojmovima o neeksplozivnoj evoluciji.
Djelo „Čovjek jedne dimenzije" u potpunosti će oscilirati između dviju kontradiktornih hipoteza: prve, da je razvijeno građansko društvo u mogućnosti sputati kvalitativne promjene, konstitens previdive budućnosti i, druge, a da postoje snage i tendencije koje mogu slomiti ovo sputavanje i revolucionirati društvo. Markuze, dapače, smatra da je savremeno industrijsko društvo nameće potrebu novih koncepcija ekonomskih, političkih i intelektualnih sloboda, jer su potrebne takve forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. Time se obuhvaća i jedno paradigmatično teorijsko i praktično pitanje o ljudskim potrebama. U izvjesnom smislu ljudske potrebe su povijesne potrebe, te se postavlja pitanje kriterijuma razlikovanja istinskih od lažnih historijskih potreba. Lažne potrebe su one koje su „... individumu nametnuli posebni društveni interesi u njegovom obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu... Većina predominantnih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponašanjem i konzumacijom prema oglasima - da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze - spada u tu kategoriju krivih potreba."
Moderno građansko društvo odlikuje bizarna situacija. Čovjek je identificiran s egzistencijom koja mu je nametnuta i u njoj nalazi svoje zadovoljenje. Otuđenje je postalo objektivnom zakonitošću društva, a otuđeni subjekt se gubi u svojoj otuđenoj egzistenciji. Razvijeno racionalno tehnološko društvo je, u izvjesnom smislu, ideologičnije nego sva prethodna društva, jer je ideologija struktuirana u samom proizvodnom procesu. Čovjek je proizvodnjom i tehnologijom reduciran na model jednodimenzionalne misli i ponašanja.
Marikuze je ostao na negaciji, priznajući sasvim otvoreno, da kritička teorija ne iznalazi gotova rješenja za savremenu situaciju. U sukobu navedenih oprečnih sila totalitarizma, iracionalizma tehnike i tehnologije i mogućnosti humanizma, vidi mogućnost razrješenja, ali ujedno i njegovu tragičnost. Snaga društva je kolosalna, a velike su i šanse za povijesni susret najrazvijenije humanističke svijesti i najeksploatiranijih društvenih snaga.

2.3.2. Erich Fromm

Erih From, njemački filozof, psiholog i sociolog, nakon emigracije 1933. godine iz fašističke Njemačke, nastavlja svoja psihoanalitička i socijalno-psihološka istraživanja na Univerzitetu u Njujorku i Univerzitetu u Meksiko Sitiju.
From ne koncipira čovjekovu prirodu kao nepromjenjivu, ali se ne slaže ni sa drugim teorijskim stajalištima da je ona beskrajno savitiljiva. „Čovjek se može", kaže From, „prilagoditi gotovo svakom obrascu kulture, ali ukoliko se oni protive njegovoj prirodi, on utoliko razvija mentalne i emocionalne poremećaje koji će ga, na kocu, prisiliti da izmjeni te uvjete, jer on ne može izmijeniti svoju prirodu." Analizirajući razlike između životinjske i ljudske egzistencije, From naglašava protivrječni karakter čovjekove egzistencije. Čovjek nije prilagođen prirodnim okolnostima, jer i ne živi samo u prirodi, nego i u društvu. Stoga je čovjek u stalnom egzistencijalnom protivrječju i potrebi da pronalazi rješenja tih protivrječja, da iznalazi uvijek nove forme jedinstva sa prirodom, drugim ljudima i sa samim sobom, što i jeste, kako to kaže From u svome djelu „Zdravo društvo"...izvor psihičkih snaga koje motiviraju čovjeka, sve njegove strasti, afekte i brige. (... )
From je u svojoj analizi razdoblja reformacije i kasnijeg kapitalizma zaključio da je sloboda od tradicionalnih spona srednjovjekovnog društva, pojedincu dala novo osjećanje nezavisnosti, ali u isti mah i usamljenosti što je bilo razlogom novog iracionalnog aktivizma. Tako on analizira fenomen fašizma u kojem se čovjek odriče svoje individualnosti i integriteta svoga ja. From smatra da je individua u svojoj usamljenosti, suočena sa svjetom izvan sebe kao zasebnim entitetom, mora nastojati da savlada to nepodnošljivo stanje nemoći i usamljenosti. Jedan način prevladavanja je da se dospije do „pozitivne slobode", do povezivanja sa svijetom putem ljubavi i rada, zbiljskim ostvarivanjem emocionalnih i intelektualnih sposobnosti.
Drugi način je odustajanje od slobode, bijeg iz jedne nepodnošljive situacije, jednostavno kazano - bijeg od slobode, što je jedna značajna forma čovjekovog otuđenja. Mehanizam bijega od slobode jeste čovjekova težnja da odustane od nezavisnosti svog pojedinalnog ja, te da ga nadomjesti klasom, autoritarnim oblicima vladavine itd. From se zadržava na još jednom mehanizmu bijega od slobode, a to je prilagođavanje pojedinca svemu onome što mu jedna civilizacija pruža. Cijena za takvo prilagođavanje je veoma visoka: ona je gubitak ličnog ja. Bijeg od slobode može jedno vrijeme da olakša patnju, ali je ne otklanja. Traganje za slobodom nije metafizička sila, te se ne možed objasniti prirodnim zakonom; ono je nužan ishod procesa individualizacije i svestranog razvoja kulture. Stoga, autoritarni sistemi, postvarenja i otuđenja u oviru kapital - odnosa ne mogu da unište osnovne uslove i mogućnosti koje pridobnose traganju za slododom, smatra From.

ZAKLJUČAK

Društvo nije statična, već promjenjiva kategorija koja se transformira i mijenja kroz povijest. Promjene nisu samo historijska, već je to svakodnevna osobenost. Do toga dolazi što društvo čine individue i društvene grupe, sa svojim potrebama i akcijama. Zato u društvenim promjenama postoji kontinuitet i tradicija, ali i postoje promjene koje su dinamične i koje nameću industrijski i tehnološki napredak i koje nemaju svoju dugu tradicionalnost, već veliku i brzo prihvatljivu upotrebljivost. Brzina promjena u industrijsko doba je veoma dinamična i odvija se u svim sferama čovjekove djelatnosti. Današnji čovjek, njegov način života i tehniča sredstva kojim se služi ne mogu se porediti sa životom ljudi koji su živjeli u ranijim tipovima društvenih sistema. Dostignuti stupanj tehnološkoga i tehničkog razvoja bitno utječe na sam karakter društva, njegovu kulturu, običaje, tradiciju,
Promjene su danas tako dinamične i obuhvatne, ne samo u funkciji napretka i zadovoljavanja čovjekovih potreba, već u smislu suočavanja sa posljedicama koje čine našu budućnost i opstanak čovjeka i društva neizvjesnim. A sve ovo navedeno znatno utječe na razvoj modernog društva. Za savremeno društvo možemo reći da je jedan sukladan, kompatibilan, uravnotežen skup mnoštva prepoznatljivih elemenata, koji su nastali i koji djeluju samo u toj cjelini i u interakciji s drugim segmentima sistema.

LITERATURA

1. Saltaga F., „Sociologija", Univerzitet u Sarajevu-Pravni fakultet, Sarajevo, 1999.
2. Marinković D., „Uvod u sociologiju", Mediterran Publishing, Novi Sad, 2008.
3. Mesihović N., „Uvod u sociologiju", Svjetlost, Sarajevo, 1996.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi