PLATON

Država je Platonovo glavno filozofsko djelo - njegov pokušaj da svima pokaže kakva bi trebala biti idealna država. To je zapanjujuća knjiga, prepuna ideja i rasprava o znanju, religiji, duši, etici, politici, obrazovanju, feminizmu, ratu, umjetnosti i još mnogo čemu.
Država je "zatvoren" tekst koji nastoji pružiti konačne i zakonodavne odgovore na većinu problema i pitanja koje postavljaju Platonovi prijatelji i suvremenici. Gotovo sve ideje su međusobno povezane.
Time je postignuta skladnost i dosljednost, ali to znači da dovođenjem u pitanje jednog središnjeg stupa tog filozofskog zdanja, pada čitav sustav. No, najvažniji je ipak kontekst rasprave - grad Atena.

Platon – život i rad

Platon (427-347.p.n.e.) je rođen u Atini u aristokratskoj porodici. Bio je, za to vrijeme, svestrano obrazovan. Pravo ime mu je Aristokle, a ime Platon je dobio po grčkoj riječi platis, što znači širok, plećat.
Osnovne pojmove ο životu, ljudima, ο odnosima među ljudima i državama, ο pravima i dužnostima građana, ο filozofiji, moralu i svemu drugom što je ušlo u bogatu riznicu njegovih saznanja stekao je na tlu Atene u najburnije i najnesretnije doba njene povijesti.
Godinu ili dvije prije njegovog rođenja umro je Perikle, a nešto poslije njegovog rođenja posjetio je prvi put Atenu poznati sofist Gorgija. Peloponeski rat bio je tada u punom jeku, a njegove katastrofalne posljedice već su se teško osjećale u životu atenskih građana. I sasvim prirodno, sve je to imalo veliki značaj za Platonov misaoni razvitak.
Po rođenju, pripadao je društvenim slojevima koji su bili najljući protivnici demokratije. Njegov otac Ariston, potomak je atičkog kralja Kodra, a majka, Solonovog prijatelja i rođaka Dropida. Kritija i Harmid, najistaknutiji atinski političari u kasnijoj vladi Tridesetorice, bili su mu ujaci, a Speusip, filozof, koji je rastao u njegovoj sjenci i pod njegovim uticajem, da ga poslije njegove smrti zamjeni na čelu Akademije, bio mu je nećak.
Tako je Platon sa svih strana bio okružen uglednim srodnicima i imao prilike, možda više nego ijedan atenski građanin toga doba, da dobije sve što mu je bilo potrebno za uspješan osobni razvitak.
Kada je upoznao Sokrata bio je očaran njegovom mudrošću i postao je njegov najbolji učenik i prijatelj osam godina (do Sokratove smrti). Platon je, poslije Sokratovog pogubljenja, bio razočaran u državu i nekoliko godina je putovao po Egiptu i južnoj Italiji. Između ostalog, kod Sirakuškog vlastodršca Dionizija nastoji na Siciliji urediti idealnu državu prema svom filozofskom nacrtu. Biva uhićen, a od novca prikupljenog za njegov otkup (Kirenjanin Anikerd, koji ga je otkupio nije prikupljeni novac htio uzeti) kupuje se zemljište u Akademovim vrtovima (dio Atene) na kojem je 387. godine osnovana čuvena Akademija .
Ona je dobila ime po mjestu gdje je Platon podučavao – u vrtu posvećenom mitskom heroju Akademu. To je vrijeme njegovog najplodnijeg rada kada je napisao svoja najznačajnija djela-dijaloge.
Platonovo učenje možemo spoznati izvorno zahvaljujući tome što su njegova djela sačuvana u cjelini. Pisao je u obliku dijaloga što djela čini interesantnim pa se i danas rado čitaju. Skoro u svim djelima javlja se Sokrat kao ličnost. Neki historičari djele Platonova djela u tri faze (rani, srednji i pozni period) .
Prema dosadašnjem izučavanju Platonovih spisa, obično se smatra da su oni napisani u četiri različite faze Platonovog misaonog razvitka i stvaranja: u prvu grupu idu spisi mladog Platona, dok je još bio pod uticajem Sokratovog učenja; u drugu grupu — spisi napisani u doba Platonovog osamostaljivanja i veoma žestoke borbe protiv sofista; u treću grupu — oni
koji su nastali u doba Platonove pune zrelosti, u doba njegovog najvišeg uspona (Država, Gozba, Fedon i Fedar), kad je on izgradio svoje učenje ο idejama i u skladu s tim učenjem sve ostale dijelove svog filozofskog sistema; u četvrtu grupu — djela koja je Platon napisao u starosti.
Polazište je njegove filozofije učenje o idejama, koje su jedina prava zbilja, a svijet osjetilnih stvari samo je slika svijeta ideja. Ideje su vječne i nepromjenljive, a osjetna bića su promjenljiva i nesavršena te postoje samo po sudjelovanju u idejama. Među idejama postoji hijerarhijski red. Najviša je ideja dobra koja je istovjetna s božanstvom. Svaka ideja postoji i ima mjesto na hijerarhijskoj ljestvici po većem ili manjem sudjelovanju u ideji dobra.
Nasuprot svijetu ideja stoji materija, koja također, kao kaotična, nesređena masa, postoji od vječnosti. Svijet nastaje tako da demijurg oblikuje materiju po uzoru na ideje.
Pritom Platon ne tumači u kakvu je odnosu demijurg prema ideji dobra, to jest božanstvu, niti u kakvu su odnosu ideje prema Bogu, čiju opstojnost i glavna svojstva on na razne načine dokazuje, tako da su u njega u začetku već svi dokazi Božje opstojnosti. Čovjek pripada po duši svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije. Budući da je duša postojala i prije ovog života u tijelu, kamo je došla po kazni, spoznaja je tek sjećanje, koje je to uspješnije što se duša kreposnim životom više oslobađa utjecaja tijela. Nakon smrti tijela, ona nastavlja živjeti u svijetu ideja.
Platon nije bio samo filozof velikog pjesničkog nadahnuća, na koga su se uvijek ugledali idealistički mislioci, već i veliki istraživački duh ispod čijih idealističkih spekulacija i utopija snažno izbija duboki smisao za konkretna posmatranja i ispitivanja.
Ali upravo ovo Platonovo visoko svojstvo, koje je važno za objektivno utvrđivanje njegovog stvarnog značaja u istoriji filozofije i nauka, ostalo je više ili manje u sjenci nje­ gova idealizma, tako da se često i ne primjećuje od idealistič­ kih spekulacija. Zbog toga u mišljenjima ο Platonu ima raznih jednostranosti, proizvoljnosti i predrasuda.
Većina sačuvanih Platonovih spisa je u obliku dijaloga naglašene umjetničke forme. U njima se sa Sokratom kao glavnim likom raspravljaju mnogi čuveni likovi filozofa i poznatih Atenjana. U dijalozima ranog razdoblja Platon iznosi Sokratovu filozofiju (ti su nam dijalozi, budući Sokrat nije pisao, jedini izvor za proučavanje Sokratove filozofije), dok u spisima zrelog razdoblja iznosi vlastitu filozofsku poziciju – učenje o idejama.
Najvažnijim Platonovim djelom smatra se «Država» u kojoj u 10 knjiga Platon isprepliće svoja ontološka, spoznajna, etička, politička, antropološka i estetička promišljanja. U «Državi» Platon sustavno razvija svoje učenje, međusobno povezujući razne zamisli oko centralne ontološke koncepcije – učenja o idejama. Stoga se njim započinje tzv. ontološko razdoblje grčke filozofije ili razdoblje velikih sustava (Platonova i Aristotelova).
Platon je bio trajno obuzet problemom ćudoredno savršena društvenog uređenja. Kako prevladati izrazite nedostatke svih postojećih oblika društva? Kako zasnovati poredak u kojemu bi priroda pojedinca i njegove sposobnosti bile u službi ideala općeg dobra zajednice? U »Državi« razrađuje Platon podrobni nacrt, strukturu i oblike života u idealnoj državi.

Platon – Sokratov učenik

Platon je upoznao karizmatičnog filozofa po imenu Sokrat (470-399. pr. Kr.) koji će mu potpuno promijeniti život. Sokrat je bio omiljeni učitelj mnogih mladih Atenjana, iako su njegov izgled, osobne navike i filozofski pogledi izvrgavani poruzi i podsmijehu u atenskim kazalištima i u javnom životu. Sokrat je držao kako se filozofija ne može podučavati jer je ona, zapravo, stajalište uma, a ne skup znanja. A kao i svi učitelji; obično je govorio u zagonetkama i paradoksima.
Iako se već i na primjeru sofista i Sokrata moglo jasno razabrati kako iza svakog odgojnog nastojanja stoji određena filozofija koja u tom odgojnom nastojanju traži svoj praktički izraz, ipak je to tek na primjeru Platona dobilo svoj puni značaj.
Za razliku od sofista koji su se bavili odgojem (ali ne posebno i njegovim promišljanjem), ili od Sokrata koji je bavljenje odgojem istovremeno pokušao promišljati metodički uzimajući po pretpostavci da je svrha odgoja razvoj moralne ličnosti (osobe koja odgovorno djeluje u skladu sa spoznajom istine) ne dajući međutim naputke o tome što jest a što nije ispravno (jer on je istinu tražio), Platon je u određenju odgoja otišao mnogo dalje - pokazujući vlastitim primjerom po prvi put - kako pokušaj znanstvenog projektiranja odgoja umjesto njegovog filozofskog (= kritičkog) promišljanja vodi u manipulaciju i indoktrinaciju.
Ono Sokratovo dogmatsko uvjerenje da je istina jedna i opća, te da ju je kao takvu moguće spoznati, kod Platona je doživjelo svoj opasan razvoj. Platon je naime traganje za istinom (kritiku) zamijenio izlaganjem konačne istine (teorije), koja se u odgojnom smislu pokazala kao laž. Sokratovo nastojanje oko razvoja autonomne moralne osobe, koje je u sebi bilo proturječno jer je težilo znanju o onome što tek »treba da bude«, kod Platona se pretvorilo u vlastoljubivu moralku zasnovanu na »znanju o tome što je dobro« i što kao takvo »treba biti«.
Nekritički preuzimajući pretpostavku da je istina jedna i opća, on je povjerovao da je upravo njegova istina (teorija) ta jedina i opća istina po kojoj bi trebalo urediti svijet. Stoga za njega odgoj više i nije mogao biti put traženja (unutrašnje) istine, nego put njenog izlaganja i realizacije.
Polazeći od svoje teorije o »svijetu ideja« kao od dane istine Platon je na tom »znanju« pokušao domisliti zbiljski svijet. No odmah se pokazalo da je ovaj svijet previše neidealan, te ga je stoga trebalo »idealizirati«. tj. privesti k ideji. Tako se znanje o »svijetu ideja« preobratilo u znanje o tome kakav bi zbiljski svijet »trebao biti«.
Iz »znanja« o tome kakav bi svijet »trebao biti« Platon je deducirao svrhu, sadržaj i metode odgoja. Svrha svakako i nije mogla biti ništa drugo nego potpuna moralizacija svijeta, njegovo »idealiziranje«, odnosno privođenje k ideji.
U tom je pogledu odgoju dano posebno važno mjesto. On je zamišljen kao osnovno sredstvo ostvarenja idealne države. Iz »znanja« o idealnoj državi i o odgojnom djelovanju određenih odgojnih sadržaja i metoda, Platon je izveo brojne i čvrste poučke o tome kako treba »odgajati«.
Na taj način odgoj je bio potpuno instrumentaliziran u svrhu ostvarenja idealne države, čime je nužno izgubio svoju stvaralačku bit i pretvorio se u najgrublju manipulaciju .

Grčki gradovi - države i Platon

Već u Platonovo doba svi su grčki gradovi-države bili dobro uređeni. U antičkom su svijetu bili jedinstvena pojava. Egipat i Perzija bili su golema, bogata, monolitna i teokratska društva, dok su Grci živjeli u malim, neovisnim, većinom siromašnim državama.
Postojalo je mnogo gradova-država i svi su međusobno bili neovisni i imali različite političke sustave. Atena je bila posebna po čestom odabiru vrlo neposrednog oblika demokratske vlasti, u čemu su sudjelovali svi odrasli muški građani. Biti građaninom Atene značilo je imati povlastice, ali i mnoge naporne političke i javne dužnosti, kao što su vojna i sudska služba; a za imućnije i plaćanje vjerskih obreda i sezonskih kazališnih događaja. Atena je bila čuvena po svojim velikim dramskim piscima: Eshilu, Sofoklu, Euripidu, Aristofanu i drugima.
Platon je neprestano upozoravao sugrađane na neposredne opasnosti koje su prijetile državi. Ateni su prijetili vanjski neprijatelji: kako Perzijsko carstvo tako i vojnički grad-država Sparta. No, čini se da su građani Atene neprestano bili svadljivi ali i privrženi demokratskim vladama koje su, u pravilu, bile korumpirane i neučinkovite.
Inteligentnu su mladež, građane budućnosti, kvarili "sofisti". Sofisti naučavaju da je moral stvar osobnog izbora te da je ljudska sebičnost posve "prirodna". Platonova Država bila je očajnički pokušaj da se dokaže koliko su te ideje lažne i opasne. Za Platona, promjena i napredak uvijek su povezani s pokvarenošću i propadanjem. Nastojanje njegove filozofije bilo je pružiti neku vrstu postojanih moralnih vrijednosti i trajne političke stabilnosti koja će spasiti Atenu.
Naravno, nije znao da glavna prijetnja dolazi sa sjevera. Naposljetku je Atenu "progutalo" makedonsko carstvo Filipa II. (382-336. pr. Kr.) i njegova nasljednika, Aristotelova učenika, Aleksandra Velikog (356-323. pr. Kr.).
Atena je, kao što znamo, bila iznimno mjesto. Nigdje se drugdje u svijetu nije tako tolerirala slobodna i otvorena rasprava. Atena je privlačila intelektualce iz cijeloga Mediterana, od kojih se mnogi pojavljuju u Državi. Gradovi-države postojali su već mnogo godina i nisu više bili novost. No, grčke su kolonije i dalje nicale na sve strane, a njima se upravljalo na najrazličitije načine. Zato je rasprava o "savršenu" društvu imala i praktičnu važnost, i nije bila puka akademska vježba.
Većina pitanja kojima se Platon bavi propituje važnost odnosa između pojedinca i države, a razmatra ih u svojoj najvažnijoj knjizi - Državi. Pogledajmo samo neka od njih:

• Što objedinjuje državu i čini je stabilnom?
• Je li država nešto "prirodno" i neminovno ili je to kulturološka i promjenjiva pojava?
• Jesu li ljudska bića suradnici ili suparnici? Kako treba obrazovati građane?
• Što je znanje?
• Jesu li ljudska bića dobra ili zla?
• Jesu li svi ljudi jednaki? Ako jesu, u kojem smislu? Imaju li zajedničku kulturu?
• Jesu li zakoni neophodni? Tko odlučuje o njima? Zašto se moramo pokoravati zakonima?
• Što se događa ako se različiti ljudi ne slažu oko nečega? Imaju li različiti ljudi različite uloge u društvu?
• Treba li svatko imati pravo sudjelovanja u upravljanju, ili to treba prepustiti nekolicini stručnjaka?
• Ima li država nekakvu svrhu ili cilj? Je li država nešto loše ili dobro?

Država po Platonu

Po misliteljima stare Grčke, čovjek je društveno i političko biće (zoon politikon - kako ga je Aristotel defenirao. Svatko je obvezan sudjelovati u političkome životu svoga grada. Državna vlast se u ono vrijeme definirala kao javna vlast u polisima u kojoj su sudjelovali svi slobodni građani. Vlast je u ono vrijeme imala i aparat prisile kojim je štitila pravni poredak. Vlast je bila ograničena ustavom.
Za razliku od javne vlasti postojala je i tzv. vlast u domaćinstvu odn. oikos. Ovdje vlast ima pater familias, te postoje odnosi muškarac-žena, otac-dijete i gospodar-rob. Naime, u prva dva odnosa pater familias vlada nad djetetom i ženom zbog njihove dobrobiti. Robom vlada radi dobrobiti domaćinstva tzv. ekonomije domaćinstva, njime vlada despotski - što znači da rob nema ni socijalne, ni ekonomske, ni političke slobode, odn. on je usko vezan za svojeg gospodara.
On u svojoj knjizi opisuje idealnu državu, inače je bio iz aristokratske obitelji, no zbog sukoba s dotadašnjom vlasti prestaje se baviti politikom, nego je bio samo zaokupljen teorijom države, ali ne i političke zbilje. Živi u vrijeme Peloponejskog rata (431. - 404. pr. Kr.), te kasnije za vrijeme oliharhije, vladavine Tridesetorice (404. pr. Kr.), među kojima su neki bili i Platonovi rođaci. Nakon toga dolazi do povrata demokracije u Ateni, te je smaknut njegov učitelj Sokrat jer je "kvario mlađež" odn. jer je bio optužen da je surađio sa Tridesetoricom. Platon se povlači iz politike svojoj poznatom izrekom: "Treba se baviti politikom samo dok ti život ne postane u opasnosti."
Temelj njegove ideje o idealnoj državi jest ideja pravednosti. To je nešto sličnoj legitimnosti u današnje vrijeme, no zapravo je riječ o pravednoj raspodijeli rada prema sposobnostima svakoga čovjeka. Na to su se ugledali i marksistički filozofi kao Karl Marx ili Friedrich Engels. Tako svatko treba raditi ono za što je sposoban. Tako postoje dijelovi države, kao i kod čovjeka dijelovi tijela: glava (umni dio), prsa (voljni dio) i trbuh (požudni dio), što je Platon rasporedio prema dolje navedenim klasama. Tako bi umni dio čovjeka trebao voditi ostala dva, tako je isto i u državi, gdje će umni dio države voditi ostala dva.
On je podijelio ljude prema klasama (ali ne kastama, te klase označavaju sposobnosti za koje su određeni ljudi sposobni. Tako postoje tri klase:
• proizvoditelji ili zanatlije (požudni dio)
• ratnici ili čuvari (voljni dio)
• vladari ili filozofi (umni dio)

Tako bi proizvoditelji, da bi država bila pravedna, trebali imati osobinu umjerenosti. Oni proizvode i pružaju obrtničke usluge ostalima, s tim da je njima život dosta lagan i smiren, jer za razliku od čuvara, ne moraju se izlagati opasnosti, i mogu imati obitelj i živjeti ugodno. Jedina im je mana gramzljivost tj. ako postanu pohlepni, te si žele priuštiti više dobara i novca nego im je potrebno.
Ratnike ili čuvare polisa trebala bi krasiti vrlina hrabrosti. Oni se odriču ugodnoga života da bi drugi mogli uživati u sigurnosti i miru, odn. u idealima prava slobodi i pravednosti. Njihova mana je častoljublje koje se može očitati kao vladavina timokracije što svakako nije dobro.
Na kraju vladari za koje Platon smatra da moraju biti mudri, te misli da vladati trebaju samo najjmudriji i najbolji odn. filozofi i to još iz aristokratskih krugova. Znači najpoželjniji oblik vladavine bila bi aristokracija. Oni ne bi trebali imati nikakve mane ili poroke.
Nadalje, država kakvu Platon zamišlja je idealna država, bez mana, i jednostavno je neostvariva. Karl Popper kaže da je Platon začetnik totalitarne države, jer je sve podređeno državnoj vlasti, pa čak i odgoj djece.

Analiza Platonove ''Države''

Posmatrajući te događaje i ljude koji su tada upravljali političkim životom, a isto tako i zakone i običaje, činilo mi se, što sam dublje gledao u stvari i sve više zalazio u godine, da mi je sve teže da se uspešno bavim državnim poslovima.
Platon

"Država" je temeljno djelo grčkog filozofa Platona, i ona u najboljem svijetlu pokazuje promišljanja Platona kao idealističkog utopiste . Platonov idealizam je posebno slikovito pokazan u "Državi" u poznatom dijelu o pećini.
Platonova država je idealistička iz razloga što ona ne postoji već treba da bude da bude produkt svjesne djelatnosti ljudi. Za razliku od svog djela Zakoni u "Državi" Platon traga za apsolutno najboljom državom, i u ovome leži utopistička kategorija "Države". Za Platona društveni poredak idealne države čine tri klase: filozofi, vojnici i robovi. Filozofi su ujedno i upravljači države, vojnici su čuvari, a robovi su proizvođači. Platon je uočio da privatna svojina kvari čovjeka, pa je odlučio da prve dvije klase ne mogu posjedovati privatno vlasništvo. Veoma važna činjenica za funkcioniranje ovakve države leži u Platonovom konceptu pravde, odnosno pravednosti koja traži da:" Svatko radi svoj posao".
Po Platonu etički ideal je postići vrlinu, a ona se zasniva na znanju. To je težnja ka ideji dobra kao vrhunskoj vrijednosti. Ideja dobra se ne može ostvariti samo u pojedincu nego istovremeno u zajednici, odnosno u državi. Radi toga filozofi treba da imaju vrlinu koja se zasniva na znanju, a vojnici da posjeduju vrlinu hrabrosti.
Po Platonu država nastaje zato što niko nije sebi dovoljan . Činjenica je da su ljudi po prirodi određeni da bolje rade neke poslove, te je ova činjenica i podjela rada preduslov razvoja države. Razlog stvaranja države leži u uzajamnom podpomaganju ljudi radi zadovoljavanja životnih potreba, i to na osnovu podjele rada, jer svako je razlikuje po prirodnim sposobnostima.
Najprostija država sastoji se iz malog broja građana, od kojih se jedni brinu za hranu, drugi za stan, treći za odjeću i obuću itd. Ovo je primjer zdrave države u koju kasnije dolaze doseljenici, te uskoro prostor te države postaje premalen i to izaziva rat.
Cijeli državni posao se dijeli na privredu, odbranu i upravu. Svaki od ovih poslova pripada određenom staležu, pa je Platon u svojoj idealnoj državi ljude podjelio u tri staleža, a to su : vladari (filozofi), čuvari (vojnici) i treći stalež čine seljaci, radnici, zanatlije, trgovci, robovi.
Platon govori o čuvarima države. Prema njemu čuvarima je potrebno da budu vaspitani, da budu prijatelji i da budu nemilosrdni prema neprijateljima. Da bi to postigli moraju se učiti gimnastičkim i muzičkim obrazovanjem i vaspitanjem. Kao prvi oblik vaspitanja su mitovi, i to samo oni mitovi i priče koje će pogodovati razvoju čuvara. Hrabrost, plemenitost, pobožnost su vrline čuvara. Gimnastičko vaspitanje služi tjelu. Ako se čuvar previše posveti muzici onda on postaje slab borac, dok će pretjerivanje u gimnastičkom vaspitanju stvoriti jakog i zvjerskog borca.
Pošto je najbolji u svom poslu onaj koji je u njemu najpogodniji, to će vladar države biti iz redova čuvara. On mora da prođe niz provjera sposobnosti i otpornosti na poroke. Čuvari se ne smiju loše ponašati prema građanima. Oni će imati poseban tretman stanovanja, neće imati vlastitu svojinu, a nagrada će im biti ono što im građani donesu kao zahvalnost za službu. Jesti će zajedno s drugima, i biti će im zabranjeno da koriste zlato i srebro, jer su bogovi u njih ugradili i zlato i srebro. Ako steknu sopstvenu zemlju, postaće zemljoradnici i upravnici, umjesto čuvari i vladari i uz to će postati više obazrivi na unutrašnje nego na vanjske neprijatelje, te će se cijela država početi raspadati.
Svatko treba da se bavi onim za što je najsposobniji, a čuvari najbolje čuvaju kada se potpuno razlikuje npr.zemljoradnika. U državi ne smije biti bogastva i siromaštva, jer i jedno i drugo slabi sposobnost pojedinaca . Zato će u spoljnoj politici država sav plijen davati saveznicima, čime će ih pridobijati. Te države neće postajati moćnije, jer će u njima tada biti više država, bogataša i siromaha. Kod takvog neprijatelja uvijek možeš novcem da jedan dio okreneš protiv drugog.
Sudsko i ljekarsko zanimanje biće uređeno zakonodavstvom, a oba će se brinuti o građanima koji su tjelesno i duševno zdravi, dok će tjelesno bolesne i slabe pustit da umru, a duševne bolesnike će osuditi na smrt.
Država koja je ovako uređena zaslužuje da se naziva mudrom, hrabrom i pravičnom. Mudrost se nalazi kod onih koji upravljaju državom. Hrabrost se nalazi u staležu čuvara. Pravičnost znači obavljati svoj posao. Ako pojedinci obavljaju posao koji najbolje znaju i za koji su sposobni država će biti pravična.
Platon je veliku pažnju posvetio zajednici žena i djece. Žene čuvari moraju da dobiju isto vaspitanje i obrazovanje kao muškarci čuvari. Sokrat dalje navodi da te žene moraju pripadati svim čuvarima, i ne smiju živjeti sa jednim čuvarem. I djeca, također, moraju biti zajednička, a roditelji ne smiju poznavati svoju djecu. To može dovesti do nekontroliranog miješanja, što država ne može dopustiti.
Pravilo je, dakle, da najbolji ljudi što češće imaju odnos s najboljim ženama, da bi se izrodila najbolja djeca. Hrabri i snažni ratnici dobijaće najbolje žene, a djecu će odgajati država, hraniće ih majke, ali tako da ne znaju koje je njihovo dijete. Svako oplođavanje van dozvoljenih godina biće sankcionirano, a nakon tih godina biće dozvoljeno uzimanje žena za saputnice. Pošto se neće znati ko je kome roditelj, žene i muškarci će smatrati svojom djecom svu djecu, a ta djeca će smatrati svojom bračom i sestrama drugu djecu.
U rat idu zajedno, vode i stariju djecu sa sobom, da bi neposredno učila vještinu. Ovi ratnici neće uzimati druge Helene za robove, već samo barbare. Od palih Helena uzimaće samo oružje i neće ih pljačkati. Državni ratnici neće pljačkati ni zemlju hramove, neće paliti kuće niti smatrati sve za neprijatelje, već samo mali broj, jer su svi Heleni.
U državi filozofi moraju postati kraljevi, ili sadašnji kraljevi postati filozofi. On moraju postati najbolji čuvari države i zakona. Da bi se pronašli pravi vladari, potrebno je čuvare baciti na niz ispitivanja, jer je najteže naći takvog čovjeka, takvu prirodu, koja je i sklona učenju i nepobjedljiva u borbi. Kada se nađe najbolja osoba za to, filozofi se moraju pobrinuti da ta osoba ne odbija da služi sreći drugih, jer je moguće da će napustiti svakodnevna zanimanja.
Filozof može da postane vladar tek nakon pedesete godine, kada je prošao sva moguća vaspitanja i obrazovanja. Kada jednom na tronu budu filozofi, oni će iz države istjerati sve starije od deset godina, zadržaće djecu i početi da ih odvikavaju od dotadašnjih običaja.
Timokracija, oligarhija, demokracija i tiranija su četiri oblika državnog uređenja koja su lošija od države. Sva četiri uređenja Platon smatra bolestima države .
• Timokracija: aristokracija prelazi u timokratiju kada dođe do razdora među vladarima.
• Oligarhija: ono uređenje koje se zasniva na procjeni imovine, u kojem vladaju bogataši, a siromasi ne učestvuju u vlasti. Ta je država višestruka, jer je podjeljena na bogate i siromašne i oni žive u neprijateljstvu. Država sa ovim uređenjem bi slabo ratovala, jer bi nerado naouržavali siromašne, jer ratovanje košta, a oni ne žele da troše bogastvo.
• Demokratija: oligarhija sama dovodi ljude do ruba propasti. Kada siromasi vide da su vladari loši i nesposobni kreću u pobunu protiv njih. Demokracija nastaje kada siromašni pobijede bogataše. U početku će vladati sloboda i svako će raditi šta hoće. Demokratski čovjek nastaje od oligarhičnog, kada neka od njegovih pobuna dobije pomoć s polja, pa dođe do unutrašnjih sukoba. Zavisno od okruženja, pobjeđuje čas jedna, čas druga strana. Taj čovjek krade, upravlja filozofima.
• Tiranija (tiranida): nezasitost za onim što se najviše cijeni uništava državno uređenje. Oligarhiju je uništilo bogaćenje, a demokratiju će uništiti sloboda. Svi postaju jednaki, stariji počinju da se plaše mlađih, stranci se izjednjačuju sa starosjediocima. Narod bira novog vladara koji postaje tiranin. Kada jednom dođe na vlast, uvijek će počinjati neke ratove kako bi narod imao potrebu za vođom, tako će ljudi siromašiti pa će se baviti sobom,i u rat idu nespremni. Tiranin je, stoga, uvijek oprezan i gleda da li ima neprijatelja koji bi mu stajali na putu .

Kritika Platonove države

Zamisao Države, kao i cijela Platonova moralno-politička filozofija, često nam se prikazuje kao poetsko maštanje. Argumenti za ovakva gledišta traže se i nalaze kod samog Platona, koji je napisao i to da se „ljudski rod neće osloboditi nevolja sve dok ne uzmu vlast u svoje ruke pravi i valjani predstavnici filozofije, ili dok se upravljači država nekim božanskim promislom ne počnu baviti filozofijom".
Ta misao, koju smo već imali prilike da upoznamo u Platonovom tzv. Sedmom pismu, bila je u stvari polazna tačka Platonova kad je on počeo da piše Državu, da bi pokazao kako se zaista može stvoriti idealna država s filozofima na čelu.
Hegel je izgleda prvi shvatio da Platonova politika nije plod mašte, već sadržajno umovanje, a Hegelovo gledište usvojili su i mnogi drugi. Tako Ernest Barker piše u svojoj poznatoj studiji ο Platonu i njegovim prethodnicima da Platonova Država nije grad koji ne postoji, već grad koji se zasniva na postojećim državnim uređenjima."'
Ova gledišta zaslužuju punu pažnju, jer ističu konkretnost Platonove političke filozofije i njenog istraživačkog karaktera. Šta je u stvari osnovno pitanje kojim se Platon bavi u Državi? Da li je tu riječ samo ο jednom postulatu njegove filozofije, ili ima razloga da se vjeruje da je Platon ozbiljno prikupljao iskustva grčkih i drugih državnih uređenja da bi na temelju njih izgradio projekt najboljeg mogućeg državnog uređenja?
Pouzdane odgovore na ova i slična pitanja ne bismo mogli dobiti ukoliko ne vodimo računa ο tome da je politika u staroj Grčkoj bila trilogija, kao što s razlogom ističe Ernest Barker: učenje ο državi, učenje ο zakonima i učenje ο moralu.
Uostalom, to se vidi i po toku Platonovih izlaganja u Državi, koja počinje raspravljanjem ο pravičnosti. Platonove teze ο pravičnosti zanimljive su za ocenu antičkog poimanja politike, ali nas Država ne privlači samo onim što Platon kaže ο državi braneći svoje osnovne teze, već i onim idejama protiv kojih Platon istupa.
Tako nam Država u celini omogućuje da shvatimo kakvo je bilo starohelensko poimanje politike, ali još i više od toga — kako i na temelju čega se branila teza ο jedinstvu politike i filozofije, koja je toliko karakteristična za Platonovu Državu.
U Državi Platon istupa istovremeno kao filozof i kao umjetnik, i tako modelira ideal Države prema iskustvima stečenim u najburnije vreme grčkog političkog života, kad je najoriginalnija i najznačajnija tekovina antičkog društva, polis, gradska država, preživljavala svoju krizu, da bi na njenim ruševinama izrastao, prvo, Aleksandrov kosmopolis, a zatim jedan novi svijet koji je našao svoj izraz u rimskoj državi.
Već na prvim stranicama Države čitalac se suočava s diskusijom ο pravičnosti. Pitanja ο moralu razmatraju se s političkog gledišta, a politička pitanja – s moralnog gledišta. Brani se shvatanje da je pravičnost glavna i najvažnija od svih vrlina i da je kao takva – temelj cjclokupnog života, kako pojedinačno tako i društveno, tj. svih odnosa u državi i cjelokupne političke djelatnosti.
Tipično starohelensko shvatanje politike svodi se u stvari na ovo: budući da čovjek, kao pojedinac, iznad svega teži najvišem dobru, i državna zajednica teži tom istom, pa je prema tome najviše dobro – najviši ideal života u državi. To je smisao antičke iluzije ο neraskidivom jedinstvu politike i morala, koja je u ovom ili onom obliku potrajala sve do početka moderne epohe, kad je doživela radikalnu kritiku u djelima Makijavelija.
Štaviše, može se reći da se u staroj Grčkoj, u doba najvećeg uspona gradske države, moralni život nije ni mogao zamisliti izvan države. Otuda se državi i prilazi kao moralnoj ustanovi, a pravičnost se prikazuje tako da kao moralna dispozicija sjedinjuje u sebi sve druge vrline.
To je uzrok što se Platon upušta u široka razmatranja, ne samo moralno-političkih već i mnogih drugih filozofskih pitanja u vezi s problemom pravičnosti. Zato neki zaključuju da je Država „verovatno najizgrađenija monografija ο pravičnosti koja je ikad napisana".
Da bi pokazao kolika je prednost države koja se zasniva na pravičnosti u poređenju sa državom koja nije takva, Platon polazi izdaleka i izlaže sofistička gledišta ο pravičnosti. Nasuprot njihovom stavu da su ljudi pravični samo zato što ne mogu činiti nepravdu, to jest da su pravični protiv svoje volje, Platon iznosi argumente za svoje gledište da je pravičnost bolja od nepravičnosti, kako za ljude tako i za države.
U daljem sudaru sa sofističkim gledištima on odbacuje sofističku teoriju društvenog ugovora i iznosi svoju teoriju ο postanku države, koju zasniva na principu podjele rada. S jedne strane, on genijalno uočava zakon podele rada, a, s druge, stvara teoriju ο postanku države koja ima čisto potrošački karakter i koja se javlja kao negacija atinske demokratije.
Za istoriju nauke ο društvu i ocenu Platonovog doprinosa u razvitku saznanja ο društvu Platonovo shvatanje da je zakon podjele rada temelj podele društva na klase ništa ne gubi zbog ograničenosti zaključka do kojeg je sam Platon došao trudeći se da postanak države objasni isključivo mnogostranošću ljudskih potreba i ograničenošću individualnih ljudskih mogućnosti.
Istina, on svoje gledište ο podjeli rada ne izlaže onako kako bi to možda učinio neki današnji sociolog, ali je to gledište svakako plod veoma konkretnih zapažanja i analiza koje se ne mogu osporiti.
Ali šta je u stvari za Platona idealna država? U načelu, on mudro kaže da je „najbolja i najsložnija ona država u kojoj za vlašću najmanje teže oni koji su izabrani da vladaju, a ako država ima drukčije vladaoce, onda je u njoj obrnuto", a kad strukturu države podešava prema svom gledištu — da je podela rada temelj podele na klase, on tako oštro odvaja staleže jedan od drugog da se dobij a prava slika kastinskog uređenja.
On smatra da „takva razmena i takva mnogostruka delatnost moraju biti ubitačne po državu" i da je „međusobno zamenjivanje funkcija tri vrste ljudskih bića najveća šteta za državu, pa bismo je, s najviše opravdanja, mogli nazvati zločinstvom", te zaključuje da je to „po prirodi stvari nepravičnost", pošto je nepravičnost „najveće zločinstvo prema sopstvenoj državi".
Platon je bio iskreno ubjeđen da se samo takvim uređenjem može obezbjediti sloboda da svaki građanin vrši one funkoije za koje je sposoban. I tu je on protivrječan kao i u mnogim drugim stvarima. Rodio se i podigao kao atinski građanin i naučio od svog djetinjstva da je slobodno učestvovanje u državnim poslovima ne samo pravo već i dužnost svakog slobodnog građanina.
S druge strane, međutim, oštri klasni sukobi, preterani individualizam, demagogija i druge karakteristične slabosti atinske demokratije izazvale su kod njega mišljenje da državi treba dati daleko veću vlast nad pojedincima, a naročito da joj treba prepustiti selekciju građana. Tu se on očigledno udaljio od atinske demokratije i približio strogo utvrđenoj hijerarhiji aristokratske Sparte i kastinskom sistemu Egipta, gde su vrhovni žreci imali vlast kakvu je Platon, u drugom obliku, tražio za svoje filozofe.
Ali, iako je usvojio neke principe kastinske podjele, on ipak nije shvatio sta leže kao zatvorene društvene skupine, koje se međusobno odvajaju nasljeđenim razlikama po srodstvu, već je dopustio da se u nekim slučajevima može prelaziti iz staleža u stalež, ukoliko prirodne sposobnosti pojedinaca to dozvoljavaju.
Tu je Platon očigledno idealizovao kastinske odnose koje je zasno vao na podeli rada, i Marks je s punim pravom primjetio da je Platonova država, ukoliko se u njoj podjela rada razvija kao princip državnog ustrojstva, samo atinska idealizacija egipatskog kastinstva.
Po sebi se razume da krajnji smisao Platonovog shvatanja podjele i funkcija staleža u državi treba uvijek tražiti u Platonovom ubjeđenju da „nijedna država, nijedno uređenje i isto tako nijedan čovek neće biti savršen dok ti malobrojni nepokvareni filozofi koje sad nazivaju neupotrebljivim, željeli oni to ili ne, ne budu nekako sudbinom prinuđeni da se pobrinu ο državi i da joj posluže, ili dok istinska ljubav prema pravo filozofiji kao kakav božanski dah ne obuzme sinove onih koji sada vladaju i kraljuju, ili same vladare".
Idealna državna uprava mogla bi se, po Platonovom mišljenju, ostvarit samo ako na vrhu staleške hijerarhije budu najmudriji, tj . filozofi. Oni, filozofi, posvetili bi se potpuno državnim poslovima, kao i stalež čuvara (vojnika); a da među njima koji upravljaju ne bude sukoba koje izaziva imovinska nejednakost (dvije „države" u jednoj), Platon propisuje:

„Pre svega, da nijedan od njih nema nikakvo imanje, ako to nije prijeko potrebno. Zatim, da nijedan nema takvu kuću ili ostavu da u nju ne bi mogao ući svatko tko to želi. Sve ono što umjereni i hrabri borci, čiji je zadatak da se biju u ratu, treba da imaju, odmjeriti će i primiti će od drugih građana kao nagradu što se staraju ο njihovoj bezbjednosti, tako da im za narednu godinu ništa neće preostati, ali neće trpjeti ni oskudicu. Oni će se hraniti za zajedničkom trpezom i živjeti će zajedno kao u taborima. Što se zlata i srebra tiče, treba im reći da oni u svojim dušama nose božje i od bogova poklonjeno, da im ljudsko zlato nikako nije potrebno, i da griješe ako božje zlato dovedu u vezu sa zlatom smrtnih ljudi i tako ga skrnave, jer se kovanim zlatom desilo već mnogo bezbožnih stvari, dok je njihovo zlato neokaljano. Jedino njima je u državi zabranjeno da imaju veze i dodira sa zlatom i srebrom; oni ne smiju biti s njim pod istim krovom, ne smiju ga nositi ni na svome odijelu i ne smiju piti iz njega. Tako će spasti i sebe i državu. A čim budu stekli sopstvenu zemlju, i kuće, i novac, postaće upravnici i zemljoradnici umjesto da budu vladaoci, biti će neprijateljski vladari, a ne saveznici građana, mrziti će i biti će omrznuti, ganjati će i biti će ganjani cijelog vijeka, bojati će se više neprijatelja u državi, nego onoga spolja i tako će se i oni sami i cijela država sunovratiti u propast."

To je takozvani Platonov komunizam. On se ne zaustavlja samo na ukidanju privatne svojine i na uvođenju apsolutne potrošačke jednakosti, već ide i dalje, sve do zahtjeva „da država kojom se savršeno upravlja treba da ima zajednicu žena, zajednicu djece i cjelokupnog obrazovanja, a isto tako i zajedničke poslove u ratu i miru".
Ali tu Platon ne misli na državu kao cjelinu, već samo na upravljače države, a što se tiče proizvođačkog dijela stanovništva, ono nije obavezno da uspostavi potrošačku jednakost i zajednicu žena, ali je apsolutno obavezno da stvara sva dobra za upravljače i cijelu državu.
Prema tome, Platon uopšte ne zamišlja da se cio sistem državnog uređenja zasniva na imovinskoj (i ostaloj) jednakosti ljudi. Naprotiv. Njegova Država zasniva se upravo na principu kastinske nejednakosti ljudi, na principu kastinske podjele rada i funkcija.
Potrošačku jednakost zamišljao je Platon isključivo kao privilegiju upravljača i čuvara države, jer je mislio da samo na taj način vladajući sta leži mogu biti apsolutno oslobođeni svih neposrednih briga ο materijalnim uslovima života i posvećeni isključivo državnim poslovima.
Ostali građani (ne računajući uopšte robove lišeni su te privilegije i njihova je jedina obaveza da budu proizvođači dobra. Jednakost, dakle, nije privilegija svih građana. Jedina privilegija koju svi građani imaju jeste totalna „pravičnost" za sve, koja se u stvari sastoji u tome da svaki pojedinac, bez obzira kome staležu pripada, apsolutno podređuje svoje osobne interese, potrebe i želje — državi.
Tako se Platonova država javlja kao totalna sila iznad društva, koja sve pojedince pretvara u dijelove ili ćelije organizma a stalež u svoje organe.
Po sebi se razumije da u takvom organizmu nema ni mjesta ni uvjeta za bilo kakav individualizam i da je takva zamisao države direktno suprotna atinskoj demokratiji. Zbog toga Karl Poper i kritikuje Platonovu zamisao države kao prvi cjeloviti model „zatvorenog društva". Poper smatra da se u Platonovoj teoriji ο pravičnosti već nalaze bitni element modernog totalitarizma i da je krajnji smisao sveukupnog Platonovog institucionalizma da spriječi svaku mogućnost političkih promjena uspostavljanjem staleško-kastinske kontrole totalnog upravljanja državom.
Ali teško je ukazati na sve značajne elemente ovog Platonovog djela. Ima tu obične, svakodnevne životne mudrosti; ima nagoveštaja koji uvijek daju povoda za svakojaka poređenja sa idejama raznih mislilaca, raznih epoha. Genijalne analize mješaju se kod Platona neprekidno sa naivnim zabludama i predrasudama.
Ima riječi kojima je danas teško naći pravi smisao, jer su rečene u drugo vreme i ljudima drukčijeg načina mišljenja, a ima riječi koje zvuče kao da ih kazuje naš savremenik. Na mahove Platon govori kao progresivni mislilac, ali odmah zatim istupa kao konzervativac i reakcionar koji idealizuje totalitarnu ulogu države kao savremeni fašist. Fantazija se neprekidno mesa sa realnom analizom.
Na kraju devete knjige Država Platon kaže da „uopšte nije važno da li ovakva država negde stvarno postoji ili će tek u budućnosti postojati" i da ona, u stvari, „postoji samo u mislima", a kad dokazuje da ostvarenje sreće u državi zavisi od mudrosti upravljača, govori kao da je imao prilike da vidi državu u kojoj je to postignuto.
Na jednoj strani, zalaže se da državom upravljaju najmudriji i najbolji, a, na drugoj, zahtjeva da država kojoj takvi ljudi stoje na čelu uspostavi apsolutnu kontrolu nad umjetnicima. On se zalaže za ostvarenje principa jednakosti među upravljačima, a ne pomišlja uopšte na prirodnu jednakost ljudi ο kojoj govore sofisti, koje on inače oštro kritikuje kao ljude koji se ne zalažu za istinu i pravdu.
S jedne strane, uzima nejednakost ljudi kao neku vrstu prirodnog zakona, a, s druge, zahtjeva ravnopravnost žena kao da je naš savremenik, i go­ vori da „nema, prema tome, nikakvog posla u upravi države koji bi pripadao ženi zato što je žena, niti muškarcu zato što je muškarac, nego su prirodne sposobnosti podjednako podijeljene među oba stvorenja, i u svima poslovima može po svojoj prirodi učestvovati žena, i u svima poslovima muškarac, samo je žena u svima slabija od muškarca".
A malo dalje nastavlja da je „. . . i kod muškarca i kod žene prirodna sposobnost za čuvanje države ista, bez obzira na to što je kod jednog slabija, a kod drugog jača" .
Platon ni od čega nije više strepio nego da nerazumni ljudi upravljaju državom i odlučuju ο najvažnijim stvarima. Da bi se spriječilo takvo upravljanje državom, Platon je zahtjevao da se mladi ljudi — budući državnici — obavežu „zakonom da se ponajviše bave onim obrazovanjem koje će ih osposobit i da u najvećoj mer i znalački postavljaju pitanja i da na njih odgovaraju".
Tako državnici postaju filozofi, a filozofi — državnici, a gdje toga nema, države slabo
prolaze, ili, kako Platon doslovno kaže, „ako sadašnji kraljevi i vlastodršci ne postanu pravi i dobri filozofi, i ako oboje: politička moć i filozofija (ljubav prema mudrosti ) ne postanu jedno, i ako silom ne isključe one mnogobrojne prirode koje teže samo za jednim, ili samo za drugim.. . neće prestat i nesreće ne samo za države nego.. . ni za ljudski rod, i državno uređenje koje smo sada riječima opisali neće postati moguće niti će ugledati svjetlost sunca".
Po svemu izgleda da se Platon nikad nije mogao sasvim izlječiti od velikih iluzija svoje mladost i zbog kojih umalo nije završio kao rob — da samo filozofi mogu bit i dobr i upravljači i da dobri upravljači moraju bit i filozofi.
Razočaravši se u političare, Platon je svu svoju djelatnost ograničio na Akademiju, i tu je svoj ideal jedinstva filozofije i politike zasnivao teorijski, ostvarujući na taj način u teoriji ono što nije mogao da postigne u praksi .
Država je u pravom smislu teorijsko zasnivanje Plato­ novog ideala jedinstva filozofije i politike. U ovom dijelu Platon je izrazio ono što mu je bilo najviše priraslo za srce i u njemu se najviše osjeća dah Platonovog filozofiranja. Zato se ovdje logika neprekidno miješa s poezijom, dijalektika s mitom, mašta s racionalnim umovanjem, špekulacija s empirijom.
Platon se pokazuje kao pjesnik, političar, socijalni i politički reformator , filozof — ujedno. Ipak je, prije svega i iznad svega, filozof. On je filozofiji postavio velike zahtjeve, ali je još veće zahtjeve postavio svima koji njome hoće da se bave.
Smatrao je da filozofijom ne treba da se bave ni nedostojni ni nesposobni . Bojao se zloupotrebe filozofije, jer je verovao da su sofisti glavni krivci dekadencije atinske politike. Zato je tražio da filozof bude odgovorni znalac, a ne samo dobronamerni ljubitelj mudrost i koj i ne zna da traži istinu, koji je za takav posao nesposoban, ili kojem do istine uopšte nije ni stalo.
U prilikama koje su pretile da obezvrede dijalektiku, odnosno težnju za mudrošću koja se ispunjava u nepristrasnom traganju za istinom, nije teško shvatit i sledeće Platonovo upozorenje: „Svakako su sadašnje pogrešne predstave i prez-renje pogodil i filozofiju zato što se, kako sam i ranije spominjao, njome ne bave oni koji su toga dostojni . Njome se ne bi smjeli baviti njeni nezakonti , nego nju treba da neguju njeni zakoniti sinovi".

A „zakoniti sinovi filozofije" su oni koji, kako se to dalje u tekstu Države objašnjava, ne hramlju u duhovnom naporu, ni na teškom putu traganja za istinom, niti se kolebaju kad je u pitanju vrijednos te istine. Stoga ni poslije dvadeset i četiri stoljeća, koja nas dijele od Platona i njegovog doba, ova upozorenja nisu izgubila ništa od svog živog i trajnog smisla .

Razlika između Platonove i Aristotelove države

Platon je u svojoj "Državi" pokušao da formuliše apsolutno najbolju državu , dok je Aristotel tvrdio da ne postoji apsolutno najbolja država već samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće stanje. Platonova idealna država ima tri staleža (filozofi, vojnici, robovi), dok Aristotelova ima dva staleža i to: upravljački stalež i stalež robova. Aristotel je pogrešno formulisao početnu premisu o robovima a to je da su oni takvi po svojoj prirodi, dok su u stvarnosti oni takvi zato što ih takvim čini društvo. U samoj toj tvrdnji Aristotel je formulisao i rasnu teoriju društva.
Aristotel je bio realniji od Platon iz razloga što se zalagao za državu po uzoru na Atinu. On je proučavao postojeće ustave grčkih država i iz njih izvlačio zaključke. Aristotel je, također, državu prikazivao u organicističkom obliku .

Zaključak

"Nema sreće u državi dok filozofi ne postanu vladari"
Platon

Po sadržaju svoje misli Platon je idealistički utopist. U svojim temeljnim djelima "Država" i "Zakoni" nastojao je definisati idealno društvo i državu, društvo i državu koji ne postoje u stvarnosti, već koja bi trebala biti produkt svjesne djelatnosti ljudi. Država nastaje zato što nitko sam sebi nije dovoljan. Za ostvarivanje Platonove ideje o idealnoj državi i društvu potrebno je idealno društvo.
Definicija idealnog društva i države koju Platon daje u Državi manje je realna od utopije koju daje u Zakonima, i samim tim manje ostvarljiva. Platon smatra da je pravedno dati svakom ono što mu pripada, te da će tako svi u državi biti zadovoljni.
Polazna Platonova točka je da čovijek zavisi od saznanja šta je cilj života. Ako ne znamo šta je cilj života nećemo znati koje sposobnosti treba unaprijediti, i kako uspostaviti društveno uređenje.
Da bi odredio šta je pravednost, Platon počinje od ideje da je pravedno dati svakome ono što mu pripada, a da će pravedna država biti ona u kojoj budu zadovoljeni interesi svih, a ne samo jednog dela društva. Drugi princip na kome počiva Platonova ideja države je da o svemu treba da odluči onaj koji zna, a ne većina, jer znanje nikada nije kod većine nego kod pojedinaca.
Kada se ovi principi primene, nastaje država u kojoj svako radi samo onaj posao za koji ima najviše sposobnosti, znanja i talenta i ne meša se u poslove drugih. Proizvođači i trgovci rade i uživaju plodove rada kroz imovinu koju stiču, ali ne učestvuju u drugim poslovima. Državu štite vojnici, a vode je upravljači, koji su predati brizi o opštem dobru. Zato i nemaju svoju imovinu već žive umereno na račun države čuvajući zakone, braneći državu i baveći se naukom i filozofijom.
Ovim slojevima se ne pripada po rođenju nego po talentu. Platon je smatrao da bi se građevina ovakve države brzo urušila ako ne bi počivala na tako vaspitanim građanima da predano služe dobru celine, gde svaki obavlja samo svoju dužnost i ne meša se u poslove drugih. Da bi vladari pravilno vodili državu prvo moraju u sebi savladati nagone za neumerenošću i postići da njihov razum upravlja njihovim telom, onako kako će oni ubuduće upravljati telom države. Takvo vaspitanje postiže se u mladosti - putem gimnastike i muzike, kojima bi se kasnije pridružilo izučavanje matematike i, na kraju, dijalektike ili filozofije.
Platon je svoju ideju države izveo iz svoje antropologije, tj. iz učenja o strukturi i svojstvima ljudi. Platonova teorija je da je društvo čvrsto organizovano onda kad svaki pojedinac radi ono za što ima prirodne sklonosti, a zadatak vaspitanja je da otkrije te sposobnosti i da ih uvježba tako da služe društvu.

Literatura:

• V.Kostić, predgovor u knjizi ''Država''
• Platon, Država, Velika filozofska biblioteka, Beograd 2002
• Dave Robinson i Judy Groves, Platon za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
• Platonova država, seminarski rad, grupa autora
• http://bs.wikipedia.org/wiki/Država_(Platon)
• http://bs.wikipedia.org/wiki/Platon

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD