Kantovo utemeljenje etike | SEMINARSKI RAD IZ FILOZOFIJE

Posebno mjesto u Kantovoj koncepciji ima ljudska voljna djelatnost u kojoj su skoncentrisani svi čovjekovi praktični problemi. Čovjek je prije svega praktično biće i njegov odnos prema sebi i drugima u tom svjetlu se pokazuje kao pitanje od najvećeg značaja. „Zbog toga praktični um treba da ima prednost nad teorijskim umom. Središnje mjesto u Kantovom shvatanju praktičnog uma ima moralna praksa. U tom pogledu njegova „Kritika praktičnog uma“, „Osnovi metafizike moralnosti“ kao i druga praktičko-filozofska djela u prvom redu zasnivaju Kantovu etiku“.
U Kantovoj etici nema formi novog morala, niti možemo naići na propisivanje novih moralnih principa. Kant se interesuje za način spoznaje u oblasti ljudske moralno-praktične sfere, kao i na koji način je moguće vrednovati moralno činjenje. Etičko zakonodavstvo je unutrašnje i nema spoljnu sankciju. Međutim, ono mora imati određeni oblik podsticaja i mjerila što znači djelovati moralno. Kant želi da prevaziđe skepticizam u pogledu postojanja univerzalnih vrijednosti i principa. Zadatak koji je postavio sebi jeste upravo traganje za najvišim principom moralnosti i njegovo utvrđivanje.
Ključni pojmovi kod Kanta su volja, dužnost, legalitet, moralitet, princip, praktični um, interes, imperativ, svrha i sloboda.

Kriterijumi moralnog vrednovanja

Da bi neki zakon imao apsolutnu važnost mora u sebi da ima apsolutnu nužnost.
„Kako ispunjenje moralne dužnosti zahteva prevladavanje čulnih nagona, i kako je po Kantu princip zadovoljstva suprotan principu morala, što podrazumeva odricanje od prijatnih iluzija, samo sledeći kategorički imperativ čovek može biti srećan. Vrlina i sreća jesu dve nespojive stvari; istina, delujući po moralnim zakonima čovek može imati posebno uzvišeno osećanje i poštovanje moralnog zakona prostire se u tom slučaju i na njega samog ukoliko on taj zakon sledi; ali, to osećanje nema ničeg zajedničkog sa srećom, kako su to mislili prosvetitelji“.
Budući da je u pitanju moralno djelovanje, odnosno čovjekova praktična sfera, zakon bi morao da ima apsolutnu praktičnu nužnost. Ispunjenje tog uslova zahtijeva da moralni sudovi moraju imati a priori važenje, ne mogu se utemeljiti iz nečega čulno opipljivog, što znači da moraju biti utemeljeni u čistom umu.
U moralnom prosuđivanju nekog djelovanja mi prosuđujemo samo htijenje koje određuje to djelovanje, dok ne prosuđujemo posljedice tog djelovanja. Kriterijum vrednovanja moralnih postupaka je u samoj volji jer ukoliko nema dobre volje sve može biti štetno. Cilj koji želimo postići svojim djelovanjem nije mjerilo djelovanja, mjerilo je motiv djelovanja, tj. ono zbog čega smo se odlučili na određeni čin. Poželjne posljedice mogu izazvati i drugi uzroci. To nije nešto za što bi bila potrebna volja nekog umnog bića.
Za Kanta moralnost počiva na slobodnoj volji uma, pa je sama sebi svrha i cilj. „Mjerilo moralnog djelovanja, ne može biti ovaj ili onaj učinak, nego motiv kojim je ono pokretano. Njezin je motiv dužnost , te po njoj čovjek ostvaruje svoju vrijednost i dostojanstvo. Kantova je etika – etika čiste dužnosti.“
Moralno djelovanje i moralni principi ne služe ničem izvan sebe; oni imaju svoju svrhu samo u sebi, u dužnosti, koja je opet unutrašnja. Djelovanje iz dužnosti ne može imati svoju moralnu vrijednost u namjeri koja se time treba postići. Dobro je samo ono što nam je dužnost. Međutim, možemo razlikovati djelovanja u skladu s dužnosti i djelovanja iz dužnosti. Kant navodi primjer trgovca kao onoga koji djeluje u skladu s dužnosti. On pošteno obavlja svoj posao, ne iz toga što je pošten nego što se želi tako predstaviti drugima. Njegova namjera je koristoljublje. Međutim, dobro je samo djelovanje iz dužnosti jer u tome slučaju čovjek npr. djeluje pošteno radi samog tog djelovanja, a ne zbog neke druge svrhe koju želi postići. Sve ono što učinimo iz dužnosti, dakle, može se nazvati moralnim bez obzira na posljedice. Sve drugo, ma koliko pozitivan bio njegov ishod, Kant naziva legalnim.
Volja je slobodna i određuje je samo zakon. Tom zakonu treba se pokoravati bez obzira na sve drugo. Taj zakon zahtijeva da naše principe kojima se rukovodimo u djelovanju moraju biti uopšteni. Principi koje ne mogu izdržati tu probu moraju biti odbačeni; i to ne iz bilo kojih drugih razloga osim navedene nemogućnosti uopštavanja. Samo opšte zakonodavstvo zaslužuje poštovanje.
„Smisao i vrijednost ljudskog djelovanja nije u prinuđenosti (bilo prirodnim nagonima ili nekim utilitarnim vrijednostima), nego u ostvarivanju slobode i s njom vezane odgovornosti čovjeka. (---) Ličnost je svrha svakoga ljudskoga praktičkog djelovanja. U tom pogledu moralnost jeste uvijek individualna, lični je čin, djelo i odgovornost čovjeka kao slobodnog pojedinca. Moralnost je određena trebanjem, a ne moranjem.“
Čovjek ne može moralno djelovati prema maksimi koja se ne može uopštiti jer bi u tom slučaju došlo do kontradikcije volje; istovremeno bi htio davati i kršiti obećanje, lagati i smatrati da je nemoralno lagati.
Čovjek se razlikuje od svih bića po umu koji odvaja čulni svijet od razumskog. Umna bića pripadaju posebnom svijetu i nezavisna su od zakona koji vladaju prirodom i drugim bićima. Razumna bića moraju sebe i druge posmatrati upravo u tom smislu njihove pripadnosti i podložnosti zakonima uma. Prema ovim zakonima mogu djelovati samo umna bića, a ono što im to djelovanje omogućuje jeste volja. Umna bića imaju volju, odnosno praktični um, što znači da su sposobna djelovati u skladu sa zakonima.
Objektivni princip koji zapovijeda volji da učini ili izostavi nešto jeste zapovijest uma. Ona je izražena u obliku (jezičkom izrazu) imperativa. Postoje razni imeperativi: tehnički, praktični, moralni... koji zapovijedaju hipotetički ili kategorički. Hipotetički imperativ ukazuje na nužnost neke radnje kao sredstva za postizanje nečeg drugog što se karakteriše kao dobro. Kategorički imperativ, međutim, nalaže vršenje radnje bez veze sa bilo kakvom svrhom. Hipotetički imperativ kazuje da je neka radnja dobra radi nečega, a kategorički imperativ nalaže radnju kao nužnu neposredno.
Hipotetičkim imperativima odgovara po jedan prirodni zakon, dok kategoričkom imperativu ne odgovara nikakav prirodni zakon.
Po pitanju mogućnosti imperativa, takođe, možemo uočiti važnu razliku između kategoričkog i hipotetičkog imperativa. Pitanje je kako je moguće prinuditi volju, kako je motivisati? Kod hipotetičkih imperativa to nije problem, jer se kod njih pretpostavlja neka svrha, a onaj ko želi određenu svrhu nužno želi i sredstvo pomoću kojega će je ostvariti. Poštovanje zakona nije dobijeno spoljnim uticajem već ga je sam čovjek proizveo. Volja se potčinjava bez posredovanja drugih uticaja i predmet poštovanja je samo zakon. Taj zakon sami sebi namećemo jer smo slobodni. Kant kao ključ za mogućnost kategoričkog imperativa naglašava pojam slobode. Ono što je za bezumna bića prirodna nužnost to je za umna bića sloboda.
„Slobodu Kant shavata kao postulat praktičkog uma, kao ideju koja nije data, pa se utoliko ne može ni dokazivati niti pobijati teorijskim putem. (---) Veličina moralnog zadatka , po Kantu, takve je prirode da se ne može do kraja realizovati u konačnosti ljudskog života, pa se stoga mora pretpostaviti besmrtnost ljudske duše. S druge strane svetost moralnosti pretpostavlja postojanje jednog svetog bića, kao i realizaciju čovjekovih moralnih svrha samo „progresom u beskonačnost“ “.

Kant u svojoj etici ne postavlja pitanje i ne daje odgovor na to što je najviše dobro, niti mu pridaje neke konkretne odredbe. Kant samo pronalazi osnovno načelo koje reguliše moralno djelovanje. Temeljni zakon se pokazuje kao nužan zbog prevladavanja sukoba između osnovnih načela koja pretenduju na to mjesto. On je moguć jer je formalan i ne uzima u obzir ono što bi bilo dobro za pojedince ili za izvjesne grupe. On ne nalaže postupke koji vode posebnim vrstama dobra nego zapovijeda ono što je ispravno.
„Kantova etika predstavlja ogroman napredak u odnosu na cijelu tradiciju novovjekovne etike, jer je slobodu postavila kao središte čovjekovog življenja, tako da je sada svaki heteronimni autoritet morao odstupiti pred autoritetom slobode. Ona je odredila i polazište mišljenja tematike praktičkog u njemačkoj klasičnoj filozofiji. (---) Hegelov prigovor Kantovoj praktičkoj filozofiji kao „gnijezdu protivurječja“ pogađa u samo središte svih njezinih teškoća. Naime, njegova je etika u svojoj biti protivurječna, kao što stoji u protivurječju t.j. u dualističkom odnosu s njegovom teorijskom filozofijom“.