OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ BIOLOGIJE : |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
EUGENIKA
1. ŠTO JE EUGENIKA
Čovjek se još u neolitiku počinje „baviti“ genetikom. Neolitski su poljoprivrednici postavili same temelje selektivnom uzgoju žitarica s ciljem dobivanja kvalitetnijih i hranjivijih sorti. Primjena genetičkih načela trajala je tisućljećima prije nego što je Gregor Mendel otkrio zakone nasljeđivanja u svom radu iz 1866. koji je prošao poprilično nezapaženo. Mendelizam je ponovno otkriven tek 1900. zahvaljujući nekolicini entuzijastičkih biologa i botaničara. Upravo je danski botaničar Wilhelm Johannsen dao naziv „gen“ hipotetičkoj jedinici s nasljednim informacijama (skraćenica od De Viresova termina „pangen“) te je postupno došlo do formiranja genetike kao znanosti.
Mnogi tadašnji biolozi tvrdili su da je moguće poboljšati ljudsku vrstu selektivnim „uzgojem“. Još prije nego što je genetika stupila na scenu, pojavila se nova „znanost“ koju je utemeljio Francis Galton – eugenika. Danas postoji nekoliko različitih definicija eugenike. Najlakše bismo ju mogli definirati kao korištenje znanja o genetici s ciljem poboljšanja određenih svojstava ljudske vrste. Zanimljivo je da se eugenika primjenjivala još prije 2500 godina u Sparti, a prve konkretne ideje eugeničkih načela pojavile su se već u staroj Grčkoj, u doba najvećih antičkih filozofa.
Platon je još i prije formiranja termina „eugenika“ dobro razradio neke eugeničke postupke u svojem djelu Država. Smatrao je, naime, da vladar mora radi kolektivnog „dobra“ sam određivati tko će i koliko imati djece. On kaže da ako želimo biti dosljedni, i ako želimo imati kvalitetni uzgoj, moramo sparivati naše najbolje muškarce s najboljim ženama što je više moguće, a inferiorne muškarce i žene što je rjeđe moguće, kako bi dobili i uzgojili nasljednike samo najboljih. Pritom dodaje važnu opasku – vladar to mora raditi u t a j n o s t i jer ako ljudi saznaju da odabir bračnih drugova nije „slučajan“, mogli bi se pobuniti.
Platonove ideje bile su utopističke i njima je želio postići „savršenu državu“.2. POČETCI EUGENIKE
Početke eugenike vežemo uz ime Francisa Galtona, bratića mnogo poznatijeg Charlesa Darwina. Galton je rođen 1822. u dobrostojećoj obitelji čime je stekao veliko nasljedstvo i nikad nije morao raditi pa se nesmetano mogao prepustiti proučavanju geografije, meteorologije, statistike, antropologije te na kraju i eugenike - znanostima kojima je dao veliki doprinos. Kao antropolog, puno je putovao Afrikom i susretao mnoge kulture. Galton je, djelomično i zbog samog iskustva, smatrao crnce inferiornijima bijelcima po inteligenciji, odnosno, vjerovao u strogu hijerarhiju rasnih tipova. Smatrao je da pojedinci ne mogu steći nasljedne osobine odgojem ili pod utjecajem čimbenika iz okoliša (Larson, 2010:178), što je u suprotnosti s lamarkizmom. To bi značilo da bijelci zadržavaju svoju civilizacijsku superiornost iako presele u Afriku, ili obrnuto u slučaju crnaca. Njemački biolog Ernst Haeckel teoriju rasa objašnjava ovako: Inferiorne rase psihološki su bliže životinjama nego civiliziranim Europljanima. Stoga njihov život ima posve drugačiju vrijednost. (Haeckel, 1868)
Inspiriran bratićevom knjigom Postanak vrsta objavljenom 1859. i njezinim pogrešnim tumačenjem teorije evolucije, Galton kreće stvarati temelje svojoj novoj pseudoznanosti – eugenici. Prvi put termin „eugenika“ (grč. dobro rođen) koristi u svojoj knjizi Analiza ljudskih sposobnosti i njihova razvitka objavljenoj 1883. U njoj objašnjava ciljeve svoje misije ovim riječima: Moj glavni cilj je bilježiti razne nasljedne sposobnosti kod različitih ljudi kako bih saznao koliko je povijest pokazala izvedivim nadomještanje nedjelotvorne ljudske loze boljim sojevima, te da razmotrim nije li možda naša dužnost da to učinimo uz razumna nastojanja i tako se potrudimo promicati ciljeve evolucije brže i s manje jada nego ako pustimo da događaji idu svojim tijekom. Držao je, da je darvinskim procesom selektivnog razmnožavanja moguće popraviti čovječanstvo. Trebalo je prepoznati osobine koje unaprjeđuju čovječanstvo i umjetnim odabirom osoba učiniti da dominiraju u reprodukciji sljedeće generacije. (Galton, 1883)
Sociolog Richard Dugdale u svojoj studiji Obitelj Jukes: Priča o zločinu, siromaštvu, bolesti i nasljeđu iz 1877. proučava obiteljsko stablo siromašne porodice „Jukes“ kroz 5 generacija, čija je većina članova bila sklona kriminalnom ponašanju i prostituciji te završila u zatvoru. Na kraju svoje studije donosi zaključak da je degenerativnost nasljedna, ali smatra da se proces može zaustaviti promjenom okruženja u kojem odrastaju djeca (lamarkizam). No, studija je bila 1915. revidirana u izdanju američkog Eugeničkog arhiva prema načelima eugeničkog pokreta. Njihovi su članovi na temelju studije vidjeli jasnu korelaciju između asocijalnog ponašanja i niske inteligencije te su stoga preporučivali sterilizaciju „slaboumnih“, a ne promjenu okružja. Prema E. Larsonu, upravo je ta studija predstavljala sredstva i ciljeve zrelog eugeničkog pokreta. (Larson, 2010:222)
Galton je provodio mnogo vremena u istraživanju i bilježenju statističkih podataka. Preko tih istraživanja zamijetio je kako se genijalni umovi i kriminalci rađaju u pojedinim obiteljima iz generacije u generaciju, čime je došao do zaključka da je genijalnost nasljedna kao i smanjena mentalna sposobnost (degenerativnost), što je iznio u djelu iz 1869. simboličnog naziva Nasljedna genijalnost. Njegovo mišljenje dijelio je i sam Darwin, a još i prije „potvrdio“ Dugdale. Na temelju toga ustvrdio je da bi muškarci i žene kvalitetnih osobina trebali imati čim više djece (pozitivna eugenika). Kakav bi to bio dobitak za našu rasu, kada bi brakom ujedinila one koji posjeduju najbolje i najprikladnije karaktere, mentalne, moralne i tjelesne osobine! (Galton, 1869) Pred sobom je imao viziju društva sačinjenog od intelektualaca. Vjerujući u kumulativni učinak te da umjetna selekcija može usporiti razvojnu regresiju (pomicanje superiornih u središte Gaussove krivulje) tražio je da se poveća reproduktivna stopa za sposobne i smanji za nesposobne.
Također je zanimljivo da je Galton na temelju svojih istraživanja ustvrdio da fizička ljepota i visok socijalni status odražavaju dobre eugeničke osobine te tako zagovarao da se ljudima nižih slojeva uskrate socijalna davanja jer su oni ionako „slabašni i nesposobni“, a preporučivao je i njihovu segregaciju zbog svojih već iznijetih dokaza o nemogućnosti preodgoja, odnosno nadmoći prirode nad odgojem. No, važno je napomenuti da Galton, iako je zagovarao da se onemogući rađanje „inferiornima“, nikad se nije u tolikoj mjeri usredotočio na negativnu eugeniku kao što je to bio kasnije slučaj u Americi ili Njemačkoj. Zapravo, u Galtonovo vrijeme eugenika nije bila prihvaćena kao znanosti zbog tada još vrlo aktualnih i bezuvjetno prihvaćenih lamarkističkih ideja.
Početkom 20. stoljeća i razvitkom genetike, došlo je do zamiranja teorija koje su sputavale utjecaj eugenike iako se već i prije raspravljalo o „opstanku najsposobnijih“ u ljudskom društvu, odnosno – socijalnom darvinizmu. Začetnik tog mišljenja bio je filozof Herbert Spencer koji je smatrao da je najniži sloj društva upravo nesposoban da održi korak s industrijalizacijom i modernom civilizacijom te živi na grbači sposobnih. Kao i Galton, tražio je da im se ukine zdravstvena skrb i socijalna pomoć jer im to omogućava da prežive, razmnožavaju se i postanu prijetnja onim najsposobnijima ukidanjem prirodne selekcije. (Spencer, 1864) Ipak, daje se naslutiti da je ovo bilo samo opravdanje za kapitalizam.
Neki socijalni darvinisti poput embriologa Ernsta Haeckela smatrali su da je upravo kompetitivnost među nacijama i rasama važna za ljudsku evoluciju te se time zalagali i opravdavali rasizam, nacionalizam, kolonijalizam, imperijalizam i militarizam. Na tim temeljima, kasnije je, prema Larsonu, mala skupina radikalnih evolucionista poticala rasističku varijantu eugenike koja je zagovarala vladinu politiku etničkog isključivanja ili eliminacije.“ Ta socijaldarvinistička vizija narodnog napretka hranila je njemački militarizam koji je doveo do dvaju velikih ratova. (Larson, 2010:220)
Nacionalističko nadmetanje savršeno se uklopilo u eugenički pokret koji je svoj puni zamah doživio neposredno nakon 1900. i ponovnog otkrića Mendelovih zakona. Cilj eugenike bio je jasan – spriječiti širenje, a na kraju i potpuno ukloniti loše gene provođenjem eugeničke politike kroz više generacija.3. PROCVAT EUGENIKE
Eugeničari su postavljali pitanje – tko je sve „nepodoban“? Većina se složila da su to ljudi smanjenih mentalnih sposobnosti i ljudi s mentalnim poremećajima i bolestima te retardacijom. U tu je svrhu psiholog Henry H. Goddard naručio Binet-Simonov test kako bi izračunao mentalnu dob, odnosno IQ. Već i prije Galton i Dugdale smatrali su da su to ljudi koji iskazuju nepoželjne oblike društvenog ponašanja (kriminalci, prostitutke, alkoholičari, homoseksualci…). Neki su u skupinu „nepodobnih“ smatrali i epileptičare i slične bolesnike.
Kad su se „nepodobni“ bili našli na crnoj listi, trebalo je još samo odrediti sredstva za postizanje cilja. Većina se eugeničara složila s tvrdnjom da bi eugenički program trebalo provoditi na državnoj razini. Goddard i genetičar Charles Davenport, ravnatelj Eugeničkog arhiva, tražili su sterilizaciju, ograničavanje braka i segregaciju u reproduktivnoj dobi, dok su drugi spominjali eutanaziju i čedomorstvo.
Američki genetičar i nobelovac Hermann Muller u svom reprezentativnom i tiražnom djelu Izlazak iz noći iz 1935. predlaže 5 pozitivnih eugeničkih metoda:
1. umjetna oplodnja
2. adoptacija
3. in vitro začeće
4. kloniranje (partenogeneza)
5. genetski inženjering (detaljna manipulacija kemijske promjene gena)
Ukratko: tim je metodama Muller želio sačuvati vrijedan genetski materijal izuzetnih osoba (znanstvenika, političara, pisaca…) i prenijeti ga na buduće generacije.
4. PRIMJENA EUGENIKE
Vrhovni sud SAD-a potvrdio je nacrt Eugeničkog arhiva te su 1900. – 1935. 32 američke države donijele su zakone o obveznoj sterilizaciji. Bilo je sterilizirano više od 60 000 Amerikanaca. Neki su mentalni bolesnici bili trajno zatvoreni u posebne institucije. Mnogi Amerikanci još uvijek pamte šokantne i nimalo bezazlene riječi suca Holmsa iz 1927. sa jednog sudskog procesa: Bolje je za cijeli svijet ako društvo može spriječiti one koji su očito neprikladni da rađaju sebi slične, umjesto da čekamo na to da smaknemo degenerativne potomke zbog zločina ili da ih pustimo da umru zbog vlastite imbecilnosti.
Nacistički führer Adolf Hitler je za svog boravka u zatvoru čitao knjigu Načela ljudske nasljednosti i rasna higijena direktora berlinskog Instituta za antropologiju, ljudsku nasljednost i eugeniku, Eugena Fischera. Kasnije Hitler u svojoj čuvenoj knjizi Mein Kampf bilježi: Tko nije tjelesno i duševno zdrav, i dostojan, ne smije svoj jad ovjekovječiti u tijelu svoga djeteta. (Hitler, 1925) Pod njegovim je vodstvom u Njemačkoj 1933. prihvaćen Zakon o prevenciji nasljedno oboljelih potomaka, koji je zahtijevao sterilizaciju osoba za koje genetičko-zdravstveni sudovi utvrde da boluju od „urođene slaboumnosti, shizofrenije, manijakalne depresije, velikih tjelesnih deformacija, nasljedne epilepsije, Huntingtonove koreje, nasljedne sljepoće ili gluhoće te teškog alkoholizma“. (Larson, 2010:224-225)
Do 1939. sterilizirano je više od 300.000 ljudi, kada je potom sterilizaciju službeno zamijenio program eutanazije T-4 s ciljem poboljšanja arijevske rase i smanjenja financijskog tereta. U Njemačkoj je pobačaj bio strogo zabranjen (osim za nepodobne) – kazna za liječnike koji su se drznuli izvršiti pobačaj penjala se do čak 10 godina zatvora. (Jones, 2007) Žena je trebala roditi do petero djece, a u tu je svrhu šef SS-a Heinrich Himmler 1935. ustanovio Lebensborn – toplice gdje su rasno podobne žene dobivale najbolju njegu da bi začele i rodile rasno čistu arijevsku djecu časnika SS-a. U vrijeme donošenja Nürnberških zakona te iste godine, nacistički doktor Josef Mengele započinje s eksperimentima na zatočenicima koncentracijskih logora (posebice blizancima) pokušavajući provesti u djelo Galtonove ideje.
Nakon razotkrivanja zloglasnih nacističkih logora i eksperimenata, mnogi su se eugeničari počeli ograđivati i prestali su zagovarati sterilizaciju te su promicali dobrovoljnu kontrolu rađanja. Genetička osnova ljudskog ponašanja bila je previše kompleksna da bi se iskoristila za selektivno razmnožavanje, zaključili su tada svi zajedno. Odgojni su čimbenici zamijenili prirodne u prihvaćenom objašnjenju ljudskog ponašanja. Znanstvena zajednica ismijavala je eugeniku i socijalni darvinizam. Čak je 1940. zatvoren Eugenički arhiv. (Larson, 2010:229)
Valja se prisjetiti da je osnovna načela eugenike u obliku državnog zakona, koja su u nacističkoj Njemačkoj praktično primjenjivana, predložio još Platon u viziji svoje idealne države. Moglo bi se reći da se prakticiranje eugenike vodilo pod geslom: „Opće dobro iznad prava pojedinaca“.
5. EUGENIKA DANAS
Uklanjanje novorođenčeta zbog malformacije ili spola još se uvijek prakticira u nekim azijskim zemljama, ali većina današnjeg civiliziranog svijeta to ne dozvoljava. Danas se u državama zapadnog svijeta provodi prenatalna dijagnostika koja često završava prekidom trudnoće ukoliko se otkrije oštećenje na fetusu. U slučaju rođenja te hendikepirane djece, za njihovu doživotnu njegu država s otprilike 15 milijuna stanovnika morala bi izdvojiti milijardu eura. (Jones, 2007:117) Ako zanemarimo moralne aspekte, računica je dovoljno jasna jer osim troška, valja obratiti pozornost i na kvalitetu života. No ipak se nameće pitanje gdje treba povući crtu. Kako postupiti u slučaju ako se, primjerice, prenatalnom dijagnostikom otkrije neizlječiva bolest, a do vremena prije nego će dijete biti smrtno ugroženo bude otkriven lijek? Ovo su moralne dileme svoje vrste, no valja o njima dobro promisliti. Odluka je prvenstveno na roditeljima.
Svake se godine u svijetu rodi 90 milijuna djece, a 60 milijuna je pobačaja. Primjerice, u Velikoj Britaniji je 1998. samo 0,01 % namjerno prekinutih trudnoća bila posljedica deformacije fetusa. Često se rade pobačaji bez ženina znanja zbog nekog teškog genetskog poremećaja fetusa. Već su 1926. u povodu 150-godišnjice Američkog eugeničkog društva u Philadelphiji izračunali da se na ljude s „lošim nasljeđem“ troši stotinjak dolara u sekundi. (Jones, 2007:117)
Osim prenatalne dijagnostike postoji i preimplantacijska dijagnostika, odnosno dijagnosticiranje genetskog oštećenja na plodu začetom u epruveti prije unosa u maternicu. In vitro oplodnjom (IVF) biraju se najkvalitetniji zametci čime se izbjegava mogućnost malformacije novorođenčeta. Nova „medicinska eugenika“ tako postaje društvenim sredstvom upravljanja zdravljem i stvaranja kriterija normalnosti.
S pravom možemo suvremene metode, kao što su primjerice kontrola rađanja, izbor donatora sperme ili pak subvencije za obrazovane žene s više djece, smatrati eugeničkima. Danas je u zapadnom društvu aktualna individualistička, laissez-faire eugenika u kojoj isključivo korisnici i znanstvenici prema svojim mogućnostima i vrijednostima kroje genetsku budućnost potomstva. Ipak, znanost koja bi procjenjivala vrijednost ljudi i poboljšala ljudsku vrstu ne postoji jer zamalo je svatko nositelj jednog ili više različitih gena za recesivne nasljedne bolesti. Stoga se ne može poboljšati zdravlje stanovništva sprečavanjem razmnožavanja onih koji boluju od neke nasljedne bolesti.SAŽETAK
Eugenika je doktrina o poboljšanju genetskih svojstava ljudske populacije – najčešće sterilizacijom manje sposobnih (negativna eugenika) i poticanjem reprodukcije onih s kvalitetnim osobinama (pozitivna eugenika). Od umjetne oplodnje do genetske detekcije – sve su to eugenički postupci, premda se danas to ime ne rabi zbog povijesne opterećenosti. Vezati eugeniku isključivo uz desničarske nacionalističke ideologije potpuno je pogrešno. U SAD-u i Skandinaviji je sterilizirano otprilike isto toliko ljudi koliko i u nacističkoj Njemačkoj. Činilo se da je eugenika zamrla nakon Drugog svjetskog rata, no pritajila se u radu lijevo orijentiranih genetičara i eugeničara. Latentna „ljevičarska“ eugenika živjela je kroz čitavu drugu polovicu 20. stoljeća i postala podloga današnjoj laissez-faire eugenici. Ponovnom primjenom genetike i eugeničkih metoda u medicini, došlo je i do obnove etičkih i moralnih dilema. Danas eugenika više nije kolektivistička i prisilna, a njeni ciljevi su isključivo dobrobiti pojedinaca, no i kao takva nesumnjivo mijenja genetski pool ljudske vrste.
POPIS LITERATURE
1. Jelenić S. i suradnici (2009), Biologija 4: Udžbenik iz biologije za četvrti razred gimnazije, Profil, Zagreb
2. Jones, S. (2007), Jezik gena, Jesenski i Turk, Zagreb
3. Larson, E. J. (2010), Evolucija: Kratka povijest, Alfa, Zagreb
4. Polšek, D. (2004), Sudbina odabranih: Eugeničko nasljeđe u vrijeme genske tehnologije, ArTresor, Zagreb
5. Izazovi bioetike: Zbornik radova (2000), Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
