OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PSIHOLOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Jesu li psihopate za svoje djelovanje moralno odgovorni?
Jesu li psihopate za svoje
djelovanje moralno odgovorni?
U ovom eseju razmotriti ću sljedeća pitanja: možemo li osobama koje
imaju psihopatski poremećaj
u ponašanju pripisati moralnu odgovornost za djelovanje, u kojim slučajevima
to ne možemo i zašto. Ujedno, vidjeti ćemo što kažu različiti autori
i njihove moguće prigovore.
Moralna odgovornost
Uobičajeno, u našem društvenom okruženju koristimo određena „pravila odgovornosti" , prema kojima je osoba moralno odgovorna za svoje djelovanje. Odgovornost se povezuje s intencijom, odnosno namjerom koja leži u pozadini djelovanja. Racionalno je očekivati da će osoba koja ima određeni cilj željeti postupati moralno kako bi ga ostvarila, odnosno, koristiti će metode i postupke primjerene moralnom cilju. Problem koji se ovdje pojavljuje je sljedeći. Sto ako ta osoba ima psihopatski mentalni poremećaj (za koji nije odgovorna), zbog kojega se neće ponašati uobičajeno racionalno, te ne može uvidjeti razliku između moralno ispravnog postupka i onoga koji to nije?
„Poremećaji kao što su shizofrenia
i bipolarni poremećaj - mogu djelovati
na vjerovanja osobe, te kao rezultat, osoba ne mora znati što govori ili
čini. Osoba koja ima mentalni poremećaj deluzijske ljubomore, može neopravdano
verbalno napasti osobu za koju vjeruje da ga supruga s njom vara."
(Elliott. 1996, str. 24)
Postoje različiti mentalni poremećaji, i osobama koje od njih boluju ne
dosuđuju se zakonske kazne boravka u zatvoru, već se upućuju na terapije,
rehabilitaciju i liječenje. Društvena je praksa da ako tvrdimo kako je
neka osoba moralno odgovorna pred zakonom i treba biti kažnjena jer je
počinila kazneno djelo, onda tvrdimo da je djelovala s punom svijesti,
racionalno i s namjerom da to učini. Slijedno tome, mogli bi smo reći
da osobe s psihopatskim poremećajem nisu moralno odgovorne za svoje djelovanje
jer nisu sposobne racionalno prosuđivati (kažemo da imaju iskrivljene
vrijednosne sudove). Kao prigovor toj tezi možemo ponuditi Mackievo stajalište.
„Ako je Eichmann vjerovao da je sve što čini u stvari njegova patriotska dužnost, onda nije s namjerom učinio ništa pogrešno, mada mi možemo smatrati da je ono što je činio bilo s namjerom i pogrešno" (Elliott 1996, str. 32)
U ovom slučaju, Mackiev argument može poslužiti u obrani osoba koje imaju neki od mentalnih poremećaja (kao što je na primjer autizam). Njime se ukazuje na pogrešnu ili izostavljenu procjenu moralnog djelovanja osobe, ili nemogućnost ispravne procjene i upotrebe pravilnih moralnih metoda kako bi se došlo do nekog cilja. Dakle, osoba u svom uvjerenju ne čini pogrešan postupak s pogrešnom namjerom.
Sljedeće pitanje odnosi se na slobodnu volju osobe, odnosno, možemo li
reći da je osoba koja ima psihopatski poremećaj moralno odgovorna za svoje
djelovanje jer je „odlučila" tako postupiti? Ako osoba u potpunosti
ima slobodnu volju odlučivati, onda možemo reći da takva osoba treba snositi
moralnu odgovornost za djelovanje jer je to učinila slobodno i bez utjecaja
izvana. Na ova pitanja Aristotel odgovara kako nije uvijek jasno kada
je u pitanju prisila, te da postoji neka razlika između dobrovoljnog čina
i onoga koji to nije.
„On navodi dva moguća slučaja tumačenja „nužnosti" ili „prisile".
U prvom slučaju tumačenja - kapetan starog broda koji baca robu preko
palube u more kako bi osigurao sigurnost svoje posade, i drugom, osoba
koja ispunjava zahtjeve tiranina koji drži njegovu obitelj kao taoce."
(Elliott 1996, str. 32)
Prema ovom Aristotelovom razmatranju ispada da osobe s psihopatskim poremećajem
imaju moralnu odgovornost, jer su granice u razlikovanju slobodnog djelovanja
i onoga koje to nije vrlo upitne i ovise o cjelokupnom kontekstu.
Emocionalno opravdanje
Kada je riječ o moralnoj odgovornosti psihopata - možemo se upitati imaju
li osobe s mentalnim poremećajima kao što su psihopate
jednaku emocionalnu reakciju na podražaje iz okoline kao što je to uobičajeno
kod zdravih ljudi? Ako je odgovor potvrdan, i takva osoba na primjer osjeća
suosjećanje prema nečijoj boli, onda ona može prepoznati razliku između
patnje i stanja koje to nije, te slijedno tome zna što je pogrešno djelovanje
(jer ono može dovesti do patnje druge osobe) i ima moralnu odgovornost
u svom djelovanju. Međutim, D. Lykken nam nudi primjer koji opovrgava
tu tvrdnju, smatrajući da psihopati nemaju uobičajene emocionalne reakcije.
U svojoj studiji, koristio je ispitivanja na sudionicima primjenjujući
averzivne (bolne) neuvjetovane podražaje s bezopasnim ali bolnim elektrošokovima.
U očekivanju boli zdrava osoba doživljava emocionalnu reakciju i počinje
se znojiti. Kod psihopata takva tjelesna reakcija izostaje ili je prilično
smanjena, te se može zaključiti kako je smanjen ili izostaje uobičajen
emocionalni odgovor. Dakle, nema ga.
„U toj studiji pokazalo se da osobe s psihopatskim oboljenjima nemaju,
ili imaju smanjenu, autonomnu emocionalnu reakciju straha od drugih podražaja."
(Blair, Mitchell, and Blair 2005, str. 49)
Drugim riječima, u toj studiji je utvrđeno da psihopati nemaju emocije
straha dok očekuju bol uslijed primjene elektrošoka. Izostala je njihova
tjelesna reakcija, koja je urođena kod zdravih osoba. Iz tog i sličnih
primjera mogli bi smo zaključiti da psihopati imaju nedostatakemocionalnih
reakcija vezanih za njih same, iz čega možemo zaključiti da ih nemaju
niti prema drugima. S obzirom da izostaju emocionalne reakcije, osoba
koja je psihopat ne može imati suosjećanje prema drugoj osobi, ili osjećati
njenu patnju. Ujedno, ne možemo ju smatrati moralno odgovornom za nedjelovanje
ili loše djelovanje, jer na emocionalnoj razini funkcionira potpuno drugačije
od zdravih osoba. Drugim riječima, psihopati nemaju moralnu odgovornost
jer je za moralnu odgovornost potrebno emocionalno rasuđivanje, a oni
je zbog izostanka emocionalnih reakcija nemaju.
Moralno rasuđivanje
Ako bi smo željeli psihopate proglasiti moralno odgovornima i optužiti ih (i kazniti) za njihove moralno pogrešne postupke, tada moramo biti sigurni da takve osobe u potpunosti uviđaju, razumiju i prihvaćaju konvencionalne moralne odrednice, te razumiju razliku između moralnog i ne-moralnog postupka prema zakonima i konvencijama zajednice. Međutim, neki autori žele pokazati kako psihopati ne razumiju povredu konvencionalnih dogovora i zakona, iz čega možemo zaključiti kako ih ipak ne možemo smatrati moralno (svjesnim) odgovornima. U jednom od primjera autor želi razmotriti (Turiel, 1983.) razumijevanje psihopata prema moralnoj, odnosno konvencionalnoj dužnosti.
„Moralna povreda je čin koji se definira u skladu s njegovim posljedicama
koja utječu na prava i dobrobit drugih osoba (e.g. udaranje druge osobe,
oštećivanje tuđeg vlasništva), a konvencionalna povreda zakona je definirana
s obzirom na posljedice u društvenom redu (e.g. pričanje u razredu, odijevanje
u odjeću neprimjerenu spolu)."
(Blair, Mitchell, and Blair 2005, str. 58)
Nekoliko je objašnjenja na koji način zdravi ljudi shvaćaju razliku između moralnog i konvencionalnog prijestupa. Prema prvom objašnjenju, ljudi (uobičajeno) moralni prijestuposuđuju više nego konvencionalni prijestup. Prema drugome, ljudi imaju različite razloge za opravdanje zašto su moralni i konvencionalni prijestupi pogrešni. Zatim, kod moralnog prijestupa ljudi su usmjereni na povredu i bol žrtve, a kod konvencionalnog prijestupa usmjereni su prema poremećaju reda u zajednici. Psihopatima je smanjena, ili potpuno izostaje, sposobnost uspoređivanja i razumijevanja ovih dimenzija (s obzirom na moralno pogrešne postupke). Ujedno, kada bi maknuli pravila i zakone koji osuđuju povredu, psihopati bi još manje činili razliku između moralne i konvencionalne povrede od ostalih zdravih ljudi. Slijedno tome, osobe s psihopatskim mentalnim poremećajem ne bi smo trebali smatrati moralno i svjesno odgovornima za djelovanje.
Zaključak
S obzirom na sve navedeno, osobe koje imaju psihopatski mentalni poremećaj nužno trebaju dobiti brigu zajednice, ne u vidu ne racionalnog kažnjavanja, već u smjeru liječenja, rehabilitacije, ili ciljanog odgoja. Zaključke i presude valja donositi s oprezom i razumijevanjem psihijatrijske prakse. Iako psihopati mogu biti iznimno opasni za zajednicu i druge ljude, nije ispravno niti pravedno tretirati ih kao zločince kojima će kazne zatvora utjecati na promjenu loše osobnosti. Njihova osobnost je biološki uvjetovana, a biokemijski poremećaji ne bi trebali biti tretirani kao uobičajena mogućnost racionalnog zaključivanja.
Literatura:
Blair, J., D. Mitchell, and K. Blair. 2005. The Psychopath: Emotion and the Brain. Oxford: Blackwell.
Elliott, C. 1996. The Rules of Insanity: Moral Responsibility andMental Illness. New York: State University of New York Press.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi